Књижевне новине

er o.

ŽIVOT NIJE | OSNOVNA ŠKOLA

Branko Čopić: „OSMA OFANZIVA“, „Prosveta“, Beograd i

„Otokar Keršovani“, Rijeka, 1964.

NAJNOVIJI roman Branka Čopića jedno je od onih dela koja se zbog valjanosti kude. Tačnije rečeno — zbog izvesne valjanosti i zbog nekoliko krupnih nedostataka kojih, objektivno, nije moralo biti. Kad se takva dela amaliziraju, neminovan je razgovor me o onome što ona jesu, već o onome Što su mogla biti, ne o onome što je rečeno, .već o onome što je nedorečeno. Kao ostvarenja takva dela i dalje ostaju mogućnost. Njihova stvarnost jeste čudna igra supremacije nebitnog nad bitnim, zamene bitnog nebitnim, „Da nedoumica bude veća, i njihova očigledna vrednost i njihovi još očigledmijji promašaji sadržami su u Č„distom: u spremnosti da se pokuša mazpešenje ključnih egzistencijalnih problema, da se život pojmi s tačke preseka odlučujućih sila, to jest, s druge wimane u odustajanju od plodnog, konačnog sagledavanja uočenih problema, u izbegavanju suočenja s isturenim defektima stvarnosti.

Nije potrebno veliko maijstorstvo da se bitno i nebitno, uzeti paralelno, zamene, da prvo preuzme ulogu drugoga. Ali takvo madjstorstvo, onda, podrazumeva postojanje dve oštro podvojene umetničke stvarnosti, veštački dovedene u sukob koji ih obezvređuje i poništava. Zadatak je onoga koji, po dužnosti, kao čitalac, prati njihovo nepofrebno odmeravanje da stvari postavi na pravo mesto. Pisac mora. da „proguta“ tužno naravoučeniijje, jer je, ugađajući mestvaralačkim · „imperativima, smelo uočenu istinu prepustio slučaju neobaveznih kazivanja o sporednom. 'Uostalom, sam roman, kao trudno izvojevana celina, zahteva te „jspravike“.

Romaneskno polazište Branka Ćopića bilo je maksimalno logično. Za okvir celokupnog dešavamja (one kompleksne smene sedam muanjevitih, kmrvavih ratnih. ofanziva — jedmom jedinom mirmodopskom, dugom i podmuklom, osmom) uzeto je nesnalaženje ratnika u svetu. Odisejsko. To | nesnalaženje ima vazda istoveftnu shemu, Ono ·je ovočelo pre samog rata i zato je u ıatu i pofražem način čišćenja, menjamja, izvojevanja. Sam rat davao je predstavu jKorisnog zbivanja, punovrednog ličnog učestvovanja u tom zbivanju, predstavu 'disharmoničnog lova na harmoniju, odbrane dobra. Rafničko nesnalaženije posle rata uslovljeno je hitnjom i dečjom bolešću da se svet pojmi kao već izborena sređenost. Daleko više od sva– ke nenaviknutosti na mima jutra i večeri, daleko više od svakog ne"spunjenja ličnog sna o zasluženom priznanju -- ratnika poražava činjenica da se čovek nije promenio, da se promenio vrlo malo, toliko malo da to još snažnije ističe neadekvatnost žrtava i uzaludnost svih ekstatičnih smrti. Pa u ime čega je, onda, vođen rat i Sprovođena revolucija? Zar životi nisu da vani i oduzimani u ime neke drukčije, dublje i konkretnije, pravde, u ime iznenađujuće neočekivanog reda i poretka stvari i bića, u ime preuređemja svih vekovnih ljudskih napora i odnosa, u ime najhumanije inifrovertacije:

