Књижевне новине

kk?

JEDNO SHVATANJE LIKA KRALJA LIRA

možda i nije najsavršenija Sek-

spirova tvorevina, ali svakako ja najobuhvatnija i najzrelija po iškustvu koje izražava, i najsuptilnija je po pešničkoj transpoziciji ljudske bp#.rode u svim vidovima njenog p Oce 59. Zbog poetičnosti i nazivaju ovu tragediju poemom, a zbog iskustva koje je u njoj sadržano mnogi su je upotedivali sa najvećim Književnim delima — pa čak i Sa Božanstvenom komedijom. Kao što se zna čas je sva u konkretnim, istorijskim i realnim odnosima, čas opet sva u bezvreme nom, čak i fizički od:grava se, ponekad na neodređenom mestu — u duhu, u duši, na neidentifikovanoj poljani. Bež vremeno je dato u vremenskom, a vremensko s ledine duha ma da pojuri u beskraino i bezivično.

Puna mraka, zlobnih nagona, duboih patnji, olujnih strasti, lomača sšavesti, ova poema nagoni čoveka da še upita da li je ona samo t”agedija bez-

KK Lim u; tehhičkom smislu

'slaznosti i očaja; apsurda života i življenja ili je — kao svaka prava tragedija — duboka alirmaciia živca?

Šekspir niie nigde semt menta!an, ali u Liru je to manje nego igde. Sama ličnost kakva je Lir moBgla je nositi ukupnost ove tragedije, potrese i ljuljanje stožera na kome, kako nam se čini počiva i sama pritođa i a svet. Šekspir Lita nije učinio ličnošću ni pitomom ni privlačnom. Lir, stalno koleričan, do kraja naivan — kakav heroj, doduše, i mora da bude — u počet Mu ne osvaja naše Ssimbatije i 'žzlivi Bneva i gorčine, ma koliko obrazloženi, koji suknu iz njega, ne buđe u hama nikakvo nežnije „saosećanje. Muževna i hrabra ličnost Lirova dozvoliava da se indentifikujemo s njome tek onda kada počnemo saosećal ša Lirom čovekom protiv kog se „više grešilo, no što je on grešio sam“.

Važno je što kroz Lira dolazimo do novih iskustava, važan je istovremeno i onaj konkretni predmet koji je za svoj zaplet izabrao Šekspir — dečju nezahvalnost — jer se samo preko njega Lirova ličnost điže do opipljive, stvarne ličnosti. Ali jedan sm'sao i ličnosii Lira i tragedije Kralj Lir leži i u nečem drugom.

Čiste „elementarne“ ideje ne mogu se dabome dožaveti neposredno,, ohne su uvek zaodevene u nešto što je uslovljeno vremenom, mestom, običajima, takozvanim „etničkim“ idejama. Kad je reč o umetničkom de!u, kao ovde, one su otelotvorene kroz ličnosti, jer te ideje jedino teko možemo saznati i to ne samo u njihovoj uslovljenosti i ograničenosti, nego ih saznajemo u njihovom univerzalnom smfslu. One se oslobađaju svoje istcwčnosti i Uslov ljenosti i vode nas nekom inače neiskaz ljivom iskustvu, ili iskustvu koje se je+ dino poezijom može naslutiti i iskazati. Na. tom planu istovremeno konkretnog i univerzalnog jedino se može razumeti i doživeti Lir, kao što se jedino na tom planu može shvatiti i njegov savremeni smisao.

Ako tragediju Kralj Lir uzmemo motivski, videćemo da se moktiv oca i dečje nezahvalnosti nalazi u folkloru mnogih naroda. Ali, držeći se ovđe postavke da je motiv onaj deo koji je nužan samo da se Lir kao ličnost ostvari, nama trenuifno neće muoliv biti u središtu pažnje. Uz sve Oopasnosti koje uprošćavanje, „donosi, sa određenim ciljevima u vidu, odvojićemo . samo I/rovu ličnost. I njegovu ličmost shvatićemo simbolom jednog puta, jedne mogućnosti dola-– ženja do sopstvenog lika.

