Књижевне новине

NJIŽEVNE

K NOVI

NE

književnost umetnost društvena pitanja književnost umefnost društvena pitanja Književnost umetnost društvena pitanja književnost umetnost društvena

Otvoreno pismo

Upravnom odboru Udruženja književnika Srbije

ODAKLE NESPORAZUM

Kako se srozava društveni ugled književnika

ČESTO SE mogu čuti u žknjževnim krugovima reči pune žaljenja da ugled pisaca opada iz dana u dan. Neki romansijeri i pesnici smatraju da njihova reč, pisana ili usmena, nije u javnosti dovojjno poštovana ni slušana. Ko je kriv za ovakvo stanje stvari? Stvaraoci koji izražavaju ovakvo mišljenje često su skloni da svu krivicu bace na čitaoce, kojih je Bve manje i koji kao da postaju sve ravnodušniji. Gledište po kome se jaz između pisaca i publike neprestano produbljuje, donekle je u vezi sa starom progvetiteljskom idejom da pisci treba da budu vođe, savetođavci, reformatori. Takvo gledište čini nam se danas i suviše romantičnim, utopijskim, zastarelim. Pisci nisu mesije, već samo stvaraoci duhovnih virednosti.

Gđe je onda uzrok maločas spomenutom razmimoilaženju i nerazumevanju koje nesumnjivo postoji?

Mislimo da se uzroci nalaze i na jednoj i na drugoj strani. U toku poslednjih nekoliko godina, mnoge naše. pisce je zahvatio duh netolerancije. Umesto estetskih rasprava prisustvujemo, sve češće, ličmim i grupaškim obračunima. Pišu se, istina, dobre pesme, eseji, pripovetke i romani; ali književna klima, uprkos tome, u priličnoj meri je zatrovana razbuktalim sujetama, željom za monopolom. dubokim međusobnim averzijama koje se ponekad izražavaju na drastičan način. Javnost zna da se mnoga važna pitanja rešavaju zakulisno, u zatvorenim literarnim krugovima, i to u svakom slučaju ne može kod nje da izazove sim-

patiju. Ali, pojedini listovi mogu i te kako da rasplamsaju atmosferu ~ „nmnetrpeljivosti.

Ovih dana vodi se u javnosti živa diskusija oko prijema novih članova u Udruženje književnika Srbije. Rečeno je da su neki mladi i daroviti pisci odbijeni bez razloga, dok su drugi, prema kojima se zauzima i suviše blagonaklon stav, primljeni. Da su greške prilikom izbora učinjene, to je van svake sumnje. Javnost s pravom može da fraži objašnjenje od svakog upravnog tela svake organizacije da iznese principe kojima se rukovodi u svom radu. Ali, način na koji pojedini listovi vode kampanju toliko je žučan i ličan da izaziva negodovanje. Upotrebljavaju se reči omalovažavanja, prezira, zlurađosti, navođe se svi argumenti, često sasvim proizvoljni. Kakvog ima smisla, na primer, upoređivati broj rudara ili bankarskih službenika i pisaca u Srbiji? Svaka profesija i svako udruženje zaslužuju osnovni respekt i novinari nisu tu da harangiraju, već da objektivno izveštavaju. Iako nisu proroci, koji bi trebalo da izazivaju strahopoštovanje, književnici, od kojih mnogi stvaraju dela od velike i trajne vrednosti, zaslužuju da njihov posao buđe bar poštovan. Može se i treba o niilma govoriti kritički i javno, ali zašto pri tom pribegavati malicioznosti koja još više srozava društveni ugled književničkog poziva?

Pavle Zorić

POVODOM izbora novih članova u Udruženje književnika SR Srbije, na decembarskoj sednici Upravnog odbora Udruženja književnika, otvoreno iskazujemo svoje neslaganje, nezadovoljstvo i ogorčenje što u Udruženje književnika SR Srbije nisu izabrani Miroslav Egerić i Jožef Pap.

