Књижевне новине

(|| NIN

(LOMI

|

MM III

„DR“ BRANISLAVA NUŠIĆA i „Venčanica“ Erfaima Kišona

DA JE, KOJIM SLUČAJEM, ova predstava izvedena u nekom drugom pozorištu, a me u Jugoslovenskom dramskom, teško bi neko u njoj tražio posebne vrednosti. Verovatno se izvođenju Nušićevog vodvwvilja „Dr“ zato i pridaje značaj koji nije u srazmeri sa onim što se moglo videti na svečanoj premijeri. To, uostalom, ne treba nikog da iznenadi, jer u beogradskom. pozorišnom životu formalne klasifikacije, predrasude i snobizam igraju važnu ulogu.

U samom pristupu ovom veoma heterogenom “tekstu (spunjenom sa dvadeset i pet verbalnih dosetki u mekoliko varijacija) oseća se ono patetično rašpoloženje koje je mmoge ,pozorišne umetnike zahvatilo. povodom piščeve stogodišnjice. Tako je reditelj Mata Milošević prva dva čina shvatio preozbiljno, a prema ostala dva odnosio se prilično ravnodušno. Na taj način on se uopšte nije trudio da one duhovite i, ponekad, ne baš tako smešne vizuelne transpozicije viceva sažme u jedinstvenu celinu — svet suprotno= sti kojim se izdiže. izmad stvamuosti i u ovakvoj fakturi pokazuje kao negacija samog sebe. Umuesto toga zaplet je izgubio pravi zitam i otegao se u nedogled uz povremena psihologiziranja izvesnih situacija.

Tako je iz ove komediografske ma– terije sve vreme ceđem duh i krv dok nisu ostale samo ogolele forme, Čak ni njihovo obrtanje u završnim scenama nije moglo da popravi utisak, pa je ono još više negiralo pokušaje s početka da se ovom svetu d& neki određeniji psihološki smisao. Neshvatljivo je zašto se vodvilju nije prišlo srcem kada se zna da i u njegovoj formi može doći do veoma čudesnih slika. U odsustvu foga reditelj je ponudio da skakanja na kanabeta, prolaženja Kroz zidove, namešteno bacanje jastuka i razne druge improvizacije „prihvatimo kao kvazi-modemu. interpretaciju.

Da me bi bilo nesporazuma, ,niko nema ništa protiv toga da se „Dr“ igra isključivo čak i na spoljni način. Ali, u tom Slučaju, reditelj mora po svaku cenu da bude dosledan samom sebi pa da svaki pokret, ma kako u izolovanoj akciji bio melogičan, pretvori u izraz određene namere i značenja. Jer, samo u fakvoj kompaktnoj kompoziciji mogućno je doći do onog čistog artisfTičkog pokreta koji će biti još elastičniji, funkcionalniji i neposredniji u svom dejstvu mego sam vic, ma kome se s rampe toliko insistiralo. Da je Milošević bio u stanju da tako shvati ovu lakrdiju, a nije, njeno tkivo bi se začas preobrazilo i progovorilo jezikom onog divnog živombog smeha Koji i bez prizvuka neke naročite gorčine razotkriva naravi i karaktere. Ali, Mata Milošević se, po svemu sudeći, previše oslanjao na svoje hladno rutinersko iskustvo, To potvrđuje i isticanje kase u Sobi Živote Cvijovića u prvi plan i stalno insistiranje da joj se i glumcil posebno obraćaju i u nju upiru prstom. Efekat je potpuno izostao i, umesto njega, često su ponavljani osnovački maniri. poput dečjeg · deklamovamja i ukazivanja prstom na nebo i zemlju. U tom stilu je i odluka da se Klara u trećem činu pojavi sa Pepikom ı Kkolicima. Ovo rešenje nije originalno i već je obilno eksploatisano u nekim inostranim interpretacijama „Niuišićevog teksta. Samo što se sada u kolicima pojavljuje lutka, a ne živo dete, pa ceo

[~] | | =o ma > ora > ~ — e ~) | <. =

u Smešnom p_._.

