Књижевне новине

BOŠKO RISIMOVIĆ-RISIM: ČAČAK 105.

-. *Uhovna “umetnost

/

PONIŽENJE SMRTI

ILI BOŠKO RISIMOVIĆ—RISIM

azmišljajući o wlikarskom ı delu

Boška Risimovića-Risima (kakve

li oštrine i svežine balkanske otpomuosti u tom imemu!) — hteli smo da postavimo nezlonamemao pitamije nekim „našim“ slikarima: „Prijatelji, zašto ste poprimili prirodu kukavice, pa poput mje podmećete jaje prilježnoj muharici“... — ali odustajemo od ovog pitanja jer je po prirodi stvari jasno da će Jednog (prvog) dana iz tog jajeta ipak izaći samo kukavica, a nikad vredna i poštovanja dužna muharica, Drugim, rečima, hteli smo da kažemo — u povodu Risima — da će slikarske kukavice, koje poslednjih godina cvetaju kod nas, pokazati jednom svoje lažno lice, a pred mama i pred budućnošću ostaće da sjaje istinske i autentične ličnosti palete iznikle i othranjene pod ovim našim mebom.

Sećamo ga se još iz vremena kada je to bila opora i gorka, burleskna i morbidna lirika u „Sahrani Čede Rogana u Čačku“, Svetla aogsvežavajuća intonacija boja upotrebljena je u veselju čudne sahrane. U temi — nešto izuzetno, nešto iščašemo: sahramjuje se Čeđa Rogan, taj momak veseljak, bundžija i, po svoj mprilici, iprovincijski boem par excellemce, i to na način kako su pagani sahranjivali svoje mrtve: uz &veopšte veselje, sa kompletnim seoskim orkestrom, uz arbijansko piće i krkanje, uz momačko ikolo što se trese oko rake, a pored svega toga — u Dprvom mplanu — varoška ljubavnica u krilu jedmog đide. Okolo su krstovi i ispisano kamenje — teška uspomena na pokojnike — ali tu je i seoski paslutalica koji nmjuši slučajmo izbačenu lobanju nekog davno umirenog, dok očekuje ostatke prebogate gozbe u Ovoj realističkoj fantazmi.

Da, to je prava fantazma koja kao da se he događa u našem veku. No, slika ne bi imala svoj intenzitet da joj umetnik nije dao. jedam wvagdanji akcenat (u našim etičkim i psihološkim relacijama). Nasuprot toj halabuci,tom originalnom srbijanskom orgijanju nad završenim životom jednog „čoveka, umetnik. je mprotivstavio dve smerne žalne žene, koje zabrađene u cime marame, plaču nad. otvorenim sandukom pokojnog Čeđe Rogana. Na jednoj strani raspusno slavlje, na drugoj uboga bol. Tamo, u pesmi i veselju izbezumljena lica ispraćaju jednog počivšeg sa ovog sveta, ovamo, nađ mrtvim telesom u pobožnoj smemaosti, nadvile su se dve čemerne narikače, Psihološka ravnoteža je uspostavljeha isto kao i kompoziciona. Harmonija je čitava: krajnje ekstremne suprotnosti usaglašene su u celinu. To je u stvari harmonija u haosu. Život nema smisla, poručuje nam između ostalog slikar, ako u mjemu me pronađemo sve lepote i rugobe ovog sveta. i

To je bio Risim pre desetak Bodina. Još onda njegova pojava značila je osveženje i novost. l pune odgovomosti prema pozitivnoj tradiciji i nasleđu (koje

Sa osećanjem .

ide čak do '

ı umetnosti nadgrobnih svpskih spome-

nika), ovaj slikar se ni jednog trenutka nije ogrešio o svoj dar da bi platio danak avanturi, koja bi, prevedena na naš jezik, značila težnju ka imporinom, ka „Rosmopolitskom“ ili, ako hoćete da budemo direktni, resavskom izrazu. Ostajući uvek u domenu svog namerno grubog i nedoteranog mpoteza, pojednostavljujući ga do te mere da postane oplemenjeno naivan i čak ponekad robustan, on nas direktno uvodi u jeđan originalni svet, koji je zaslugom nadahnute i izvorne mumetnikove imaginacije dobio mova osvetljenja i jaku dubinssku dimenziju života,čvrsto povezanu sa postojećčom geografskom i psihosociološkom odmređemošću.

