Књижевне новине
*
| |I BE
Pp ripremajući ovih dana predavanje o A. G. Matošu sjetio sam se oš=
trog, nepomizliivog, nakostrušenog i alorističkog Stanislava Šimića, njegove ćudljivosti i njegova čistunstva, njegove blažene dokolice i njegova pomnosnog boemstva, njegova polemičkog dara i mnogih njegovih promašaja i pristrasnosti. Nepravičan „ponekad, kabpriciozan, spreman da porekne neke vrednote u koje više nitko ne sumnja, željan originalnosti, uvjeren da nije „nikakva mudrost misliti kao ostali, Simić je svoju osebujnost mislio da potvrdi uzimajući na nišan i ono u što više nitko nije sumnjao, on je želio da ima pravo po svaku cijenu, pravo bez ustupaka, \pravo odmah. Nije se ljutio kad bismo ga nazvali Herostratom, Narcisom ove naše književnosti. Odgovarao je: Prijatelji, ono što je za vas pravo, za mene je krivo, vaš je pravopis za mene krivopis a vaši ispravci iskrivci.
A. G. Matoš bio je jedan od rijetkih pisaca prema kojima je iskazivao gotovo pobožno divljenje. Uzimajući sa u svemu kao uzor govorio bi: Matoš vam je bio i artist i etik i buntovnik bez vjere i vjermmik istinske umjetnosti i wktivističan i zabrinut i pum poleta i pesimist. I kao svaki pravi pionir, išao je ispred ostalih, pravio je vrijeme a nije dopustio da ono pravi mjega. Sve će to reći da je morao biti strašno usamljen. Doslovno: „Bez domovine, jer se u njoj vlada silom novca a njeBova je marav vladala silom duha“. I dalje: Matoševa sudbina sudbina je Robinzona, zavjerenika istinske, velike literature. U jednoj sredini gdje je sve počivalo na konvencijama, gdje se puno držalo do doktorata, titula, odličja i svakojakih rang-lista, gdje su prvi građami bili bogati trgovci, visoki činovnici idirektori, gdje je, kako je napisao Čerina, kobasićar Rabus bio uvaženiji od Tolstoja, Matoš je bio oaza svjetlosti, nagovještaj oluje, umjetnički i etički mučenik. I zbog svega toga kaže Šimić: „Ime Matoš može biti punim smislom pojam, oznaka kojom bi se dalo označiti svakoga pravoga Književnika u Hrvatskoj“.
Kao da se odvija nekad „prekinuti razgovor, kao da za svoje predavamje
polažem Simiću račun. Osluškujem ga:
Matoš zaslužuje da ga se čita, bolje reći da se od njega uči. Onome fko nije pročitao cjelokupnog Matoša me bih priznao, dopustio da se nazove ni hrvatskim, ni jugoslavemnskim. piscem. 1 tko zna po koji put: Matošu pjesniku forma je bila istovjetna sa slobodom, a sloboda mu je značila — sve.
I evo čvorišta od kojega bi trebalo poći. Sa Stankom Šimićem ili bez njega — svejedno. Uvjezem da „slobođa nem granica, stega jer onda me bi bila sloboda“, da mema takve vlasti koja mu može ograničiti pravo kretanja, se=obe, književne pečalbe i boemsko lutanje („Ja sam uvijek najživlje osjećao da sam čovjek samo toliko, koliko sam sposoban koristiti se onom slobodom kretanja, koja čini čovjeka čovjekom“) i da je biti sputan ravno smrti (Uzmite mi tu slobodu i prestadoh biti čovjek... Ubijte me i — što?), Matoš je osjećao kako je iluzorno očekivati razvedravanje unutar omražeme Austro-Ugarske, kako je uspravan čovjek često sinonim za: bjegunac, buntovnik, odmetnik, nom komfoommist i dezerter. Bio je posve precizan kad je trebalo opisati državu tamnicu: „Uostalom što je to Austrija? Narodnost? Nije. Vjera? Nije. Geografski pojam? Nije. Austrija je fantom, historiska avetinja i ako živi, to je zbog toga, jer mi još živimo u doba sablasti i vamipira“.