„VENČANICA“ — KOMUMEDIJA PRIJATNOG SMEHA

onaj poznati Životin monolog propada, jer ga on kazuje mrtvoj stvari čije reakcije tehnički nespretno treba da dočara magnetofon iza scene. Posebno je smetalo razvodnjavanje radnje i dugo kliničko insistiranje na detaljima u trenucima „Rađa se očekuje „mnajžešći tempo. Otud u četvrtom činu ma mahove mlitavost i besmisleno icarikiranje (neukusno čak i za vodvilj).

U celoj predstavi teško je naći jedno rešenje koje bi podšetilo na prisustvo rediteljske invencije. Valjda nijeđna ranija Miloševićeva režija nije dozvoljavala toliko mogućnosti asocijacija na interpretacije drugih, ne #alko priznatih, reditelja pa čak i ma istoimeni film, Ipak, najveće žrtve rediteljeve samouverene hladnoće bili su glumci koje je sputavao do te mere đa su mnogi bili samo blede ili izobličene

' marionete, i od njih se nije mogla o-

čekivati nikakva izuzetna kreativnost, 'U oshovi, komad nije majsrećnije podeljen, a i više likova pogrešno je postavljeno (Slavka, Velimir, Rajzner, Sojkin muž i dr.). Zbog svega toga razumljivo je što se gledalištem ne razleže spontam smeh, već je om izazivan izvesnim isforsiranim fizičkim. efektima ili gegovima u finalu.

Bitno je da i u ovoj fakturi mismo dobili raznovrsnu i bogatu galeriju karaktera. U tom smislu ova predstava je neuporedivo siromašnija od onih koje su nekada igrane u Beogradu. Ako nekog treba posebno istaći, onda su fi Milivoje Živanović (Života Ćvijović), Mija Aleksić (ujka Blagoje) Rahela Perari (g-đa Spasojević), Sonja Hlebšova (Klara) i Branko Milenković (Nikolić). VODVILJSKO RASPOLOŽENJE vladalo je gledalištem i za vreme izvoOđenja komedije „Vehčanica“ poznatog izraelskog pisca Bfraima Kišona, samo s tom razlikom što se bublika spontano zabavljala i zadovoljna napustila terazijsku scenu Savremenog pozorišta. U tom smislu izvođenje ove hitre komedije (u prevodu Eugena Verbera) predstavlja svakako izvesno repertoarsko osveženje, jer nam pokazuje da

se u životu svakog čoveka, bez obzira na sredimu u kojoj živi, mogu naći name bliski izvori smešnog. Zato, pored svega poznatog u ovoj komediji koja se kreće na liniji Sovažon=MolnarKatajev, treba istaći prisustvo mekog pustinjskog daha koji struji preko ličnosti, opaljuje ih ili osvežava čak i kad su neke od njih puka konvenmcio= nalnost.

Marko PFotez, nakon „#višegodišnjeg odsustvovanja iz beogradskog pozorišnog Života, mne svojom voljom, postavio je ovo vedro i lepršavo iqelo upravo onako kako se omo, jedino i moglo režirati; njegva ruka nije želela da se razbacuje efektima i više je mastojala da se oseti kroz igru glumaca, — Fotez je uvideo da u ovoj komediji „nema mnogo mesta za spoljne egzibicije Đo svaku cemu, pa j istrajao na što celovitijem predstavljanju samog pisca. U tome se prilično uspelo, pa je zbivanje (oko venčanice roditelja, koja je potrebna kćeri radi udaje i dokazivanja da je u braku rođena) u. dobroj meri bilo uravnoteženo i nije gubilo ritam, mada i u samom tekstu ima dosta prekida, medovršenih rečenica i misli, Ali Fotez, kao budan posmatrač piščevog dela, znao je da sve to spoji m prijatan smeh. Tako je sve korekino, ništa ne vređa dobar ukus, čak i kada je konvencionalno.

Azalea Đačić dala je liku Šifre svoju ležernost i toplinu, pa se mjeno prisustvo osećalo u svakoj sceni i onda kađa ćuti sećajući se Svoje mladosti i srećnih dana provedenih &s mužem, kada se nije moralo da misli da li imaju formalno vemčanicu ili ne; kao mjen muž, vodoinstalater „Elemehlem, pojavio se Ljuba Didić. Oh je umeo da bude zabavan i u trenucima kad je preforsirano igrao i vraćao se svojim poznatim i često korišćenim glumačkim. sredsbvima. „Olga Ivanović (kao susetka Jafa) prelivala se u realističkim bojama, a Žiža Stojanović, Uroš Glavacki i Zoran Rančić svojom meposrednošću i smislom za komične efekte dopunjavali su ovi nepretenciozmu ali veoma prijatnu predstavu;

i

Petar VOLK

·znače nešto više od faktografije,

ne umem da pišem slike.

od “tebe

Reditelj: Ne ttražim

slike.

