Књижевне новине
GAVRILO PRINCIP NEPOSREDNO POSLE POLICIJSKOG SASLUŠANJA
JOVO VARAGIĆ
SPOMENIK
E S mt nek moja bude završetak lijep
Jedme sjajne misli i velikog djela, Nek ne bude nikad. samo slučaj slijep, Ćudljiba sudbina što ga sobom, splela.
Sa velikonv misli i riječi smjelom, fie Bi Neka zamru moja: pomodyjela, usta, eV ea t : - FT nek svako Yekne: sa velikim djelom Prepukmu mu srce i Yuka mu susta.
HE(T
U putima onim, kuda god sam pYošo, Hiljade znakova nek kazuju meme, I kod, zadnjeg mjesta, dokle budem, došo,
: Nek ih bude zamnom što će da me smjene.
I po daljem, putu, vrludavu, KYiDu, Onih, što se napred, idući me boje, U kucanju srca, zamosmu, i žV/DUu, Kucaće i dalje toplo srce moje. {1913)
LJUBAV
& le ja sklapam, Yulke i skyušemno padam,
» I molitou, vrelu, prema mebu zborim, Kyaj svih patnja mojih ja se opet madam. Kraj svih rana mojih, ja se opet borim.
Za, svakoga imam, jedny, Yyiječ milu, Plačući + trpe ja svakoga volim, I dok s bolom ćutim, udarce i silu, Ja se opet, evo, ža svakoga molim,
I srce je moje kao kristal čisto, I duša je moja kao mebo vedra, Svakome su i sad, k'o i pije isto, Rastporema, moja izranjema njedra.
TI izvire ljubav mevima | čedmd, Besmytna, š vječna u, trajamju 590me, Fuasiplje je svuda moja duša žedna,
. TI svijet je cjeli obgrlila njome. (1912)
a MIFOŠ VIDAKOVIĆ ya SVETLOST ,
J koga li kraja medosežna
· Ova svetlost žanošljipo ŽžiDd, a svetlost milosna i nežna, Meni dođe i srce celiva.
„1
le, Ivo, već su jablamš
A gore megđe za oblakom sakrivem polumrtap bog,
_ Svetlost, svetlost, 'što radosti stva?a Naš dobri. TI budi nas Ko puvpu”rma 207G, 1 prignuo je čelo Wmo?no. Svetlost, koja »idike otvara Pa ćuti
Tavno-plavih i dalekih gora. sakripen, polumrta» bog. \
Oh, ona je pohodila, mene.
"Oh, ona se sada sUuda mija !
. Radosno se Yasklapaju zeme
'I srce je požudmo wupija.
tražili smo ga, mi. Gleđali
strepili: o, gde je bog O e Naš dobi. Oživljuje sve što lepo beše, Sreća bola i lepota jada. Ravnice se nadaleko smeše. 0 buđućem, utešno se nada.
Uzaluđ.
75 i Gle, Ivo, već su i Jablani I sve blago rasvetljeno biva, 'Ničeg mema mečedna mi grešna. Svetlost jedma sYce mi celiba, "Suwetlost, svetlost blaga i utešna. (1913)
'A goye megde ža oblakom
Sakrivem polumrtav bog, Noš dobri.
(1911)
DRAGUTIN MRAS
•*
I sve je sumo?Yno — sumo?no.
Sa čistom berom, davmo, davmo, pt
čudesno mebo, zvezde i oblake;
I dugo smo ga, dugo, čekali ! O, dugo smo ga, dugo, čekali.
i sve je sumo?Tmo, Ssum,oTmo.
DRAGUTIN RADULOVIĆ ||
POD NOVIM ŽIVOTOM
M Trzim, Vaše suze i te mlake strašti, Otkucaje bijednma, Ydznježema srba, Oboreme glave, bez mlađačke časti,
Kad, se život kune, i plače, i grca.
Pod. nebom, što siplje meku svjetlost, javu,
_ I svježimom poji čoojčka i skota,
Kličem ti, prirodo, pjesmu silu, žarku, Pod okriljem, mova, plamena života! Žž •
Još bod beđYyim nebom, spi daljina, plava: Blješti strastom, trepet rascvjetamih, grama. Stav svijet i prežioljen. šumno waskrsava. U duži, dok pupi širom, jarkih štrama
Život, jak i mlađam. Kako poji slašću To sjećanje kute duše probuđene! Ćutim, davnu prošlost + sve čari mjenme, Čosove što dišu životom, i strašću.