Možda bi se trebalo zapitati: ko je pre Risimovyića imao tu smelost da svetlom opisuje ljudske tame, gorke čovekove trenutke i čemerne atmosfere čitavog jednog mpodmeblja? U ovoj slici, reklo bi se, ima nečeg od bizarnosti balkanskog tipa, Ali, na svu sreću, nije sasvim tako. Smelom. upoirebom ı primenom. wvetlog fona, umešnim kombinovanjem, plavo-zeleno=belog, ovaj slikar je uspeo da čisto likovmim manifestacijama izbavi temu iz avanture potpune bizarnosti,

To je bila, dakle, tema smrti, koja će se još koji put javljati u mjegovim slikama, čime će nam. dokazati da je ovaj nemilosndni ljudski problem pritajeho ali meprestano prisutan u umetniku. Risim će se ponovo i još jednom nasmejati smrti, žilavo se ftrudeći da objasni i sebi i drugima đa je- smrt poslednja briga u hronologiji života i da kao takva ne zaslužuje da joj se još za života prepuštamo ođuzimajući na taj način sami sebi divno i nenadoknadivo vreme, U izvesnom smislu ovaj odnos prema životu mogao bi se protumačiti kao hedonistiMki stav, li videćemo da to mije tako, Na anegdotski, gotovo lakrdijaški način om će to

' pokazati u svojoj slici „Čačak“ (1955)

u kojoj dva vesela momka seđe u mrtvačkim kolima, kao u praznom izlogu nekog provincijskog dućčćana, i uz balon vina ftalože u sebe čas gutljaj, čas smeh. Nasuprot mrftvačkim kolima nalazi se birtija, ispred mje dva gruba kafanska stola gde za Jednim od mjih sedi ljubavni par. Atmosfera me bi bila celovita da tu misu harmonikaš i frulaš, ti klasični razbijači dosade i pustoši praznog snpskog mprovincijskog dana. Smrt, koja je u objektu mrtvačkih kola jasno akcentovana (kao refren u pesmi), ovde je negiraha u veštom kontrapunktu. Da li megirama? Možda je to isuviše grub izraz. Smrt Je u suštini stvari omaslovažena i svedena, ma cirkusku atrakciju samim tim što u mrtvačkim kolima sede vesesljaci s vinom i vicevima. Wuština života je, dakle, izvedena u prvi plan, a afirmacija čoveka je postignuta blagodareći kontrastiranju u temi Žživotsmrt, u kojoj su, i u prvom i u drugom slučaju, smišljeno oduzeti atribiti tragičmosti. Božidar TIMOTIJEVIC

dupro se dugo i brižljivo gajemoj IE ) pameti prosečnog psa.

; MO \

· Prevideo je kosti, koje su bile pre mego što mu, ih baciše, povijene u meso. | Odupro se mjihovoj goloj bestidnosti. Zamrzeo je vodu o lamac vežanu, i osetio, i da je njegova žeđ, drugačija i veća.

Nanjušio je veliku Kuju slobode.

” Čuli su, kad je otkinuo lawac. Zatim (a videše da otrča sa povijenom glavom na velikim trgovima i zabačemim predgyađima, ideše ga kako stoji ma brdu i pije iz bumaYa, , dok nije po hekom tamnom meznanom hodniku

atrčao u njihobe smovbe.

Kajetan KOVIČ

Probudili su. ga sa licima šimte?a.

'A oh, što se pre savijaše njihovoj milosti,

sada se mije uplašio mjihovog gneva. Znao je samo za put pred sobom za umo?nmo, a Slatko premeštanje mogu

i osećao ono što psi nikada me osećaju.

Desa

Onda je video, kako mu zatvaraju ulicu. ·To je lanac, mislio je. ; Ipak se mije oktemuo, mije podbio Yep pođ noge.

S ove strane život, s one sthane smrt.

Izabrao je slobodu.

[15 Ubili sk ga kao bša. | Preveo: Ljubiša ĐIDIĆ „o O O a PF

KNJIŽEVNB NOVINB

Bi sam, na, seveYu, led, se pretvavao u Woće, Hor belih anđela pevao mi ma dan smYhti.

(O te obnovljene slike, pogubne jasmoće!)