Lir je krali koji ima osamđeset leta, ni časa više ni časa manje, u trenutku kada ga upoznajemo.

Čovek s kojim se postupalo prema njegovom položaju i kome' je, poted eventualne wwroniclj'vosti i inteligen= cije, monalo biti teško, ako ne i nemoguće, da uđe u tuđu prirodu ili u podaničku situaciju. Znači omtao je iu zabludi u pogledu posledica svoje Vvisoke funkcije i u pogledu sšažhavahja ljudske prirode. Što wpet znači da O snovni sukob baš odatle i počinje. Ru« šenje zabluda donosi mu dvojaku vrstu iskustava, jednu na površnijem, ma da neće bezžnačajhom planu, hoja je Ve zana ža njegov YaMiji kraljevški ĐOložaj i koja mu sve propuste što ih je učinio kao vladar doziva u jednom. periodu razvoja njegove ličnosti ti krv, kao patnju, i u WMlavu, kao mi

sao, koji bez krune. i prestolja, viče

u oluji:

Siroti, goli bedmici ma gde što trpite udar nemilošrdne Bure, kako ćete se, gologlavi, gladni, U poderamnim dronjcima skloniti Od nepogode kao što je Od? . O premalo sam se ' starao O tom. Primi lek, raskoši; bočni da osećaš Što osećaju bednici, da višak

_ Daš njima, a nebu bpravedniji \šk.

: c_i (Čin MII/4)

BSEJ BORE DRAŠKOVI ĆA „SMRT I LJUBAV U SEKSPIROVIM DELIMA“ ROJI SMO OBJAVILI U PROŠLOM BROJU I TEKST SVETOZARA BRKICA „MASKA KRALJ I BIT COVEKA“ KOJI ĐONOSIMO" U OVOM, PROCČITANI SU NA SIMPOZIJUMU KOMI JE ODRŽAN U SARAJEVU PRILIROM PROSLAVE ČE TIRISTOGODIŠNJICE ROĐENJA VILJEMA SŠEKSPIRA. .

aska kralja bit čoveka

Diuga vrsta iskustava je na dubljem planu. To je ona vrsta iskustava koja menja ličnost, da bi se ta ličnošt — ako joj je dato — ostvarila na kraju, i otkrila sebe — ako joj je dato, ako do toga stigne — u s#vOj SVOjoj istinitosti i polpunosti i na taj način otkrila smisao svog drugog postojanja. A Ur je valjđa najstariji tragični jumak.

„Popodne“ života nije dato čoveku kao običan dodatak „jutru“, već ta dužiha života ima neko značenje za VTtu kojoj se pripada. „U početku ne znamo kakva dela ili nedela, kakvu sudbinu, kakvo dobro ili zlo sadržimo, i samo jesen može pokazati šta se u proleće začelo; samo će večer videti šta je jutro otpočelo“, kaže jeđan savremehi antropolog.

Ova vrsta iskustva ima opštiji značaj, i po njoj kralj Lir postaje čovekLir, ličnost-Lir.

Lir je u početku.Mralj, a na kraju čovek, a to ovde znači da je Lir sebe

shvatao: kao: kralja, tj}. da je povero-

vao da je psiha stvorena pozivom ili položajem i šema jednog postupka nametnuta Wdređemnmim mpoložajem čitav on, čitava mjegova ličnost. Nije i:Opšte pretpostavljao da postoji, eventualno, volja samoga života koja hoće da uobliči neku ličnost ili da se Dpoigra sa nekom ličnošću, često baš u trenutkt kada se ona okameni i prihvati izvesne, u toku dugog vremena stvarane, konvencije i tradicije i kada ih, zavaravši se njima, oseća kao svoju jedino moguću, trajnu i dovršenu psihu. Po tome Lir u najđubljem smislu, simboliše, uz punu mitsku dejstvenost, jednu situaciju veoma čestu i veoma savremenu. .

