Књижевне новине

Nastavak sa 1. strame odjelotvorena u odbacivamju boga kao vrhovnog principa kojemu je sve U= bučeno, u čije je ime sve načinjeno. I

tako se čovjek našao oči u oči sam sa-·

sobom. U prošlost n:je ni htio ni mogao, a u sadmšnjosti se još nije snalazio. Ne snalazi se ni danas. Zadovoljio je, da tako kažemo, svoje zernaljeke polrebe, ali nije još pronašao vrijednot kojom bi mjerio svoja dubovma ostvarenja, Bio je prinuđen vrludati, prisiljen fragati za osvjedočenjem uspravnosti svoga djela i njegova smisla najšire shvaćena. Je li mu to de danas uspjelo i u kolikoj mjeri, teško je pitanje, Tzričući ovo zaboravljamo možda na osnovne kanaktoeristike našega vremena: na granmdiozan napredak u druŠtvu i nauci, na postepeno oslobađanje čovjeka upravo iz onih okova, iz one slobode koja ga je nekada polretala na umjetničku avantumu, To pomalo zvuči paradoksalno i istovremeno nam daje pravo naslutiti da bi upravo negdje tu trebalo biti etika modernog čovjeka: u oslobođenju od stare, nuždom i zakonitošću porečene etike. Ipak, sum nje za sada nismo lišeni, jer još se nismo dovoljno osvjedočili. Iz te dileme rađaju se skrajnosti kao obilježja mo. (dernmog duha: potištenost i gordost. A ! oba ova stanja nisu kadra da iz njih proiziđe djelo oslobođeno ličnosti koja ga je stvorila, što je opet jedan od osnovnih zahtjeva prave umjetnosti. Djelo se današnjeg umjetnika vrti u kmugu, želi uhvatiti svoj rep, silom samo sebe dokazati, Mi ga primamo ili odbacujemo mjereći mu vrijednost i važ» nost strogo ličnim mjerilom,. Ako nas ne Žulja, onda sve u redu. U suprotnom: djelo za nas gubi vrijednost i značenje. Može mi se ovdje štošta prebaciti, ipak ću usirajati u zaključku: takav odmos djela i mjegova uživaoca nije čak ni relativno značajan, jer se ne tamelji ma etici kojom bi bilo pro= žeto vrijeme i čovjek u tom vremenu. Nama nije Eliot ono što je Grcima bio 'Pindđar, niti Pikaso ono što je venesanšanima Leonardo. Mi sumnjamo iz temelja, a oni, ako su i sumnjali, sumnjali su u ime univerzuma, u ime zajedmičkih i svima jasnim primcipa. Ov-= dje estetika ne pombže, jer i ona je podložna ovim zakonima.

Pretpostavimo da naše vrijeme i ima svoju oformijenu etiku „mazličitu ili bar djelimično različitu od one naših predaka, možemo slobodno ustvrditi da ona još nije svakidašnja, nije opće prihvaćena, nije bez saumnje u svijesti pnih kojima se djelo suvremenog umjetnika upućuje. Odalle raskorak između. ostvarenja” i' uživaoca: “Mi, smeo svjedoci činjenice da.javnosti 'još.!uvijek radije pristaje uz ono što je zasnovano i stvoreno na oprobanim temeljima. Najavangardnije u ideji i izrazu ostaje usamljeno. Nadrealizam, na primjer, premda objektivno znači nov kvalitet u iretiranju života i materije, ostade samo pokušaj. Zato se suvremeni umjeftmik i osjeća usamljenim, suvišnim i beskorismim u damašniem svijetu. S čudima tehnike, isto toliko novim i većini nepristupačnim, stoji drugačije, Čovjek je od uvijek polagao samo na ono u Što se tjelesno može Uuvjeriti. Tli da možda nešto drugo nije u Dpifanju? Jasmo je i evidemino da je mo= derma poezija, i umjetnost uopće, učiniJa i jedan kvalitvatvan skok: prihvati» la se govoriti ne o predmetu, nego iz predmeta. To je doduše ođuvijek bio vrhunski zahtjev umjetnosti, ali on se