Pisac: Ne razumem fe. Pa, film... su slike. Čitao sam, govorili su mi: scenario piši kao da si odsamijao film, ODpisuj, redom, sliku po sliku. A ja o ne umem. Ja ne sanjam filmove. 'Ti : ne tražim slike! Pa, šta onda tražiš od mene? ;

Reditelj: Čak ni klasičnu filmska priču. Ni klasičnu fabulu.

Pisac: Nego... n

Reditelj: Tražim samo tvoje misli.

Pisac: Ne razumem! II

Ređitelj: Tražim tvoj save. Ili, da se drukčije izrazim, daj mi. reči pra sheme. Daj mi svoje preokupacije, svoju nadgradnju realnog. A ja ću ti onda đati film.

Pisac: Ne shvatam te još, bar ne sasvim, Ali, sad mi se mameće pitanje: čiji će to film biti? "Ovoj ili moj? Ili obojice?

Ređitelj: Umesno pitanje. Nekad su se veoma wsporili oko autorstva filma. Pisci su govorili da je ređitelj samo reprodultivac., A i reditelji su pligoima negirali autorstvo i nlavodili mnoge đokaze o razlikama između pozomišta i filma. Jer, govorili su, u teatru reditelj samo tmmači pisca. Isti komad, isti pisac, dakle, ali u mwulamia desetorice reditelja biće deset različitih tumačenia jednog tekita. Na filmu nije tako. Pilmski reditelj tuđe reči pretvara u svoJe slike i postaje autor, Doduše, pozonišna istorija zabeležila je mnoge raspre o funikciji reditelja...

Pigac: Znam, znam, ali šta je sa današnjim filmom. Ti kažeš: nekađ su se veoma sponili.. A sad?

Reditelj: Sad je to zastarela disku-

| i || M

;

=

bd

sija, Film je sve više misao. I to re-

diiteljeva, sasvim,

Reditelj: Film je počeo da misli. Poslednjih desetak godina revolucionisnao se i film i shvatanje o filmu. Jeđan Antonioni, recimo, danas je omo što je nekađ bio Vels sa „Građaninom Kenom“... Vels je bio revolucionar. Da se razumemo, filmsiki revolucionar. Na žalost sve što je imao da kaže nekao je na početku, iskazao ie jednim jeđinim filmom, koji sam “pravo Đomehuo. Iscerpeo se. Ne volim da prorokujem, ali mi se čini da se to upravo dešava

| |

KROZ BEOGRADSKE GALERIJE

FRANCE MIHELIČ SALON MODERNE GALERIJE

POZNATI slovenački umetnik France Mihelič predstavio se grafikama i crtežima naštalim između 1954. i 1964. godine; ovi njegovi radovi intewpretirani su u crno-beloj tehnici drvoreza, bakropisa i uglja.

Opus Mihelićev, koji je na ovoj izložbi prikazan kroz desetogodišnje razdoblje, « u kome se pojavljuju uvek isti pokretački elementi — čovek, narodni običaji, vegetabilni motivi — 0Obeležen je egzistencijalnim pitanjima života, najčešće u smislu njegove elemenitarne postojanosti. To je, u stvari, jedan subj-xtivan odnos umetnika prema svetu shvaćenom u mnogome kao sudbinsko ishodište. Taj podtekst koji se provlači kroz opus Miheličev, taj akt kroz koji provejava namera da se iz upijenog doživljaja obelodani Dtrolaznost, da se iskaže sadašnjost i možda nasluti budućnost, ovduploćen je u njegovom delu tako da, oblikovan stvaralačkom uobraziljom,” poslaje fantastičan u izrazu. i:

Svi Miheličevi prizori koji se sme-.

