Књижевне новине

| JEDAN ILI DVA

e, | SINONIMI II ONI

IJEJUOLUObjJ

Beogradu, kao i u Zagrebu, bilo

je pojedinaca koji su majavljivali

bojkot novom pravopisu srpskohrvatskog jezika. Priželjkivanja separatističkih relikata mišu se, na sreću, ostvarila. Pravopis se, uglavnom, na obje strame Wdisciplinovano sprovodi u život, Osjećajj bratstva i svijest o potrebi jedinstva i na kulturnom planu potisnmuli su snage koje bi htjele da koče nesavladiv proces daljnjeg ujednačavanja jezičnih razlika mastalih nužno mu toku maćuhinske i duge Drošlosti, Ipak, poslije. tri godine olkako važi movi pravopis, tu i tamo se manifestuju nemile tendencije da se, „na mala vrata“, što jače omete amalgamiranje zajedničkog jezika „iu ime očuvanja smpskih, odnosno hyrvatskih, nacionalnih specifičnosti“, Za žaljenje je što im nasijedaju i neki dobronamjermi pojedinci. Tim opakim poslom bave se u prvom redu neki lekvori, a i među njima ima dobronamjemnih. Ako već to ne mogu da čine u tekstovima original– nih djela, koriste se prilikom da nekontrolisano vršljaju po rukopisima vaznih vanredakcijskih saradnika dnevnih listova i po tekstovima prevedenih Književnih i stručnih djela. Takva je praksa mnedopusštiva jer je antidemokratska i, što je još važnije, antilinmgvistička, „Pobornici“ nacionalne specifičnosti i u jeziku vrlo su osjetljivi prema nekim riječima i izrazima koje smatraju izrazito hrvatskim, odnosno srpskim. Desilo mi se, kao prevodiocu, da mi lektor u jednom ozbilinom tekstu preonrtbava riječ porodica. i mjesto nje stavlja riječ obitelj. Kako je u daljnjem tekstu nailazio i na riječ obitelj gdje ju je trebalo upotrijebiti, koja je po njegovom mišljenju izrazito hrvatski sinonim za snpsku riječ porodica, predbacuje mi što se, kao Hrvat, ne služim dosljedno hrvatskom riječju. Objasnio sam. tom mudirom Jleltoru: „Prvo zato što svaku hrvatsku riječ smatram i srpskom i obratno, Drugo, što riječi porodica i obitelj, iako tumače pojmove koji su u vrlo bliskom srodstvu, nisu nikako potpuni sinonimi. U mojoj užoj porodici, s djecom, snahama, zetovima i unučadi, ima 21 član. U mojoj obitelji ima samo 83 člana: ja, žena i umučica koje s nama obitava." „Lektor“ me trenutak zbunjeno posmatra, pa će tvrdoglavo: „Znam, ali ipak. treba da mi, Hrvati, čuvamo svoju riječ obitelj, a ziječ porodica prepustimo Svbima.“

Osjetljivbost može da bude pozitivTia ljudska osobina i onda je treba respekitovati i štedjeti, mada je obično pak slabost. Preosjetljibost je uvijek dekadentna mana. Nacionalna preosjetljibost, kao i rasna "li vjerska, je opasah porok. jer je u njoj korijenm nacionalmog, rasnog, kastinskog i vjerskog šovinizma. Zato je treba bespoštedno, ali ipak pedagoški, suzbijati kao osobinu medostojnu pravoga čovjeka.

Kad je riječ o književnom ili retorskom izražavanju, Srbin ne gubi ništa kad mpotrijebi, radi vamijacije u stilu, lijep i autentičan hrvstski sinonim, niti Hrvat kad kovisti odgovarajući sinonim iz srpškos izražajnog fonda. Na bĐrimjer: „Zrak je u sobi nepodnošljivo zagušljiv...“, a u daljnjem telsftu, da izbjegne mepotrebno ponavljanje iste riječi: „.., a vani (napolju) je vazduh zanosno svjež.“ Nedavno je u iedmom dnevnom listu objavljeno Vulcovio pismo iz 1861, godine u kome on zahvaljuje gradu Zagrebu što ga je izabrao za bo-

časnog wrađanina „Zagreba. Uz»datum je taj vrli Srbin upotrijebio divno hrVvaftsko ime za mjesec sbibanj, —ı' To, kad je riječ o potpunim, čistim simonimima, ~

Zanimljiv je slučaj s imenicama doJam i utisak. I one općenito važe kao potpuni sinoninii. Dojam je za većinu

. Hrvata izrazita hrvatska riječ, a mnogi

je Srbi smatraju „hrvaiizmom“. Za mno ge je Hrvate wiječ utisak izmazit „srbizam“, a treba ga izbjegavati i zato što je, tobože, ta riječ čist germanizam.