1

Miroslav Egerić je već godinama veoma zapaženim kritikama i esejima aktivno prisutan u savremenoj književnosti. Njegovo interesova-. nje izrazito je usmereno na aktuelna pitanja i pojave savremenog književnog stvaralaštva; ono je istovremeno i zapažen pokušaj revalorizacije vrednosti književnog nasleđa. Egerićevi ogledi i prikazi, objavljivani u „Vidicima“, „Poljima“, „Delu“, „Letopisu Matice srpske“, „Izrazu“, „Gledištima“ i drugim Književnim časopisima i listovima, uvsk su na sebe skretali pažnju čitalaca — Kritičarskom vrednošću, smelim i otvorenim istupanjem i pokretanjem novih problema. Njegova knjiga „Portreti i pamfleti“, objavljena prošle godine u Novom Sadu, živo je komentarisana u književnim. časopisima, nedeljnim i dnevnim listovima, kako u Beogradu i Novom Sadu, tako i u Zagrebu, Sarajevu i 'Titogradu. Iako različito prihvatana, knjiga je ocenjena izrazito pozitivno. |

Jožef Pap je jedan od najistaknutijih, naših pesnika mađarske nacionalnosti. Objavio je knjigu stihova „Reš“, koja je 1963. godine dobila Hidovu nagradu za književnost (do danas su ovu nagradu, pored Papa, dobili Ervin šinko, Laslo Gal, Major Nandor i Karolj Ač). Knjigu Jožefa Papa književna kritika je ocenila kao đelo izuzetne pesničke vrednosti. U svakom užem izboru ili antologiji naše poezije mađarskog jezičkog izraza, kojih je bilo više, Jožef Pap je zauzimao istaknuto mesto.

Miroslav MEgerić i Jožef Pap, sigurni smo, ispunjavaju sve uslove za prijem u Udruženje književnika. Njihov doprinos našoj književnosti je neosporiv, što potvrđuje čak i površan uvid u

njihovo dosadašnje stvaralaštvo i njegovu OĆCenu. Napominjemo uzgred da su zadovoljeni i svi formalni zahtevi za njihovo kandidovanje za prijem u Udruženje (molba, mišljenje referenata, kandidatura Sekcije za Vojvodinu UuUdruženja književnika SR Srbije, čija kandidatska lista, čak i što se tiče redosleda, u ovom slučaju nije bila poštovana).

II

U interesu je stvaranja povoljnije književne klime i pravilnog shvatanja pozicija u pojedinim organima upravljanja da Upravni odbor Udruženja književnika SR, Srbije, prema demokratskim principima javnosti rada, otvoreno i javno obrazloži svoje kriterije za prijem, svoj stav, uslove i razloge zbog kojih se neki pisci primaju u Udruženje a drugi, opet, kako to ovaj slučaj pokazuje, nikako ne mogu biti primljeni.

Sve dotle dok Upravni odbor Udruženja književnika SR, Srbije javno ne obragzloži kriterije koje je primenio na decembarskoj sednici, zadržavamo sebi pravo da ostanemo ubeđeni da se radi o metodu devalvacije, hipertrofiranim ličnim razlozima i svakako neprihvatiljivom i neodrživom pokušaju da se estetski i mnogi drugi problemi naše literature rešavaju čisto administrativnim putem.

1. Gojko Janjušević, književnik, 5. r. 2. Pavle Popović, književnik, s. Tr. 3. Anđelko Vuletić, književnik, s. r. 4. Duško Trifunović, književnik, s. a. „ Velimir Milošević, književnik, 8. 7. 6. Sreten Perović, književnik, s. r. 7. Ljubomir Simović, književnik, s. . 8. Nada Marinković, književnik s. r. 9. Petar Džadžić, književnik, 5. T. 10. Momčilo Milankov, književnik, s. zr, 11. Branislav Petrović, književnik, s. r. 12. Vito Marković, književnik, s. z, 18. Imre Bori, književnik, s. r. 14. Božidar Šujica, književnik, s. r. 15. Oskar Davičo, književnik, s. r. 16. Dobrica Ćosić, književnik, s. ı. 17. Antonije Isaković, književnik, s. r. 18. Maior Nandor, književnik, s. r. 19. Karolj Ač, književnik, 5. T.

Odgovor uprave Udruženja književnika Srbije

U POSLEDNJE vreme u jednom delu naše štampe isuviše pažnje še poklanja sporednijim pitanjima književnog čivota, a zanemaruju .se mnogo važniji problemi. Nedavno je pokrenuto i pitanje prijema novih članova u \udruženje književnika Srbije. U takvoj situaciji pojavilo se i otvoreno pismo deveinaestorice pisaca [(

kojih neki nisu članovi OvoOP 'wUdruženja), u kome se izražava nezađovoljstvo što u Udruženje nisu primljeni Miroslav Egerić i Jožef Pap. .

Tim povodom, uprava Udruženja književnika Srbije izjavljuje da je najprirodniji način da se staleška i druga pitanja u vezi sa 'Udruženjem književnika rešavaju u okviru postojećih oblika rada Udruženja, kao što su plenumi ili godišnje skupštine. Prema tome, pisci čije Su molbe odbijene mogli su se žaliti godišnjoj skupštini Udruženja.

