Књижевне новине

NESPORAZUMI OKO FROJDA

SIGMUND FROJD

25 godina od smrti

RE ČETVRT VEKA, 23. septerni= P bra 1989. umro je »„ Hempštetu kraj Londona, u osamdeset |r=Čcj godini, Sigmund Frojd, tvorac psihoanalize. Uprkos tome što su mnogi aspekti njegovog naučnog rada i danas

pod znakom pitanja ili predmet dis-.

kusije i protivrečnih ocena, nesumnjivo je da je Frojd promenio sliku svoeta ne samo u svojoj oblasti, u psihijatriji, kao što su i pronalasci Njutna delovali i van fizike, a Darvina i van Pprirodnih nauka. Ogroman uticaj je Ftoj dov rad imao i na modernu umetnost.

Neki ruski naučnici su pod Staljinovom erom uvrstili Projda u naučnike „sa preteranim idealističkim filozofskim pretenzijams“ (kako piše i naša „Mala enciklopedija“ izdavačkog preduzeća „Prosveta“). Praksa je takvu ocenu davno prevavišla, ali meritorne, zaista ozbiljne i prihvatljive studije sa marksističkog stanovišta o Trojdu i psihoanalizi još i danas nedostaju. Kao mladi lekar Frojd je upoznao medicinu u drugoj polovini XIX. veka, Najveći anatom toga vremena, Firhov, iziavio je: „Secirao sam bezbroj ljudskih tela, a nigde nisam našao ljudsku dušu.“ Patolozi su tada uspevali da pojedina oboljenja mozga tačnije cdefinišu. Verovalo se da za svaku duševynu bolest „odgovara“ određeni deo mozga ili nervnog sistema. Već Frojdov učitelj, francuski specijalisla za nervne bolesti Šarko, shvatio je da je to, kako bismo danas rekli, vulgarno materijalističko gledanje. Za niz nojtežih duševnih oboljenja, za šizofreniju, razne vidove paranoje, ali i za bezMrojne lakše pojave iz toga domena, histeriju, razne neuroze i neurastenije, nikako nije moglo da se nađe čisto fizičko. objašnjenje. Projd, koji je, ispitujući dejstvo droga, i sam kao sludent uzimao kokain, koji je kao osetljiivi i neurastenični čovek sam sebi bio prvi i najinteresantniji pacijent i pre.jmet posmatranja, nikada, zapravo, „du šu“ nije interpretirao kao idealistički filozofi. Naprotiv. Pošto na svoja pilanja, na svoju naučničku radoznalost, nije nalazio odgovore u organizmu bpacijenta, počeo je da ih traži u njegovoj okolini, još šire rečeno: u društvu. Utvrdio je da je dejstvo okoline neobino važno za razvoj psihe, dokazac je ogroman značaj detinjstva, pa i Bajranijeg, na formiranje čovekove ličnosti. Ispitujući „psihopatologiju svakodnevnog života“ (naslov jedne od njegovih značajnih ranih knjiga) kotnstatovao je izvesnu zakonitost svih „slučajnih“ grešaka, omaški, zaboravnosti i zabuna. Zainteresovao se Za snove. „Materijalisti“ sve do njega, pošto nisu znali šta da počnu sa snOvima, naučno su ih ignorisali, iako 5u, naravno, i sami sanjali. Tumaćenje snova, naravno, bio je čist idealizain. Projd se kao lekar nije poslužio iom ftaktikom noja, koji zabija glavu u bpesak, i tako ne vidi ono što ne razunie. Snovi, naravno, ne predskazuju ništa, si i snovi su, pokazao nam je PFroid, rezultat čovelkovog razmišljanja i raja i dejstva okoline na njega. U stvari, Tyrojd je svet čoveka posmatrao zaisla ra dijalektički način. |

Do nesporazuma između nekih mark sista i Frojđa moglo je da dođe iz dva razloga. Prvi je svakako, što Frojd, 0 čovek i naučnik, uzak i isuviše nadne ned samo jednu problematiku, zaista. nije razumeo, nije čak ni zapazio noke

velike socijalne probleme sVoga veka.

