Књижевне новине

emi mene nikoga više nije bilo na sahrani, Njih šestorica u pohabanim crnim pogrebnim uniformama nosili su

kovčeg. Koračali su polako, ukorak. Tugaljivo je rskao šljunak pod nogama, Ljudi u crnim „uniformama — Žbiri

smrti — 3psvojim yvavnomernim koracima pevaju pozdrav ovozemaljskom životu. . Mislio Sam o pokojniku. Njegova smrt odjednom nije delovala tako strašno. Potresniji je bio njegov život. A to što sam ja jedini na njegovoj sahrani samo je gorka činjenica, Ali, pomislih, i to sada više nema gotovo nikakvog značaja, bar sada kada je sve svršeno. Najzad, bila je to želja pokojnika — da ga inkognito sahranimo. Bez ikakvog ceremonijala. Bio jedmom jedan čovek, možda neobičan čovek, možda i pomalo osobenjak, ali dobar čovek. Neza+paženo i tiho otputovao u večnost. To je sve. Ispred mene, preko staze, pretrča kos, stade za trenutak osluškujući nešto, a onda odskakuta nestavši u visokoj ftravuljini što je skrivala od pogleda stare, napuštene grobove. TI negde iz daljine, tamo sa reke, dotrča do groblja prigušen pisak voza. Pokojnik je vecma voleo da mašta o jednom dalekom pulu bez kraja.

Bilo mi je drago što sam uspeo da udovoljim njegovoj zelji aa ga santanimo na ovome :. groO.lJU. 10 Je Dio jos Jedino i posledn,e što sam mogao da učinim za njega, . Kod jednog starca nedaleko odavde kupio sam četiri Velika buketa cveća i dva venca. Sve je to sada kao nekakva prtijaga pocivalo na njegovom šskromnom kovćegu za koji je on ostavio nowac od prodanih knjiga. Na trenutak malo za= 'ostadoh utonuvši u bezvredno razmišljanje, | ako čovek uopšte i može o nečem bezvrednom. razmišljati na sahrani dragog prijatelja. Sunce je prosto pržilo i nemilosrano udaralo u kovćeg, kao da mu se pri toj njegovoj poslednjoj šetnji ruga, poigravajući se njegovim ostacima koje čemo za koji trenutak prepustiti crvima i ve= kovima, Onda pođoh, jer su ljudi već dosta. poodmakli, Upravo se penju sada blagom uz" višicom koračajući još uvek ukorak, poput vojnika. Zavili smo prečicom i zaustavili se kraj iskopane rake. Tu su već čekala trojica 5a lopatama. Zapahnu miris ilovače. Kovčeg smo lagano spustili u jamu. Bacih poveći grumen zemlje. On tupo tresnu po poklopcu. Dugo sam stajao kraj groba. Ljudi su bacali zemlju u raku. Sanduk je polako nestajao. Kao jedan svet. | | „Gledajte ovo: groblje, Zar nije to galerija u kojoj se nanovo počinje živeti?? čuo sam daleko negde glas mog pokojnog prijatelja. Pokojnik nije imao nikoga, Nikada se nije ženio. On je bio još jedini preostali živi član _ njegove porodice, koja je po pričanju pokojnika bila neobično razgranatog porodičnog stabla, kao relko koja u ovom našem gradu. Kako su godine promicale porodica se raspađala, mnogi se raseliše po inostranstvu i, jednostavno se pozaboravljaše; ili su pomrli; oni koji su ostali ovde bili su u toku rata internirani i mučki uništeni u koncentracionim logor.ma, umoreni glađu, cijankalijem, pretvoreni u pepčo. Moj prijatelj je nekom pukom slučajnošću uspeo da spase svoj život.

Stanovao je nedaleko starog i već golovo zaboravijenog groblja, u kući što me je uvek podsećala na nekakav romansko-gotski zamak, čiji su vlasnici od pamtiveka zatvarali u njega

- PRICA IKNI.HŽZ E-RZ7 NIBHI NIOM7 IN ZA“

sivnm sliku ugpomenu njegovog duhovnog živijenja. _ Susrevši ga pre dve godine prvi put, na jednoj književnoj večeri posvećenoj palim

