Књижевне новине

mali ekran

KO NEKO zabavlja nekoga, ako A neko priča nekome, ako neko dr___ Ži lekcije nekome, onda taj neko mora ispuhjavati određene uslove. U vreme kađa smo sedeli u gimiazlijskim klupama naš izbor bio je ohemogućen, Činjenicom da smo potpišali upisn:cu, ili da je to učinio za nas neko odrastao, pristali smo da bez pogovota pratimo kavalkadu pouka, govora i, veoma često, gluposti, Nismo mogli binati profesora latinskog ili pro fesora književnost:. Nismo mogli ustati i otići u nebo preko krova, kao što su to učinili Vigoovi dečaci u filmu „Nula iz vlađanja“, Profesor, čiji nam je glas bio neprijatan, imao ie pravo da izma– sakrira neku nama dragu knjigu ako je · bio rđavo raspoložen, 'li imao lošu noć. Vladao je našim vremenmcm pod nmeprikosnovenim okriljem Velikih Gimna= zijskih Pravila.

U međuvremenu, mi smo odrasli i stekli bezbroj prednosti, između Mojih je svakako najvažnija ona koja nam dozvoljava nekažnjen izlazak sa koncerta, ako nam se izvođenje me dopbađa. Dahas, možemo mirno podići na noge čitav red gledalaca, alto želimo da napustimo neki retko glup film, Mi smo najzad slobodni da odaberemo onoga koga ćemo slušati, Mi smo slobodni da to učinimo na svakom mestu sem na jednom: ma telev:ziji!

· Jeđimo što možemo učiniti ako nam program postane nepodnošljiv, jeste zatvaranje telev'zijskog aparata. Ali to ne koristi mnogo! Sutra ćemo ga Pponovo otvoriti i neprijatno lice ođ koga smo pobegli prethodne vočeri srećno i nasmešeno će reći: „O, opet ste došli! Tako mi je drapPo... Vidite đa sam ja neizbežna ličnost!“

'Veoma neprjiatna stvar je saznanie đa je bekstvo bilo uzaludno i da posle mnogo godina besmislenih napora dolazimo ponovo u večne ruke Profesora Dosade.

. Ne bih želeo da se ovaj tekst shvati kao optužba umućena telev'viiskim radnicima; poznajem ih nekoliko i sve su to divni, marljivi ljudi, ali jedno tako moćno izražajno sredstvo, kakvo je televiziia, ne sme patiti od sentimenta]nih obzira. Godine službe, različita soćijalna pitanja, bolesna osetljivost prema ljudima koji iz večeri u veče prave loše emisije, razlozi što oni još uvek ne menjaju svoje zanimanje stvar su staleškog humanizma — ali humaenizam us= meren prema jednom televizijskom režiseru ili scenarist: ima i svoju drugu stranu, gledaoca, prema kome se akrobatski pretvara u kradljivca vremena. · Normalno je da svi liudi ne mogu biti đuhoviti i šarmantni! Postoje osobe za čijim je stolom prijatno sedeti, čak i ako ćute, Postoje i drugi ljudi, koji dolaze sa napamet naučenim vicevima iz novina; oni ih sipaju kao iz rukava i pretvaraju naše večeri u izuzetno propalo vreme. Šarm se ne može naučiti. On se ima ili nema! Ako ne mogu da budem duhov', ponsšaću se ozbiljno. Alco nisam atleta, neću konkurisati za titulu nmilepše · „građenog muškarca — potrudiću se da mišiće zamenim pameću. Ove osnovne pouke, izgleda đa poznaje čitav svet sem televiziiskog. Zabavljači nastavljaju da se smeju pred kamerama, i ti niihov" oOsmesi u nama ne izazivaju ništa drugo sem razmišlianjia o degradaciji naiđra gocenije linideke osobine — smeha. Poplava triviialnosti, koja mnadolazi neosetno u obliku sve broin'iih reklamno-duhovitih emisija. stigla nam je već do kolena; pitanje ie koliko ioi vremena treba da nam dođe do očiju? Na ovom mestu dolazimo do problema koii | se posfevlia pred, savremenog umetnika, nnibližeg smmeeda i savremenika televizijskog: med'juma.