Politički je stajao po strani. U revoluvjionarno Tolkob, kada je međunarodni radnički pokret smatrao „ko nije sa nama, mora da je protiv nas“ „0 38 a govorilo protiv njega. Želeći da OBVaŠ „čisti“ naučnik, Frojd je zaista izbeg 1 vao sve što bi ga moglo povezati sa š2d volucionarnim „marksizmom. TOO INJ za to samo jedan primer. U JBGO PO ši svojih najvažnijih poznih dela, TRAVI i tabu“, proučavajući razvitak poje 3 nih primitivnih naroda i plemena, Će dolazi do identičnih zaključaka kao dt drih Bngels u „Poreklu porodice, pri Ču nog vlasništva i države“. Ako se Hi đuju bibliografije koju navođe TRROH i Projd, videćemo da su se i poslužili istim izvorima. Pa ipak, Frojd koji bi še znatno docnije, u svojoj bibliogtatu! ne navodi Engelsa. Zašto. Zar je SPa guće da ga nije pročitao? XJ ya je to nemoguće, Froid je to čin eta merno. Njegovo učenje je u Oono ŠOR ihače bilo isuviše mnapadano Ba SNE strana, smatrao je da će mu sa Hrebba:n koditi, ako ga povežu još i sa il PTR65 nim političkim pokretima. Važn i e ijia dutim, za nas mora da buđe, da POO kliučei do kojih Frojd dolazi, MPObliavajući svoja iskustva 17 PON šd lečije na vazvoj društva, iBtOVe?Di *

Engelsovim. .

Druga zabuna, koja ie nula Ft dn u očima marksista, je tVI NBA koiom ie stvarao svoie nosebne did takoreći svojevrsni ježilc pkIaprr i čera, Niegova podela svesti na #0 „super eeo“ i „id“, Driznajem, može aaa. Ali ako „super egoć n

emo sa „nad—ia“, nego Sa » nam je društvo, u kome se nalazim0,

\

KNJIŽBVNBE NOVINE

· nametnulo kao takav“, „id“ sa „prirod-

nim „nagonima jedinke koja još nije svesna svojih obaveza prema drušivu“, a „ego“, zdravog, odnosno normalnog i uravnoteženog uoveka, kao rezultat te dve komponente, dolazimo do jednog objašnjenja koje može da bude abpsclutno prihvalljivo za svakog savremb= DGg, socijalističkog čoveka, i to ne sa mo psihijatra, nego i psihologa, pediBoga, sociologa. I tu ravnotežu izmedu „nagona pojedinća“ i „zahteva društva“, možemo prevesti na jezik Marksa i Bngelsa, jer rezultat mora đa bude oho oslobođenje čoveka na Felaciji pojedinca i zajednice koje samo socćijalizam može da doneše. lako Frojd to nikada nije rekao, i to proilazi iz Celog njegovog rada.

Nije zabuna nego netačno interpicetiranje i vulgariziranje, kad se Frojdu pripisuje da je tvrdio da je osnova sve ga u seksualnom. U vreme kada je počeo da radi, u svojoj žaista revoluciu-· nosrnoj borbi protiv malograđanskih predrasuda i laži. Frojdđ je morao da poruši nekoliko „tabua“ svoga društva. Jer tada je bilo nedolično uopšte EOovoriti o seksu. A neosporno je danas da su seksualne nastranosti kod izvesnih psihičkih NMbolesti (i naglašavam: bolesti) od neobično velikog značaja, a i da u redovnom životu i od seksualnog nagona zavisi više nego što su hrišćanski moralisti voljni da priznaju. 'Tek su neki manje daroviti Frojdovi učenici fetišizirali seks, dok su drug:, značajniji krenuli novim „putevima i nastavili da šire vidike. (Adler, Jung). Da je Frojd rekao da sve zavisi od seksualnih nagona isto je tako netačno, kao što je netačno kad se Darvinu pripisuje da je pronašao „da je čovek postao od majmuna“,