Poslednjih godina uprave Udruženja često su kritikovane zbog isuviše širokog prijema novih članova, Zbog toga je ova uprava pooštrila kriterije i, držeći se postojećih pravila i svojih prava, na osnovu đemokratskog glasanja i dvoirećinske većine, izabrala pisce za koje smatra da stvarno zaslužuju da budu članovi Udruženja.

Uprava ne može prihvatiti primedbu da su

• bilo Rakvi činioci druge prirode, izuzev književnih, uticali na njenu odluku o prijemu.. Ne tvrdimo, međutim, zato što je reč o vrednostima koje se ne mogu odrediti sa 'Bpsolukaom sigurnošću, da su sve odluke koje je uprava donela nepogrešive. Ali sasvim je neopravdano da se u tome vidi „pokušaj da se estetski i mnogi drugi problemi naše literature rešavaju čisto administrativnim putem“. Piscem se ne postaje prijemom u Udruženje književnika već objavljivanjem radova u listovima, časopisima, na radiju i televiziji i, naročito, Knjiga u izdavačkim kučama, pa bi, prema tome, „administrativno“ rešavanje estetskih i drugih problema književnosti više zavisilo od redakcija izdavačkih kuća, časopisa, listova, radio-stanica i televizije nego od uprave Udruženja. Tako odbijamo svaku sumnju u objektivnost i savesnost prilikom prijema u Udruženje književnika Srbije, želimo da o ovom problemu čujemo mišljenje najvećeg broja članova Udruženja, pa ćemo otvoreno pismo đevetnaestorice pisaca izneti na diskusiju na godišnjoj skup=štini Udruženja koja će se uskoro održati. Beograd, 4. II 1965. godine Uprava Udruženja Kknijževnika Srbije

Indijska filozofija

je naš stari poznanik

ZATSTA je interesanino i u određenom smislu veoma instruklivno, kako kod nas ljudi olako izriču apodiktičke sudove o stvarima o kojima se, najblaže rečeno, nisu ni dovoljno obavjestili. Često ostajem zgranut nad pojedinim tvrdnjama koje se tako olako i tako neodgovorno izriču u našim listovima i koje publika treba da primi „zdravo za gotovo“,

Ta pojava je zauzela zaista takvog maha, da bi bilo svakako potrebno da se o njoj povede više računa i da postane metom stalne i uporne borbe, pri čemu se, dakako, ne bi smjelo cjepidlačariti, niti stvarima pridavati veći značaj od onoga koje one imaju same po sebi, nego bi takve ispravke trebalo shvaćati u prvom redu kao drugarsku kritiku, kao prijateljsku pomoć koju, recimo, stariji kolege pružaju mlađima.

S tog aspekta i samo s njega, htio bih ovdje upozoriti na jedan takav slučaj koji se dogodio u prošlom broju „Književnih novina“ (br. 241, od 23. I), da bih — vjerojatno mlađog — autora, upozorio da se drugi put bolje informira o materiji o kojoj piše.

Aleksandar A. Miljković, prikazujući Radakrišnanovu „Indijsku filozofiju“, koja je nedavno izašla u Beogradu, kao da je pošao uvjerenja da se kultura kod nas počela tek jučer razvijati, pa je napisao doslovno: „Ali za nas još značajnije otkriće predstavlja sama indijska filozofija, koja nam je bila dosada poznata jedino iz nekoliko članaka objavljenih još pre drugog svetskog rata u „Srpskom kniiževncm glašniku“ i „Letopisu Matice srpske“,

a posle rata iz predavanja prof. Dušana Nedđeljkovića iz istorije filozofije (u kojima indijskoj filozofiji nije bilo posvećeno više od dve-tri strane kucanog teksta).“

To iz osnova ne stoji, jer je indijska filozofija, da se tako izrazim, naš stari poznanik i naš već česti skoro stogodišnji gost. Ali kad bih ja sad ovdje naveo sve što je kod nas o indijskoj filozofiji i literaturi (a to, je, mislim da ćemo se složiti, bar. ako se radi o starijim vremenima, u stvari, isto) napisano i prevedeno, unazad recimo stotinu godina, i to uvaživši samo ono što mi je u ovom momentu pred očima, bez ikakvih istraživanja, siguran sam da mi samo za puku bibliografiju ne bi bila dovoljna ni čitava stranica „Književnih novina“, Ali, čak ni to nije potrebno, jer takvu bibliografiju čitalac može naći u zagrebačkoj „Republici“ (XI, br. 6, str. 388—399, za god. 1955), u prilogu Svetozara Petrovića pod naslovom „Jugoslaveni i Indija“, a isto tako i u mojoj „Knjizi o knjizi“, I tom, drugo izdanje (Zagreb, 1957, na 'str. 523). •