U sjaju modrog neba, razorenog iznad, vYleti,

Videh, plodove w, letu, lišene slatkoće, I zvezdu seveynu što uspomemnom preTi. Bio sam ma, severu, led, se pretvarao Wu voće,

Prisutan i kad, me mema, posle sma,.

O tamni moj glasu u šumi zrelog leta! Niz svaku reč se sla boda sujeverma Ko ljubav zaboravom približena, bez poleta.

\,

Ne prepoznaje se mi u, vreme mesečevih mena

Ponor što u mom izgubljenom, imenu, cveta, Prisutan i kad me mema, posle sma.

Zimzelena svetlost preko pustinje lika · Izmenjenog otkako sve postade jasno; Pretvoremna u plamen 2bezda zmjolika Prelete me! Gle, u neđoumici osta svet! Nemam kud, htedoh, da ažem, i Opasno AUP umesto mene sbe lepše reče cvet: Zimzelen, svetlost preko pustinje lika.

Noć s tajnim zvezdama u sYcu, ploda,

Gde mi je pre rođenja zavičaj bio.

O, to oyeme ma mom licu, »oljena, mepogoda Ispred zlatnog praga, pre ulaska tu dom! Ptićo, uromala w sjaj, u svu sam te obljubio Te sad buktim, požarno u stihu Yumemom, Ko noć s tajnim zvezdama u sYcu ploda.

Čudesna bredstavo cvetanja bez poretka, Zri neprestano seme, ko dan u uspomemnmi, Jasnije mo što hoću! Buđućmosti jetka,

Slobodan RAKITIĆ

SVETI bitiiji

Za M. J.

Nesigurni svete, u, reči mucavog početka, Š To se vatra ljubomorna ispod, sunca pemi. Čudesna predstavo cvetanja bez poretka!

O vetre, stasao preko zlih litica,

Kroz svetlosni mlaz u kom, se vidik skrio! Poremećena, vavmoteža i moja vrtoglavica Završiće se u meni! Gle, već se oglasio Poljubac, radosni znak pri povratku ptica, Iz pokrajina gde sam, mrtav bio.

O, vetre, stašao preko zlih litica!

Drhtava i čula obmano vida u, mebidu,

Nad zapamćenim, predelima zvezde 2vome

U oftisku mog lika, na varljivom zidu,

Ruže s dahom sm?ti sbakom grehu, sklone. Naklonjene podatnoj svetlosti i lažnom stidu, Ljubke žipotinje sna u mehurnu, reč Yonme, DYhtava i čulna obmomo vida wu, nebidu!

Ne prekiđam se mi u nemogućem času! Presahla bar da mi se vrati, bez ponosa,

Ona koju pamtim. Mirismi se jorgovam, pYosu Putem, kojim, će proći anđeoski bosa.

Pesma, umorena bYedstabama, slavljemi glasu, U zvuku čedne violihe drhti zlatna 7085dq,

Ne prekidam se mi u, memogućem, čašu!

Bio sam, na seveYu, led, se pretvaYao u WOĆe, Hor belih anđela, pevao mi na dan smrti. (O, te obnovljene slike, pogubne jasnoće!)

U sjaju modrog neba, razothenog iznad, vrleti, Videh, plodove w letu, lišene slatkoće,

I zvezdu, sebeYmu, što uspomenom preti.

izgovamaju. Neka šlepačtri

Naslovna sazvežđa w, ljubičasto promeni!

Bio sam na seveYu, led, se pretvaYao u, voće!

mali ekran

r jednoj od mposledmjih zabavnih emisija koje smo videli, konferam– sije je pozvao igrače i pevače na

igtu sa elramom. Igra se sastojala u tome što je Wiki od muučesnika poželeo nešto na malom eltamnmu. Želje su We odmah ispunjavale. Bile su to, naravno, tačke u Mojima se dgralo, pevalo, imitinalo... Kao i u svaloj drugoj zabavnoj emisiji, uostalom.

'Deleviz:jijskevu kritiku, miko mije Dozvao u fu zanimljivu igru. Ali ona je već i havikla da se ma mju me obraća pažnja. Kao u bajci o „Uspavanoj lepolici“, ona moput zaboravljene vile stiže i mepozviama.

Emisija o kojoj je reč, zvala se „U jednom. gradu, iko zna ikom...”