Osvavimo ineautim, značaj psihoana lize za psihoterapiju po strani. Sa Nnašeg stanovišta poipuno je neproučeno poije koje je Froja počeo da obrađuje primenjujući metode psinoanalize i svo ih medicinskih iskustava na iumačenje umetnosti, pa i kulture uopšte. Odmah u početku valja reći da je Projd i,u svom lekarskom radu tražio osionce u književnosti, smatirajući da je 'umetnost, a naročito literatura, najznačajniji pokazatelj razvoja drustve:e svesti (to nije njegov termin, ali je nesumnjivo suština njegovog Vetova– nja). U svetskoj književnosti, smatrao je Frojd, svi su međuljudski odnosi genijalno već opisani, sve duševne Doiesti prostudirane, tako da je određenim pojavama i davao nazive pozajmljene iz svetske književnosti. (H,dipov kompleks). Podela ljudske psihe, kako ju je Frojd predložio, primenhjiva je ua sve junake svetske književnosti, a i na njihove autore. Sam Frojd, a naročito · neki njegovi sledbenici među značajnim piscima (Stefan Cvajg, na primer) pokazali su to i na konkretnim biografijama. Frojd je proučavao i mi· tove različitih haroda, ukazivao na sličnosti, iako su nastali nezavisno jedni od drugih i izvlačio iz toga zaključke, analizirajući „lipične“ mitove i legende čovečanstva. (Vidi naročito njegovu skoro zaboravljenu knjigu „Čovek Moj sije i monoteistička religija“.) Uticaj koji je Frojd izvršio na evropsku književnost i slikarstvo u prvoj trećini ovoga veka skoro se može nazvati presudnim. (Nadrealizam u Francuskoj i kod has, ekspresionizam u Nemačitoj teško je zamisliti bez Frojđa i psihoanalize.) Bez obzira na to đa svi eksje-

'wmenti koje je Frojd izvršio, ili koji 'su pokušani u njegovo ime, nisu mogli da đaju rezultate, četvrt veka posle

njegove smrti mora da se utvrđi da je njegovo delovanje izazvalo bitne pro-

| mene u slici o svetu kako onih koji ga ' ptiznaju, tako i onih koji ga iz najta– | suprotnih razloga

zličitijih, ponekad odbacuju, * eo 'Projd je otvorio put jednom poipuno novom. shvatanju odnosa PRB (a zašto da ne kažemo: svesti) i okoline. Vreme u kome je živeo precenilo be neke, ponekad čak i periferne oblas njegovih istraživanja i pretvorilo ih u Wlult — protiv koga se Frojd opirao n zatim, usled ratova i revolucija, zaboravilo na to đa je u nekim oblastima tek odškrinuo vrata za nove POORSOEe Kada .su nacisti 1998. okupirali ; Tingleska je intervenisala da se velikom, tađa već veoma starom naučniku — koji je poreklom bio Jevrejin e ništa ne desi. Hitler je našao za shodno da je bolje da T'rojda ne dira. Pošto tu ga maltretirali samo na taj naćin, što su mu pretresli stan, demoliral stvari, uništili biblioteku, đogvolili su mu dđa s nekoliko kofera otputuje. Na aerodromu mu je gestapovac zatražio da pismeno potvrdi da su se prema njemu odnosili „kako to priliči prema nnučniku svetskog renomea“. Projd je nikpisao željenu potvrdu, Ali je i dodao ovu rečenicu: „Uostalom, mogu Gestano svakom od srca da preporučim.“ Glupi, Hitlerov policajac nije primetio ironiju u toj rečenici i bio ie zadovoiian. Projd je otputovao i godinu đana kasnije — pre tačno četvrt veka —

EI Ivan IVANJI

ŽIVOJIN PAVLOVIĆ

e “EDRELA je u trećem ređu, kraj brozora; u suvoj i razbarfrušenoj kosi blistalo joj je sunce. Nisam mogao da zaboravim: oni iz sedmog, zgurani u klozete i obavijeni ljutim smradom,

ii govorili su da je odlazila profesoru. crtanja i da se skidala pred njim gola. Imala ie prljavomrku kožu