I pod svijetlim, dojmom, jedna jaka motm, Zatrepti u, duši, slaoeć svjetlost jaYku. Kličem, ti, priyodo, pjesmu simAL, žaYvku, Pod okriljem, mova, plamena života! (1907)
PRED POLAZAK
} lika moja, ljubavi! ti Ćutiš lepa i tužna ovog kobnog jutra.
Snuždemno mebo, da li i ti slutiš
Bolnu blizinu neutešnog sutra?
Ja znam, da treba ćutati kad, plaču, svi osećaji u srcu duboko.
Ja znam, da žalost iskren i jaču, Još nikad vije isplakalo oko,
“Al koko guši osećaj bez suza, nekazam, velik bol. Od divljeg jada duša mi pati ko od, tvurđih %už0..
i kipi žalost pred, čas dugog Dada.
O, uz. se staze i uz zelem traba,
wz blažna stabla kud hodđasmo ćutke, srce mi tugu i bol oživljava,
srce mi bije kroz sve znane kutke.
Da maglo pada! Već se bliži vreme, poslednje vreme iza ovog jutra.
Ide. I kad se moć i zora smene, Doći će milmo i meutešno sutra.
Već danas slušam, kako sviće omo, kad, radost mi se u jaz crmi TOG, i slušam, slušam, sa, peroma 200mo, paru, i dim, i kobon fijžuk bo24. (1913)
TRANS
U morilo je dušu hyYomo bosrtanje u prokletom dolu. Avaj!kako može tužni dam da, boli, i to umiranje mejakih, jačiaa što se večno glože.
Struje divlje plime svih težnji i bola, glađa koji trza dušu mezasitnu,
kada svetli život svoja žarka kola odvlači za Wiora u, spuštanju hitnu.
Uđayaju zvoma kad, niko me sluti da o nebo tuče duša koja vYišti; od, divlje pomame i bičeva ljutih, da o nebo tuče duša koja vrišti.
Svaki suton tako kad, ma, reke padme zablemuti mesec i ma, rosme trave,
kad, se čuje zvezda i šum, noći hladne, duša uvek zaspe shyvama od jave. ji
TI bunca u gyču grožzničavih tuga,
bolova i slutnji: dragih, i žalobnih,
sluša spoj različnog k'o šum, skladđnih, fugđ, i strepi od čežnja, želja prekogrobmih.
U polusvesti izbijaju slike
iz sećamja, nekih: drage, 2mame, mobe, Nečujno, sa tajnom, madzemaljske vike jedam Neko negde sve maše i 20be. (1913) :3
s | MIR, ŽIVOTA žuti P ada, sneg beo. Nad, belinom, stbaYš
Svest sama luta za meznanim, sme?on, Nit ja za koga, mit ko za me ma?i, Niti se tešim, kakvom, dobyom, verom. Prazom, je dom i svet je prazan ćeoO. Pada sneg beo, · Pada sneg beo,
ćuti
A Ja bih hteo bol i želje duge I da sam, voljen, voljen i da volim, Da grlim, radost iP kolena tuge, Hteo bi đa se bezutešno molim Ogromnom, nečem, čega sam, jd, đeo. Pada sneg beo, '. Pada sneg beo,
I sbet je prazan. Belmom zasuti Drumovi lepi, koji steći vođe. Srce je miymo, srce moje ćuti, “ Tek kao bleđe tižime da hode Sneg pada, pada dam, ubogi ceo, Sneg beo, beo, Sneg beo, beo,
žuti ćuti
. {1912}
((-)JMI NB TREBA da se prepusti mo na milost i nemilost sili vremenž' i događaja. Da će jednom doći vrijeme kad će i naš narod biti, ako ne velik uzev apsoluino, a ono Veli prema današnjem našem stanju bijede ı rastrojstva, i da ćemo mi tada imaži jaku kulturu i jaku književnošt io JE vrlo moguće 1 tome se treba ' yiadati. Ali se tome možemo nadati tek onda ako radimo na tome da to vrijeme Omogućimo i da mu ubrzamo dolazak. Osfavimo na stranu momente ekonomske i političke; i rad na književnost: je vrlo važan za opći život i napredak jednog maroda. Mi možemo ići samo onim putevima kuda su veliki