· da ono što je bilo laž bude istina i da

ono što je bilo zlo bude dobro?! To je okvir. A u njemu pulsira, pre-

ti „osma ofanziva“, „Vidiš li ti, jadam, :

da buržoazija počinje ofanzivu iz kreveta“. Neprijatelj je svuda, na i svim životnim pozicijama, najžilaviiji tamo gde dan i noć laskavo nude svoje bla-

godati čoveku željnom konkretne sre-

će. Vreme pobednika je, uveravaju, bilo i prošlo. Nastaje vreme smelih umešnih uživalaca života, veštih trkača na stazama karijere i uvaženja. Šta je tu karakteristično, suštinsko? Da li ponori između sveta onih koji su izginuli kao vedre žrtve i sveta onih koji su nastavili da žive kao svesni nastavljači zajedničkog dela, ponori koji se, kako vreme više odmiče, sve teže premošćuju, bez ičije volje i ničijom krivicom? Ili inadžijsko i preciozno odmeravanje seoskog trudbeništva i gradskog parazitstva? Da li ona banalna pirueta kojom revolucionari postaju obični ljudi, kojom, naime, svest O dužnosti mobilnog istrajavanja zamenjuju željom „uživanja života“? Ili skidanje gunja i oblačenja sakoa? Da li je karakterističniji Pepo Bandić ili Dragija? Grmečlije ili partizani uopšte? Da li je, jednom rečju, karalkterističniij: „osmu cfanzivu“ qeljakratnik koji, hteo ne-hteo, mora đa postane građanin ili komunist-revolucionar kome se smisao izmiče iz predstave o svetu, iz shvatanja života?

Celim tokom romana Ćopić lubeđuje da je, možda, na pravom tragu. Pitanja koja postavlja imaju snagu nefklonjive aktuelnosti. Šta se to dešava 6 narodnim herojem Dragijom, koji je govorio đa ne postoji „obruč koji se ne može probiti“?? Om je usplahirem, ćutljiv, apatičan i letargičam, jer 6tra+ da od bolesti zaboravljanja na Žrtve, jer se muči od nemanja poverenja lu ljudsku istrajnost na putu kojim se pošlo. Zašto politički komesar Selim

KNJIŽEVNE NOVINE

x

smatra da „nije njegovo da prosuđuje kakva su ovo vremena danas“? „Kalo je došlo, kako dolazi do gubitka volje da se sudeluje u stvaramiju i određivanju vrednosti stvarmosti? Koja to sila izgoni ljude iz njihovog prava i duž nosti da budu sudije sebi i drugima? Znači li to da se povlače odustaju i odlaze borci, prepuštajući ćiftama da uređuju svet i raspoređuju njegova dobra? Ili jednostavno prihvataju život koji im je tbuđ, stvarnost za koju se, u suštini, nžsu borili i koju pokušavaju da im nametnu oni koji nisu smeli da budu olworeni neprijatelji da me bi bili poraženi. Oni koji su se wačuvali od poraza da bi pobednike pokušali nečujno i neprimetno da poraze. Da ih „prevaspitaju“ pokretnom trakom grab ljenja za sebe, gomilamja mameštaja i namirnica, manifestovanja sitosti životom kao borbom, proturanja „filosofije“ o nužnosti prerastanja revolucionara u #pofrošača, pokrenom trakom ·„rezigninrnanog mirenja sa Svim Što je „neočekivano #tuđe: „Šta ćemo, nije život osmovna škola pa da u njemu do kraja ostanemo jedđnaiki. ..“

Ali ovaj zaključak, jednom izrečen, biva ravan otkrovenju. Posle njega čovek nastavlja da postoji kao ogromna nedoumiea i nesporazum. Njegova najTtrajnija „preokupacija — biti jednak, biti navan svemu, podjedmako i u veličini i u bedi — postaje izvor bola. Ne biti jednak, znači, odudarati, štrčati to sada postaje mera ljudske samosvojnosti. Jedmo je tu da su Kkojekakvi Mime Jeroglavci nužni, kao što je nužno blato uz povodanj, a drugo je da hi lažni ljudi mogu biti presudmi (ukoliko im we dozvoli) u gradnji određene fizionomije Života, drugo je da njihova laž (ukoliko se ne demaskira) može biti glavma boja vremena. Pisac je, zbog foga, imao svu priliku da, amgažujući svoje junake, da sliku novog borca, da napiše roman o drukčijem revolucionaru koji će znati, doduše ne bez kriza i lomova, da se suprotfstavi navali profitera i obmanjivača. Trebalo je. samo da prati ono majljudskije u Stojanu Starčeviću — njegovo osećamje da je izneverio obrazac “komuniste, i ono najvitalnije u Pepu Bandiću spremnost da se istima kaže glasno i javmo. Romam bi onda poštao jedna uzbudljiva poema koja opominje: kako ćemo vojevati za daleke ciljeve komunizma kad se odričemo nekih etičkih kvaliteta u sebi? kako možemo biti odani revoluciji kad odustajemo od čistote intimnog života? kako možemo biti borci kađ ne priznajemo postojanje drugog kao patnje ili kao poziva na pomoć i saradništvo? I jedno bodro uverenje — đa herojska vremena nisu prošla i da heroja, možda, nije pone-

stalo.