· prekrivenu mlađežima, ni po čemu se nije razlikovala

od ostalih devojčica, Nosila je cipele sa drvenim đonom kao i mi, ali je neprestano drhtala telom i oblizivala usne. Nas dvoje jedini nismo izišli napolje; ostali smo u praznoj učionici koja je mirisala na olaj i jesenju vla= gu. Iza zamućenog okna mlatarale su se ruke kao krila preklanih petlova. „Je-dan, dva-a, tri-i, če-tir! Je-dan, dva-a, tri-i, če-tir.“ Leptirica je dobovala o staklo, a sive senke zastirale su ispucalu tablu u uglu; od obešene đačke odeće činilo mi se da me vrebaju nepoznati liudi., Učionica je bila mala; kad god smo bacali avion od hartije, on bi udario u suprotni zid. Bilo nas je preko četrdeset u razredu; gurali smo se po četvoro u klupi; sada je sve izgledalo ogromno, kao skladište ili bolnički hodnik. Sedela je u trećem redu leđima okrenuta prozoru, delile su nas stare, izgrebane i raskovane klupe u kojima sada nikoga nije bilo. ·

Čim sam je pogledao, ona podiže obrve i progovori. „Koliko je?“ reče, spusti pogled ka mom ručnom časovniku i upali cigaretu. „Kad se vrate, primetiće da je nećko pušio“, kazah joj dok je sivi oblak lenjo puzao uz sunčev zrak. Ona se nasmeja pre no što mi odgovori; usne joj se rastegoše skrivajući neku nepristojnu misao, „Kazaćeš da si to bio ti“, reče i nasmeja se još jednom, glasno, isturajući pljosnate zube; učuta. Videh da je ukočena u stavu napetog iščekivanja, sabijenog u očima, u jedva primetno zgrčenim prstima na ivici klupe, u sljubljenim kolenima što su virili iz raskopčane đačke kecelje kao glatki kamen. Oborih glavu pokušavajući da se Setim na koga me podseća u tom položaju i sa ftakvim lukakvim i suzdržanim izrazom lica, ali mi to nije polazilo

i O e/Ć2 „KNJIŽEVNIH NOVINA"

Druga nagrada na konkursu „Književnih novina“ za kratku priču

pripijala torbu punu knjiga, đa li se to iz nas zrači, da li ma šta postoji što one slute u vazduhu kao laki miris karamfila ili duge niti paučine koje vetar nosi po polju poput dečjih zmajeva?

Ubrzo sam se uverio da je tako: ona ne skrete u svoju ulicu. Produžila je, ne zastavši ni jednom, čak i ne promenivši svoj hod. Pošla je ka groblju i ja sam na= stavio da je pratim. Više joj nisam čuo korake, pred nsma se propinjala uzana staza obrasla travom, kratkom jer su je često pasle ovce, ali još uvek gustom i sočnom iako je jesen zemlji i šumama iz dama u dan zaklapala oči. Išli smo sve sporije. Uspon je bio jak, tama je Posfa sala poslednie kuće ispod naših nogu. Bežeći u domove, ljudi ukresaše siromašne svetlosti. Čuli su se poslednji otkucaji dana, dimovi su se stapali sa tamnim oblacima i ja osetih da smo sami, na dohvat smrti, međ crnim grobovima, zgrčenim i žbunju i spremnim na skok. Pogledah je: odmicala Je sve dublje, skoro je nisam viđeo.

***

DE SI? prošaputah, izgubljen u magli. Ođasvud me je gledalo nemo stenje i sablasni sjaj uklesanih, zlatom optočenih imena pokojnika. Trnje

· divljih ruža skandža mi se o džemper, trgoh se i ponovo joj čuh smeh, tu negde u blizini, iza

mermezrnih amfora. „Gde si?“ oglasih se po drugi put, sađa nešto glasnije: saplitao sam se o trule cigle, o kamenje i zarđale konzerve; širom otvorenim očima bDiljio sam u tu noćnu pustoš, u suluđi splet šiblja i neizvesne prostore ispređ sebe. Nigde je nije bilo.

Bližio sam se kapeli slušajući lavež pasa, zagledan u uzana okna na išaranim starim zidovima: činilo mi se đa uhutra neko diše. Tađa sam je čuo gde mi šnpuće đa sedđnem, i ja je spazih, zavaljenu na klupi sred nekog rastinja. Sedela je u samom uglu, izazovno prekrštenih nogu; gledala me je netremice.