Televizijska MRritika izmišlja movu emisijjuu i novu igru želja. EĐmilsija bi se zvala „U ovom wgradu, baš, baš u ovom...” a! igra, ŽGaŠTO DA NE?

PRVA ŽELJA:

Zašto televizija me stvari iSer:i\ju show emisija ia mekim pesn"'kom? Zašto da to me bude, na primer, pesnik Slobodan ManWković, pisac izvrsnih reportaža, pesnfik, veliki govornik i dirljiv lirski ortač. Šta ibi madio na ekranu? Gde bi se odvijala mjegova priča? Neka se sve dešava na pristaništu i na onim, malim' splavovima Adđe Ciganlije. Neka se priča odvija u zalboravljenim daščarama mad mekom. Neka pesnik doveđe šaremi wvet Wvojih prijatelja; bivše violiniste sa Čulure, odmpance i · skitnice; nela dođu bmrblivi pecači i alasi, i glumci sa monolozima koje loše i Wrmanoši pričaju o putovanjima! Zašto da me vidimo čarobne predele masukanih šlepova i banaka pokrivemih limom? Neka dođu i drugi pesnioh i ponesu Kutije od cigareta ma kojima šamaju volje stihove, Ne verujem da bi posle toga njihove zbirke pesama bile štampsne u tiražima od mekoliko stotina primersika. Dati show emisiju nekom pesniku! Zašto da he?

DRUGA ŽELJA:

Kada Žorž Brasmans peva, ma scemi nemi ničega.

Poslednji trubadur-lutalica sedi Bpm na stedini pozornice i svira. Pored njega je stočić, na kome se nalazi flaša sa vinom i jedna čaša. Ne vemujem da u časovima mjegovog pevanja gledaoci požele bogatiju scemu. iguman sam da je me bi memjali za spektakl u Mome se na binu izvode živi konji i srebrne kočije. č

Bilo kakav festival na našoj televiziji mezamisliv je bez ogromnih orkestara i bleštavih stepenica miz koje silaze zvezde. Jedan ogroman aparat daje značalj mečemu što nema nikakvog značaja. Pitam se, da li je moguće kod nas pronaći takvu ličnost Moja bi mogla bez ikakvih Wemplikovamih ~ inscehacija zadržati pažnju gledalaca onim što kazuje? Takva ličnost verovatno postoji. Potrebno je maskopati manose uobičajenih aranžmana đa bi se ona prona=šla, Televizija bi omda 'prestala da se žali na ograničenost svojih studija, jer prostori duha zahtevaju vilo malo scenskog prostora. Jedino su besmislice u stanju da progutaju scenu, ma koliko ona bila velika,

TREĆA ŽELJA:,

ZAŠTO PRBD BRRAN SUBOTOM

HAJI}

. ŠLA NEKA OBJAŠNJENJA?

>

Za 2

27 7

WTA 44%"

GDE BI SE ODVIJALE NJEGOVE PRIČE?

UVBČE NE IZAĐU TRI-ČETIRI GLUMCA SA NEKIM DRAMSKIM TEKSTOM NEPODESNIM ZA BILO KARVO DRUGO IZVOĐENJE, OSIM ČITAČROG? NBK,A STANU ZA PULTOVE ILI SBDNU U STOLICE I NEKA ČITAJU. ČARLS LOTN I MNOGI DRUGI „VELIKI „GLUMCI ČINILI SU TO ČESTO. MARIJA CRNOBORI, MATA MILOŠEVIĆ I VIKTOR STARČIĆ UPOZNALI SU NAS NA TAJ NAČN PRE NEROLIKO GODINA SA „FAUSTOM“ I „DON ŽUANOM“. NEKA ČITAJU DRAMU BEZ KOSTIMA I PROSTUDIRANOG SVETLA I DEKORA. IMAĆEMO TAKO SVAKE SUBOTE UVEBČB TRI IZVRSNA GLUMCA U SVOJOJ SOBI. UPOZNAĆEMO SB SA DRAMSKIM DELIMA KOJA INAČB NE BISMO NIKADA VIDELI. PRESTALE BI VRBČNE RAZMIRICE ORO EMITOVANJA POZORIŠNIH PREDSTAVA, KOJE.VEĆ GODINAMA VODB TELEVIZIJA 4 POZORIŠTE. NBKA POZORIŠTE ZADRŽI SVOJE PREDSTAVE ZA SEBE; ONE SU I ONAKO DOSADNEB KADA SE DIREKTNO PRENOSE. ZAŠTO? ZBOG TOGA ŠTO JM DRAMA PISANA ZA TRELEVIZIJU NEŠTO SASVIM DRUGO OD DRAMBMB PISANB ZA POZORIŠNU SCRBNU.