Britka jezika, zaljubljen u dosjetku, sav predan čarima efekta, majstor aforizma i zvučne fraze, Matoš je teško podnosio ijeskobu jednog medija gdje je bio tako brižno njegovan poziv doušništva. Htio je poput,Zmaja da može prezirati, mrziti špijune i kađ se čaša gorčine prelila napisao je otvoreno: „Austrija bijaše uvijek na glasu kao policijska, kao doušnička i žpiclovska sila prvog reda. Zato je Metermihov duh špijunaže i doušništva lišio Habzburga prvog mjesta u Njemačkoj i indirektno u Italiji omogućio Kavura i Garibaldija“. Oštroumni je pisac znao da me pomažu Jamentiranja ni komplimenti, da se me može ustupcima, kompromisom wstvariti sloboda. Zato i poručuje: „S Austrijom treba postupati kao s hajdukom, a ne lojalno. Samo onaj može od te nelojalne i vjerolomne gospođe mešžto izvući, {ko joj kao bosanski mvišćani melne šaku i revolver pod mos“. le
Bilo je jamo da ovaj nemirni duh, etuzijast, sav predan jednoj, jedinoj službi Ljepote, da on i precizan 1 jasan i nestrpljiv i nedvosmislen, da on koji ne zna štedjeti.ni glupost, ni licemjerJe, ni polovičnost, ni kukavičluk mora prije ili kasnije poći u svijet, što” dalje od posvećene legitimnosti, od apostolskog veličanstva, od patemtiranih rodoljuba, borniranih beamtera, vulgarne svakidašnje kronike.
KNJIŽEVNE NOVINE.
Saša VEREs
OGRAD
Kad se odlučio da spali neke mostove, kad je kao vojni bjegunac potražio utočište u Beogradu, Parizu i Žemevi, kad je kao gladni dezerter „udisao Parizć a sanjao o Hrvaiskoj, Matftoš je znao da ovim svojim bijegom spašava „slobodnu dušu“ kako to kaže Cesarić, ili, još tačnije, postaje signal dalekih svjetionika, kako je to izrazio na svoj osoben način Krleža.
Gledati danas na ono što je u Matoševu opusu vedrina, potreba za jasnoćom, duh, dosjetka, ljepota fraze, ponavijati zajedno s njim sve ono što je bio zvjezdani randevu s ljepotom znači vratiti se u godine kad smo otkrivali Pariz, kad je stizala Matoševa poruka iz Francuske. Nije važno da li je ponekad izgledao u velikom gradu kao zbunjeni provincijalac, nije važno ni to da li je bio prebrz, odveć željan znanja, netačan ponekad, nepouzdđan kad se radilo o golim faktima (snam za jed-
Božidar MILIDRAGOVIĆ
IBI S0ONEIR
lozi mesto vina zri kletva Leto rani. Seme i proleće Jz muškog bedya prazninom, zamneće Žena. Ko ne dođe jalova mu žetva.
Opiti se ne mogo, Tđo u beseđi Popani smagu što prespava
Dan sutrašnji u damku od glava Platimo Kključe, Vreme sebe jeđi!
Veliki knez između vazalstpa i bola Teškom sumnjom, poče večeru kod
stola Sunce probudi nas i me kasni
Zloj nadi oprosti plamenom, odkravi
Usamljenu Yđu, u odsečemoj. glavi
Gluvi preteli bostadoše glasni. ; • * MONI Pa Matt di NIR
(ui pređeli postadoše glasni. U Kkmneževoj glovi gle mrtva, sokola Utvo miska meba cvete KkYasmi Lepoto u ulkidamju metaforo bola
Čuvaj mi srce, strog je izboY U čistu jeziku je zlato i nada Gle iz neba zlatna jabuka pada Daleko od mas, plod, je opor
Sve puteve sabra jedan Dut Od tela sebra i ljiba meimaru Nek leto zbori uz pravednu, jaYu
Vatra će ogrejati i ome po strani Skupimo se, opravđajte mas dami Ne kasni nađo dokazala te smrt!
Lj * •
Z emljo, bleda već koprivđit cveta
Mirto juna u horu: Osama! Osana!
Tebi žemo zaštitmice leta
I pada, u telu sveta i profama,
Svevišnja vužo slabine i Yebya Pred prosidbuw, mebo cbDetom, Ospe Kneževu će, u snu sebra
Zove soko, w, ložnicu gospe
Gle pada mesec i venča te uodom, Okat anđeo u svađi sa sbodom Od sunca zlatnu pegu ote
I tu tvoje lice sebe srete Posmrtna masko od, čela komete Ništa me prođe od tvoje lepote.
ON.
N
nu strogu doktorsku đizertaciju o Ma>toševim pretjerivanjima i netačnostima kad se rađilo o Francuskoj, radnju profesorski pedanthu, satkanu od same strpljivosti, celomudrenu, iscrpnu i} bes krajno daleku svemu što bismo mogli nazvati matoševskim!), jer ono što je ostalo govori o neutaživoj hjlepnji za harmonijom, za savršenstvom, fonmmom kojoj se ne može ništa ni dodati ni oduzeti, za poezijom koja je izraz „nevezanog, slobodnog i do krajnosti individualističkog umjetničkog života“, govori o tome što mu je sve otkrivao Pariz. /- ?
