Књижевне новине

KNOMIŽEVNOST U DANASŠNJICI

DANAS SMR jedna Književnost ne posmatra više samo u svom naciomalnom okviru. Istina, ona je odđuvek prelazila granice preko svojih velikih pisaca; ali, danas sa stalnim povećanjem broja prevođa, i brzinom kojom se taj posao obavlja, sam jezik ne predstavlja više, osim kod čisto poetskih dela, nikakvu prepreku — ističe se u uvodnoj re= či sveske za juni, juli i avgust 1964, časopisa „Les Lettres Nouvelle5“,

Ako je Zid — kaže taj uvodnik dalje — morao da čeka pedeset go· dina da se njegovi „Plodovi“ preVedu na engleski, Bitor, Rob-Grije, Klod Simon u izlozima su gotovo svih knjižara u svetu. Beket, Irac koji živi u Parizu, i koji sam piše ma engleskom i francuskom svoja dela, izvođi se u' Njujorku ili u Veneciji u isto vreme kad i u Parizu.

Ta veza postiže se preko posrednika: prevodilaca, kritičara, istoričara umetnosti i iđeja, Na tome nivou stvaraju se i nesporazumi. Mi „pofrancuziramo“ i nesvesno strame pisce, mi ih „nacionalizujemo“ čak dotle da i sami zaboravljamo da je Džojs Irac, Kafka Čeh, Muzil Austrijanac. Postoji dđanas toliko „aneksija“ Koliko postoji zemalja i jezika, i te aneksije prikazuju se često unakažujuće,. "Tako, ti protivurečni i dopunski karakteri, te „OSO“ benostić“ i „univerzalnosti“ kvare se u tom procesu, koji bi se mogao nazvati „aklimatizacija“.

Zato bi baš međunarodni listovi i časopisi, koji bi mogli izlaziti i u Parizu, trebalo da čuvaju pisce i da ne daju đa se onl „asimiluju“, Neka zemljaci pojeđinih pisaca odluče šta treba reći: objaviti rađije ove mego neke druge, jer ovi će vam se više dopasti, izgledati čudni. Naši dopisnici već tako i čine, i čitaoci su 8 početka bili izne= nađeni, a sad su već ođuševljeni, svi dobijamo utisak da su granice počele da padaju. Nije li istina da smo preko stuđija H. A. Murena, Natanaela Terna ili Serža valara bolje shvatili probleme koji Se Dpostavljaju piscima Južne „Amerike, Engleske, Španije? A đa ne govovimo o sovjetskim prilozima, koji sad prvi put, započinju dijalog između „Slobodnih“ pisaca jedne i druge strane.

manje”

I eto tako, najzad, taj šivi i neulepšavani kontakt treba da stvori međunarodni .časopis. Na nivou samih pisaca, njihovih preokupacija, ciljeva kojima teže, đelima koja žele da stvore. Ma koliko da su odvojeni jezicima, zemljama, političkim režimima, ciljevi i dela pisaca propoveđaju i ilustruju iste osnovne vrednosti: one iste koji pisce u tišini njihovih radnih kabineta inspirišu i pokreću da. stavljaju svoje misli na hartiju. A pisac svuđa' poseđuje istu vrlinu: da otkriva, da stvara, đa iznosi na viđelo dana stave i večne ljudske vrednosti. Pisac se može prevariti, Svi pisci jedne zemlje mogu se trenutno varati. Ali ni jeđan ne može lagati hotimice, voljno, a đa ne uništava svoju ulogu, svoju funkciju, svoje opravda=nje. Na toj sigurnoj i postojanoj osnovi može se, ziđati.

, , Move . We

+

Pa da li dati književnosti neku mističšnu vrednost? Da li đa se ona smatra kao nešto apsolutno? Mi znamo, kao što podseća Sartr, da ne postoji knjiga koja se može suprotstaviti „detetu koje umire od gladi“, Ali, koja stvarnost na svetu može da se „održi“ pred tom sablazni, pa tako i naš život, i svakoga od nas koji budđe dopuštao svesno. takav svet. Ako književnost idđe dalje, pravi li se ona đa ne zna za to? Zar ona ne stvara, nasuprot tome, jeđan svet u kome se ne može ni zamisliti više da deca umiru od gladi? Zar ona ne pomaže đa nastupi bolji svet?