VLADIMIR STOJSIN

„TRAFPIKA U "TESNOJ ULICI“ odgovarajući je i dobro pronađen naslov za knjigu pripovedačke proze Vladimira Stojšina. I trafika i tesna ulica imaju gotovo simbolično značenje u njegovoj prozi i za njegovu prozu: tesna ulica tačno obeležava živoitni prostor koji je predstavljen. u njegovim pripovetkama, a irafika simbolično predstavlja unutrašnji prostor, psihičke horizonte njegovih ličnosti. Moglo bi se čak reći da su unutnašnji pogledi ličnosti ove proze Zkoncentrisani oko trafike, da se ka njoj oni upućuju u svojim snovima, u mašti, da se oko nje susreću i razilaze njihovi životni putevi, da je ona oličenje njihovog živoinog smisla i sadržaja, kao što je tosvetionik u realnostima jedne druge proze i u DpSsihičkim sferama sasvim „drugih ličnosti. Već na osnovu samih simbola može se govoriti o verovatnim razlikama .tih svetova i sfera, o njihovim bitnim wodlikam&e, o karakteristikama njihovih životnih sadržaja i stremljenja. Ako je svetionik, kađa sam već kod tog primera i asocijacije, mogući simbol prostranstva, nesputanosti, težnje za događajima, doživljajima, avanturama, odlascima, ili stremljenja za stizanjem, ostvarenjem, postignućem, sko je simbol višeg života ili ma o njemu, trafika, ako u tom simbolu nema ironičnog akcenta, mo-

gući je simbol nečeg što je svakodnev-

BRANKO ĆOPIĆ

'Umesito toga, međutim, dobili

smo roman o „raftnicima otkuinutb:m, od rod-

nog raja“, još jednu interpretaciju drevnog mita o Anteju, noman o suloĐu seoskih i gradskih memitaliteta, priču o tome kako građ pokorava, savija, lomi seljaka, kako ga smelkšava i pretvara u delić svoje haotične mašinerije Vid'mo dqobroćudnog partizana, bivšeg najamnog radnika. Pepa Bamdića, kako bubajući botaniku, „gura kroz osmu ofan zivu“; i proslavijjenog partizanskog ikiomandanta, bivšeg seljaka, Stojana Sterčevića, kako pokušava da izmiri Grmeč i Beograd, sam mladićstva i javu gradskog asfalta i kako se sve u njemu smiruje kad mu žena-građanika rodi sina-Beograđanina. Pratimo proces bunov ne, ali, uveravaju nas, tipično ljudske evolucije seoske sirotinje u malograđansku mutufkanosit, swlužbemički mir i gradsku gospodstvenost. Sve je svedeno na nekoliko prostih linija. Pošlo se od toga šta podrazumeva eljakovo uključivanje u građane (,.. Biti pristojno obučen, učtiv, snalažljiv u društvu...“), a završilo se Scemom Rkavaljerskog ustajanja dami kad prilazi kafanskom stolu (,Bolanm, Đejo, i Grmečlije se naučile da mustanu kad za sto dolazi drugarica“). Celokupna stvarnost romana, nimalo vesela, postojala je. dakle, samo zato da se osvedočimo u mogućnost brzog i uspešnog preftvara– nja opanka” u oclpelu.