· Najprije ćemo pokušati mproamalizinati ispravnost Pvrdmie da je riječ ulisak mvopski prijevod njemačke Hdmenice Eindruck. Ne misle li, možda, limgvisti, bolje pseudđo-limpvisti, da su i Francuzi preveli spomemuftu njemačku riječ sa impresšsiom, a Talijami sa impressione? Lično sam sklon pretpostaviti da je u ovom slučaju riječ o čestoj pojavi po= dudarnosti vw gemezi mekih, riječi u sve fri imdoevropske jezične grupe ikkoje su se, u toku višemilenijskog razdoblia u novim ipostojbimama, razvile iz istih, leksičkih i psihičkih, elemenata. Ove su imenice, u sva četiri evropska jezika, vjerovatno mastale opisivanjem fiziološko-psihičkog fenomena: aktuelan doživljaj mi svijesti, u susretu s nekom pojavom u spolinjem svijetu preko jednog od čula, letimičmo se uftismuo u odgovarajući senzori centar u kori velikcg mozga. Talrav ije utisal. više~ma-– nje jasan. Ali smo prema konkretnom doživljaju ostali ravnodušni. Utisak niie polkremuo mi \jedmo asocijativno vlakno da doživljaj poveže s nekim emotivnim centrom. Doživljaj nas se mwije dojmio. Uzmimo primjer. Zamišljemo idemo ulicom i na jednom prozomu ma suprotnoj strani ulice pojavi se i odmah. iščezne ženska prilika, činilo nam se da smo ugledali poznafu osobu. — Ovako shvaćen i objašnien postanak pojma i riječi utisak, ova je riječ samo prividmo potpuni smonim riječi dojam. TI dcjam je utisak. ali je, što bi rekli psiholozi, jače ili slabije emotivno Obojem. Dakle, atisak. koji mas se dojimlje. Primjer: U Postojmisloj špilji došli smo u veličanstvenu (koncertu) dvoranu, ukrašenu stalaktitima i stalagmitima. Zadivljeni smo: imamo dojam da se nalazimo mu melkoj velebnoj Matedrali. — Zai dojam velimo da je dubok ili plitak. Da rezemiramo: utisalc je čist, emotivno meobojem, spoznajni elemenat. Dojam sadrži spoznajni i emotivni elemenat. Iako se riječi porodica i utisak pretežno upotrebljavaju u istočnom štokavskom području, mjih poznaju i merijetko “upofrebljavaju i u zapadmorn štokavskom, pa i u kajkavskom i čakavskom području. — Imenice obitelj i dojam, nastale su i nasprostram:jene ti zapadnom području, ali ih spontano poznaju i Srbi, a nalazimo ih i u djelima srpskih pisaca. Našao sam ih u Dripovijetkama Đure Jakšića i Veljka Petrovića. Danas ih sve češće upotrebljavaju srpski novinari i pisci. Leksička amalgamacija se ipak vrši. .

Našlo bi se, bez sumnje, napretek sliČmih slučajeva. Ograničiću se ma tipičan primjer imenica val i falas. Nacionalističkom mreosjeiljiivošm opterečeni čistunci Jome koplje i o ove dvije riječi, Tako su obie tuđice, Ti srpske mi hrvatske. Prispijevši, prije nekih 15 stolijeća, do obala Egejskog mora, sla> venmska plemena su meravnine uzmemirene morske površine nazvala, preme grčkoi rjječi, falasima. A ma obalama

Dragan KOLUNDŽIJA Žene na

NJ koliko buta danas do buna?Ya (Samo jedmom do svoa groba) Tau ove žeme.

Mislim, koga to kod kuće služe. Možda nikoga. Zalevaju cveće Da gruhe u buket, u sveće

Glava nad bunaYom je mebo. KHo joj preti zbog očiju tih, Lepših od dubina svih.

Nekoliko puta danas do bunaYa (Pesmo, but od kuće do njega skrati) Ide moja mati.

Pomoži joj, bože, u njenom boslu. Pomozi joj bože, u njemom, bolu.

PRIJATELJI

[vod je sunce.