Danas se. češće nego u Lirovo, češće nego u Šekspirovo vreme, zbog nužnosti koje proizlaze iz društva u tehn'čkoj dGcivilizaciji, pojavljuju ličnosti koje, nekad srećno, a mekađ: sasvim

nesrećno, poveruju da je lik, koji im ·

nameće profesija ij položaj, mnjihova puna, trajna i jedino moguća ličnost. Tu obrazinu, „masku”, zderaće, zu ogromne potrese po njih same, neumitno dejstvo samoga života, ako mu se — i kada mu se — svidi. Ukoliko je ličnost z#elija, starija, i krutost „maske“ veća, lUtoliko je potrebniji veći nrihpor da 8e ona zdere. Polirebna je Veća spoljna nužnost, i sila, koja bi dovela do otkidanja njenih čvistih, TOŽawtih naslaga, nužnošt puldsiramja krvi i duha koji hoće da svoje procese učine manifestnim i pojave se Ba SVežinom u svakom damaru i porti TiOVOizvajanog lika. I „tu se baš otkriva trajna povezanost između života i čoveka, za neki dublji i dalji smisao od onoga Koji je nama poznat. .

Lić granđioznije nego ijedna ličnost stvorena U Mnjiževhošti simboliše tai veličanstveni proces života, U početku glavna ličnost društva — simbol društvene vlasti, vrh, sufiće, ima oko osamdeset leta, vreme dugo da poveruje u svoju „masku“ i da je bez ikakvih sumnji. smatra svojim likom, Zbog čvrstine i veličine „maske“, kao i zbog dužine Života, njegovo izlaženje iz „maske“ i dolaženje do svoje Pprirfode, do „samoočovečenja“, izazvaće duboke potrese, — Život gradi izvesne forme, ali ih i razgrađuje. I ko forme shvati kao stalnost.u onom času kada životu hisu Više potrebne, teško njemu.

Otuda se Lir može vezati za jedan od najzhačajnijih procesa kroz koje čovek može uopšte da „prođe: puni proces inđividuacije; proces zrelog čoveka khoji je već izvam briga koje bi Ba vezivale samo za ono najelemen= tamije u prirodi uopšte, za produženje vrste, obezbeđenje potomitva,

štveni položaM, Mir se može vezali za

proces samoočovečenja, što je u stvari kultura — što je izvam ciljeva cDp:čne prirode — i otkriva više ciljeve života i duha čovekova.

„Žrela ličnost, tj. starija ličnost, kad istupa iz khmuga svojih zabluda u svet šireg iskustva, prolazi kroz još veću zbunjehost i vrtlog od mlađe. I Lir tako prolazi. Šekspinmu ovde nije dovolian običan sukob tu ličnosti koji bi bio posledica mneslaganja s clcolimom, potrebno mu je Lira osloboditi svih shvatanja povezanih u čelične beočuge koji mu okivaju psihu tradiciona'nim, zabludnim i vremenskim gledištima. A. ti lanci mogu se pretopiti &amo na neznanom ognju koji i jeste njegov i nije, — Šekspir će rastopiti te lance uobičajenog mišljenja ognju ludila i kada Lir iz njega iz:đe kao prestvomrena ličnost, znaće prave proporcije sopstvenog bića i, u skromnosti, svoju nedovtršenost. Pi

U početku Lir je još okružem sjajem i u punoj je moći. Ljudski, ili očinski, sentimentalam, on je, shodno ~ svojoj „maski“, čovek neoprezne i svojevoljne misli i zatupljenog instinkta. Jedan elemenat naravi — Lirova maprasitost — biće uzrok me voljno izabrat, nego dat, koji će brzo i bolno početi da nagriza tu „masku“ i koji će ga gurnuti u ona stanja putem kojih čovek sve do samrinog časa dolazi do svoje suštine. Poznate scene u kojima otkriva nezahvalnost i surovost svojih čudovišnih kćeri, Gonerile i Reganhć, scene su kad njegova „maska“ počinje da «se kruni, kada život , koji ga je milostivo izabrao da ha njemu pokaže svoju surovu snagu i dejstvovanje, počinje, kao pod mlinskim Ramenom, da melje oreol koji je on nosio kao obožavana

s

na

VILJEM ŠEKSPIR | (Blika Stefana Martina)

Svetozar * BRKIĆ

ličnost vlasti ili ao oMožavani POjam, koji je shvatio kao svoje biće.