Time je Ćopić umanjio značaj svog romana. On nije imao dovoljno stvaralačkog hitenja da problemima ikolje je pojmio otvoreno pogleda u oči, da dovede do Mkraja najsvetiju od svih istima — umetničku istinu o životu koji je za čoveka-bonca, a ne za introvertovnu, opustošemu ili u malograđamšitini ,Jponovo nađenu“ individuu. Zbumjen pred složenim materijalom koji mu je stajao na raspolaganju, on je odjednom ugshiteo da mu sve bude jasno, zaželeo je da život shvaii zaista kao osnovmu školu gde je vidljivo vidljivo, a mewidljivo nevidljivo. Pisac Moji hoće da mu je sve jasno nužno pojednostavljuje stvari, sužava odnose i sudbime, osiroma-– šuje živote, a čitaoca primonava ns nepoverenje ili praznu zabavu. Takvom "piscu, između ostalog, može biti jasna jedimo neka najopštija istina koje će se grčevito držati, tim grčevitije što mu je oma jsključiva zamena za istim lzmalklu stvaralačkoj volji i Rkeontnoli, U ovom romamu sve se najzad ne'kako smirilo i primirilo, je mašlo svoj kalup i wvoju mueru. Ogromna životna mašinerija mrikupila je razbacame šrafove, zamemila dolftrajale, izmislila nove. Uz škripu i dosadu vrfi se, evo, točak sveta i mjegovih čudesa, zatreperi kojiput, zadrhti, Doremeti se, ali nastavlja ravnodušnmo, kao da hoće da nas uveri da se sve Wkreče svojim mprinmodnim i meizmenijivim tokom.

Dratoljub S. IGNJATOVIĆ

Sve-

Doba . prerane

SVOJIM NOVIM ROMANOM „Gvožđe i lovor“ Krsto Špoljar se vraća u košmarne dane „pretposlednje godine drugog svetskog rata, kad je već bilo

- očigledno da se nazire početak kraja

jedne smrtonosne agonije koja je pod·jednako sudbonosno dodirmmula i živote onih koji su bili njeni aktivni sudeonici i onih koji su bili suviše mladi da bi se od samog početka upleli u njen 'vratolomni tok razaranja i uništenja. Glavni junak nove Špoljareve knjige, petnaestogodišnji dečak nastanjen u jednom. hrvatskom. provincijskom gradiću, neka svoja osnovna životna iskustva počinje da stiče kopajući odbrambene rovove i rake, već gotovo ravnodušno sahranjujući poginule vojnike zajedno sa svojim vršnjacima. Umesto učionice njihove bitne emocionalne i moralne koordinate određuje grobnica, raka, zadah raspadajućih leševa, mrtva težina unakaženih tela u kojima više nema života. „Jeđan je dječak otišao u nepovrat, i nije mi ga bilo žao što je nestao“. Ove reči glavnog junaka odnose se upravo na njega i one su lajtmotiv Špoljarevog dela.

Na kraju „Gvožđa i lovora“ glavni junak je samo mesec i po dana stariji nego što je bio na početku, ali je to kratko vreme intenzivnog tragičnog ot-

KRSTO ŠPOLJAR

krivahja života u njegovoj tada jedino mogućnoj potpunosti bilo dovoljno da se kaže poslednje zbogom jednom uve-

liko već nedefinjem detinjstvu.,U tri- ~

aest poglavlja svoga romana, od kojih svako slika posebno intoniranu etapu Ssurovog primicanja preranoj zrelosti, pisac pomno prati moralni i emocionalni razvoj svoga junaka kroz njegova nastojanja da sačuva integritet svoje još neformirane ličnosti i potvrdi svoj individualnu životnu usmerenost, kroz njegove pokušaje da se oslobodi natruha koje su u njemu nagomilale okolnosti kojima je morao da se prilagođava. Vreme koje Špoljar slika u ovome romanu doba je tragičnog usamljeništva i razvejanog drugarstva, nametnutih grubosti i neosetnih plamsaja nežnosti,

Krsto Špoljar: „GVOŽĐB I LOVOR“, „Zora“, Zagreb, 1963.

zrelosti

konačnih životnih raskrsnica i munjevitih. nestanaka dečačkih ideala; taj kratki period surovog dozrevanja odvijao se u znaku bolnih saznanja, ali i osećanja rasterećenja i olakšanja, da su izvesna razvođa definitivno ostavljena za sobom i da u tom vremenu konačnih odluka drukčije nije ni mo= glo da bude. SMS, Autobiograf{ski intoniran, premda ne — po piščevom tvrđenju — i autobiografski, ovaj roman opterećuju bezbrojni rojevi asocijacija, nepotrebna ponavljanja i beskrajni introspektivni prodori u svest glavne ličnosti. Pisac je očigledno želeo da Bšotoyo svakoj misli i svakoj reči da njihovu asocijativnu podlogu, svakom postupku i svakom gestu njihovo introspektivno objašnjenje. Pošto je roman pisan u prvom licu čitalac se gotovo neprestano nalazi MI svesti junaka i prati podsvesne tokove svih njegovih postupaka, svedok je svih