Prijateli se sastaju za ži\bDoto, Da ne odu mladi iz svojih koliba, Iz svojih nedelja, iz svojih, kola. Pošalju telegram ili dečaka. Pošalju noge Božje Matere I bude sastanak zakazan ma izvoYu. {Zašto ne ma mekoj zvezdi) I bude sakazam u nedelju (Zašto me odmah.) I bude uvod Zdravo Mili Moj Brate.

Onda drugovi legnu ma zemlju. (U njenoj dubini ima železne rude)

bunaru

Legmu, u malo sYce velikih, žena, (Od, tada drveće mzi nebo) I sačekaju veče.

Uvod, je dogovo?Y.

Sastanak pod satom.

(Zašto ne pod pazuhom, jena) Sutra. ·

„Joj, u međuvremenu neko We. I bude uvod, Doviđenja Miš”

Moj

Raju.

SOBA

J tufros moja soba miriše Ya, Ženu, na toplu majčivu dušiću, na, led. Na sam u kome jedemo hleb, med

i si zvezda u jednome tYemu.

Na lađu krave-sunea kod, mas kad prođe podme, kad, grane iz velike noćne ptice spas. . I samo megde smrt svome. ·

I samo megde smrt svane am, ustd, 9dm Srca, an, 50bDe. I samo negde pas lane: pozdravljam, te hladni grobe.

Jutros moja soba raste wu širivu,

ko Banat tu leto u torbi prosjaka. U njoj sam odapeo pušku ona, minu: Da živi mladost ko grom, jaka.

„mijenjene slavenskim

KOJI TO NISU

Jadramskog mora valovima i talasima, kako su čuli od zatečenih Rimljana i Grka (u naseobinama), Ostale su neza-, riječima. Od Grka, Latina.i Germana maši daleki preci nisu uskoro naučili da prave razliku među pojavama više i manje uzburkanog mora. Historijski uzeto, možemo dakle smatrati da su ove dvije imenice potpuni sinonimi. Kao takve ih smatra i danas većina u kontinentalnoj oblasti naše zemlje, Nu, u toku mnogih stolječa živovanja s bpreostalim 'Taljijanima u Dalmaciji i Primorju, naši, strpski i hrvatski, ribari, pomorci i gusai saznadoše „od svojih italijansikih drugova da, oni razlikuju pojmove bata i maretta, t.j. da uočavaju razliku između vodenih brežuljčića s karakterističnim zapjenušenim Rkrestama, cje uzrokuju vertikalni udari bure sa strmih i visokih priobalnih plamina i koji su u prvoj fazi neopasni, i grdnih, vrlo omasnih vodenih bregova što ih jugo (siMecCO) podiže iz morskih dubina i jedne za dnugim paralelno valja dok se uz prasak me razbiju o hridine na obali. Naši stari su, valja vjerovati, prve magzvalli talasima, a druge valovima. Znači, Hrvati u Dalmaciji i Primorju znaju za riječ talas i upotrebljavaju je gdje ireba. Pripovijetke i romani! gugena Kumi

'Čića, rodom iz Brseća u Istri, pumi sMi

idiličnih talasa. A pokoji i pjesma hrvatskog pjesnika, ako se ne varam Ivama Trnskog: „O talasi mili, hajd'te, čamac mali moj tjemajte...“

Na bvatskoj strani treba da se oslobode zablude da miječ talas upotrebljavaju samo Srbi: a Srbe freba kroz štampanu riječ priviknuti da val mazivaju valom, pa ce dvije pojave, tako izdiferencirane empirijom, iu mašem zajedničkom jeziku imati svaka svoje ime.

Približujmio se i) u jeziku jedni drugima, ne udaljujmo se jedni od drugih više nego što to mora da bude. A mužnih, opravdanih i za jedimstvo jezika, neškodljivih srpskih i hrvatskih specifičnosti ostaće još napretek. Protiv mjih se ne treba mi boriti.