Ostati po strani ođ ovoga popular– nog izražainog sredstva, koje iz dana u dan oblikuie đuhovne svetove najvećeg broja liudi — ili se umešati i kroz bitku usmeriti taj amorfni tok. u jedđino mogućem pravcu. umetničkom?

Događa se, kao što se mnogo puta ranije događalo, da najelitniji duhovi našeg vremena, prezrivo sležu ramenima kada im se spomene televizija. Za tvoreni u svoje čarobne bregove. oni se gade populornonsti, smatrajući televiziju zabavom za plebs.

· To je verovatno najelegantn:ji oblik priznavanja poraza, koga nisu ni svesni, Pisati enigmatsku poeziju, baviti se problemima šifrovanog jezika, koji je dostupan malom broju ljudi, građit: kristalno čiste emocijalne svetove, veoma je prijatno zanimanje. Međutim jednoga dana prilikom kakve posete: kući u kojoj se nalazi neki televizor, vi slučajno vidite reviju gluposti i, naravno, zgrozite se! Šta bi drugo i učinili? Odlazite u svoju kulu i nastavljate sa stvaranjem umetnosti za izabrame, ali pitanje je kada će glupost zakucati i na vaša vrata? I ako se dogodi, kao što će se sigurno dogodtt:, da triviialnost razvali tanke zidove va-– šeg krislalnog doma, biće to zbog toga što ste ignorisali njenu snagu i značaj. | Ako kvalitetan pesnik ne prihvat: svojih pola sata na ekranu koji mu se nude, taj prostor će bez razmišljania prihvatiti zabavljač, koii jedva čeka da se đomosne gledamočevih. očiju. Pone kad u životu, potrebno je'i prljati se! Đo R. Monstaniinoviću, postoje Anfigone, ali postoje, i Kreonti koji moraju

ć!

BITKA ZA VREME

iznositi đubre. Ostati prokleto čist, da leko od bitke koja se upravo vodi, predstavlja u najblažem mogućem Oob=liku, kukavičluk.

Onom delu televizijskih stvaralaca koji neumorno prave zabavu za najniže dhstinkte publike, upravo odgovara da se niko ne meša u hjihov posao, Jedna uzvišena kritika, puma dilema i hamletovske neodlučnosti, ne dopire do njihovog sluha. Da bi bili pogođeni, potrebno ih je gađati njihovim sredstvima. Potrebno je prljati se,

Jer onaj ko piše o zabavnoj em:siji na najnižem mogućem nivou, ne sme upotrebiti uzvišeno polurazumljiv stil, isto kao što čovek napadnut od gomile pijanih besposličara ne sme štedeti njihova lica od pesnica, u ime intelektualnog nemešanja, Ako to, učini, izgaziće ga nogama, jer oni koji su ga napali ne pate od prevelike osećajnosti.

Pravila borbe stara su kao i sam svet. Protiv topa ne sme se ići mačem. Protiv napadača koji se he odlikuje plemenitošću, ne biraju še · sredštva. Pravila rata moraju biti poznata on:ma koj: se bore, je? mi se upravo talazimo u vremenu u kome se odlučuje bitka za ljudske duše: izborimo li se za televizijsko vreme u kome će kvaliteina umetnost imati prednost nad beskrajnim prostorima glupošti, ispunmićemo svoj dug prema, ohima što će posle nas gledati televizijske programe, Hoće li to b:ti svet u kome će se rastezhti žŽva– kaća guma uz pratnju slatk:h, bpolukretenskih zabavnih orkeštara ili čarobna kutija, koja će svake večeri boklanjati najistinitije ljudske poruke, zavisi od toga da li će se uzvišeni duhovi odlučit: na bitku, da li će se Uupetljati? Postoji jedan jak razlog za njihovo angažovanje: posle njih, TV programe gledaće njihova deca,

Momo KAPOR

Vreme čoveka

br __-- slikarstvo | |

ZLATKO PRICA ·

AMOSTALNA izložba poznatog S zagrebačkog slikara i graiičara Zlatka Price sastavljena. je od

slika koje predstavljaju domete oVoOg umetnika za pošlednie tri godine, Najveći deo izložehih SHika sačinjen je u uljanoj tehnici; pored ovih, Prica je izložio i izvestan broj tempera.