kulturni narođi već prošli, i njihov kulturni razvitak mi treba da dobro . pratimo i da ga, muodificirana, uzmemo 2?8 ugled, Tako nam može poslužiti i njihova književnost. Jedan je narod ne samo skup, agregat pojeđinaca, on je prganizam i, bored toga, dio drusog, ioš mnogo veće skupa, organizma, koji se zove čovječanstvo. Pojeđinac nije samo član jednog naroda nego je i član ljud skog roda: Šekspir nije samo engleski, cn je i čovjek. Tako i njegovi na;jbo1ji junaci nisu samo članovi izvjesnih narodnosti nego članovi ljudskog roda. Šekspir se, u svom umjetničkom tLadu, nije laćao samo Engleza i samo svojih. savremenika, on je i u svoj isto viji, među svim ljudima u svom ambijentu. Čovjek svuđa i vazda, to je predmet umjetnosti, prvenstveni i vječni predmet njen; čovjek sa svim švojim zagonetnim i nerazmrsivim, 1! osnovi i nepromjenljvim, duševnim sastavom, sa svojim malim i vel'kim radostima i bolovima, sa ljubavlju ı mržnjom, nađama i strahom, bezumlem i očajanjem, sa' anđeoskom i DOžanskom dobrotom i Žživimskom,i paklle nom zloćom, lažju, podmuklošću, sa hiliadu najrazmovrsnijih i najčudnijih Juševnih stania svojih. Ono što je bit-
mo i što je vječno u čovjeku, ono što
čovjeka čini čovjekom, to je predmet prave i velike umjetnosti. vješna umjetnička djela jesu ona Koja u prikazala ono što je u čovjeku bitno, od sreće i žalosti kojih ima, do sreće i žalosti što ih nema, što žive u njego” vim snovima i nađama. Ono što je spe cifično kod jednog narođa i kod jedmog čovjeka, to nije bitno, i ona urnjet nost koja prikazuje samo, ili pretežno, to što je specifično na jednom čovjeku, ne iznesavši i ono što je u tom čovjeku zajedničko sa svim ljudima, mizerma je umjetnost ili uopće nije umjetnost. Veliki ruski pripovjedači DOostoievsaki, Turgenjev, Garšin, Čehov i toliki drugi, ne stvaraju samo mBuse. Osim „toga oni u Svoje umjetnčke ivorevine unose svojih osjećania, svojih subjektivnih elemenata, oni me polažu svu pažniu na momente Koji njihove jumake čine Rusima, mjihovi mužici, malograđani, „učitelji, birokrate, Dlemići, ludaci, razbojnici „jesu nadasve živi ljudi, ljudi s mesom i kostima: s dušom, što je najvažnije (...)
Naše doba RKarakteriše se gcrtom svoga individualizma i liberalizma, ono je vijek žudnje za jačinom. ı punoćom sopstvenog, pojeđinačnog života, nuša umjetnost u osnovi je umjetnost sebe, ličnosti, subjektivnosti. 1 to se ne smije zaboravljati. Mi, ovako malen: ' slabi, moramo se sveštrano i iupormo svim sredstvima, boriti za svoj Opstanak u organizmu mnarodA,;, dozvoljeno mam je i pozajmljivati. Mi ne smijemo piti neosjetljivi prema bujnom i svestranom životu mođernog i jakog apada, jer će nas nekulturme i nemoderne, taj bujni i snažni zapad pregaviti silom svoje Kulture. Samo, radi mašeg ugledanja i pozajmljivania od zapada, mi ne treba da še odtodđimo;
VLADIMIR. GAČINOVIĆ
· tačku
'mioderan
treba dase Ooplodimo. Strani utjecaj
ireba da bude nacionalizovan, mod:t.cran prema našim silama i prilikama i od stranoga treba unositi samo ono što je dovoljno košmopolitsko, opće, da bi se kod nas moglo dobro i b.:odno srodit: 85 našom narodnom. du-
šom. (...)