„Naš časopis samo je jedna čestica u foj povorci. T od sada neka se dobro zna zašto naš časopis želi da se u toj povorci bolje postavi“,

završava se u uvodniku. (N. T.)

o

Kuliurny tvorba

RAZGOVOR O SLOVAČKOJ MLADOJ PROZI _

DVADESET ŠESTI BROJ čehoslo» vačkog nedeljnika „Kulturni tvorba” donosi zanimljiv razgovor o mlađoj slovačkoj prozi i drami. U ovom mazgovoru su učestvovali prozaici: Jan Johanidđes, Anton Hikiš, Peter Balga i Jaroslava Blaškova i dramski pisac Igor Rusnak, Razgovor Set vodio ·povodom Rusnakovog tomađa „Lisice“, o mladoj prozi (pripoveci i romanu) i o odnosu generacije Disaca kojoj napred naveđeni pripa= daju „(generacija triđesetogođišnjaka) prema starijoj. Prema Blaško= voj drama je „kraljevska umetnost veči“ jer se tu autor „ne može ispomagati opisima, komentarima, unutrašnjim monologom kao u prozi, niti slikom kao na filmu“, Rusnak je dramaturg prešovskog pozorišta i autor tri komada koja su u ovoj sezoni uvrstile u repertoar tri bratislavske scene („Prirodni 4judi“, „Korak u mrak“ i najlepša od njih — „Lisice, laku noć“). Po mišljenju iste MBlaškove iz njih probija ose ćajnost i humor i one sU bez efektnih | taktičkih „caka“ ali u njima se govori o onome što okupira mla» „dog čoveka i što treba formullsati. Rusnak smatra đa su ranije njego” vi savremenici bili paralizovani da iskažu svoje poglede 1 sebe. Po nje= mu drama ipak treba đa ide obrnu» tim putem od tzv. film-veritć, Ona treba da pokuša đa iskaže sve što savremenik ne 2žna đa iskaže, Što u njemu kao u magli luta i ako to drama pokaže — Sgledalac će je Drimiti kao svoje drugo oslobođenje.

MHikiš pominje strašilo faktografije, tranzistorsko bulaznjenje koje se ranije smatralo davanjem autentičnog lika omlađine. Sađa se mora

poći đalje od ove površnosti. Proza i

ne može biti reporterski ili socio> loški transmisioni magnetofon. Po njemu jeđino Johanides se trudi đa savlađa ograde faktografičnosti. Sa ovim mišljenjem se ne slaže Blaškova koja drži đa ako u filmu po” stoji Mkino-veritć, đa bi trebalo dopbustiti« mogućnost da postoji i pro za-verite (dokumentaristička montaža). Odgovor O razvoju ili ne-raz” qyoiju daje uvek konkretna autorova

10

ijčnost. Blaškova navodi primere iz češke savremene književnosti u kojoj vrlo dobro žive i apsurdnopsihološki humor Viskočila, i dokumentarni filozofski komponovani mozaik Hrabala i punokrvna vehe= mentna proza Skvoneckog.

Što se problema romana fiče za MHikiša je to pre svega problem Saznanja, noetičko pitanje. „Ako hoću da napišem... roman, kaže Hikiš, moram da razjasnim „osnovno pitanje: Do koje mere mogu da spoznam druge ljude mimo sebe?“ malga je mišljenja đa „Ajzenštajnova teorija filmske montaže ima punu primenu u prozi, I ne mora biti primarnim saznanjem,.. nauka, tehnika, ljudsko saznanje su toliko daleko napređovali da je neostvarljivo da se napiše roman kompleksno svedočanstvo o dobu“, Za Johaniđesa, istine u romanima ne moraju biti istine u stvarnosti. Roman nije život, roman je roman,

Roman sadrži emotivni odnos pre" ma svetu i ništa više.

Prethodnu „genevaciju je formivalo „to, što je ona bila sa-

tvorac i saučesnik svoje istorije. Tstorija, koja je formirala mlađu generaciju, odđigravala se daleko od nje, iako je mač visio i nad njenom glavom, Radilo se O životima, ali ona nije imala ni najmanje mogućnosti da uđe u igru. Presekao je osećaj vlastite nemoćnosti i danas SG mora savladati prokletstvo tog rata i te atmosfere koja se tako duboko uvukla u svakoga, Međugeneracione suprotnosti postoje ali, one nisu

glavni problem. Hikiš se ne slaže sa mišljenjem starijih đa je mlađa generacija, omeđena grupa, Po Blaškovoj pad „kulta“ razbio je ružičaste iluzije 1 mehanički optimizam i antagonizmi se javljaju pre iz mengeneracijskih raz”

talnih nego Iz

loga. (B. R.)