ostvarivao samo s vremena na vrijeme '

u epohalnim tvorevinama koje su u postupku imale drugačiji put,i pristup. Na sranu čak i postupak, ovaj kvalitet događao se i bio vidljiv tek kad je djelo bilo gotovo. Umjetnik mimulih vremena nije polazio u bitku da Do svaku cijenu pobijedi, A naše vrijeme ne zna za sbopljenje, ono prezire ve i sigurnost, ono knoči skokovito i bezobzirmo, drsko čalk. Slučaj suvremene nauke, barem na ovom. plamu, identičan je slučaj i suvnemene umjetnosti. Smiju li se pak ova dva područja ljudske djelatnosti uspoređivati i na isti način tretirati — sasvim je drugo pitanje. Samo jedno je ipak tačno; radi se o istim nagomima uvjekovanim vremenom “u lojemu živimo. Nego, ono što je dopustivo u mauci svakome tko se njom bavi, u umjelnosti je damo samo izabranima, A naše vrijeme teško dopušta pojam izabraništva. To je razlogom opće gorđosti kojom se nikad ništa u umjetnosti mije postiglo. Umjetnik prošlih vremena sasvim 5C drugačije odnosio i prema svom pozivu i prema svom djelu: ćutio je Ssuca SpOsobna da sve ocijemi. Jedan Mikelanđelo tek krajnje uvrijeđen potpisao je svoju glasovitu „Pietu“, Ali ne zato da se istakne, nego zato da ga ne miješaju s onima koji su kršili princip u ime kojega je on započeo i dovršio SVOje djelo. T još jedan faktor čitave kompleksnosti našega problema: vrijeme u ko- jemu živimo, vrijeme je specijalizacija. Da li je to ohrabrujuća činjenica, ne bih o tom htio govoriti, Radije ćemo se upitati: koliko ljudi damas ma svijetu razumije zakone atomske fizike i raketne tehmike i, amalogno Tome: koliko je ljudi đanas sposobno živjeti mo dernu umjetnost čak i u njenim vrhunskim ostvarenjima? O čudima tehmike doznaje se iz novina, o čudima suvre-

KNJIŽEMNES NOVINE |

ETIKA

|! UMJETNOST

mene umjetnosti također iz novina. O jednom i dmugom javnost dakle pravo= zapravo pojma nema. Ovo bi ujedno mogao biti i odgovor pitanju na početku ovoga pasusa. A. možda bismo još tragičnjje bili pogođeni upitavši da li je suvremoeni čovjek kadar bitno razu-

' mjeti život i živjeti i umjetnost prošlih vremena, kad je već njegov etički.

stav kvalitetno drukčiji? Nije slučajno što naše doba obiluje pustim ftumačima minule i sadašnje umjetnosti. Oni su kao glas vapijućeg u pustinji, A io ipak nešto kazuje. Dakle problem nije tako bezazlen i samo izvanjski kako se to obično prikazuje. Gola je zbiljnost da između nauike, naprebka u društvenom smislu uopće, i umjefnosti našeg vremena postoji velik nesklad, Tome se na svali način želi doskočiti obično injekcijama. Bilo je, a ima i damas OZzbiljnih pokušaja da se.jaz nekako premosti, zaniječe ili naprosto zataška, Tu su i korjeni takozvanom socijalističkom realizmu, koji je sve prije nego i socijalistički i realizam, barem realizam našeg vremena i čovjeka u tom vremenu, Realizam nije jeftino prevođenje umjetničke zbiljnosti na jezik on'h koji tu zbjljmost me mogu razumjeti u njenom izvornom izdanju, nego je realizam upravo ta zbiljnost, Kako je onda moguće zamisliti građevinu klasicističkog stila i u njoj centralno grijanje? A eto, pribjegava se čak i tome. Iz nužde o kojoj smo govorli. Ipak, ne bi li bilo korisnije potruditi se i saznati istinu, pa se omda ravnati prema njoj? Jer fapšati sebe po remenu nije ni hrabrost ni mudrost. Zatataškavati zbilju isto je što i stvarati novce laži, pa mi to radili svjesno ili nesvjesno. Suvremeni čovjek nije moderan time što Živi u našem vrememu i time Što je sudionik i suvlasnik svega onog što to vrijeme posjeđuje, nego je moderan time što Kkvamtitativmo i Kvalitafivno misli i osjeća drukčije od Čovjeka mapr. Tolstojeva vremena. Zato ga u literaturi i ne možemo tretirati