„O, me teraj me, kćeri, u ludilo!“

„Ja Piiami mnogo. razloga za Plač, Ali ovo s}cey raspašće se PpTC

U sto hiljada komada mo što će a zaplakati. — O, budalo, PRO || i n

,

·Ali jednom jada je proces počeo, on je „mnezaustavljiv, i riskantan je, jer je neodređen po svome ishodu. Da padhe „mola“ zanimanja, funkcije, potrebno je prolaženje kroz dubinsko preobražavanje mnogih misaonih 1 moralnih vrednovanja.

Taj je proces suviše bolan i suviše dugotrajan, i ličhost mu se ne pređaje bez otpora. Pa mu se bez otpora . ne predaje ni Lir. Smatnaće da tuđa mesreća, pa i pobuna same prirode, može

imati samo isti uzrok kao i njegova — -·

nezahvalnost dece.

Maska ga je odvajala od ljudskog i vezivala za njegovu bivšu funkciju. Oslobođenje od nje označava nešito više mego jzamehu samo socijalnog vrednovanja ili đemokratizovanja, ona označava početak procesa individualnog napona đa se saoseća sa opšteljudskim, ti. početak izlaženja iz samog sebe. A ovaj korak vodiće dalje ka drugom, i dubljem sagledanju ljudskog, ne na osnovici društvene nejednakosti u Koju je on po svojoj fumkciji u istorijskom trenmutWeu bio mulhljučen, mego ka ogoljenom, „golom“ čoveku, ili ka FPdgaru, „bednom Tomu“, koji oličava samu čovekovu suštinu,

I onda ćemo, iz onog što Lir gOVOri, čuti, kako mu se reči raskivaju iz svog logičnog lanca, ili kako Lamb kaže: „a. u skretanju mjegovog razuma, otictrivamo snažnu nepravilnu moć Tezonovanja, koja je metođična u odnosu na obične ciljeve života, ali koja moćno vrši svoje dejstvo..C Ma kako bolan pnoces bio, ma kako dubinski, ma koliko potresan završetak imao Lir, neumoljivo, oporo, i nesentimentalno vođen do kraja — svedoci smo kako on sve dublje silazi u svoju bit, b bit prestvaralačkog života, kako prolazi kroz ono musto gde se rakskiva svaki, utvrđeni smisao, da bi izišao kao biće potpuno drukčije i novo, sa snagama dnrulčijim od onih koje je đotle imao, i drukčijim vrednostima i vrednogvanjima. To je mesto kroz koje se prolazi od obične svesti kroz ludilo u drugi svet i svetlost, s pobedom i nad samim stradanjem i nad samom patnjom. Osećamo da iza Nnjega stoji velika radost, jer postoji velika i uvek prisutna mogućnost, je'đan veliki i značajni put, da se wtalno dolazi do svog bića, ne da se stvori nova „maska“, nego da se čovek uskladi sa zahtevima procesa samoga ŽiVOta, izvan koreografski utvrđenih šema kretanja, zbog daljeg poznatog ili nepoznatog smiksla,

Ne simboliše li Lir, stalno, tu uobličavajuću silu života, koja se bumi protiv wvih zaustavljenih i zakočemih „maski“ profesija i funkcija, koje danas, više nego u Šekspirovo vreme, prevarno hoće da nam se nametnu kao naše Ja? I ne simboliše li Lir jeđnu uvek živu, uvek mprisutbnu mogućnost da naša bit u harmoniji teče sa bili samoga života, zbog jedne šire humanosti, ili čak bez obzira ha ishod? Nije li Lir mitski simbol koji je damas pbrimehnjiv? zadovolisiva