Sa

ESTETIČKI KRITERIJUMI,

BROJ od 25. juna ove godine donosi članak sovjetskog kKiitičara 1L. Annjinskog koji polemiše sa pesnikom I. Kobzevim o problemu kKriterijuma u ocenjivanju stihova, Ako i nisu sasvim originalne u zgelini gledđane, postavke koje Annjinski iznosi u ovom članku pružaju mogućnost uviđa u tok savremene SovVjetske teoretske misli.

Po svemu sudeći, I. Kobzev je izrazio sumnju u pouzđanost estetičkih Kkriterijuma, pogotovu, „nepogreŠšnih „MKriterijuma“. Sporeći s njim Annjinski je pošao od jezičke istinitosti, odnosno neistinitosti .i došao do opšteg pravila u savremenoj poeziji, đo pravila originalnosti. U pitanju je, svakako, emotivna i dđuhovna originalnost. „Onaj koji nosi zemljinu loptu na leđima, kaže Annjinski, greši ne protivu elementarne mehanike, on „greši protivu poetske istine“. Šta je to poetska istina i kako se ona može otkriti?

| „Treba se samo prema poeziji od-

mositi kao prema poeziji a ne kao prema kalupu... Jer poezija je o?ganski izraz đuhovnog sveta ličnosti i ona onda izražava smisao epohe kada je taj smisao koncentrisan u iskustvu ličnosti. T samo onda poezija nalazi one jeđinstvene reči koje je čine poezijom, kada te reči niču u vatri stvamog duhovnog života. Ono što govori savremena poezija ne može đa se izrazi na drugom jeziku, drukčije nego što je to već rečeno zbog toga što je jezik organizam poezije, njen prakoren, realnost, jedinstvena mogućnost njenog postojanja“.

Budući da poezija fzražava puno ću životnog „osećanja ličnosti, ne postoji za nju nikakav uslovni jezik name»a, zamisli, čiste problemnosti i čistog majstorstva. Ako je u pitanju istinska poezija pitanje sadržine i forme rešava se samo od sebe.

Problem istinitosti u poeziji utoliko je važniji što fenomen poezije obuhvata i čitalačku masu, Što poezija ima muesijansku ulogu Ootkrivanja sveta. Čitalačka masa može služiti kao indikator ako je u pitanju Miriterijum ocenjivanja poezije, Ali tu masu ireba čuvati od obmana jer, u krajnjoj liniji, to je potreba a i dužnost društva, Međutim, tim putem se dolazi do problema ukusa, Annjinski je, čini se, u tom smislu, veoma liberalan. On dozVoOljava da svako ima svoj ukus. „Užasno je feško raspravljati o Uukusu, kaže on, zbog toga što ukusi potiču iz života, a život je veoma kombplikovan“ Ali on ne dozvoljava da svako ođ sVoOg ukusa pravi sistem jer „postoje ljudi, kaže on dalje, koji u poeziji traže i nešto više“. (S. BJ

(O) WELT UN DYAOTRRIT

MARGINALIJE JEDNOG ROJI PIŠE

U PBTOJ svesci OVOE tibingenskog literrnog mesečnika Hajnc (Heinz) Piontek kaže đa veliki deo čitalaca danas u piscu ne viđi ništa drugo do neke vcste dosetljivog reportera koji skuplja činjenice i prerađuje ih u „story“, koja po mogućstvu treba da veže pažnju. Tantazija je — veli — postala prilično ozloglašena, Pisca sve više smatraju tehničarom Teči, veštim inženjerom govora, koji je već davno plavu kecelju zanatlije zamenio belom bluzom labozatorijskog radnika i koji se ne oslanja na inspiraciju nego na lako raspoložive formule.

Ove odveć trezvene predstave su — po Piontekovom mišljenju — Uu prvom ređu reakcija na ona dijametalno suprotna shvatanja koja su stotinama godina autora slavila sao nekog poluboga. Autor je — veli Piontek — sam sarađivao na rušenju svoje slike kao iđola, na uništavanju legen-

de o sebi, a možemo ga još i danas '

čuti kako mnogostruko. gordđo izjav1juje da svoje ređove stvara samo vlasno, „

Kao i svako ekstremno mišljenje, tako se — po piscu — ni ovo neće održati večno, Već se javljaju pojedini glasovi koji prihvataju prete postavku O jednoj povratnoj tenđen

ciji. I pisci i čitaoci podjednako osećaju želju za tajnom koja će,ono

· objašnjivo, ono čisto plauzibilno u-

putiti u granice, Isto tako, tu i tamo počinje zagrevanje za proizvode stvaralačke fantazije (koja malo zajedničkog ima 5 „fantastičnim“, mada se i ovo može spravljati u retorti). Za sve to postoje dokazi.