na tolstojevski ili balzakovski način. 'Taltva metoda damas je laž. Moderni

skultor, kad bi i želio, ne može osjećali i gledati na Rodenov način. Tma li smisla da netko danas dobije Nobelovu nagradu za Ajnštajnova otkriča? Zamijenimo uloge katapulta i projektila, pa smo mapravili vic. Ovo ne znači da i katapult i projektil, svaki u svom Vvremenu, inisu možda {podjednako mpohalni. Ili pak primcipijelno: alko se mi zalažemo za bukvalno amgažiranje djela i umjetnika u društvu, a neki se svesrdno zalažu, onda upadamo u grdnu kontradikciju, poričemo upravo ono za šta plediramo, Tmamo se pravo upitati: kako je današnjem čovjeku, našem. por glavito, uopće moguć pristup u umjetlnost prošlih vremena, osobito onu sred njevjekovnu i renesamsnu, kad je današnji čovjek etički nešto sasvim drugo od svojih pređa? Njihov se jezik razlikuje, jer stare šifre više me vrijede, zaboravljene su ili odbačene iu, ime razumljivijih na pomolu. Stoga je krajnje vrijeme da se problem postavi pravoj svojoj težini i da se okamimo jeftinih i mama Kkonvenimajućih tumačenja. Ovo zadnje pitanie postavio sam po drugi put dase. vidi kako i sami sebe možemo dovesti u mnebranmo grožđe. Možda će mnogima izgledati da sam odviše brzoplet, da zaključujem neis= Rkustveno, da ne uzimam u obzir i olajkšavajuće okolnosti, Bit će donekle u pravu. Ističem da sam čitav problem namjerno . ekstrmirao, namjemo | sam izostavio komponentu povjesnosti toliko nužnu u razmatranju i razumiljevanju slijeda | „Rkultumih i umjetničkih zbivanja ikroz. vijekove, Učinio sam to zato da se ljasmije, mreljefnuje mukaže ono na što želim upozoriti, Svrha opravdava &redstvo. 7

Jozo LAUŠIĆ

susreti

UTISCI IZ IZRAELA

1951. i sada, Oba puta ja sam še otuda vra tio ushićen onim što sam tamo vido i doživeo.

Međutim, ono što te utiske iz Izraela čini doživljajima, to je okolnost što je u svemu tom zbivanju na neki način prisutna Istorija.

Biće da i mi sami tamo odlazimo „opterećeni“ Istorijom, te smo stalno, iako možda nesvesno i nehotice, kao u nekoj opsesiji. I to mahom i najviše baš tamo gde, na oko, ničeg istorijskog nema: po novim naseljima, njihovim malim komunama, kibucima.

Velim da na oko ničeg istorijskog nema. Sve je tamo tako novo i ultramoderno. Jedino što nazivi tih naselja — svi kao izvađeni iz „ Pesme nad pesmama“ — podsećaju na drevna vramena, toliko je poetske simbolike u njima. • |

Istorija je, međutim, u tom vraćanju zemlji i zemljoradnji jednoga naroda koji ima gotovo dve milenije gradske tradicije; kao da bi se reklo: nastavljamo tamo gde smo stali kad smo odavde polazil, kađ su nas oterali u daleki svet... ; |

Na tu misao me naveo odgovor, mla dog Nišima iz Naharije, sina moga le~

J a sam dva puta bio u Izraelu:

Pavle 205 UGRINOV osle dugotrajnog pomnog i doslovnog praćenja dugih, razgranato-razuđenih rečenica, krcatih ne– ponovljivim mislima i iskrama duha, osetih da se lagano odvajam od izlaganja Učitelja, da sve slabije čujem njegove reči, inače tako lepe i reklo bi se tačne, prijatno začuđen, lovim jedno čudno nesaglašje, nesaglasje između svog lica, izraza 8VOg lica, koje je zadržalo sve svoje mišiće i nabore u ist sleđenom pokretu kojim sam poslednjih nekoliko minuta pratio ujednačen ritam njegovog govora, i svoje intelektualne odsutnosti, sve veće i veće, Oslobođena ljušture, kože, Roja joj je, izgleda, neki put teška (ili tesna), moja radoznala svest, ovako razgoličena, postaje ljubopitljiva na izgled svoje obrazine; zanima je ima li to lice, ta zavesa pred njom uvek spuštena, adekvatan izraz lako uzvišenoj temi — 0 nemerljivosti stvari! koju Učitelj upravo raspreda?!

Kakvo razočaranje! Obrazi opušteni, usta rascvetana, sa lenjim jezikom u uglu; donja vilica bez oslonca; još malo penice oko usana i ne bi se razlikovalo od slike onih budalastih stvorenja koja lutaju ulicama obraćajući se svima redom i izazivajući opšte sažaljenje! Neverovatno; zar zaista lice može, štaviše mora, da izgleda takvo dok sluša lepo nizanje reči; da li su možda te reči teže no što mislimo, pa lice moa da se napreže da bi ih prožvakalo a da mi to i neznamo, najzad, treba se obazreti i na druge!

Baraba — ma koliko prividno upirao pogled pravo u oči Učitelja — uistinu je zagledan preko njegovih skupljenih i oborenih ramena u plavu fraku mora što se ljeska i nadima u daljini, u podnožju brda; njegova veština je baš u tome: i da sluša i da bude odsutan. Sigurno je opet obuzet onim „nastupom strasnog gusana, prerano 0Odustalog od svoje lepe profesije; Timon — mr šteći čelo i zaklanjajući šakom deo lica, bajagi sav u grču prodiYanja u Učiteljevu mislenost — zavlači mali prst, neopisivom veštinom, u svoje široke nozdrve, ubacujući s vremena na vreme polu uzvike saglasnosti; Rufim usana skupljenih u čvor i visoko izdignutih obrva klima glavom bez prestanka, očaran bajagi svakom pojedinom rečju!

Takođe beše prisutan i jedan nov slušalac, koji na= vrati ovamo sa svog puta oko Zemlje, ne bi li mu Učitelj — čiji se slas daleko proneo — rastumačio neka priviđenja što mu se javljahu uz put. Ne stižući nikako na red da čuje odgovore na svoja pitanja, već beše očajan. Učiteljeva retorika ga beskrajno gnjavljaše, a lice mu dobi izgled smežurane, gnjile jabuke.

Petar beše sav pretvorem u uho, poput otvorene školjke; kao uvek. To je snaga nade — koliko se razumem — da svakičas može iskrsnuti ona magična reč koja će olakšati jad i razrešiti sve mevolje; a naš lepi mladić, grgurave crne kose, Ruđer, izgleđaše, omako iskrivljene glave ka svome ramenu, kao da u zanosu ali bezglasno peva serenadu pod prozomom svoje ljubce!

Podigoh pogled u visinu, put grana čemmpresa i belih jonskih stubova, radoznao majednom da vidim ne sluša li Učitelja i koja ptica, ptica-učenica, ptica-peva= čica, kojih ovde ima u izobilju; ne beše trenutđo nijedne, rasterane po prilici još jutros mnestašnim đdečijim pradkama i cikom iz obližnjih jaslica!

Strašno; ah, više nego strašno!

Ali sad, ..kađ su..te

obrazine već otkrivene, ko da se pomiri s njima! Da,. „.„sad kada smo ih. već videli, dalj, odsad. još. uopšte mogu:

dalje da služe?!