Jevrejima, privukao me je baš tom svojom:

snagom, Sećam se da smo tada do kasno u noć šetajući ulicama Stare varoši, diskutovali o njegovom ljubimcu, ocu Pestalociju. Beše to posebno uživahje dok sam slušao sk koliko žara govori o njemu, o Linharđu i Gertrudi, napominjući pri tom da inače nije pristalica njegovih demagoških shvatanja pedagogije, ali da ga ceni kao izvanrednog etičara sa pomalo donkihotskim shvatanjem života, Tada sam, u stvari, osetio, što je duže govorio, da je on upravo takva ličnosi. Nisam ga žalio, Saosečao sam 8 njim. Spominjujući mi tađa mnoge njegove kolege sa kojima je godinama sarađivao na području primenjene psihologije, psihologije emocija, zanosno je pričao o bavarskim brdima nedaleko Bodenskog jezera, gdoe je par godina pre rata proveo nezaboravne trenutke u društvu starih kolega, koje je ubrzo posle toga uništila emigracija i koncentracioni logori. Bio je to njihov poslednji sastanak u Kući tada već pokojnog njihovog profesora Šteringa.

Tako smo se sprijatelilli, i od toga dana sam ređovno dva puta u neđelji odlazio k njemu u posetu, ili bismo šetali ulicama Stare varoši, po tihim alejama starog groblja na domak njegove kuče. Svraćali bi i đo „Starih krovova“ na koju čašicu rakije. On je obično sedeo tu uglu, bored prozora i sa uživanjem gledao kako se po tesnim uličicama pale još oni

poslednji fenjeri. Tu smo često i večeravali, dok bi nam debeli i bubuljičav vlasnik lokala, David, grdosija od čoveka, kad bi se gošti razišli, svirao na gitari stare gradske pesme, koje je moj prijatelj rado slušao. Zatvorenih očiju dimio je onu svoju englesku lulu, i tako, u laganom transu, predavao se slatkom zaboravu i uspomenama iz svoje sretne mladosti, kada je kao mlad i nađobuđam „pesnik sa „Fleurs đu mal“ u džepu lutao obalom Ženevskog jezera, kada je sanjario o muzici „oduševliavajućči se Betovenom i ĐBahom, kađa je šetajući kejovima Sene zviždukao Sen Sansa, kada je vatreno polemisao o starim kulturama, o Zoroastru i Platonu, tražeći u svim tim delmma dalekih svetova mita, muzike, prastare

mira, preklinjući me da budem „blagog Srca

kad rastvorim velika vrata njenog sna, . Moj prijatelj se nekako nesigurno oglasio, pomalo drhtavo i zbunjeno kađa sam zakucao

na vrata hjegove sobe. Četvorica. snažnih mla= .

đića stajali su kraj stola na sredini 6obe.·Na' stolu je u neredđu ležala ogromna gomila knjiga. Ljudi su, ne obraćajući pažnju na mene, slagali knjige u ogromne kofere od pletenog pruća. Jednim munjevitim pogledom preleteh preko polica u kojima su još do jučer, u besprekornom ređu, bile raspoređene knjige. Mom. prijatelju se oči čudnovato zacakliše kada primeti sa kolikom sam zabrinutošću „pogledao poluprazne police, znajući da veoma đobro znam šta su one značile za njega. Prišao mi je i osmehnuvši mi se usiljeno, pruži svoju koščatu Tuku. Zbunio me je taj smešak u kome je bilo nečeg ledenog, neke bolne grimase koja se nikako nije mogla sakriti, iako se on truđio da bude što mirniji,

„Dragi doktore, oprostite, ali šta fo treba da znači? Vaše knjige...?

On za trenutak izgubi dah. „Prođajem ih“, izustio je jedva čujno.

„Ne, pa to je nemoguće, svoje Knjige vi...?“

„Da, dragi moj, prodajem ih, prodajem. Sve ih prodajem“, prekide on moju reč odjeđnom čvrstim i sigurnim glasom, đa u jeđam raah čak i ludo pomislih da mu nije žao, da mu više nije stalo do njih. Ali kađa je još jednom. muflnim pogleđom prešao preko praznih

doktore! Zar

· Vladimir BOGSDANOVIĆ

polica što zjape odjednom tako prazne kao duboka senka. u džnim dupljama neke mrtvačke lobanje, primetih kako je sklopio oči i tako dugo ostao nepomično i nemo. Ne rekavši više ni reči, preturao sam po starim, razbacanim knjigama. Na tim izbledelim listovima nije više bio stihova Homera, Ovidija, Getea, nije više uzbuđivala dramatika .Sekspira niti besmrtnost, Petrarkine ljubavi. Na njima je još jedino ostao samo vrisak tuge i izgubljenog Života. One su za mog prijatelja bile jedino utočište, ostrvo spasa u okeanu njegove usamljenosti. On ih je čuvao do poslednjeg časa svoje pomisli da su mu još potrebne. Sada ih evo nose ovi ljudi tako hladno, kao da niko ne stoji iza njihovog života i sudbine. Primetih da on stoji pored mene. Još uvek je pokušavao da bude