Već u prvom susreiu sa Pricinim delima uočavamo da je njegov 1irOgodišnji rad tekao usredsređen na određene likovne probleme, da mu je zajednički tematski raspon, pa i kad je reč o vrednosnom ispitivanju upodliivih oscilacija nema — jedinstvena misao i osećanje prate ovu izložbu.

· Izraz Pricinog uobličavanja pripada onom širokom sazvežđu ne fiksira= nih granica, za koji je ušvojen terminološki pojam boznat kao asocijalivao slikarstvo. Osnovni objektivni pretekst Prićinom foPmalnom opredeljenju predstavlja pejzaž, koga on modiflicira do složene aluzivnosti, u

ćijem '

spregu dinamizam postaje glavna ewaocionalna. komponenta, boja bitna i/rednost. Pricine ~ slike šematičnih plošnih formi u prvom planu, zvučnih kolorističnih orkestracija, oko kojih se umnožavaju uskovitlane line» arne arabeske, koje se rasplamsavaju na sve strane ozračene nebeskim plavetnilom pozađa, ukazuju jasno na preokupaciju brzinom našeg vremca, na formalna iskustva slikarstva akcije. Ali iza ove idejne pozadine „tlOji ličnost Pricina ispoljena kao poetsko biće, okrenuta uvek svetlijoj strani života, njegovoj dionizijskoj raspevanGcsti. Prica neće da zna za tešku dramu, za tamno bespuće. Njegovo slikarstvo zrači lakoćom i optimizmom.

Neposrednog i „šigipkog grafizmia istančanog kolorističkog ose/w ja, bPrica je znao đa u jedinstvu ovih elemenata ostvari efekinu vizuelnu cćeiuu nadđahnutu i natopljenu liyskom 0O89=ćajnošću savremenog đuha.

Vladislav Todorović

Galerija Kolarčevog narodnog univerziteta

zivnosti slikarstva akcije i razu-

đenih tokova enformela počelo je da se razvija slikarstvo Vladislava Todorovića. Snažnog gesta, gorućeg temperamenta, Todorović je klasične odnose podredio „haotičnim“ kretanjima, čiji se dramski potencijal opažao u

N BGDE na raskršću između ekspjplo-

s} ontano izlivenim sukobima amorfnih masa — svetlih i tamnih, crvenih i crnih. Ovo dinamično sučeljavanje, koje je potencirano i zasićenom fakturnm slike samo je na trenutak Todorović zaustavljao, mirio, statično aplicirani.m

Premijere: „OKOVANI PROMETEJ“Ć Eshila, „MISTER DOLAR“ i „GOSPOĐA MINISTARKA“ Branislava Nušića

BĆ sama pojava antičkog Prome= teja pod atomskom pečurkom na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta mora da uznemiri i uzbudi

današnjeg gledaoca: pobunivši se pro--

tiv večnosti bogova, ovaj strasni titan pokušava da kroz svoju patnju pronađe i u sebi čoveka. Da li je to pokajanje, osećaj beznađa ili strah da će nje gova otkrića · misli biti iskorišćeni i za njegovo vlastito uništenje? Da li takvu žrtvu čovek može da prihvati kao zalog za svoju mirniju budućnost? U kojoj meri je Prometej zaista svestan da je stvaranje bogova i napretka u njihovu čast okrenuto suštinski „protiv čoveka i Života uopšte?