Tako je i knžibevnost onda narodna, kad je iskren, istinit izraz narodne može biti ma kakv,
; taj izraz O itovral b'ti iskren. I svaki Književni nroizvod, bio on ma kakav, kad _je iskren, ujedno je i narodni. Otuda je i svaka struja u umjetničkom radu narodna onda kađ ima Voju polaznu ı duši samog narođa remen kad je postala. A pošto diferenc.rani pojedinci, svojom. organizacijom, čine jedan narođ, to i "skrene želje, iskrene radosti i iskreni, stvarni, neizvještačeni bolovi tih pojed naca čine gra dđivo za narodnu književnost toga naroda. Ta književnost, doduše, nije narodna u onom užem šmislu općep duševnog izražaja nediferemciranih Po iedinaca, ali jie ipak narodna kao .?tažai asregata ijednog narođa, uz {O izra-” žai pisan jednim jezikom. A svaki umjetnički rrodukt stvoren iskrenošću i izazvan duhom vremena 1 Kom se živi, ne samo što je narodan, nego je
ı modđeran
Jer stavovi biti mođe?Yahn biti savremen znače jedno te isto. Modernost, nije nešto što je štagniramo, i apsolutno, i jedno, kao što ji moral nije apsolutan i jedan, nego ıe" lativan i podložan različitim promjenama. Onaj ko sudjeluje u duševnim pokretima jednoga doba, Ko ougjeća njegovu duševnu almosieru i Ko u njoj živi može, s pravom» tražiti naživ. Imodernog čovjeka. I, pošto biti savremen znači biti u mogućnosti da se pribave
· životne pogodbe i da se u izvjesnom
~„remenu. proživi, to i biti moderan ne „nači biti bezbožan, bezobrazan, od!0đen ili egzotičan. Biti nemoderan, to ie biti nesavremen, a ko je izvan svoga vremena, taj jelu nemogućnosti da steče životne uslove i da živi cijelim životom. Za vrijeme Kkrstaških ratova
bio je moderan čovjek koji se opijao
hrišćanskim zanosom i žudio da se Hrti stov grob oslobodi od vlašti nehrišćan= ske, a na razmeđi XVIII i XIX vijeka je bio onaj ko je shvatao revolucije i osjećao
potrebu i smisao aristokratsko-oligar=–
krizu preživjele
hijske džave. Danas je moderan Onaj”
ko osjeća sav ovaj haos ključanja i
—
vrenja naiprotivnijih i najparadokani»
ših nazora i Sistema, Svu Ovu netvOZ” nu, uzdrhtalu, nesređenu i neodređenu atmosferu naše prelazne i, muožđa. igvanredno značajne epohe. Učinit' se nepristupačnim današnjim bitan;imš onanosti i društvenog života, ostati hladan i neuzbudljiv prema novim težnmjama oslobođenog i zbunjenog !judskog duha, znači biti nemoderan i nesavremen; još više, neđostojan života. Nije važno kakvo stanovište zau?m3a današnji čovjek prema problemima našeg doba: može neko biti i socija! :f, i anarhist, i individualist, i spiritist,
i teosof, i budistički metafizičar, i štO ,
god hoćete, glavno je da osjeća naš bol i tanje u našim „problemima, I ko osjjećajući svu nervoznost mašeš doba fraži wWpasa foj neđaći, on je moderan, bez obzira na njegovo mišlienje u čemu je tai spas. Tako je, u ovom vremenu demokracije i liberaliz” may, u našem okupacionsgebitu mođeram onaj ko osjeća apsurdnost anahtoe nističkog režima, ko osjeća glad i bespravnosi maše jadne mase i Ko traž:
hljeba' i slobođe čitavom jednom ogolielom i izgladnjelom narođu. (...) (1908) (fragmcnti\
DRUGARICI
ada, si megđe na, Volgi, i vezući lamene košulje sa drugarkamoa, sa, sela, učiš ih, čistoći, radu, i pismenosti. Seješ neumorno ma obalamo, reke „matuške“ zrna, slobode koja će isklijati i rasevetati iz malih: mužika, dece sadanjih
druga, tvojih.
Podsećaš na, sejače duša i lepota, drugare što se sreku, u životu 20 tremutak, tek da izmene smeh i stisak Yuku i pYyođužuju maglo pripreme 20 neke daleke i vesele žetve. To su bela i topla sunca što putuju. bo zemlji, od okeana do okeana, od, grada do grada, i plave zažavemim, bojama snova sta”
Yinsku koru prirode. ·
(1916) BORIVOJE JEVTIĆ
Sej, drugarice sa Volge, cybema žrna, slobode, sej!
KULA ŽIVOTA
o, šma nepoznato mnogo godina, kako podižemo našu kulu, od, tvrdog belol kamena, i aepoznato mnogo godina iščekuje was unapred. Gradimo ja mi,
mladi, smeli gradioci, sa zavrmutivm, Yukavimoa, od,
potammnelo od sunca, vetYa + kiša.
košulja, s licem, koje Je
_ Svaki dom se sve đalje pemje maša kula u, Ćutijivu studenu tišinu, vazduha, između belih, oblaka koji se, katkad, kao vihor spuste na OB IA IDoM namo je đuboko svet, i dno zemlje, i proleće kad, se prosipaju žuti cvetovi drenovG
ı i bele voćnjaci ww proom cvetamju.
Mi se penjemo bez prestanka i izgrađujući blago ]
A + Tod. srcd postaju torđa i okvutna u čežnji za poslednjim, ol biddwi aipod do or0V do vrha, kad položimo poslednji kamem, »apevaćemo ih hiapavih, grla. Slobodmo.
Neustyašipo, Di»lje. bet, '(1938) |
| čuće mas, duboko dole.pod, nama, svet. Odani, Yopski
' *
”
KNJIŽEVNE NOVINE
i