šum vetra u granama breza ispred kuće, ili

se zavukla negde u uglove praznih polica prctvorena u nevidljive stranice knjiga od kojih

_jož jedino ostade praznina i miris žute, krte

hartije.

„Očekivao sam vas“, kazao je posle duge pauze. „Jučer ste mi bili neverovatno potrebni, razumete? Prava je šteta što se nismo jučer videli, Danas eto, nisam pri reči, ali jučer sam bio u takvoj formi! Objasnio bih vam sVe, počev od nebeske mehanike, odgovorio bih vam i na mmoga pitanja. Ne, bez šale. Osećao 'sam strahovitu potrebu da govorim 8 vama, dragi moj. Za mene to u neku ruku predstavJja moj poslednji doprinos duhovnoj nadgrađnji, pričanja, diskusije, uzgredne analize, sinteze... jer, da uzmem pero, da pišem — io je vreme odavno, odavno, dragi moj, otprhnulo. No ·ipak i pored svega što osećam da je kraj tu, veoma blizu mene, želim da u granicama svog ograničenog vremena još živim u obliku nečeg korisnog, nečeg što uprkos izTrojanosti sati može da posluži kao skromna poluga za rešavanje mnogih problema. Na io imam i pravo, ne? Najzad, vi ste umetnik, ja bivši paučnik. Mislim da to ide zajedno“.

„Apsolutno, doktore“, rekoh. „To je nas i zblizano, zar ne? I ne samo to, naravno. Na prvom mestu dolazi vaša ljubav prema bližnjem. Mislim da je to ta vasa niksda neuništiva. energija koja živi u vama i koja će kao takva oštati večna. Ona je ispunila vaše srce dostojanstvenim, sretnim „mirom, to je uopšte smisao vašeg postojanja, i ona 85 pravom traži da se izlije, da je utrošite, da na Kkraju Kkrajeva budete sretni. I zaista, vi možete biti sretni. Ja ne mogu zamisliti da na ovome svetu može postojati, svojstveno fomć, nešto uzvišenje od toga. A zatim, doktore, ono ipak najvažnije: Vaša koncepcija života. Hoću reći, sve ono što ste doživeli, preživeli, što je prošlo kroz vas i ostavilo trag, pukotine, nije ni malo moglo da utiče da promenite tu koncepciju +da živite, da treba da živite da biste se žrtvovali“ j .

On je hteo nešto da kaže, ali izmenada'izgubi glas, Samo je u toj krajnjoj neprilici ganut mojim oslikavanjem. njegove ličnosti, zbunjeno klimnuo svojom, belom glavom, ustao prišavši prozoru. Okrenuvši mi svoja malo povijena leđa, rastvorio je zastore i nadlaktivši se pođupre dlanom obraz, i zalutalim pogledom zagleda se nekuda u vrt, tražeći u svemu tome meko umirenje. Onda se naglo pokrenuo, i namestivši svoju leptir mašnu reče glasno: „Hočete li da izađemo malo? Zaista dugo već nismo šetali. A. odjednom sam dobio „neodoljivu želju da. malo prošetamo“.,

„Baš sam to hteo da vam predložim“, kazao sam preaoševa,uci da ce io bili nasa po steon,a Setnja,

Doktor je ležao na svom otomanu na kome se opicno oumarao u toku popoanevniiı CasOva, Bio Je obucen u irak, isu onaj trak koji je prvi put oDukao kada je na Ciriskom uhuVerZitetu bio svecano promovisan u dokLlora {iiloZO1I1JJE. „Sretan sam što vas pomovo vidim. Na rastanau. Fuuujem“, Qn puukze giavu, Lice mu se topi. „agouice slrauOVILO 1SOCile. luke isuanjue. „lJJa, aa, puiujem. veoma d&iekRO putu,jem. l,epo Je to od vas što ste dosu aa me ispratite, Ne, ne uznemirava,le se, molim vas.