Međutim, reditelj Tomislav Tanhofer se pobrinuo za staloženost i isfors'rano smirenje gledališta, sugerišući da sve prizore treba prihvatiti samo kao jednu urbanizovaniju interpretaciju po= znatog : toliko slavljenog Eshilovog dela. Svoju ubeđenost da su već time dovoljno otvoreni okviri apsolutno genijalmog dela kome se nema šta dodati i oduzeti (u stvaralačkom smislu) reditelj se preneo i na same aktere, pa je ta tradicionalna romantičarska inferiornost dovela do nešto reduciranog romantizma na scen: (posebno na> glašavanje izvesnih misli i potenciranje određenih asocijacija ne može nas

zavarati i navesti da to prihvatimo kao:

zaista savremena i mođema tumačenja te neiscrpne poetske snage). U ovom slučaju ist:canje nekog kontinuiteta sa ranijim rediteljškim tumačenjima an=fičke fragedije takođe nije posebna vrednost jer se ona svođi na formalmo poštovonje·forme i scensko čitanje sti-

'hova. O interpretaciji koja bi nastoiala

da stvori potpunu iluziju o unutrašnjoj tragici Prometeja i njenom zemaljskom značenju, prema tome, nije ni moglo da bude govora. Jer, Tanhofer se zadovoljio opisivanjem fragedije, a, to nikog ne uzbuđuje, pa ni same glumce. Faktografija događaja. geometrijski mizanscen i suzdržani pokret! nisu dovolini da bi se na sćeni otkrili i razlozi Prometejevog bunta. Ako smatramo da je fo jedan završen i mrtav svet, nije ga ni nužno ni mogućno oživljavati, a kamo li izmeriti njegovu istinitost i poistovetiti ga sa našim emocijama, težnjama i strahovamjima.

Zbog svega toga predstava ostavlja utisak veoma naglašenih ambicija i ograničenih domašaja, pa je u suprotno” st; sa programom ovog teatra. Ona nam je odjednom predstavila ansambl u baroknoj slici koja nije prijatna pošto je Wrcatfa raznim „proizvolinostima,

arhaičnim i spoljnim prezentiraniem.

stihova bez snage da se održi unutar nji intenzitet ı ritam, pa na viđelo iskače suviše grub i neproveren sluh za prava osećanja i tragična stanja. tako da je celokupna struktura predstave pomerena, i stalno ispod ili iznađ pravog tona.

Što je i takvo izvođenje u nekoliko

kratkih trenutaka skrenulo na sebe veću pažnju, možemo zahvaliti snazi Jovana Milićevića koji je i u tako postavljenom Prometeju uspeo da se, iako sa velikim mnaporom, probije na kraju do iskrenosti — ali bilo je to i suviše kasno da bi se još mogla izmeniti i pre obraziti čitava predstava. Uopšte, suviše su svi verovali Tanhoferu koga, na žalost, treba više ceniti po sećanju mego po sadašnj:m rezultatima. Teatar po staje veoma surova umetnost koja nema obzira prema renomeu i postignutom, i stalno i iznova traž: svoje Promefteje, pa ga je zato i nemoguće okovati. Velika bi bila radost da je reditelj uspeo da nam nametne ufisak o tom večnom risustvu Prometeja u našem životu i Tas u njemu, jer samo tako bismo stivatili smisao njegovog revolta, čije ljudske vredmosti ne možeda uništi ni famozna atomska pečurka nasred pozornice. * LL * A koliko bili u jubilarnom raspoloženju, nema razloga da precenjujemo vrednosti Nušićevog „Mister Dolara“, jer to je delo koje ne može da ostane van scene. ·U tom smi-

afopgahsltith materijama, koje je na stojao pa i uspevao, đa organski objedini sa ostalim elementima slike. Takva vizuelna senzacija, nesumnjivih unutar– njih podsticaja, koja je čak suviše rešavana emotivnim nagonom, razgranjavala se u široku mogućnost asocijacija, ali najmanje na određena područja viđenog sveta, pre kao opšte refleksivno osećanje pred različitim i nerastuma– čenim njegovim pojavama, koje je Todorović prevodio u svoj nabujali nefigurativni izraz. Pa i pored vrlo sugeštivnih impulsa, očiglednih „formalnih

LJUBINKA BOBIĆ KAO GOSPOĐA MINISTARKA

slu primetan je napor reditelja Marka Foteza da se na sceni Savremenog. pozorišta „stvore najneophodn:ji uslovi za prijatnu i nenametljivu predstavu. Kroz prilično oveštale konstrukcije pro vejava izvesna svežina, autentičnost ambijenta, tako da moć novca vrlo efektno deluje na deformaciju „psihe ove gospode. U beleženju tih pojava Fotez je na momente težio uopštavanji ma situacija i stanja mogućih : van uskih okvira jednog palanačkog kluba. Ali, u tome je bio ipak previše o-

Ljubomir SIMOVIĆ

ŠLEMOVI

1.