· Pariz mu je bio „najkultumniji, najduhovitiji, hajnonšalaniniji“ grad na svijetu. Pariz izazovni, neukrotivi, neođoljivi boemski smijeh. Pariz najidealnija flanerija, natovarena irađicijom i najčišćim modđernizmom, Pariz grad ličnost, jeđinstven, samosvojan i neponovljiv. Pariz vječna mladost i vječni izazov starenju, I napokon, Pariz
<
kiklopska kovačnica, sinteza koja ujedinjuje sve ekstreme. Da se dogodi tak= vom gradu kakva nesreća „da ga kao Dubrovnik ili Lisabon wmnjišti potreš, proguta rat ili vulkan, svijet bi izgubio najljepšu svoju krunu, najagilniji faktor kulture i harmonije“.
Samo zao čovjek, nevaljalac i glupan ne može voljeti Pariz, taj grad najuglađenijeg jezika, najuzbudljivije prošlosti, otmen i demokratski, Prziodinjen i dobrodušan, egzaltiran i suzdržljiv, blistav i zavodljiv, silno društven i daleko od toga da bude preglasan i nametljiv, Doslovno: „Francuski je jezik i danas najuglađeniji, te Francuz da i hoće. ne može biti prostak kao njegove komšije“. ;
Voleo je da luta Parizom bez određena plana, da se prepusti slučaju, iznenađenju, nekoj hirovitoj impresiji. Divio se antikvarijatima mpariškim uz Senu („ta obala je bez sumnje najslavnije mjesto na ovome svijetu“), tražio na svakom koraku neki osobito važan susret s historijom. Znao je gdje je lamentirao Verlen, umirao Vajld, pisao Frans, optuživao Zola. "Tražio je „moralni barometar“, zavidio piscu po ime nu Bates. Imponirala mu je skepsa A= natola Fransa, hiperkulturnost Merimea, humanost i domišljatost „jednog Molijera. Premnogo je bilo senzacija da ih može ispričati bez hitnje i bez pretjerivanja. Prepuštao se ponekad improvizaciji, uopćavao poetski nadahnufo. Francuska mu je bila „historijski kavaljer, ličnost koju mije lako oponašati, svjetionik koji sjaji kroz mrak i metež historije, toleranina domovina Abelara, Montenja i Renana, osoba, bo Mišleu, simpatičnija od svega što je sunce vidjelo poslije atike.“
I sa ovih pariških veduta kao da ga je nešto probolo, zapeklo kad je morao misliti o Beču koji je „prema Parizu selo, gnijezdo filistara, beamiftera i ušniranih oficira“. To je grad malik na bijelu kavu, jer „Melanž“ je ·ođista simbolom Beča, bečkog kavanskog života, mješavina slavonskog mlijeka s švapskom cikorijom“,
Poštujući Pariz, Matoš mije mogao previdjeti, zaobići, ne priznati, jedan drugi slobodni grad: Beograd. Na jed-
. nom, od, onih putovanja koja će se pam
titi jer nisu bila samo. njegova, jer su,
. kako je već rečeno, zračila i superi-
ornošću i vedrinom, Muatoš tuguje za gradom koji je ostavio, rezimira što je sve njemu dezerteru značila Pirancuska. Duhovit, sklon igri i meočekivanom elektu, Matoš bilježi na jednom mjestu i ovo; „Sjećam se na Pariz i u toj rosmoj, gorskoj, jutarmjoj idili, čimi mi se još burniji, elekitričniji, vratolommiji, i ne čudim se da ga je jedan Nijemac Bizmark, nazvao ludnicom, u kojoj stanuju majmuni. Eh, ali ja bih" volio biti majmun mpariški „balošar“ mego njemački profesor ili pruski oficir“.
Duga etapa puta kroz ugarsku Saharu, vrućina, tJeskoba, ružna lica, jednoličnost što se zove „marva i kukuruz“ i na koncu kao oslobođenje, kao nagrada za pretrpljene muke i strah, za nemir bjegunca, za sve ono što smo tako dugo očekivali: Beograd. Slika grada koji je oslobođeni dio domovine i u koji ići znači seliti se iz zavičaja u zavičaj, eto to je ono što je inspiriralo pečalbara i luftalicu, pjesnik& i samjara da zabilježi: „Zato svakom Srbinu i Hrvatu, kad iz srijemske ravnice ugleda „Beograd. Nemam riječi pa da opišem, što osjetih kada ga gledah iz zemunskog voza, sa dezerterskim nemirom... Danas veliki dio hrvatske omladine, sve što Je u nas napredno i antiklerikalmo, vidi u Beogradu simbol oslobođenja. Od svih meni poznatih gradova ova varoš ima najljepši položaj, najviše svjetla i sunca. To Je odista naročito iz daljine, Bijeli Grad“.