ILUSTRACIJA MOME KAPORA

za rukom. Možda: zato što sam se osećao uvređehim, ili, što sam, videći ,je takvu, slutio u sebi duboko negodđova– nje i gorčinu,.onu' istu gorčinu koja me je opržila čim sam u „klozetu. čuo šta o.njoj govore drugovi iz sedmog, a možda zato što sem primetio kako ustaje i kako korača između klupa vukući za sobom dim kao da joj se telo puši od znoja. Došla je i sela do mene. Čuo sam je kako diše. „Hoćemo li posle časova. zajedno kući?“ reče mi;

„glas:joj iznenađa postade tih i vreo. „Da“, rekoh, Bovo"reći u otvorenu svesku kojoj čak ni straniće nisam viđe6;

nisam mogao da joj se suprotstavim.

'

* * *

gama pripijenu uz gruđi. Išla je zabačene gla-

ve, katkad bi joj se samo oči, na ulici svetlije

i vlažne, trgle za nekim prolaznikom. Sumrak

je slegao dimove na grad, prvo lišće polete bod noge. Po sokacima, krivim, prašnjavim i, bez svetla, bilo je mnogo ljudi, najviše mladeži i naoružanih nedićevaca. Ona je koračala gordo, kao gardijski konj, i zbog top ukrućenog i oholog hoda, uprkos Rklaparanju drvenih đonova po kaldrmi, video sam kako se muškarci osvrću za njom, zadovoljan u sebi što sam ja bio taj koji se jedini nalazi kraj nje, ali i postiđen činjenicom da ničim nije potvrđivala moje prisustvo: kao da na ulici nisami postojao. U jednom času, kađa se propela đa otkine grančicu sa lipe da bi je stavila međ usne, i kada sam joj ugledao noge ispod kolena, pomisiio sam: „Otpratiću je samo do kuće. Ne. Samo đo niene ulice.“ Muškarci: kalfe, maturanti i nemačlci podoficiri iz protivavionske odbrane, muškarci nebrijanih vilica i tvrdih očiiu ispod ulubljenih i koščatih čela, ti muškarci koji tek što behu kroz rasklopljena vrata izišli iz bioskopa, gledali su je požudno kao zveri ne krijući svoje želje. Ona ih je opažala, znao sam, bilo mi je jasno, ali ih nije gledala. Glava joj je ostajala uspravna i ukočena kao glava na bronzanom spomeniku usred malog frga koji je bio ukrašen jovama, podšišanim u obliku sklopljienih kišobrana. Ona ih je samo osećala svojom kožom, prliavomrkom i masnom kao izlizana sedišta u lekarskim čekaonicama, i svojim mekanim i oblim mesom, isuviše zrelim za žensko biće od pelnnest godina.

Tako smo prolazili ulicama, razdvojeni jedno ođ dru gog kao neznanci; senke su bile sve duže i mekše. Susretali smo žene koje su se vraćale sa česama noseći testije i kante iz kojih se vođa prolivala na kaldrmu, deca su se igrala u prašnjavom žbunju, a starice, oslonjene laktovima o prozore, okretale su glave za nama iako nisu bile muškarci, iako su im godine izbelile kosu i preko očiju navukle mrene, Da li je postojalo nešto među nama, pi~

tao sam se gledajući je u leđa i u ruku kojom je na grudi

K ORAČALA je ispred mene noseći torbu sa knji-

SVET DOŽIVLJAVAM FRAGMENTARNO

ča potrebno je biti bogat genijalan i lenj. ,

ŽIVOJIN PAVLOVIĆ lik,

|

DA BI SE PISAT,A samo kratka pri-

Stoga pišem i đužu prozu, katkad csej, teoretske rađove o filmu. Ako sam nesrećan, počnem i da ga snimam. Obično samo počnem. Ali kako svet do- · življavam fragmentarno — dozvolite mi da parafraziram 'Žana-Lika Godara — · · najčešće pišem priču: za '·čoveka:sa takhvom manom, ona je najpogodniji ob