. svoju plavu, krv. Beskrajno dugim „decenijama.

:sakarbonizirani zidovi Još„uvek “Su 'prkosili vre-

menu. Memlom i.prašinom bivših Života, rasikalašnim, setnim, večno 1 1 nežnim,

Osvanlve veuiki, goroal, kao slo sam vas Ja UCIO. ·Ja:sam-. vec oiputovao tamo”urHBunenvaid, Maitinauzen, sa onim milionima. Jevreja. Ali, ipak sam vas učio da osianete veiikL kao što

gy antike fiozofkij avio. HO ipo či relativno pribran i, miren: Kada je video da i a uvek cako pronađe ne in: kako. „„telaluiVno „prlbrali. 1, 5D : O OB 1. BR ae BOPOIOSBATONE „poslednju knjigu sa stola staviše u kofer, "oi

'mu postadoše neobično sjajne a odmah zatini!t“

_ Opravđao ljudske zablude....i. strasti, verujuč a OV i nadajući se, da će zdrav ljudski ra-

ljubavnim svirkema lutnji uštogljenih salonskin

· gospodičiča, ova građevina određena za rušenje žmirkala je pod titrajima luckastog svetla gasnih fenjera sitnih i sivih kao mišije oči,

Tako sz:m uvek doživljavao tu njegovu kuću kada bi dolazio k njemu u posetu, ili dok bi u dugim šetnjama prolazio mimo nje otrgnuvši 8 proleća sa nekim strahopoštovanjem koji bu ketić jorgovana što je još jedini davao svemu tome ton pravoga života. Kuću su gradske vlasti stavile u spisak objekata za rušenje, ali na njegovu molbu da je ne ruše za njegova. života, za što će on u znak zahvalnosti pokloniti gradskom muzeju sve umetničke slike, stilski nameštaj i ostale porođične dragocenosti, kuća nije bila srušena.

. Živeo je potpuno usamljeno w jednoj veli-

. Koj sobi na gornjem spratu čiji prozori gledaju

_ vekovno istim pogledom „ka starom napuštenom groblju i perivoju. Tamo, na groblju, vetrovi su čudnovato šumorili u granama “Vrba. Njihovo lišće je s jeseni poprimalo lelujavost samrtmog leta leptira. Na iskrzanim, poobara> nim nadgrobnim spomenicima, sa kojih se nigu. više mogli pročitati imena i godine, ostavljala se svakodnevno u večemje sate senka mog prijatelja, pripremajući se da u veoma skorom. vremenu preseli i svoje bivstvovanje u mir za njega sretne večnosti.

Kada bi završio svoju uobičajenu šetnju po groblju, prijatelj se sporim staračkim Kkoracima vraćao gore, u sobu. U njoj preko dana beše uvek prilično mračno. On nije voleo intenzivnost dnevne svetlosti, Već polusvetio. Veliki nepomični zastori, teški, prašnjavi i izbledeli od sunca, visili su ukočeno, stražareći da u sobu ne uđe suviše svetlosti. Iako nisam nika-

. da voleo takve sobe iz kojih je zračila večtha prisutnost smrti, raspadanja, prohujalosti, za čudo, u njoj sam se osećao veoma prijatno. Sati su tekli veoma brzo dok bi razgledao u miru sve što se nalazilo u sobi otkrivajući u svim tim stvarima nanovo nešto novo, ili đok bi vođio duge razgovore sa njim seđeći u uđobnim, đubokim foteljama od nekakve skupoceme kože. Ti časovi Zznačili su za nas obojicu VĆoma mnogo. On je to osećao, pa se i truđio, bilo je to tako očigledno, da to buđe vreme zaista šio prijatnije za obojicu, a za mene naročito. Posedovao je čudnovatlu moć đa ođ jednog najobičnijeg trenutka stvori raskošnu jimpresiju punu poezije i jedino njemu svoj-

· stvenog života. Stvari oko nas dobijale su dušu. Naše disanje je poprimalo oblik širine ko· jom se poput najdivnije sonmatine širi eho uđahniujući besmrtnost stvarima šio su mas