Treba li daje: uzaludno bilo otrežnje nje koje smo ml svi doživeli? — pita se Piontek, pa odgovara da on fo ne bi' prihvatio. On više veruje u to da će se, ako bi se u tome Uuspelo, opet povratiti prostosrđačniji odnos prema ovim stvarima i da se neće još jednom upasti u poneka preterivanja, poneko krivo mišljenje. „Po stali smo sigumiji u razlikovanju između pravog i šupljeg, između pro stog stava i izraza bića, između prividnosti i postojanja. A to, mislim, dovoljan je dobitak“ — završava Piontek prvu marginaliju.

A u drugoj on kaže da je danas bezmalo izumro pisac koji piše vemujući đa njegove knjige mogu da privuku pažnju velikog broja čitalaca jer su pisana dela oduvek čitali i voleli samo pojedinci, Delo koje mnogo polaže ma sebe i koje izuzetno privlači brojne čitaoce čini se

u očima ovih autora odmah sumnji-

/ se stavi pod pitanje kvalitet uspeloš

dela.

Da značajna đela u proseku samo malom krugu, samo onima „happy few“ utiru put, to je, naravno, mu drost prosta kao pasulj. Piontek i ne misli da je pobija. A s druge strane čini mu se ipak da je to forma neke opasne rezignacije, ako se autoru ne pojavljuje više ni želja da dostigne Veći broj čitalaca. Ne guši li ke time već u kozenu svako potencijalno delovanje u širinu? Gete: „Ali ko se ne nađa milionu čitalaca, ne bi trebalo ni ređak da napiše“. d

Ovakva reč može u ušima šavremenika da zvuči kažnjivo, nadmeno i optimistički emelo. Ali Piontek smatra da to pokazuje nadu koja ne bi trebalo da 5e izgubi. To je Dpouzdanje iz koga se može izvući jačina, snaga za istrajnost, za neprekid-

ni pokušaj da sec do tigne ono čito je cetko dostižno. A to je istovremeno ı taktička nada koja ne bi htela da izgubi iz viđa srećni slučaj jednog dalekosežnog odjeka, koja se kroz Istrajni rad uvek nalazi u blizini ostvarenja želje.

Želeti i očekivati to ne znači: stvar no se truđiti. Čim autor počne da se ravna prema potrebama maše i čini Joj koncesije, on je već izgubljen. Ne, on sme samo đa nastoji sebe samog „da učini razboritijim i boljim“, da „vrednost sopstvene ličnosti uzdigne“ — da se još jednom „poslužimo Geteovim rečima.

„Ali sve dok se oVO događa sa željom da ima široki odjek, dotle autor ne ispušta prenagljeno i rezignirano iz ruku svoju šansu, a pisanje ne ostaje beznađežno osuđeno na neznatnije ekskluzivno delova nje“ — završava Piontek i drugu marginaliju. (A. P.)

\ \

vo. Postoji instinktivna sklonost da

Ištvan HERMAN

MISTIFIKACIJA KRITIKE ·

ašto li je prepirka o kritici buknula tako oštro? Verujem da, uzrok ireba tražiti u tome što je u vremenu Kulta ličnosti u mnogome pogledu izgubljena vera u kritiku. Na to vreme može se primeniti Geteova definicija: »U umetnosti i u poeziji podjednako sve zavisi od ličnosti. Ali među Kritičarima i onima koji sude o umetnosti nalaze se brojni bednici koji su lični i nisu voljni to da, uzmu na znanje i koji bi jednu veliku pesničku ličnost pri ocenjivanju pesničkog dela hteli da posmatraju samo kao jednovrsan beznačajan dodatni element. Ali, da . bi neko osetio i ocenio veličinu jedne ličnosti, potrebno je da i on sam bude neko... Svi oni koji su Evripidu hteli da poreknu uzvišenost, nisu bili drngo do bedni gmizsvei koji su prepoznali tu uzđdignutost; ali može biti i to da su bili besramni šarlatani koji su u očima jednog slabog sveta baš pomoću svog nasilja hteli da, izgledaju viši nego što su stvarno vredeli«. ete}