'njegovih neizrečenih misli,njegovih o-

klevanja, komentara svega učinjenog i neučinjenog. Drugim rečima, Špoljar je „Gvožđe i Jlovor“ sveo na beskrajni niz asocijativnih i introspektivnih komentara dosta škrte fabule koja mu je služila kao nužna osnova da bi mogao da prati procese unutarnjeg sazrevanja i da bi mogao da pravi dublje zahvate u svet svoje ličnosti. Međutim to nedovoljno osmišljeno i ne uvek dovoljno opravdano zaranjanje u predele junakove psihe umesto da doprinese produbljenju teksta svodilo se na zamorno manifestovanje piščevih često funkcionalno neopravdanih sklonosti. Kad se kaže da je ovaj roman nastao kao funkcija nekontrolisane introspekcije glavne ličnosti mislim da će se najpribližnije odrediti i priroda Špoljare= ve knjige i ilustrovati sledeća kritička konstatacija: Suviše reči! Tako bi mogla da glasi osnovna primedba koja je, uostalom, među prvima bila ispisana na marginama ove knjige. Preobilje reči, nedovoljna pročišćenost teksta pa, prema tome, i nagomilavanje nebitnog, nedovoljna usredsređenost na bitnom, rasplinutost strukture bile bi sledeće primedbe „koje su zabeležene tokom probijanja kroz tkivo ovoga teksta. Želeći da sve produbi, da sve objasni, da svemu da bar neku dubinsku dimenziju Špoljar je svoje inače komunikativne rečenice ispredao ni teško prohodne pasuse, do prezasićenja opterećene rečima.

On, na žalost, usled tih nepotrebno mnogobrojnih slojeva reči nije uspeo da u dovoljnoj, minimalno nužnoj meri veže čitaoca za sudbinu svoga junaka, tako da se njegova knjiga čita i dočitava s neprijatnom ravnodušnošću. Izvesna neutralna hladnoća kojom zrači ovo delo nije posledica ni prirode priče koja se u njemu saopštava, ni piščevog emocionalnog odnosa prema ličnostima o kojima govori. Ona je, najjednostavnije rečeno, rezultat piščeve neveštine da jednu zanimljivu i zahvalnu temu saopšti imaginativno dublje i pripovedački zanimljivije. Jednom rečju, rekli bismo da je ova knjiga nastala pre kao plod mayljivog truda i strpljivog rada nego kao rezultat plodnog kreativnog dozrevanja.

Dušan PUVAČIĆ

Nad uskim prostorom

Vladimir Stojšin: „TRAFIKA U TESNOJ ULICI“, „Nolit“, Beograd, 1964.

no, sveprisutno, što je u prizemlju života, u njegovoj javi, u njegovoj stvarnosti o koju se razbijaju snovi. Ako bi snovi i dopirali do takvog simbola, sam simbol ukezuje na njihovu prividnost i promašenost.

Ali proza Vladimira Stojšina nije simbolična u tom smislu i me otikriva

duhovne simbole njegovih ličnosti. One .

se samo kreću u jednom uzanom prostoru, u okvirima jedne tesne ulice, u kojoj je trafika nešto prisutno i veoma vidljivo. Taj uzani prostor je jedinstven za celu Stojšinovu pripovedačku prozu, kao što su u svim njegovim pripovetkama jedne te iste ličnosti iz tog prostora. Realnost vremena pomera se u različitim pripovetkama, od rata do današnjih dana, ali prostor ostaje uvek isti. Na Svetlosti tog prostora pomalja ju se i iščezavaJu, kao na sceni, ličnosti istog životnog komada.