· okruživale „cizeliranom anatomijom svog POostojanja između polutame i one uske trake sunca, Što je ivrđogplavo prodirala ktoz škrte otvore na prašnjavim zastorima. T činilo se da moj prijatelj poseduie u sebi nepresušni izvo” tih impresija, jer beše dovolina samo jedna siina, još nenaglašena misao, neđovršena reč, neki recital iz Klasične poezije, pa da pred ypjegovim siajnim, peneljastim očima oživi izvanredno plastična slika. Sve te slike su za>

bravo trebale đa mi ostave u amanet neizbri-

KNJIŽEVNE NOVINE

zum madjačati struje koje su sobom nosile miYis dima, okus krvi, vetar sa Istoka i Zapađa začet kugom i kolerom svih civilizacija. i svih boja liudske kože. To su bila mniesova sretna vremena dok je mogao tako da misli, da se tako ludo mađa. I ftađa miko mije mogao postojati na ovome svetu, baš niko ko bi bio u staniu da skrši tu mjegovu veru u čoveka, u onu iskonsku, ljudsku i đuboku njegovu želju za sretnim mirom, kao jedinom neimaru i tvorcu Progresa.

„Smrt je isto tako lepa na svoj način, isto kao i život“, govorio mi je još neđavno }žiho, gotovo prigušeno. „Smrt i život zapravo predstavljaju ravnomerni ritam života. To je večita. cirkulacija. To je baš ta harmonija prirode. Samoubistvo je surov obračun, oskmavljenje te mnenadmašne harmonije. A dragi moj, zar ratovi ne predstavljaju u neku ruku baš to? Da, čovek se nekako napokon nesreilno povine toj spoznaji i pokušava da spreči to. Žrtvuje se, daje život ako ustreba, postaje heroj. Ljudi od njega stvore mit, kult, šta li... ali još je groznija spoznaja i činjenica, đa baš ti isti rađe i suprotno, istovremeno. Kakva užasna tragikomedija, bože moj!“

Ali da bi najzad u mom. prijatelju sazrela ta spoznaja, trebalo je da prođe foliko krvavih dana, meseci, godina strašnog rata, Te godine ostaviše u njemu sfrašne rane, I one su kasnije, godinama, proždirale njegovo srce. Danima i noćima budile su se u sve većem i većem obliku nadzemaljske avefi. Stravično su tutnjali njihovi koraci iz neke više nedokučive dubine mraka smrtno ranjene duše. U njemu je umirao onaj od iskona rođeni instinkt za istinskim životom. Čovek koji nije mogao zamisliti sebe odvojenog od ljudi kojima je propovedao svoje humane poruke, samoga sebe je bio izolovao, sazidao živog u zidove one prepotopške građevine. Čovek koji je jednom iudovao za Apasionatom, za Hristosom na Maslinovoj gori, za Španskim kapričom, zađovoljavao se pregrštom starih i otrcanih gradskih pesama. I kakva beda beše, istovremeno, oduševljavati se nakon svega udaranjem i struganjem masnih, debelih Davidovih prstiju po svetloj konjskoj struni Što ispušta nekalve zvuke, pretvarajući ih u petparačke melodije izvitoperenih. gradskih pesama.

TRasklimatana vrata što su vodila u vrt njegove kuće bila su poluotvorena. Te večeri kada sam već po običaju dolazio k njemu, nisam ni slutio da će to biti jedan od naših poslednjih susreta. Kuća je stršala iza tek olistalih breza, i činilo še da spokojno očekuje svoju sudbinu. I tada, najednom, kao đa me je molila da ne ulazim unutra. Izgledalo je da je uplašena da ću je probuditi iz vekovnog sna, Noć je njen čuvar, Jedini iskreni poklon svih vremena. Noć u kojoj ona poipuno prepuštena samoj sebi živi i dogoreva senkama predaka, što su joj još od davnina ostavili u nasledstvo uspomenu ma Svoja zlatna vremena. Kuća mog prijatelja ćutala je. Izgubila se bila tom ćuinjom u šumoru mlađog lišća, u molbi svoga

mutne, beživotne, upravo iste onakve kakvim već decenijama nepomično bulje one dve glave jelena iznad kamina. U jednom čašu učini mi se da žali što sam tu, pored njega i njegovog plača, prikrivenog ali gorkog i potresnog, pitomog i još uvek kao detinjeg. Velika je stvar pored svega ostali pitom, tako pitom kao što to može da bude on, moj prijatelj, profesor i doktor. U njegovim očima se umesto suza po» javila čudna svetlost treperavog kandila u nekom dalekom hramu gde će se odmarati njegova duša, On stoji nepomično poput statue, kao poslednji čuvar Akropole koga je pregazilo vreme.