Z amislite sobu s foteljama od pliša punu, bačenih flaša konzervi i piva ma, prozoru je nacrtana kiša

u, naručju duge pokisla šuma pliva

i s mutnim, kapima. znoja wu, mahovini pod pazuhom

nežnom mišicom zaklonivši lice

prekrštajući mogu božansku bosu

žena iz usta vadi ukosnice

i zabada ih u podigmutu kosu

a ovde u rovu. u podrumu bitke rđaju šlemovi ma kiši i horizont se ljulja kad bi makar preživeli mogli posla bitke

skuvati u šlemu šaku starog pasulja

ovđe u zavežljaju pYogorelog šinjela čuvam, od, zime tbosledmje ostatke tela

ž.

Šta je oko mene: polja Yraznesema i šlem, bum, mozga mad vatrom se puši, na vrhu mu samo ključa masna pena.

I pod težinom watre krov se ruši u. kuću, + smrđe zapuštene rame, bune slame, muva, i krvare uši.

Na suncokretima suvim miču vrame, trnje i leševe mosi stara reka, tok tih plivača nikako da stame.

O, gde je blava šolja puna mleka, ospice bele ma procvalom glogu, seoska krčma u zapećku veka,

gde šešir visi o jelemskom, Yogu dok jedeš čvarke uz gutljaje piva sedeći smemo, podvijemih mogu;

a Dina Dama, kožu lišće skriva, | šeta oko tebe, grickajući cvet, poljske ptiće lete breko pustih njiva

posmatra

i ona s Yukom mad očima : njihov let.

3.

Ko je taj što me strelja i kolje

i čamobv sanduk brzo stesa — dok pada čađ ma smežno polje za 70 kila mesa?

Ko je taj što me goni i vođi

kroz vatru bitke i ogani gripa

đa jedem, spavam, dreždim, u vodi, a krov mi samo stara lipa?

Nit jesem leči, mit Yama sYasta, svi su, me redom, klali i jeli, rama na, suvom kostur, hyastna

dobiće možak moj u šlemu, kan | u ž2drM.

- Salon

moderne galerije

dostignuća, neobuzdani temperameit je ponekad necelishodno mršio niti slike u nemotivisana i nedorecena kazivanja. Međutim, ova 'Podorovićeva iziožba, prva samostalna, na kojoj je izložio radove nastale u 1964, godini, osvetljena je novom svetlošću, pred= stavlja znatan kvalitetni Skok, Todcrović je umnogome svoj tretman pročis1io, reklo bi se, postao je misaoniji i Tucidniji. Iako je ostao pod istim slikarskim podnebljem i nadalje izražava odlike svoje nemirne prirode, on je sada, kađa je to potrebno, organizovaniji; uz to, njegov je slikarski Oosoćuj dobio u tananosti, a vitalni naboji sada iskre određenije. Todorovićev potoz, znista monumentalnog zamaha, poštao je u pravom smislu suveren i prodor:n kao fuga. Ranija mahinalna raspiinjavanja ihtegrišu se sada u zgusnutiji emotivni izraz, u čulniji spektar. Uopšte ova platna, za razliku od onih ıanijih, prožima izvesna staloženija mannira, mada ne manje neposredna. Socčna, pigmentom natopljena faktura izdiferegciraha je spontanim potezima, čiju tonsku skalu sačinjavaju smeđi, crni i crveni akordi, koje katkad susreće bela svetlost, ili, pak, smenjuje prozračan prostor.