Kavanski čovjek, boem, šetač, gospodar svoga vremena, ljubomoran na svoju osobnu slobodu, nmespreman da se podvrgava bilo kome, da sagiba šiju za malo zagovora i protekcije, Matoš je u Beogradu imao upravo onoliko slobode koliko je to trebalo njegovu nemimu duhu, on je mzmao da u ovom gradu može reći sve ono Što mu se prohtije., Simpatija prema Beogradu to je bila simpatija prema gradu koji mu je širom otvorio svoja vrata, čiji ge čestiti ljudi „bratski privinuše ma gruđi“, i konačno ovo je bio grad gdje je sa distance mogao osjetiti onu veliku mostalgiju za Zagrebom, gdje se moglo bez ustezanja, Spontano ispovjediti: „Beograd — jedva jedared! Kao iz ognomne fammice dođoh u grad gdje sam slobodan i gdje i kralj govori bolje hrvatski od — mnogih hrvatskih „patriota“. Pa ipak, pogiboh za gradom, gdje, najljepše na svijetu zvuči slatki kaj“. j
Pet je decenija minulo od Matoševe smrti, a još je svjež trag jednog hyrvatskog putovanja; mije bilo slučajno da su dva grada dobila svoga tumača i svog zagovormika i svog pjesnika u li-
ku pisca i vječnog buntovnika, nepot-.
kupljivog, uspravnog i meprolaznog A. G. Matoša, ' .
| značajnijih pesnika:
mora da odlakne |
FINSKA POEZIJA –-
Pošto je Finska dugo bila okupirana od strane Šveđana njena književnost se mnajpre stvara na čšvedskom i finskom jeziku uporedo, Prvi spisi na finskom jeziku potiču iz NVI veka; tada se pojavljuje prevod „Novog zaveta i bukvar Mikela Agrikole, što se uzima za početak Klhjiževnog stvaranja na narodnom jeziku. Od značajnijih pisaca koji su pisali na švedskom jeziku freba najpre pomenuti Johama Ludviga Rumeberga (1804—1877), velikog nacionalnog bayda, zatim J. V. Šnelmana (1806—1889), ahrisa Topeliusa (1818—1898), romansijera čiji je uticaj veliki i koji je
dosta „prevođen u pojedinim evropskim zemljama, itd. Značajno i zasiužno ime u finskoj
književnosti i kulturi uopšte je lekar Elias J,enrot (1002—1084), koji je komponovao, od brojnih drevnih mitoloških pesama, veliki Tinski ep „Kalevala“ (preveden je i kod nas), gde je u poetskom ruhu đata finska mitologija i prošlost,
Kasnije je Finska dala čitavu plejadu najpre osnivača realističke struje Aleksisa Kivija (1834—1872), romansijera, pesnika i dramaturga, pa Ju-
ha Era (1849—1906, „Karla „Tavastserna (1860—18518), itd. Pesnici koje „donosimo „pripadaju, u-
glavnom, novijoj književnosti, Julius Veksel (1838—1907) bio je jeđan od pobornika realističtog pravca i Vrlo raznovrsan pisac; pisao je pesme, romane i pripovetke, a njegova poezija je, zato što je protkana pltoresknim pejzažima snežnog . ambijenta, bila vrlo popularna i rado čitana, Po za-
nimanju je bio profesor 1 društvemi radnik... Pesnik Tatu Vjaatjainem (1898—1037) bpripada generaciji između dva rata. Mada je umro relativno mlad, on je ostavio dosta obimno đelo, koje se sastoji iz nekoliko zbirki pesama i romana. U proznim delima obrađuje socijalne probleme, što je najčešći slučaj i s ostalim proznim piscima, Teški Žživoini uslovi u ovoj zemlji večitoš Bnega, gde se neprestano odvija borba za život — bila je česta teroa pisaca, Koji su svojim delima bodrili narod. Pesnikinja Edit Seđergranm {(1802—U192?5% umrla je vrlo mlađa od tuberkuloze. U njenoj „poeziji „provejava, kao čest refren, otpor profiv prolaznosti i emrti. Poslednja dva pesnika — IL. Onćrva (rođ. 18082) i Aili Nurdgren (rođ. 1908) još su živi; drugi je još uvek aktivan i kao bisac | kao društveni radnik, i mjegovo ime se pojavljuje veoma često na sManicama finskih časopisa 1 Književnih publikacija, LL. Onerva je bio profesor u Helsinkiju. Na kraju ovog našeg kratkog izleta u finsku poeziju valja napomenuti i to da je prvi svetski rat blo odlučujući za njem razvoj, buđuči đa su mnogi pesnici, koji Su kasnije „nastavili svoju „aktivnost, crpli maferijal iz njega. Ovaj stravičan događaj je protkao čitavu poeziju mučnim oscćanjima prolaznosti i mnmeprestanog evocirnmnja smrti. Drugi Svetski rat je imao još veći uticaj na književno stvaranje i snab>deo je fingMu književnost novim, borbenim i slobođarskim elanom. Spisak savremenih pesnika je dosta veliki i mnogi ođ njih su već stekli 1 svoju evropsku slavi,
TATU VJAATJAINEN (1898—1937)
Kovač
J
a sam, kovač,
ı
ja železo kujem, ali u mojoj moći mije dea syeću, iskujem,
Ljudi su me u megve okovali,
odđuzevši mi sreću.