Srećko DŽAMONJA

ZA OSAM DANA sarajevska pozorišna publika videće osam Sekspirovih dela u izvođemju osam jugoslovensikih profesionalnih pozorišta. Ta mala svetkovina počeće upravo kroz “tri dana „SNOM „LETNJE NOĆI“, a zavašiće se KRALJBM LIROM“. Neće biti izostavljen „Hamlet“, izvešće Be i već ocenjena novosadska predstava „JULIJA GEZARA“, Od osam. Sekspirovih dela polovinu će predstavljati u maš manje izvođene iomedije, pa će i to biti jedna od karakteristika osmodnevmiih primedbi, Niz je i drugih pojed! sti koje bi se već sada mogle predvideti, a koje će na kraju predstavljati karakteristiku celokupnog slavlja u čast godišnjice velikog dramskog pisca. Jedino je nepredvidljiv kvalitet, opšti prosek izvođenja Šekspirovih dela ma Pai šim scenama. Od „četrnaest postav ' Sekspirovih dela ma profesionelnim pozormicama u ovoj sezoni, izdvojenih Osam, Svakako, ne mogu da pretenduju da nas it svemu zadovolje prihvatljivim kvalitetom. Cak mi žiri koji JJ 18 mao zadatak da izdvoji osam majboljih predstava sigurmmo me bi uvrstio svih osam u program da to nije unapred zahitevano, i, Osim zvanično određenih prizedbi i najavljenog simpozijuma o Sekspirovom stvaralaštvu, na kome će se okupiti poznati šekspirolozi iz zemlje i poznata imena iz mekih inostranih zemalja, pripremljeno je i miz drugih mpriredbi kao što su poetske večeri u Malom pozorištu i majavljena izložba o Sekspiru na našim scenama. Kinoteka, institucija koja je međavno otvorila svoju dvoramu i u Sarajevu i već se i te kako oseća u ikuliturmom životu grada, samoinicijativno će se uključiti lu skup priredbi ovog osmodnevnog iproslavljanja četiristogodišnjeg Jubileja. *

PROTEKLI JEDNOGODIŠNJI PERIOD doneo je miz kvalitetnih Mcnjiževnih ostvarenja sarajevskih 'mjiževnika. To pokazuju i magrade Moje se s vremena na vreme dodeljuju za majbolja umetnička ostvarenja. Prva po redu ovogodišnja Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva za mjiževnost Ovoga puta dodeljena je iMvojici književ-

Gžegož LASOTA

ez teškoće mogu se navesti ri nova poljska romana koja su u bogatoj prošlogodđišnjoj izđavačkoj produkciji skrenula pažnju kritike i čitalaca. Te kmjige, različite po SVOjim umetničkim. i filozofskim Rkoncepcijama, tretiraju i potpuno ž#različite teme. To su „Savremeni sanovnik“ 'Padeuša Konvickog, „Pastorčad“ Ježi Putramenfa i „Ide skačući po gorama“ Ježe Andžejevskog. Poslednji roman izazvao je najviše sporova i negativnih oceDa. ı Tadeuš Konvicki pripada srednjem pokolenju pisaca, khoji su (debitovali odmah posle rata, ivučeni m produktivno-shematsku literaturu, i tek poslednjih godina nalaze svoje stvarno mesto u književnosti. Ovo je pokolenje poznato jugoslovenskim čitaocima po Tadeušu Ruževiću, Bošdanu Češki i Romanu Bratnom,

Sedma po redu kmjiga u Kknjiževnom delu Konvickog, „Savremeni sanovnik“, doseže do tematskih Ryugova 'Roje sa opsesivnom upornošću autor ponavlja iz dela u delo uključujući tu i film „Zadušnice“, prvi poljski film koga je režirao pisac. Polemike sa mladošću, ratnim iskustvom, ovde nisu pokušaj da se ovekoveči vlastita biografija; to je pre dublje psihološko sondiranje, moralna ocena. Sam autor Jo jednom rekao da pod uticajem Životlnog iskustva iz drukčije perspektive ocenjujemo vlastiti život, njegove konflikte i epohu sa MWejom smo vezani.

Junak romana u mladosti bio je povezam sa desnim podzemnim. pokretom, zbog čega je, u prvom periodu posle oslobođenja, učestvovao u OFružanoj borbi protiv novoustanovljene vlasti.

Još više: učestvuje u planiranom atentatu ma jednog člana partije, ali u poslednjem tremutku ne izvršava naređenje. Kada posle više godina ulazi u partiju, već kao zreo čovek, nalazi se pred problemom vernosti sebi i Vernosti pazfiji,

Roman počinje u momentu kad jumak, našavši se ma feremima koji SVOjim pejzažom podsećaju na kraj njegovog detinjstva, želi da pronađe dvojicu ljudi, koji su u njegovom životu odigrali odsudnu mlogu: komandanta odreda koji mu je maredio da izvrši a-

Ttentat i čoveka na kome nije izvršio

naređenje.