Ako apstrahiramo roman „Stefanitž i Ihnilat“, koji je u stvari prerada indijske zbirke basana „Pančatatra“, a koji se kod nas javlja još u XIIII stoljeću, kao prerada s grčkog, i Reljkovićeve „FPabule Pilpaj Bramine“ s kraja XVIII st., jer su to djela koja su k nama došla iz treće ruke, u prerađama koje se mogu okvali-

ficirati jedino pojmom „čorbine čorbe čorba“ pred skoro stotinu godina, gimnazijski profesor u Dubrovniku, a potom kroz skoro četvrt stoljeća urednik „Rječnika“ Jugoslavenske akademije, Petar Budmani, preveo je sa sanskrta Kaliđasinu dramu „Sakuntalu“ (z V st) i objavio ju god. 1879 u „Slovincu“, Sedamnaest godina kasnije Sima Popović je preveo „Indijske pjesme“ i štampao ih na Cetinju god. 1806; — a Savatije Grlić i Vladimir Stojanović, objavili su u Beogradu god. 1907, svoj prijevod „Indijskih pripovjedaka“. God. 1924. Tomo Maretić je sa staroindijskog originala preveo „Pj esmu o kralju Nalu“ — pa ako presko= čimo niz prevedenih knjiga Rabindranata Tagora i nekih drugih novijih indijskih pisaca, te niz rasprava o indijskoj književnosti i filozofiji, dolazimo do omašne knjige od preko 520 stranica, đo „Indijskih plipovjedaka“, koje je preveo Mirko Cvetkov, a izdala „Matica srpska“, god. 1958.

“Ali, ako bi se reklo da je to sve literatura, a ovdje da je govor o filozofiji (a ja sam već naglasio, da je to kad je govor o staroj Indiji, jedno te isto), onda bih morao naglasiti da i na najuže shvaćenom filozofskom planu, mi ipak nismo takvi totalni siromasi, da smo morali čekati na god. 1964. pa da prvi put saznamo za nešto što se zove indijska filozofija.

Martin ESLIN

Nastavak sa 8, strane

Apsurdni teatar, nasuprot, teži za rađikalnim smanjenjem vrednosti govora, za pisanjem koje bi neposredno proizišlo iz slika koje su na pozornici „vidljive i postale predmetne. Govor pri tome igra, doduše, još nepromenjeno važnu ulogu, ali ono što se na pozornici događa, to iskazuje više nego reči koje figure govore, a često čak i protivreči ovima. U Joneskovom komadu „Stolce“, na prmer, spisateljska sadržina se ne nalazi u banalnim rečima koje se izgovaraju; snažno delovanje ovog komada izrasta mnogo više iz toga što te reči odzvanjaju pred stalno rastućim nizom „praznih stolica,

Apsurdni teatar se time pokorava „antiliterarnom“ pokretu našeg vremena, koji se iz“ ražava i u apstraktnom slikarstvu, gde svi „literarni“ elementi ireba da budu izdvojeni iz slika, ili u „novom romanu“, koji odbija svaku emfazu i pokušava da antropomorfizam zameni opisom stvari A nije nikakva slučajnost da je apsurdni teatar, kao i ovde spomenuti, a i mnogi drugi pokreti koji žele da stvore nove forme izražavanja, baš Pariz izabrao sebi za centar. ;

Time se ne želi mustvrditi đa je apsurdni teatar u svojoj biti francuski. Proizašao je iz jednog duhovnog strujanja koje se može retrospektivno pratiti kroz celokupnu zapadnu tra= diciju, a njegove predstavnike nalazimo isto tako u Engleskoj, Španiji, Italiji, Nemačkoj, Švajcarskoj i u Sjedinjenim Državama kao i u TPirrancuskoj. A osim toga, vođeći dramatičari apsurdnog teatra, koji u Parizu žive i francuski pišu, i nisu svi Francuzi.