Neke ostale želje: i

Zašto televizijski nežišser me bi ostao

'jedno veče u studiju, polcazujući kako

nastaje emigijn?

ZAŠTO TELEVIZIJA NE ODVOJI MAT,O VREMENA ZA PROBU SIMMPONIJSKOG ORKESTRA, NA KOJOJ BI DIRIGENT OBJAŠNJAVAO STRUKTURU MUZIČKOG DELA, ČAROLIJE

KONTRAPUNKTA, BIO VODIĆ KROZ; tika zahteva nemoguće stvari.)

INSTRUMENTALNU DŽUNGLU I IOMPOZITOROVE NAMERE? DA LI SU NAŠI TELEVIZIJSKI GLEDAOCI U TOLIKOJ MERI MUZIČKI OBRAZOVANI DA IM ME BI DOBRO DOBIJ:EI KONCERTNE DVORANE POSLE TOGA BILE MANJE PRAZNE?

Zahvaljujući emisijama Volta Diznija, znamo gotovo sve o navikama retkih buba i riba. Ne bi li bilo bolje da poznajemo isto tako i, drame koje se svakoga dana dešavaju u sobama ispod naših? Šta misle starci iz parkova o Bvetu u kome se nalaze? O politici i cenama? Šta rade stanovnici taviinskcih, brostorija? I oni u podrumima? I ljudi kojima su železničke stamice dom? No- „ Bači sa uglova ulica? Sipnomašni odlgajivači kanarinaca? Eleganine mlade dangube iz Knez Mihajlove ulice, sa licima i načinima oblačenja momaka i; novog talasa? al

Neka govore pred kamerom o sebi kao što govore kroz reportaže u novi nama i na:Yadiju! U televizijskim e portažama, videćemo ih. Žive!

ZAŠTO TELEVIZIJA NE ODB JEDANPUT NA NEKU SASVIM OBIČNU

IGRANKU U PRBDGRAĐU, NA KO: j JOJ SVIRA LOŠ ORKESTAR, NA KO- i JOJ PEVA LOŠ PEVAČ, NA KOJOJ PROVODE VBČERIL MLADI LJUDI

KOJI NEMAJU DOVOLJNO NOVACA

ZA TAŠ-KAFE? NEKA IH PITA KA-

KO SE ZABAVLJAJU? BI LI SE ME-

NJALI SA BELMONDOM? HI LI NH-

KUDA OTPUTOVALI? KAKO ZAMIŠ-

LJAJU SVOJ BUDUĆI ŽIVOT?

VEĆ SU NAM DOSADILI BESPRBKORNI DŽBZ ORKBRBSTRI OBUČENI U BRLE SMOKINGMB; HOČEMO DA ČUJEMO I JEDAN LOŠ!

Zašto se intervjui sa političarima odigravaju u kancelarijama i ukusno dekorisanom wstudiju? Zašto televizija i. te građane ne poseti u mjihovim kuća- ı ma, u vrtu lili u šetnji? Vođe li moni | svqju đecu na vrteške u lumn park? Vo- | le li ploče? Vole li utakmicu i kakve i knjige čitaju? . 1

Zašto kamera me bi mehkoliko dama – provela u ateljeu nekog grafičara Dpokazujući wve faze komoz koje prolazi stvaranje dela? Kađa bi gledalac video mebamorfoze vaze sa cvećem i put koji predmet mora preći da bi postao grafika, kađa bi mu se olbjasn/llo iednostavno i razumljivo šta se to dešava na belom listu hartije, siguran sam đa bi poneki od onih što bi videli tu emisiju slcinuli sa zida iznad +elevizora „Pogled na Ženevsko jezero pri zalasku sunca” i otišli da kupe neku grafiku. ·

(Za televigcijske wiručmjake: rekao sam grafika, a ne slika, zbog toga što još nemamo televiziju u boji, kao i zbog čestih tvrdnji da televizijska kri-

; ·

Momo KAPOR

ia