Sam komad se neće zavašiti i razbijen je na niz pojedinačnih doživljaja i epizoda. Svi događaji imaju neki svoj kraj i prividno se završavaju: sablasni lik prodavca ptica lutaće i pojavljivaće se jedno vreme, sulud i groteksan, nudeći ptice mladim parovima, kao da će te ptice ubiti ako ih neko ne kupi; jedan stari glumac čamiće na svojoj mansardi zagledan u svoj lik izrezan na plehu; jedna devojke vodiće Svoju sumornmu ljubav u ratu, s kim god stigne i ma svakom mestu, i s nemačkim oficirim.a i s agen= tima, dok razdrljena, vrišteći, ne završi pod mecima; neki muzičar počeće, praćen upitljivim, pogledima suseda, svoju ljubav s jednom nastranom. ženom, a sve će se završiti njegovom smrću i njenim ludilom; jedan mladić biće teško ranjen na ulici u bekstvu, za vreme' policijskog: časa, Tako se pojedine ličnosti pojave samo u krat-

kom vremenskom intervalu, kao da ih svetlost osvetli slučajno, ili kao da samo prominu sećanjem, kao da izrone iz zaborava. Pojedine ličnosti ne silaze sa scene,,ili se u sećanje neprestano vraćaju. To su žitelji tesne ulice: meki invalid trafikant, njegova žena, koja gubi obe noge, neki kočijaš, starije žene, penzione», džeparoš, poštarka, mla&da glumica.

To je svet Stojšinove proze, koji bih uslovno mogao nazvati svakodnevnim, ili običnim, realnim svetom, kakav stvarno postoji, negde na periferijama života: daleko od svake alktivnosti, od stvaralaštva, ideala, stremljenja ka nečem, sveden „isključivo na određeni broj sudbina, u jednom krugu iza kojeg je praznina, koji i sam diše prazninom, promašenošću, mrtvilom. Ali taj se svet ne prikazuje sa strane, iz perspektive iz koje bi izgledao sićušan i nevažan, već, naprotiv, osvetljava se iznutra, iz samog njegoVOg centra, tako da se ocrtao u punoj reljefnosti i vidljivosti: kao lična ispovest. I centralna ličnost, koja je predstavljena kao subjekt pripovedanja, u potpunosti pripada tom svetu, a sve karakteristike pripisane svetu tesne ulice mogu se i njoj pripisati. Ali uprkos promašenosti, prepuštenosti životu, nepostojanju perspektiva i širih vidika u kretanju životom, što je više svestan stav i voljno opređeljenje, izraz neke unutrašnje rezignacije a ne nemogućnost da se izađe iz kruga, u kazivanjima ove ličnosti ima istinske ljudske topline i saosećanja, razumeva– nja i ljubavi za svet u kojem se živi. Osećanja i razmišljanja ove ličnosti, glumca i pisca istovremeno, nisu, čini-

se, daleko: od stava Vladimira Stojšina. ,

Pripovedački postupak Vladimira Stojčina, na prvi pogled, u potpunosti

je na nivou klasičnog, realističnog opisa, bez veće umetničke organizovanosti, složenijeg i komipleksnijeg odnosa prema materijalu pripovedanja. Takav utisak se nazočito nameće kada se čitaju pripovetke napisane u prvom licu, koje kao da su neposredno prenošenje doživljenog i viđenog. Ali već sa ma činjenica da sve pripovetke ove knjige obrazuju jedan jedinstveni mpripovedački ciklus ukazuje na to da je Stojšin svoju pripovedačku prozu pisao sa svešću o celini i s određenim koncepcijama, Tokovi asocijacija jedne ličnosti vezivno su tkivo ove proze, i kada je reč o pojedinim pripovetkama, i kada je reč o knjizi kao celini. Pojedine asocijacije se kao lajt motiv ponavljaju u okvirima jedne pripovet-

ke, tako da one slobodnom pripoved-

nom toku, koji ne prati samo događaj i ne ograničava se samo na fabulu, daju određenu celovitosti i jedinstvo. Takođe i asocijacije na Tanju, koje se provlače kroz celu „RKknjigu, ovoj prozi daju veoma određen emocionalan ton, jasno izraženu unutrašnju, subjektivnu obojenost.

Knjiga „Trafika u tesnoj ulici“ prikazuje i jedan zaokružen svet i predstavlja jednog muladog, falentovanog pripovedača. Književni prostor Stojšinove proze širi je od prostora tesne ulice, od ljudskih pwostora koncentrisanih oko jedne trafike, tako se vrednost tog književnog prostora ne

može meriti opsegom životnog prosto-

ra koji predstavlja. Ali se nivo pripove= danja Vladimira Stojšina još uvek ne

izdiže mnogo od predstavljanja. Pripovšdačka proza Ovog pripovedača nije bostavila krupnije probleme i nije u-

Pazala na njih. Aleksanday PETROV.