Ceo roman u kome se prepliću retrospektivno pričanje sa sadašnjošću primenom različitih mnarativnih formi, zamagljuje konture stvarnosti i priviđenja. Junak, bolestan posle meuspelog samoubistva, putuje po svome životu, analizira vrednost svoga stava, 'konfrontira ga sa drugima. U naselju u kome stanuje, sreće ljude sa principima i iskustvom ~7Rkarakterističnijim u mmogo široj skali od naselja kraj reke. Tu je bivši partizan, nesposoban. za bi-

NOVI POLJSKI

lo šta drugo sem sećanja ma boračku prošlost; bivši aktivista, verovatno. bivši pripadnik službe bezbednosti za koga je pad kulta ličnosti lični mad; navodno. bivši grof, čovek: koji je uvek staj&o posiranice i udaljen od svega što je rizično i nesigurno; i najzad teško bolestan komumista, koji predstavlja otvoren MPumanizam, i tajni vođa verske sekte. U ovom poslednjem junak prepoznaje svoju žrtvu iz bratoubilačkog rata. U svetu koji je izložen noprekidnim promenama i preobražajima pitanje vernosti junaka samom sebi visi u vazduhu. Njegovi snovi i privi-

đenja, tako čvrsto povezami sa SftvVAT-.

nošću, dobijaju oblik metafore simlbolišući prošlost koja odlazi u mepovrat.

Kritika je jednoglasno podvulkla meizmeran poljski kolorit ovog dela, koji je podjednako izražen. u fabuli, osećanjima, stilskoj vrednosti romana. Pa ipajt, tematske granice „Savrememog sanovnika“ su mnogo šire, « izvesna sličnost ratnih iskustava Poljske i Jugoslavije može da učini ovu kmjigu vrio zanimljivom za jugoslovenskog čitaoca. U savremenost nas uvodi Ježi Putramenft, poznaii prozaik, publcista i društveni radnik. Njegova „Pastorčad“, roman mapisan sa njemu svojstvenim. publicističkim tftemperamemtom. i stilskom mehajnošću, slika ma tlu malog grada konflikt između oca i sina, koji predstavljaju različite ljudske i društvene principe. To je jedna od onih knjiga koje pokušavaju da u umetničkom obliku obuhvate probleme posledica staljinizma u Poljskoj.

Otac, zaslužni društveni radnik, snimstor svih mogućih dostignuća grada, čovek ivade ruke, vlada ma svoj način ustima svojstvenom minulim vremenima. Sin, mladi javni tužilac, dobivši taj položaj u gradu, nalazi se u dilemi kada treba da oceni očev stav. Konflikt između oca i sina pojačan je činom nepravedne osude prvoga muža mačehe javnog tužioca, U stvari, to je bio beznačajam i socijalizmu stran čovek, ali je presuda bila, mezakonita. Javni tužilac zahteva reviziju. Suočen sa mogućnošću da se kompromituje otac izvršava samoulbistvio.

Putrament ne iznosi do kraja svoj pogled o stavovima koji su dati u tom konfliktu. U ocu vidi čoveka staroga Tipa, ali stvarnih zasluga i vere u stvar. Sin, pum entuzijazma i moralne čistote, ipak poražava apstraktno shvaćenom pravednošću,

Taj morodični spor nije lišen melodramskih elememata, koje uslovljavaju razne, nmeiznijansirane, sporedne linije. Taj roman je interesantan mpokušaji stvaranja savremenog političkog romana sa oštro ocrtanim društvenim i psihološkim konfliktima.

Izvesnu sumnju budi smeštanje novih konflikata socijalističkog društva u

kulturna hronika dika: Niku Jovičeviću za romam „ Oea Nate dan sa JP jesama „Ko! ena Za d • Posle ČR sledile su nagrade Udruženja knji. ževnika, a uskoro će Dvadesetsedmo. julske nagrade koje verovatno neće mimoići meko od književnih dela. Sve to možda ne bi izazvalo priče i komentare koji vrlo retko prate ovak. va odavanja priznanja zaslužnim, u. metnicima, da nije došlo do male pole. mike, pa čak, bolje rečeno, afere. Književnik Izet Sarajlić odbio je da primi nagradu Udruženja književnika dode. ljenu za mjegovu zbirku „Tranzit“, jez je na taj mačin želeo da iskaže Svoj zevolt zbog: čitave jedne prakse koja dobija sve više maha „prilikom ikandi-. dovanja budućih wmosilac& „određenih nagrada. a