NA KRAJU POZORIŠNE SEZONE

/

a koliko se tokom sezone su. M protstavljali njenim | ponekad čudnim tokovima, posle · spu. štanja zavese na poslednjoj premijernoj predstavi, neminovno iskrsava pi tanje da li smo uvek bili u pravu? Nije li to sasvim prirodno, jer takvo osećanje proizlazi iz neposrednog od. nosa prema teatru i iz njegovog iskrenog doživljavanja, a nikako iz negi« ranja, kako se to često rutinski' misli. Jer, zašto i kritika ne bi imala svoje slabosti prema zadovoljstvima i iluzijama sceme, tim pre Što je su. štinski nemoguće da svoj Sud odvoji od svega viđenog. Naravno, ne Treba biti sentimentalan pa verovati da se svih pedesetak pozorišnih susreta može odjednom za

pamtiti ili pretvoriti u trajno isku<

stvo. Pogotovo kada se zna da su mnoge predstave u estetskom smislu iz gubile svoju vrednost i zastarele već u trenutku same pojave. Ova neprjjatna činjenica u mnogome ugrožava naš optimizam, ali, i pored toga, he može joj se dsporiti istinitost. Zašto, uostalom, nastojati da se otrgnemo od svega onog sa čim smo se suočili, kad neprijatno ne mora i ne može da ima uvek snagu koja će nas pokolebati i na kraju zamutiti utiske spokojstva i ushićenja koji ipak negde u nama treba da postoje i zrače ako zaista VOlimo pozorište.

Najrečitiji primer za to je Swakako prisećanje na gostovanje Kraljevskog Šekspirovog pozorišta kao centralnog događaja sezone. I sada, nekoliko meseci posle ovog susre« ta, potvrđuju se iznova utisci i vere nje da Brukova režija „Kralja Lira“ i igra Pola Skofilda u naslovnoj ulozi nisu nimalo slučajne i prolazne poja« ve, već znamenja koja za našu pozornicu imaju itekako veliki i još uvek dovoljno neprocenjeni žznačaj, Ova predstava imala je snagu vidovnjaštva i superiorno upozoravala na

" snagu moderne scene, njene raskošne vrednosti i tražila da joj sav svoj duh, ·

temperamenat i „“teatarske potrebe žrtvujemo bez razmišljanja. Zato nak• nadno doživljavanje, pa čak i sva mo guča M članjivamja osnovnog utiska" ne mogu pokolebati uverenje da i dalje u sećanju ovaj događaj zadržava svoju punu vrednost. Postavlja se pitanje da li je uopšte potrebno podse= ćati posebno na onu čudesnu Brukovu energiju sa kojom on superiorno ol kriva da je tragičnost samo dokument o ljudskom vremenu bez određenog fizičkog ograničenja. Od takvog cilja, iza kojeg stoji celim svojim bićem, Bruk je uspeo da načini istovremeno i sredstva sa kojima u svim elementima scene „nepogrešivo otkriva taj krajnji smisao — zato je on onoliko bio autentičan u odabiranju fizičkih i psihičkih kategorija čitavog zbivanja

TREBA LI NAM | PULA SVAKE GODINE

KAKAV JE NJEN STVARNI UTICAJ?

iz Stratforda ·

O : “

> 0)

«, H

je]

=

B i R

ODINE 0 TREBA LI NAM PULA SVAKE GODINE 0 TREBA LI NAM PULA

još mesec dana. Stoga, pitanje

iz naslova može nam se učiniti zakasnelim, Ali, recimo najpre, bostavljeno pitanje nije novo: slaro je već pet godina. Prvi put se javilo kad je Pula od smotre godišnje filmske proizvodnje pretvorena u festival o d abranih filmova. Od tada do danas pomenuto pitanje nije izgubilo aktuelnost. Naprotiv! .