Stoga, — kao najprilježniji među učenicima, — neprimetno, mic po mic, da slučajno ne izazovem meuobičajene šumove ili, još gore, zvuke, neku neočekivanu zvučnost, koja preti odasvud, stadoh stiskati svoje otomboljene usne, podvijajući ih u duplju, uza same zube, neka za svaki slučaj izgledaju tanje, slične Učiteljevim; istodobno Mrutim mozdrve, što mi, čisto fizički, skoro prija, kočim pogled, i to mi godi, izdužujem lice, ne bi li

. bilo jedna napeta linija, već na prvi pogled slika onoga o čemu je reč, o čemu Učitelj govori. Naravno, teško je naći baš ono pravo lice koje će biti vema Kopija njegoOOSSBITUJ _ aaa, ave će tek doći, možda izne~

,ı ali treba se truditi da mu | ribliži Oea ao! se bar približim, da bar

Ali — avaj! — {ek što ponovo, uz veliki trud, uspo=> ·

stavih željeno saglasje — otfkrih zabezeknut d čitelj više ne govori o nemerljivosti stvari, nego, o Za stavovima i pouci hude sudbine! Na vrat na nos, prateći ga samo na jedno uho, motreći ga jednim okom ponovo preispitujem svoje lice, njegovu prikladnost: mada OBOINRV, štaviše strogo, nije li, s obzirom na novu temu OIR 7 smislu bezočno, maltene osomo i podruglji-

Vrt — u strahu da me pronicljiv pogled Učitelja ne ulovi kako ga uistinu ne slušam ili da me neka jedva WRVRBPIHUVE. intonacija u njegovom glasu ne prekori SoauNa o O: MO Na i Raja obrazinu doteram

jem stvari, da nađem 1

lica novim rečima, da s Va? | i Sad oca uspostavio na jedan fav SOSOM, GR:bB, ondVo EVE

DUBOKI SU KORENI

_PA/Će „KNJIŽEVNIH NOVINA”

· T sad, ne samo što drukčije (od sebe i ostalih) izgle= dam.(verujem) dok slušam, već, neočekivano a tako prirodno, počinjem drukčije i da slušam; dosad obraćah pažnju samo na reči a sad posmatram i lice Učitelja, poučen sopstvenim gorkim iskustvom. Stadoh procenjivati da li je i ono u hapmoniji sa temom o kojoj govori, Jer zastropeh od raskoraka i kod njega, dosad tako granitno čvrstog, zastrepeh da mu lice ne izda misao ili obratno, što učenici mogu da opaze i u kuloarima loše pogrešno predstave! Pogled mi prvo pade na njegove tal:o mi drage modre lako tanke usne koje su se, kao i u početku, kretale u svom uobičajenom ritmu; vrlo sličnom ritmu kretanja gusenice. Ili gibanju irbuha larve. (Malo mi se sade! Oho, kakve pomisli!) Mišići lica behu mu u neprekidnom pokretu, naročito oni prstenasti oko očiju. Linije bora na čelu ispisivahu fantastičnu azbuii klinastih slova, u stvari samu poruku koju izlagaše, pismom iztaženu. Nije zaboravljao ni ruke, koje neki put tako dobro pomažu u besedi, a ni svoj dugi, mada već suvi kažiprst, da bi bolje naglasio neki paragraf, da bi zadržao našu pažnju na nekom altsiomu ili đa bi nas upozorio na njegovu suprotnost, štetnu po sistem!

Beše to prava vara, pravi vatromet reči, iskazivan zadivljujućim impulsom, možda da u finišu iznudi krajnji utisak! (O, svetogrđa!), A ispočetka je izgledalo kao da govori meko, iz same duše, iskreno, iz srca, svoje teško stečene i ljubomorno čuvane mudrosti, da je sav u njima i one u njemu -— u jednom svetom sazvežđu, da je zadovoljan i tašt, ponosan i jednostavan, a sad kao da ceo taj nauk izgleda pomalo nestvaran i od nekog doveden u pitanje, kao da niije dovršen te da ga upravo — dok govori — traži i istražuje, a neki pul jedva nala=

zi, uz pomoć svega što mu može pomoći a u tome nje= govo lice jedva da sustiže misao koju ne poznaje, jedva da joj nalazi izraz budući uvek neočekivana, i tek što joj nađe, biva opovrgnuta novom neočekivanom mišlju, { kojoj se niko nije na· a dao, pa ni sam — On! | M Sve samo jedan, grč, al grozničavo lovljenje, 40 4 smušeno menjanje iz_-. raza uprkos rečima koje bez prestanka klize preko usana, i to, čak

melodiozno!