njuju, čas u vidu košmara i grotesknih vizija katkad sa nabojemi prkosnog sar-

6

. „Leteće rastinje“), ili, pak, ' enterijerskog . ambijenta. u Rome bez-

kazma („Muzikanfi”), Čas u vidu poeftičnih lelujavih biljnih mreža i gOtoVo „bestelesnih letećih bića („Noćni let“, u dolliki

malo sve od čoveka do vremena ostaje zarobljeno i zaustavljeho (,„Ušspomena na oca“, „Ruke mrtve matere“, „Dafne“) dati su likovno i tehhički suvereno, stilski ujednačeho. No kada se govori o ujednačenosti stila ovde se misli i na onu komponentu „koja podrazumeva izvesne mene u ćilju razvijanja određenog stilskog izraza, naravno, kao aktivno kretanje ka novim htenjima, kakav je slučaj sa Miheličem čije lako pomerahfije ima jedan stalni koren, koji logično wjedinjuje njegov opus dajući mu time i jedno trajnije lično obeležje.

Miheličevi bakhropisi izvedeni finom, gipkom linijom, čiju čistu arabesku nadopunjuju maštovito sačinjena bića, čije SsvetlucaVe niti trepere ne tamnoj pozedihi ukazuju, pre svega, sa koliko jednostavnim, “sredstvima može da se jedan poetičan doživljaj neposredno prenese, Pandan bakropisima čine Cteži tušem dati istim sredstvima. Na suprot ovim izrazito linearnim rešenji* ma nalaze se drvorezi i crteži ugljem interpretirani širim zahvatom formćđ, drastičnijim iretmanom crno-belih od-

nosa, s tim što se u drvorezima Mihelič više vezuje ze figuralne, već njemu sVvojstvene, fantastične oblike, dok ovi u uglju iščezavaju do asocijativnih predstava prožetih bizarnim sastavom strukture. No, bez obzira ma izvesna nova ititeresovanja Miheliča, na neke razlike u postupku, kroz čitav njegov opus ogleda se sašvim formiran stav prema životu i umetnosti projektovan zrelom likovnom vizijom.

ČEDOMIR KRSTIĆ

GALERIJA ROLARČEVOG NARODNOG UNIVERZITETA

DO SADA SAMO fragmetarno požnat sa kolektivnih izložbi, beogradski šlika? Čedomir Krstić se prvi put predstavlja samostalnom izložbom u Beogradu i na taj način pruža mogućnost da se dobije botpuniji utisak o njegovom slikarstvu.

Udaljeno od senzacija „savremenog trenutka, od nemirnih sukoba današnjice, slikarstvo Gedomira Krstića odiše mimim dahom klasičnog čina intimističke intonacije. Krstićevo slikarsko opažanje okrenuto je predmetnqm svetu kome oh prilazi sa namerom ne

NJ

da ređucira ili proširi njegove bitne, objektivne granice, već da ga, što je moguće više, likovno fiksira u mjegovoj stvamoj postojanosti. U takvom koncepcijskom nmastojanju, a u svetlu klasičnih iskustava, u kome je uka-

zano puno poštovanje predmetima i ljudskoj figuri, ali isto tako i prema čistom registru likovnih vrednosti, Ktstić je sačinio svoje enterijere, ispunjeme blagom, lirskom atmosferom, U postupku široko wWhvaćeni, pastuoznom fakturom muodelovani, Krstićevi enteriJeri me trpe od dogmatskog detaljisanja, od minucioznog opisa, oni su uvek pre sredstvo nego cilj izvesnog doživljaja, jedne sigurne liikovne interpretacije, u kojoj đominiraju oplemenjemi zvuci sivih, smeđih i zelenih tonova.

Bez pretenzije da se iskaže u novoj formi, da Se uključi u neke od savremenih umetničkih ritmova, ovo slikarstvo pokazuje svoju izražajnu mogućnost naročiko u smislu za boju, za rafinovano smehjivanje toplih i hladnih tonova u sugerisanju jedne iskrene ljudske osećajnosti.

Vladimin, ROZIĆ

sa Amtoninijem, voleo bih da me de. mantuje, ali... Amtonioni je počeo da filmski misli, da filozofira, da slika stanje duha. Revolucionisao je {ilm, I, čini mi se, iscrpeo se. Sad se ponavlja. I njega drugi ponavljaju. Me« đutim, film je tvrdoglavo realistička umetnost. T kad god se pojavi nešto avangardno, film uzme suštinsku inovaciju, a sve Ostalo prepusti zaboravu, ili khimoteci, To se upravo dešava sb Antonionijem. Film treba da misli, ali tako da bude razumljiv svakome. Ne. kome više, nekome manje, ali niko ne sme obići iz sale zbunjen; kao da ništa nije shvatio, kao da nije razumeo bit.