Jer, mi proizvođimo, i još digo ćemo proizvoditi, najviše petnaestak filmova godišnje. Često i manje. B8miemo li od te skromne cifre igranih filmskih dela očekivati polovinu izuzetnih

||} filmskog festivala u Puli ima

i po Vrednosti? Verujemo li da svaki

drugi film ima festivalske kvalitete? I najveći optimist ne može lu fo VehOvali, zar ne? i "Treba li nam Pula svake godine? umesno je apitati se baš sad. Jet, filmova je malo, zba jim se, većini, vredhosi, #na Se đa misu fećstivalski i da im je mesto u ihformativnoj msekoiji, & ne na BEČ kakvi će biti filmovi koji še u žurbi žavršavaju da bi stigli pređ „selekcionu komisiju. Uz potpuni, čak i heumereni optimizam teško je preipostaviti da će svi ti u ovom trenutku nezavršeni filmovi biši, bez raglike, za atenu. · Pa, šta nam onda preostaje? Ili da isuzetno ovaj festival buđe smotra, to jest, da svi filmovi uđu u ateniu ali nagrađe da se dodele najboljim! ili đa se snizi kriterijum ~selekcione komisije? Ili, najzad, da festival traje

tačno toliko koliko filmova buđe #žaslužilo pristup u arenu, pa makar sc održalo samo jeđno festivalsko veče? Dođuše, Bolomona uvek ima: ako je nekome stalo do vika i ovaca, onđa neka se tisvoji ppgediog prema &#kome svi filmovi ulaze u arenu, ali rangovani, tako da se unapred zna koji će se samo prikazati a koji takmičiti.

Međutim, bez obzira n& razna ekvilibristička rešenja ostaje meprijatna činjenita: imamo mdialo, premalo, filmova za festival,

Mamo, važnije od. svega jeste odgovor na pitanje: šta nam znači svhška Pila, kakav je uticaj festivala?

Moj ođgoOvor je svakako polemičan:

“Pula ne snači skoro ništa, Odmah đa

kažem, da me bi bilo zabune, ne potcenjujem ni pulske nagrađe, ni nagra-

đene filmove. Nikako! Reč je o u} caju Pule na proizvodnju filmova, Nije teško dokazati da Pula nije 00 što bi trebalo da buđe, ili što mmoki

misle đa, jeste: orijentacija — za p!0“

duocente i atıtore. Da bi Pula stvarno bila orijentacija, putokaz, fitebalo bi najpre da postoji reperioarska pnolitika. A.nje rema. Svaki producent ima slučajno formiranu proizvodnju. Jel, svi dobro znamo, đa se u rad pušta čRB ovaj, čas onaj scenario — zavisno Of ponude i od finansijskih mogućhosii. I, ako zavirimo iza kulisa, od liohjA ove ili one grupacije, od moći ubeđi“ vahja (i ne samo ubeđivanja!) prođu“ centa i filmskog savela, koji, kako 28“ koh kaže, donose odluku o adu ni filmu.

Repertoar jednog

katkad i zlonamerno, snimljenih.

Otuđa, verujem, dobro bi nam došlo da Pula buđe svake druge godine. Jel, od triđešetak filmova valjđa bi ih bilo i stvarno festivalskih! I još: dvogO”r. „dišnji period smanjio bi žurbu i trku, nervozu, omogućio bi konstruktivniju polemiku o Puli i nagrađenim filmovima. ·

Možda bi tađa konačno došao do i?" raza i uticaj Pule na filmski reperi08r? Naravno, uz pretpostavku da najža autori utiču ha filmsku politiku.

Ili možđa i me bi, možda sam ja 54" mo neufhefćni optimisti? ili sam na! van?

, Ljubomir RADICEVIĆ

ENJIŽEVNB NOVINE

prođucenfa je U . stvari zbir filmova, slučajno i namern