T baš tad — o sudbo! — kad se u vazduhu osećaše sve veća magičnost govornikovih reči i kada je sve obe ćavalo da će se svršili kao što i treba — opštom zadivljenošću sistemom i tajnama učenosti — neumoljivim refleksom, kome se mije moglo doskočiti, usta mi se razglaviše koliko su velika, pa se naglo skupiše, pa. opet razvukoše, zatim se načiniše kao da će zviždati; oči mi istovremeno staše wrludati, jedno na jednu, drugo na drugu stranu, uši mi se ćulile i opuštale, obrve izdizale i svodile, a onda, najednom, celo lice poče da se grči, izdužuje, steže i buri, praćeno krkljianjem, zevovima, šmrkamiem i frčanjem koji izletahu iz mojih grudi, na zaprepašćenje Učitelja i učenika, utoliko veće što stiže tako reći pet minuta pre kraja. Beše to ona zamka od koje potajno strepeh celo vreme otkad otkrih taj proRkleti razlaz između obyrazine i svesti: da i obrazina — a ne samo svest — može da se uzvrpolji i počne svoju igru, neuporedivo opasniju od one koju sebi dozvoliava svest, jer odmah pleni pažnju i nepopravljivo odvodi u propast!

Začuh nekoliko kratkih užasnutih uzdaha i opominjućih coktanja u onom trenu fišine što nasta neposred= no za mojim „kreveljenjem i neartikulisanim „zvucima olakšanja i rasterećenja, koji potrajaše samo magnove= nje. Hitro stavih šaku pred usta, kasno dabome, ali za svaki slučaj ako se neprijatnost ponovi, preleteh munjevito pogledom svoju sabraću u slušanju — lica i "behu

"eelomudrena i okrenuta od mene, uistinu odvratna! —

pa Učitelja — koji je već glumio da se ništa nije dogodilo, koji me nije gledao takođe, ali ne zato da mi olakša jad već prosto zato što me nikada nije ni gledao, koji je, ne zaustavljajući se, dalje govorio onim istim žarom i uzdignutošću glasa potrebnom wu finalu, da ne bi pokvarjo krajnji učinak, ostavljajući me na faj način sebi samom, svojoj sopstvenoj sramoti, sopstvenom izboru da odem ili ostanem, sopstvenoj kazni, koja će odlično pripremiti stvari za sve cne koje će dalje uslediti, u nedogled, a među „kojima će njegova, čim završi 'Bovor, biti prva i najdublja, kako već jedino i može biti. Odsada „ce me Smatrati nedostojnim, odgurnuće me bar u treći, red, ako ne i međ one pred vratima, ali me eće sasvim izbaciti (u tome je stvar!), pružiće mi priliku da velikim truđom opet zauzmem svoje staro mesto među najtalentovanijima, nekad teško izvojevano.

. Ali — začudo! — ostavljen tako od svih od pretniom duhovnih odmazdi (i ne samo ovih) koje % neVidz ljivo već bile u dejstvu, ja osetih — kao i u početku kad uočih da mi se lice deli od svesti i duše — ja shva-

tih da sam se udaljio od svih njih, da sam sasvim otuđen, da sam se uzneo nad njima i da sad pripadam još jedino — Sebi; io osećanje firajaše samo trenutak. no ipak dovoljan — meni rutiniranom zagledaču — da nB= novo ulovim &voje lice, njegov izraz, koji beše izraz trenutka potpunog sklada, i prkosa, renutak jedinstva,

· nepodeljenosti lepote! Da, — treba li to još jednom da

kažem? — u fom trenu ono beše — lepo! Napolkon, lepo!