Ljudi su odneli knjige. Čuli smo njihove korake u hodniku.

Bio je to naš pretposlednji susret. On je sedeo u kožnoj fotelji ispred praznih polica. Stajao sam na pragu sobe i promatrao ga u njegovoj tipičnoj pozi za pisaćim stolom. Preko njegove sSnežno bele kose nežno se slivala prijatna zelenkasta svetlost stolne lampe. Veoma je bio oronuo. Nestalo je i ono još malo života ma njegovim upalim obrazima. Njegov glas koji je uvek delovao kao neka vrsta proijvreokcije, znak bunta, poprimio je bio

"oblik totalnog opuštanja i utabani put ka slo-

mu. Sve me to jako uznemiri. Ja sam mu čestitao rođendan požcelevši mu dobro zdravlje

i još dugi niz godina života, na šta se on je-

dva primetno pomače uz diskretni kiseli osmejak. Bilo mi je potpuno jasHo. To se moj prijatelj samome sebi ruga, a mene možda pomalo osuđuje što mu fako širokogrudo poklanjam te Rkonvemcionalne reči nekakvog čestitanja, kao da to zapravo za njega ima nekakvog smisla posle svega. Ruka koja me dotače po ramenu odjednom me duboko dirnu. Osetih sve to poput ropca jednog blagog Dpovetarca na izdisaju. Smrt je bila veoma blizu njega. Dah, joj već beše prisutan u svakom ughi sobe, smrt koja ni od čega ne preza, a toliko se borimo. Ona je bila svuda, ledema, okruina. Pretvorena u njegovu senku, u malu bronzanu statuetu boga Merkura, u jedva čujni

e a OI BC

SO NO II IE: 727 i 19 ) — OR 1 a Fi PI 0 i PX y HP

Ta) y id

ay ya Nl

su bile velike naše žrtve. Gordi“.

— Iz bašte je dopirao do nas cvrkut ptica,

„Bio Je 10 udavio", BgOvOrIO JE UJNU, „u Jednoj kajani na obali “4enevskog Jezera. Sewo je svitala jedna: violina, I jeana beskrajna staza čempresa. Milice su isto ovako pevale. Sada sc vracam nazad. Na obale Zenevskog jezera. Ja sretno putujem. Ja sam zato sretan „čovek, ipak. Kada sam već bio preživeo onu hiljadu puta goru Goigotu, onda pred sobom, mislim, imam pravo da umrem mirno, da Jednostavno otputujem. Bar toliko za mene na kraju ovoga puta. Ova smrt za mene u stvari znači vraćanje. '·wOvek se vraćamo lamo odakie smo jednom pošli“, smognuo je još toliko snage da se čak i nasmeje na ovu aluziju.

Ja sam ga slušao potpuno skamenjen. Sedeo sam kraj njegovog uzglavija s rukama nemoćnim, 5 rukama nikada odvratnijim, težim. Niko ne može pomoći. Nikada niko tu nije mogao pomoći. On je umirao godinama a ovo je finale ftrageđije. Osetio je prosto da je smrt došla po njega. I spremio se za putovanje. Niko ne može pomoći. Covek umire! Ne znam šta sam ono hteo da mu kažem, ali i da sam kazao on me više i ne bi čuo. Gledao je u jednu tačku na plafonu, neprestano je gledao u jednu tačku. Sklopih mu oči. Bio je na obali Ženevskog jezera i nije više znao da sam još tu, Kraj njega, kao i uvek. |

Odoh do. prozora i otvorih ga. Viđeo sam tamo iza perivoja kako ljudi odlaze na izlet izvan grada, a sasvim pozadi, zagubljeno u vrbama, dremalo je napušteno groblje po, kome je moj pokojni prijateli šetao i gde je jednom izrazio želju da kada umre đa ga svakako sahranimo tu. Malo, napušteno jevrejsko groblje. Svetlost. je prodirala u sobu izmešana živahnim cvrkutom ptica.

Profesor se smežšio.

Stajao sam kraj prozora. „Gledajte groblje. Zar to nije galerija u kojoj se nanovo počinje živeti?“ govorio je moj pokojni prijatelj. Mato, napušteno jevrejsko groblje.

MARN ZAVESE

TLUSTROVAO MOM MKAPOR