Spustih se na drugi kraj, osećajući da mi se prsti krute kao ledenice o strejama sred ciče. Nisam joj okrenuo lice, nisam se pomerao: oko nas se kovitlala strava; činilo mi se da se iza zidina miče žbunje i da svud okolo, u noći, hođa hiljađu nečujnih nogu. Videh: dižu se starci kao pramenje bele pare, starice iza žbunia čupaju iz sebe gvozdene zube, vojnici, bledi kao buđ i slepi od rana, odlaze nekud praćeni njiskom mnogobroinih konja: Kb“ su oni? zapitah se, gledajući decu mokrih gaća štossuc

ih” ebiđemije pozobale neke bolesne hoći, ko su oni*

što se osmehuju držeći podignute čaše sred pomučenih vinograda, čiji su ti slamni šeširi, šajkače i lihadeta, odakle miris staja, prašnjavih knjiga, vruće rakije u zimska jutra i zvuci zvona što sam ih čuo još ne rodivši se? Njihalo se lišće iznad moje glave, čuo sam disanje noći i nisam bio sam.

Tada me prenu đodir njene ruke. Polako, bez žurbe, ali odlučno i u toj svojoj odlučnosti sigurna kno strelac u pušku preko koje posmatra svet iz dana u noč, ona mi istrže torbu sa knjiđama koju sam stiskao isnod mišlce i baci je u travu. Zatim mi ispruženhim prstom dotače sledeđeni obraz. Ali ja ie ne pogledah inko mi se primicala vlažeći mi vrat svojim dahom: taj foi šum torbe koja je odletela u šiblie, prhnu kroz noć kao šlimhka i pretopi se u cijuk vrafa na kepmeli. Gledao snm: odande, iz plesnive fame u kojoj se suše uveli venci i miriše vosak i kandilo, izađe moj brat. Pratio ga je mek, topao i talasav smeh, romor najeđnom razbuđen pod zidinama crkve, zanesen, čulan, bahat i zreo. Utrnu odmnh.,. Znao sam čiji ie, bio mi je poznat. Slušao sam ga sval:og proleća u bašti iza kuće. Za bratom pođe Anica Prca i obesi mu se o ruku. Videh ga kako je obgrli oko ramena Dprivivši joj glavu uz svoje grudi; umršena kosa bežala joj je na sve strane; iz otvorenih usta ječao je zagrcnuti kikot otkidajući joj se iz grla kao komađe lrvavog mesa.

Poznao sam ga i slušao, iako se koteiAo miz brdo ostavljajući mi samo mrak i zadih groblia. Više nisam čuo disanje kraj sebe; okretoh glavu: viđeh joi oboreno lice, ukočeno u neobiašnivom grču. Oči, razveđene i slepe, piljile su u žemlju koju sigurno nisu videle, Ustao sam i pošao ne osvrćući se. Tamo, iza prvih krstača već crnih od kiša, u dolini pod maglom, sličan postelji premorenih zvezđa, čamio. je grad. Oko glave su mi letele noćne ptice, išao sam ne znajući korača li iko iza mene. I tako, zanesen i slep, katkad svetao kao izglačan svećnjak, katkađ taman kao oko smrti, smleven, izdrobljen i jadan pod senkama brestovih krošanja, spustio sam se niz breg. Sećam se da sam negde, na ivici groblja, drvonim đonom nagazio puža. Zastao sam na raskrsnici, ukoso osvetljen žutom svetlošću sa električnog stuba. „Nećeš da mc otpratiš?“ reče i priđe mi s leđa pružajući torbu·koju sam bio zaboravio. „Ne“, rekoh joj, „šta ću ii ja? Ne“, rekoh joj, „dosta je bilo. Odlazi“. \

Da Ji je kratka priča jeđini oblik” vašeg kazivanja. Zašto ste se za kratku priču opređelili đa biste izrazili svet koji nosite u sebi?

Šfa vi mislite o situaciji u kojoj se kratka priča kođ nas đanas nalazi?

i OPŠTI POLOŽAJ kratke priče u nas poduđaran je sa opštim položajem na” šeg seljaštva:

| — ima zdravu trađiciju sa punim kontinuitetom; i

— đaje osnovnu boju kulturi i nje= ne najzrelije plodove; S o — bez nje se ne može

— a zapostavljena je. S kakvim se teškoćama suočavate

· h svakodnevnom rađu na vašoj literaturi? ,

ZAO PISAC nemam nikakvih tešl:oća, jet nisam ni član, ni Član. Imam . ih kao čovek, ı

7D RESA IM | 2.0

!