Kao polazna tačka i centar ovog modernog pokreta Pariz je manje francuski, a mnogo više intemacionalno središte: on kao magnet privlači umetnike svih nacionalnosti koji žele da stvore slobodu i da vode nonkonformistički život, ne morsjući pri tome pogledom preko ramena da se uvere da li susedi možda nisu šokirani. To je tajna Pariza, «astajališta individđualista celog sveta' tu, u svetu kafana, malih hotela, može se živeti nevezano i nesmetano. Kosmopolič; neizvesnog porekla Apoliner, Španci Pikaso i Huan Gis, Rusi Kandinski i Šagal, Rumuni Cara i Brankuzi, Amerikanci Gertruda Stejn, Hemingvej i E. E. Kamings, Irac Džojs i mnogi drugi iz zemalja „raznih gospodara mogli su zafo ovde da se sastanu i da ožive moderni pokret u likovnoj umetnosti i literaturi. . Apsurdni teatar potiče iz iste tradicije i koreni se u istom tlu. Irac Semjuel Beket i Rumun Bžen Jonesko i Rus jermenskog porekla Artur Adamov našli su u Parizu ne samo atmosferu u kojoj su mogli da eksperimenftišu u punoj slobodi, nego im se tu, osim toga, pružila i mogućnost da im se dela prikažu. | Nasuprot ovih povoljnih okolnosti koje proističu iz neobične duhovne klime Pariza, uspeh koji je apsurdni teatar u tako kratkom vremenu postigao, ostaje jedan od začuđujućih aspekata ovog začuđujućeg fenomena.

(Preveo Aleksandar Popović)

Još prije šest decenija, god. 1906. prof. filozofije na zagrebačkom Sveučilištu, Albert Bazala, u prvoj knjizi svoje „Povjesti filozofije“, u izdanju „Matice hrvatske“, posvetio je indijskoj #jJilozofiji, punih 16 stranica (od si, 31—46), i to podjelivši ju ovako: „Doba Rigveda — Doba brahmana — Stvaranje i propadanje svjetova — Čudorednost — Askeza u Joga-filozofiji — Razni sustavi — Budizam — Budizam prema brahmanizmu.“

Dvadeset godina „kasnije, također sveuč, prof. Vladimir Dvorniković (čije djelo je svakako nemoguće i pored njegovih mnogih ideoloških i naučnih zabluda izbrisati iz našeg kul- · turnog inventara), u svojoj kmjizi „Krist-Budha= Schopenhauer“, posvetio je indijskoj žjilozofiji 80 stranica (od str. 123—204).

Međutim, iznad svega fioga, stoji činjenica da je naš autor Čedomir Veljačić, godine 1958, kao XI knjigu „Filozofske hrestomatije“ (u izdanju „Matice hrvatske“) izdao knjigu od 332 stranice, pod naslovom „Indijska filozofija“, koja obuhvaća na 225 strana prikaz čitave indijske filozofije, a u ostatku knjige su dani „Odabrani tekstovi“ iz raznih indijskih knjiga počam od „Rig-Vedđda i „Upanišađda“, do tekstova Gandija, Tagore i — baš ovog istog Radakrišnana, od koga smo sada dobili i njegovu kapitalnu i za nas svakako veoma dragocjenu „Indijsku filozofiju“.

. Dakle, nasuprot Miljkovićevom „pogrešnom mišljenju, da je indijska filozofija za nas neko „otkriće“, neka. „terra incognita“, činjenica je da Radakrišnanovo navedeno djelo dolazi u jednu kulturnu sredinu u kojoj indijska Književnost, i filozofija imaju već relativno bogatu i gotovo stogođišnju tradiciju.

Zvonimir Kulundžić

kopu ne O GI IG ao n u na ne u aden i OD de ooo ai

Glavni i odgovorni uređnik: Tanasije Mlađenović. Uređnik Pređrag Palavestra. Sekretar ređakcije: Bogđan A. Popović. Tehničko umetnička o : |; : prema:Dragomir Dimitrijević. mne 5. Ignjatović, Momo Kapor, Dragan Kolundžija, Velimir Lukić, Slavko Mihalić Aleksandar Petrov. Pređrag Protić, Dušan Puvačić Izet Sarajlić, Pavle Stefanović, Dragoslav aiBialp MUATE Konta als dd ot rREOEa List izlazi svake druge subote Pojedini primerak 30 dinara. Gođišnja pretplata 000 dinara, polugodišnja %00 dinara. Za inostranslvo dvostruko. List izdaje Novinsko-izdavačko preduzeće Književne SIN o 2 Zari SON ska 7, Redakcija Prancuska 7, Telefoni: 627-286 (redakcija) i 626-020 (komercijalno ođeljenje i administracija). Rukopisi se ne vraćaju. Tekući račun broj 101-112-1-208, Štampa Glas“, Beograd VIJkOUAVĆBL i BROS · ” ·

aaa

ee LJ

a PON

5. A M

REPNAL,

di e, +