Ako se koncentrišemo samo na praksu od pre deset godina, onđa nam se čini opravdanom ova sumnjičavost u odnosu na načelnu kritiku. Setimo se samo da je poneki loš roman ili poneka loša pesma »dizana u nebo« i da neke zbirke koje su se tada pojavile danas dehimično već smešno deluju. Moramo se podsetiti na to da su se tad vodile »ozbiljne« diskusije o tome: može li drama biti dobra ako u njoj ne igra ulogu partijski sekretar? A mnogi su još tvrdili i to da socijalizam isključuje tragediju i kao literarni rod umetnosti i kao. »životnu činjenicu«. Setimo se da su, umesto umetničkog analiziranja, forme romana i novela bile podvrgnute jednostavnom »kadrovanju« i da su se pod naslovom kritike jedno kraj drugog javljali raznorazni kadrovski listovi. I ako svemu tome još dođamo i dernjavu junaka »huraoptimizma« ...

Da bismo razumehi: otkuđ ovaj haos u pitanju kritike... — moramo misliti na kritiku šematizma, i šematizam Kritike.

Načelnoj kritici je u eri šematizma u isto takvoj meri pretila službena, kritika, kao što to sađa čini novi impresionizam. Ako sad poneki žele naša umeinička osnovna načela, da »rastegljuju« u pravcu avangardizma — onda bih odmah. želeo da podsetim na to da se u eri kulta ličnosti ovaj »pokušaj rastegljivanja« orijentisao prema nafuralizmu. Stadij pokusa je tada isto tako opravdao naturalizam, kao što đanas opravđava avan– gardizam. U oba slučaja u prednji plan interesovanja dolazi na imanentan način unutrašnji. subjektivan put piščevog razvoja. nezavisno od YTazumevanja i analize stvarnosti,

Naravno, ovakva kritika se ne može a i me

treba braniti, jer ona” 'mikome ništa nije data. Tdući tragom odličnog sovjetskog kritičara TIJsijeviča, koji je prepoznao da šematsku literaturu pre svega određuje immstraftivni karakter (budući da ne služi drugom nego samo ilustraciji parfijskih odluka) — ovaj tip bismo mogli nazvati »ilustrativnom Kkritikom«. Ova vrsta kritičara zahtevala je od stvaraoca samo io đa u njegovom đelu"buđe vidljiva ravnoteža ođređena principima uputstava: da li je kulak vajsta onako divali kako su fo napisali u brošurama, đa li se sređnji seljak dovo}lino koleba i đa, li partijski sekretar odgovara propisima iz »velike Kknjige«? Ako su se i našli hvale vređni izuzeci — glavna tenđencija kritike je u svakom slučaju bila to,

Kao što je trebalo da i literatura pruži izgled umetničkog stvaranja, isto tako se ni kritika niie mogla odreći izgleda, načelnosfi. 1 kao što ceo niz stihova nije bio ništa drugo db loš uvodni članak stavljen u loše ritmove, isto fako se ni kritika nije prihvatala ničeg višep, mego samo da Dosluži kao ikastracija načelmog izgleda. svakom faktičkom koraku politike i svakom očevidnom grešenju. Ali, polazeći baš ođ načelnog izgleda ilustrativne kritike«, isto je fako neumesno OSUđiti Kritiku koja počiva na stvarnim mnačelnim osnovima — ao što. jamb nećemo baciti na, đubrište samo zato što su jeđan deo šemaiskih stihova hnisali jambom! Ko s ovog osnova pokreće wapad profiv načelnosti uopšte, taj bi samo tad bio konzekventan prema sebi samome ako bi pokrenuo »krstaški rat« protiv svake vrste posto-

# — + • Xx 2 aaa ea ee

PREVEDENI

jeće forme stiha i slike rima -,. Tako onda Dpostaje mogućnim potpuno odbacivanje načelne kritike i njena zamena impresionističkom Kritikom.

Zašto ne možemo staviti znak. jednakosti između načelne i ilustrativne Kritike? Šta odvaja ovu od impresionističke kritike?