Pisac: U ovom tremutku ne čini mi se da se potpuno slažem s tobom, ali očigledno treba još o svemu toma da razmislim,

Teditelj: I ja!

Pisac: Pa, kad je tako da &e vratimo na početak: kako da pišem scenario? I, molim te, ko je aulbor filma?

Reditelj: Nemoj uopšte misliti na film. alo, je najbolje. Piši! Piši — to je sve. A što se tiče autorstva..

Pisac: Čelkaj, polako... Najpre da raspravimo O pisanju. Po tebi ja treba da pišem kao što inače pišem svoju prozu. Alko je to tačno, ohda da te upi< tam: zašto me. uzmeš nešto od onoga išlo sam već mapisao?

Ređiitelj: Ne mogu, jer si pisao misleći o zakonima romana ili kratke pniče, A ja ne želim da te adaptliram, na onaj uobičajeni način. Neću konvencionalno komcipiran film,

Pisac: A šta hoćeš?

Reditelj: Hoću da pišeš otvoreno, Pazi, ne mislim ma otvorenost u smislu igkmemosti, već u smislu forme, Ne misli na dramaturgiju, ma Kklaično shvačenu fabulu, ma, recimo, romansijersku iochniku, na kompoziciju uopšte, Daj mi samo Maralctere i njihovu duhovnu klimu, snimak njihovog „unutrašnjeg stanja“, to jest „stanja duha“, To je sve što mi treba. vri

Pisac! Pa to izgleda lako, ali je đa« voli teško, : |

Reditelj: Jeste.

Pisac: Alko ti falcav tekst i dami. šta ćeš s tim „meorganizovamim“ tek< stom, s tekstom „bez forme“. \

Reditelj: Praviću od njega Wlike.. „i.

Pisac: Tvoje slike? 4il

Reditelj: Da, moje. Moje slike tvog" teksta. U stvari, tvoj tekst je za mene pretekst. Pa

Pisac: Samo sjrovima, dalkle?

Reditelj: Ne. Grešiš. Suviše upro« šćeno misliš. Ne bi tvoj tekst bio samo sirovina, materijal za izradu mojih sli« ka. Ne. .

Pisac: Nego? Inspiracija?

Ja: Ne samo to.

Pisac: Pa, šta onda? ! 1 _ Reditelj: Ne umem da ti tačno objasnim. Jeste, pomalo sirovina, bomalo inspiracija, ali nije samo to. 'Twdvoje reči, tvoje misli mjima izražene, treba da me muzbude, provociraju, dovedđu u jedmo alttivno stanje, u stamje stvara=- _ lačke igre, alto se tako može reći.

Pisac: Znači 1i to đa si ti pravi autor. I'šta sam onda ja?

Reditelj: Praautor,

Pisac: Da li ta tvoja kovanica dolazi od praotac?

„Reditelj: Možda. “Ali ostavimo šalu i ironiju. Kad god nije posredi konvencionalni film, već onaj drugi, onaj autorski, onaj koji misli, onda je sasvim svejedno da li piše, na špici, ko je pisao scenamio. Jer, scenarija u onom klasičnom „polmamju u takvom modđernom filmu — nema. Ne može fa zaista ni biti; zato što tu vrstu filma ne prave reditelji preslikači, već kreatori.

Pisac: ... već autori!

Reditelj: Tačno.

. Pisac: Da, zaista, autor je samo je“ dan. Tli pisac, ili reditelj. Ako stu Obojica kreatori, onda će jedam biti „poje“ den”, . . Reditelj: Ako su obojica kreatori, onda će jedan biti „pojeden“. . Reditelj: Primetio si, valjđa, da reditelj-aiutor potpisuje film sam ili navodi i druga imena ali samo kao sa rađnike — za priču, za dijalog drugo. Pisac: nadnika? Reditelj: Da, Ali se može desiti i

da me „pojedeš“! | Ljubomir RADIČEVIĆ

«. Već autori!

KNJIŽBVNB NOVINHB