qu jedmoj godini, razum]ljivo Je, nema toliko kvalitetnih dela da bi se iz bor majvzednijih mogao naročito iskomplikovati. Obično, iako to nije slučaj sa stvaralaštvom mu protekloj godini, »natno je više nagrađa nego što ima dela koja bi mogla da dođu u obzir za na. građivanje. Zbog svega ioga postalo je uobičajeno da se već unapred kal. Kimiliše i kombinuje koji bi mumetnici trebalo da dobiju i koje od mekoliko tradicionalnih nagrada. Tako je jedan mali broj ljudi, koji je imao odlučuju ću reč u žirijima, već unapred sporazummo mogao da podeli nagrade, ostavljajući kao formalnost da se pojedine nagrađe obzrazlože javno u vremenski određenom periodu. Jedno delo koje bi dobilo jednu, vrememski raniju magradu, prećutno je bilo isključemo iz konkurencije za dodelu drugih vremeh= ski kasnijih nagrada.

Mala polemika oko dodele magrada Udruženja književnika Bosne i Herce= govine i istovremmo kandidovamje dzigih dela za Dvadđesetsedmojulsku nagra du (kandidovamje od koga se očekuje. pozitivan ishod) nameće kao mezaobilaz nu potrebu da se o nagradama i načinu nagrađivanja povede više računa, Da se u cilju modizanja vrednosti pojedinih nagrada prekine sa planiranjima i unapred znanim kijučevima.

Nastavak ma 13. strani

Petar LJUBOJEV

ROMANI.

dosta tradicionalne: okvire mporodičnog ionflikta ij shemu borbe pokolenja.” ~

Najkontraverznije delo je ipak m man Ježi Andžejevskog, jednog od najpoznatijih predstavnika zrelog pokolenja poljskih pisaca, autora značajnih romana kao i najbolje knjige mpioslezratnog pokolenja „Pepeo i dijamant“ vrlo popularne preko filma Andžeja Vajde,

„Ide skačući po gorama“ je ironična groteska čiji je vrhunac otvaranje no» ve izložbe slika velikog slikara Ortiza u Parizu. U toj ličnosti bez napora prepoznajemo Pikasa.

Pravi cirkus ljudskih strasti, sno» bizma i interesa koji prati tu svečanost, omogućuje piscu da naslike panoramu ličnosti koje su posredno vezane za slikara i njegovo delo, a istovremeno sa oštrom, ironijom okarakteriše svet građanske umetnosti koji se pokorava tržištu,

Ovo veliko tržište, na kome se prodaju želje, strasti, umetnost i ogledi, predstavljen je primenom parodističke stilske veštine savremene književnosti, strasno i sa umefničkim majstorstvom.

Dugi pasusi, rečenice koje se protežu preko čitavih stranica, nimalo ne otežavaju čitanje; naprotiv wdlično su prilagođeni zamisli ovoga romana.

Sumnju kritike uglavnom. nije izazvala ni neujednačenost kmjige, ni stilska ekstravagancija, već filozofija dela, suvišak erotike koja se nalazi na granici mepristojnosti, pogotovu kada je u pitanju seksualna izopačenost — kako je poznato, dosta rasprostranjena u Uumetničkom svetu Francuske.

Deo kritike u ličnosti junaka 0“ mana, Ortiza, koji predstavlja novu verziju faustovskog mita, „genijalnoš, ali amoralnog čoveka, koji ne podleže zakonima običnog ljudskog ocenjiva” nja, vidi zreo pokušaj suprotstavljanja izuzetne jedinke wdroštvu. I·još više etičku i filozofsku odbramu takvoč Dbrincipa. Bio bi fo nov pokušaj kreirahja umetničkog mita o umetniku, koji se nalazi van društva i van njeSovih zakona zahvaljujući svom. neponovliivom talentu. .

Drugi kritičari u samom načinu kompromifacije tržišta sujete, koji pra” ti umetnički život na Zapadu, zapa” zii su izvesnu ležernost povezanu S& pokušajem simboličkog ·zaprepašćiva” nja čitaoca smelošću običaja i stila, . Pisac ovih redova ipak smatra, da Je roman Andžejevskog uprkos svojoj šumnjivoj i jednostavno anahronističRoj ideji vodilji, sjajna karakteristika odnosa umetničkog svela, „zatvorenoč u krugu izveštačenost i laži. Mada Andžejevski u svojoj filozofiji iđe i razito regresivno od marksizma do njemu svojstvenog egzristemcijalizma ipak Je u „Ide skačući po gorama“ tačno 0” karakterisao proces materijalizovanja umetnostsi i otuđenja umetnika u ka” bitalističkom društvu.

Prevela Biserka RAJČIĆ

KNJIŽEVNE NOVINB