Naravno, ova homogenost elemenn= tu, ovo jezgrovito uobličavanje ni u kom slučaju nije umanjilo intenzitet slike, drama se nije ugasila. Naprotiv. Ovakav postupak samo je kanališe, 4oprinosi da se još snažnije oseti njen unutrašnji zaplet, bogati njenu formial– nu lepotu. Punoću doživljaja, njegov prikturalni ekvivalenat najizrazitije je Todorović ispoljio u slikama: „Tu se susreću počeci i svršeci“, „Mesečeva cbala“, „Na rubu sveta“, „Pepeljasto nebo“ i naročito u monumetalnom bplatnu „Zauzđana svetlost“.

Vladimir ROZIĆ

oona s i ai zad sadu a ud nia a uu zadao ma ui ua O RUN OROUHRODBRPLO LORU MJ

bazriv prema tekstu, pa se predstava u izvesnim delovima razvlačila, postajala mlaka, nedovoljno prodorna.

Takav utisak pojačava nesporazum između vrlo prihvatljiv:h režijskih intencija i igre Pavla Bogatinčevića, koji kao Matković drži sve konce predstave u svojim rukama. Umesto da ostane u okvirima svoje poznate salonske ležernosti i fine komike, on je bez ikakve potrebe prelazio u groteskno-dramatsko naglašavanje izvesnih pseudo= socijalnih fraza, čime se remetila lakoća i komičnost lepo postavljen:h situacija. Zato još više u. prvi plan iskače neposrednost Miće Tatića, čija uloga predstavlja zanimljivo : privlačno Oostvarenje. )

e * * *

UŠIĆEVA „Gospođa ministarka“

u Narodnom pozorištu, u režiji

Braslava Borozana, po mnogo čemu je jubilarna predstava: u njoj se ko mešaju tradicija, iskustvo i svesna nastojanja da se ipak svemu tome dodaju i neki novi akcenti. Usled takvih re diteljsk:h i glumačkih kolebanja i kompromisa izgubljen je ritam i ublažena unutarnja kohezija, pa se zbivanja povezuju isključivo gegovima i vicevima. Van toga od režije nije ostalo baš mno go, tako da se, izgleda, ipak približavamo kraju jednog tol:ko negovamog načina izvođehja Nušićeve komike.

U takvoj atmosferi susret sa Ljubinkom Bobić u naslovnoj ulozi izaziva divljenje pomešano sa znatnom dozom sete koja prelazi čak i u otvorenu ne= lagođnost. Jer, na žalost, vreme je učinilo svoje, tako da je bilo prilično rizično insistirati na njenom fumačenju Živkinog lika. Ali, imajući to u viđu, gotovo da i nije bitno što Bobićeva posle bravuroznog prvog čina nije izdržala u tom pravom tempu. To se, uostalom, moglo sa sigurnošću i predvideti, pa je i njoj samoj bilo nemoguće izbeći ponavljanje određenih i dobro poznatih manira i glasovnih stilizacija. U inspirativnijim scemama, a tih je bilo više, Bobićeva je majstoski parodirala lik i zahvaljujući njenom neugasivom šarmu preko rampe su prelazile divne arabeske smeha. To je i najveća vrednost njene igre, pa je cela uloga više predstavljala samu Ljubinku Bobić nego lik koji je ona pojednostavila i prilagođila sebi, da čak i nema Dpoftrebe podsećati na njegove bitne oznake, . Ujka Vasa Đorđe Pure bio je korektan, mada manje sočan, usmeren u glavnom na karakter a manje na paro diju, tako da su scene sa Bobićevom delovale disonantno. Daleko potpnniji lik dao je Milan Puzić igrajući Čeđu poletno, a u kritičnim trenucima diktirajući + femnpo čitavoj predslavi Posebno je upadljiva i privlačna ustreptalost i svežina Anke u igri Milke Lukić sa promenama od pomalo trome i lenje do izuzetno femperamentne i ljubke devojke. Raku je Slavka Jerinić predstavila kao nesimpatičnog gamena, sve je bilo glumački poftencirano, ponekad i oporo, što je neminovno kada se zna da iza svega toga stoji zrela glumica a ne neposrednost i naivnošt pravog dečaka. Iz Žikinog familijarnog kruga pažnju privlače i e'fektna epizođa Vuke Marković i donekle pgihologizirani Pera Kalenić Mi-

hajla Viktorovića. Petay VOLK

KNJIŽEVNE NOVINE