Ostao mi je samo Yad, —
kovanje čelika, čvrstog gvožđa: ja savijam, metala tvrdo telo —
zamah, udarYac!
· Al ja mam, —
od železa će mi move nege skovati,
'Ali mi megoe me me mogu lišiti sile koja raste, i kao žeravice plamte oči bukteći ljubavlju i gnebom,
Ja sam, sto Tuta jači od 9Gs,
što ste me okovali!
Ja sam, okovam, u megve tita, Ne možete m slomiti snagu.
“+
} vw, 40 _ wP kk Y Re b a oi
ali železo kujem, a me negve. Ja oružje kujem, da bi megoc pokidao svoje.
Ja sem, kovač,
ja sam, gospodar želeža i sTeće. Ljudi su me u, megve okovali ali ja ću ih sam Yaskidati
š išskovaću, sreću SDOJU,
ATLI NURDGREN (rođ. 1908)
Moje poreklo
TULIUS VEKSEL (1838—1907)
()tac — moreplovac; umeo je da se srodi
sa suropom, lepotom, okeamskih, puteva;
a majka — ogamj ma, grobu tradicije, uwbornti, meustrašivi, žioi plamem,
Oca više mema; veličanstoemo i darežljioo
sebe je poklonio beskrajnosti voda; ali jedro njegovo, pYepunjemo vetrom, sinovo srce ma Put zove.
I majka mije ugasila — večiti svetionik,
koji upornim, plamom, Yasteruje mYak.
BDIT SEDERGRAN (1892—1923)
Stvaranja
S Yce od, čelika,
izli svoju pesmu!
Širi se, Širi se,
poplavo ljudi!
Mwmoži se, množi se,
vode čovečji, |
na rađost večno gladnim, bogovima!
U sedlima mjišući se,
došli smo mi,
nepozmafi.
Pleme snažnih i meobuždanih...,
Šta je to? Da li mas to smvwt gomi
\ napred? Kao Mefistop žlobni smeh, , tiše-i tiše, muklije i muklije, izdaleka odjekuju maši glasovi...
L. ONERVA (rođ. 1882)
5
Ne bojim se 5 Ne bojim, se, makar i grob mada mom, DTOStYO SD0j 590G:
znam, da će moćne misli snaga iz groba maći put.
Ne bojim, se, neka veče crveno osvetli horizont:
senka, osmeha najmanjeg
u Knjizi vremena, će se upisati.
I zamukao duh iz bezđama, zatutnjaće izdaleka, ra padajući kao zvezđana kiša,
| moa vekove koji dolaže.
Jeleni
DD evojko, čistije, 60, .
»ode koja žubori, —
sačuvaj za navek, iN a svežinu, iskrenost detetal „.. Devojko, mežnija 6d, aha * svetlosti 2bezde daleke, sačuvaj za mavek, čistotu, duše plemenite,
Devojko, zapažilm si -
prolećne Yuže svežinu, sačuvaj za mavek | mladih, osećanja, miomiYis.
AH, molim te, ne zaboravljaj Tlepti?a što si ga tako bezbrižno pripezala za sebe večno dugim, uvojcima, PŠ,
| (Preveo s ruskog ip Miodrag B. ŠIZAKOVIĆ)