Na ova pitanja možemo, naravno, da. odgovorimo samo tad ako uvidimo da zadatak kritike prerasta, stužbu stvari literature i umetnosti. Ovava kritika, koja služi jednoj iđealnoj pojavi društvenog razvoja — doduše veoma važnog — može da zauzme najviše ulogu drugostepenog praiioca, Ako kritika služi isključivo (a io naglašavamo!) stvari umetnosti, ako se pretvori u ancilla atrium, onda se ne može uzdići iznad Kruga ilustrativne uloge. A za to da se kri-

tika uzđigne iz. ilustracije — bila ona, impresio- .

nističkog karaktera, koja svaku umetnost u celini prima i propagira, bilo da je šematskog sadržaja koja ilustruje dogme — potrebno je pre svegs da spoznamo samostalni zadatak, funkciju kritike. Kritika se može ostoboditi ilustrativnog karaktera samo tad ako je neguju kao samostalan i aufonoman rod umetnosti.

Razume se da nam se već u vezi S dosadašnjim izlaganjima može postaviti ceo niz opravdanih pitania; Kao prvo: nije li zadatak kritike đa dobra dela, pohvali, a loša odbije? Kao drugo: šta treba razumeti pod autonomijom jednog TOđa umetnosti? |

Na prvo pitanje se prirodno daje odgovor: ona kritika, kojia se ne ftruđi đa stvori pravilan sud — nepotrebna je. Ali po našem mišljenju to nije ni alfa ni omega pjsanja kritike. Pod ovim razumemo fo da pravilan sud nije početak mnego krajnji rezultat pravilnog razmišljanja Nritičarevog. Ovome se može pripisati to da su brojni ođlični kritičari mogli ostati odlični kritičari i tad ako su im se jzvesni sudovi pokazli pogrešni. Lesing je, na primer, bio veoma pristrasan prema francuskoj klasicističkoj drami, pa ipak možemo reći da, je bio najveći kritičar svoga wremena, Isto tako ni suđovi Didroovog Salona ne pokrivaju u svemu istinu, ali je Diđro zato ipak mogao biti jeđan od najodličnijih esteta svoga vremena. To, naravno, ne znači da, pozivajući se na svoje re žške. mirno možemo grešiti, nego samo pofvrđuie to da veću vrednost im# čak i ona načelna kritika, koja, sadrži znatan brocenf grešaka, od one koja, ne saopštava više od proste impresije. Stanje je još iđealnije alo se Kritički sud, posmatrajući suštinu i stojeći na osnovima pravilnih načela, približi istini. Ali ovo istovremeno vodi k sledećem pitanju: šta mazivamo aufonomijom ijednog rođa umefnosti — u dđafom slučaju kritike?

Writerii antonomije svakog roda umeinosti je to đa li je pronašao onaj svojstveni društveni zađatak, ono naročito »peslanje». koje treba da ispuni? Teđan rođ umetnosii može samo tad samo tađ — da buđe autonoman, ako o stvarnosti zna đa kače nešto, šio drugi rođ umetnosti ne ma; ako ima samosfalan način gsleđanja i ako ima, da, kaže nešto bitno po društvo. Rođ umefn0o” sti koji nema tu sposobnost ili se gubi ili, ako 56 u toku istorije utvrđi da, već nema da kaže O bi imalo ovakav karakter, onda izumire. (Tako je, na primer, izumro ep u eri prosvećenosti).

Iz ovoga upravo sleđi da ne pos toje takvi »prvorazređni kriteriji« kritike koje danas oglašavaju i po kojima, »ume{(nička kritika mora da se pribhtiži umetnosti pesništva ili đa »mora b na nivou opšteshvafljivosti brošura«. Iz logike au” tonomije Nritike sledi takođe i to da kritika ne može da živi u samodđopadljivoj ulozi »piščevOE · vaspitača«e. Odnos kritičara i pisca, nije odnos vaspitača i vaspitanika, niti odnos heroja — PO” paganđiste, nego se jeđan prema drugom odnosč kao autonomni i jedmakopravni drugovi. Onu vrstu mistifikacije kritike kada je smafrala da stoji iznad literature ireba odbaciti isto {ako toliko opravdanom kritikom, kao onda kad sU težili da je učine »sluškinijom literature«. Ova studija Di volela đa pruži zajedničku kritiku ovih dvovrsnih mistifikacija.

____Kome, dakle, pišemo kritiku? Piscu? Ne. Pistt je kritika upućena sasno posredno, sekunđarno. (..)

Kritika se obraća celome društvu, odnosn0

KNJIŽEVNE NOVINE

|

j