Žak KONFINO

karskog kolege Nišlije, na moje pitanje: otkuda to da on, imajući matu\u, isada — čuva ovce? .

— Pa i naš praotac Avram je čuvao ovce! — tako mi je kazao.

Čovek odmah oseti da su tu, jedna prema drugoj, dve predstave o svetu i životu (moja i njegova), koje se ne mogu integrirati, pa čak mi približiti,

Tu ne preostaje ništa drugo no

pustiti prijatelja njegovim shvatanji- .

ma, kao što on mene prepušta mojima. Uz poštovanje koje nameće čvrstina nazora i nepokolebljiva vernošt utvrđenom životnom Dlanu,

A u kibucu MBjn — Šemer je drug Azrijel Uhmani, jeđan od osniyača kibuca, sađa književni kritičar, autor „Leksikona Mnjiževnosti“ i urednik organa Udruženja izraelskih Kknjiževnika, koji u prkos svojoj Siruci me napušta kibuc, — on je posle završenog intervjua pripasao kecelju i pošao u menzu, zapravo u kuhinju kibuca, da — ljušti Rrompir, dakle, kako bi

· se reklo, na svoje redovno zaduženje

u kibucu. | | Odmah mi je to ljuštenje krompiTa talo važnije od intervjua.

! Jer neka bi to bilo i samo jedno

Ali drug Uhmani je Književnik, koji najveći deo vremena provodi u 'elAvivu, više od 2 sata vožnje daleko od kibuca, u koji tek samo povremeno dolazi. Dakle, to ljuštenje krompira pre će biti kao neko počasno ljuštenje,

· kao da su njegovi zadrugari u kibucu

hteli da mu time ukažu naročitu počast. No, sudeći po revnosti koju je pokazivao pri ispunjavanju toga posla, reklo bi se da on tu čast vrlo visoko ceni, ;

_ Pre nekih 80 godina došao je ovamo iz Poljske.

Završivši Rabinsku akademiju i ne

znam još koje škole. Došao je ovamo da ore i kopa i da pustinju pretvara u plodnu zemlju.

wudđaljehi i usamljeni, bez ceste, bez svetla, bez vode; nigde drveta, nigde trunke zelenila. ) )

A! sada ne možeš da dogleđaš kraja Zaleniju Naselje je kao u kakvom par u.

T divne, čiste kućice, U svakoj kupatilo, radio, biblioteka. TI vođe Koliko hoćeš! KZ Ta biblioteka u svakoj kući najviše me impresionirala.

Ali to.valjdaa ne bi moglo ni bjiti

| „markiranje“, kako to glumci kažu. drukčije. Jer to se nastavlja na jednu

no shvaćene solidarnosti

viševekovnu. tradiciju.

Sećam se toga kulta knjige još za Moga detinjstva, u našem Leskovcu: svako parče hartije, ispisano jevrej= skim slovima smatralo se kao svetinja.

'Po se nije smelo cepati, ni goreti, ni'

bacati, nego se pobožno sklanjalo u jedam veliki, za to specijalno određen sanduk, u sinagozi. A kad bi se sanduk napunio, onda su ga nosili ma groblje da ga tamo sahrane. Uz velike svečanosti. Na te svečanosti dolazile šu zvanice iz dužih opština i taj dan se smatrao praznikom. (To se događa” lo možda jednom mu 10 gođina: jer je sanduk bio ogroman, a štampalo se malo Knjiga, a jevrejskih novina nikako“), ' Ali ono ie, biva, blou galutv u izgnanstvu. A ovo su sada u svojoj zemlji. Th,· koliko se sada, štampa tih Mnjiga i novina! I tako je sađa i jevrejska knjiga postala kao svaka druga. ; i A književnih, taj koji te knjig piše, evo ga: ljušti krompir. ili šta: mu već zadrugari odrede da radi,.. o onome što to izražava u pogledu iđealimao sam utisak kao da on time obavlja najplemenitiji deo svoga poziva. ·

“wa

' uma ie Naz m aka,

O ein j--