Књижевне новине

MITA

đ „Istima mije za svakog. Ona je samo za one koji nemaju pred njom straho, u glmvi, pa mi u srcu".

(M. Bor: „Daljine“)

MATEJ BOR je pisao jedno, ispalo je drugo: tako se dogodio ovaj roman. Uobičajena, već poznata nezgoda, istovremeno plodna, jer umelinika oslobađa straha pred ograničenošću, a čitaoca uvodi u drag prostor nastavljanja stvaranja. Konkretno, Bor je hteo da napiše delo o čoveku u borbi za slobodu, o čoveku uopšte, a napisao ie delo o specifičnoj vrsti ljudi u toj borbi, o inteligentima; hteo je da svoje junake, kroz dileme i katarse, uputi daljinama, a ostavio ih je, što se jedino i moglo, u uskom okviru nepomičnošti, tapkanja po sebi. Borovo se, dakle, spekulativno-politično biće razišlo sa stvaralačkim. Svestan foga, kritičar ne zamera piscu, jer zna da je, između ostalog, i to vrlo često, pozvan da kaže ono što pisac nije hteo, ono što se piscu otelo.

~ ·Potrebno je odmah istaći: Borov roman je značajan. On raspravlja o iednom akutno prisutnom i, istovremeno, zapostavljenom problemu, o. problemu inteligenta, u revoluciji; raspravlja podrobno i svestrano, uz punu odgovornost pred ljudima koje razobličava. Šta je to inteligent? To je posebno organizovana životna situacija i duhovna aktivnost filistra, u tom smislu — lažna kopija intelektualca. Kad inteligent govori: „Tko je bez misli nije čovjek. Iz toga proizlazi da imati brige znači isto što i biti čovjek“, to tako govori filistar: brinem znači postojim; brinem o sebi, znači najuspešnije postojim. U svom najradikalnijem obliku on je nedograđena svest o samom sebi, usled neizdiferenciranog znanja i napabirčenih duhovnih podsticaja pogrešna predstava o životu, usled klasno-staleških kalupa i ljubavi prema „malograđanskoporodičnom čoporu — 7 deformitet društvenih opštenja. U svom najnegativnijem vidu — strah pređ ličnom čovečnošću, dakle neprijateljstvo pr svemu što se, akcijom odricanja, može biti. Inteligent je trijumf introvertovanog duha: od sebe prema sebi. Nadražen tom introverta= cijom, on smatra da je kod njega sve vispreno, opjjen — đa je sve što govori gola istina. U suštini, kod njega je sve narcisoidna egzibicija i verbalistička cirkusijada („Dobro nas je udoesila savršenost, koja je izmislila našu mnesavršenosf.“), nimalo, međutim, naivna i bezopasna, jer vodi do stvaranja prljave filozofije i zbrčkane psihe. Njegova filozofija egzistencije, smisla, morala, smrti i ljubavi („Prirođa je smislu jednako tako strana kao i besmislu. Smisao i besmisao pronalazak su ljudskog: mozga“, „A moral, šta je to? Ništa drugo nego nastojanje da se besmislu đade takva slika koja će da izazove poštovanje, a ako to nije moguće, barem takva slika' koja bi izazvala strah“.) — direktno uslovljava' izdajstvo čoveka: izvan sebe kao svoje privatne svojine inteligent (tj. malograđanin\. ne želi da vidi ni sebe, ni bilo koga drugog. Koke= tirajući sa svojom amoralnošću (koje nije svestan), plašeći se dosade svojih strasti i misli, inteligentu je od svih najprivlačnija želja da bu=

IU PREDGOVORU' Sen Džon'Đersovim „Anabasama“ T, S. Eliot je, posluživši se i sam idejom Lisjena Fabra, napisao da je nejasnost, koja je pri prvom čitanju mogućna, prouzro=kovana potiskivanjem „karika u lancu“ — „materije. koja vezuje i objašnjava, a ne nepovezanošću i ljubavlju za kriptogram, Opravdanje takvog metoda skraćivanja je u tome što se na taj način postiže da se tok slika sliva i usredsređuje u jedan snažan utisak varvarske civilizacije“. Iako ovde nije reč O varvarskoj civilizaciji niti o bilo čemu sličnom, iako su inspi*acija, značenje ovog dela, poenta njegova i oblik kreativnog procesa sasvim druge prirode, ove reči.—.K čitalac će se u to uveriti — primenjive su unekoliko i na poetske proze (i ne samo na njih) Borislava. Rađovića. Nije, takođe, slučajno što se već u uvodu spominje Sen Džon Pers. Čak i ne naročito rafiniranom oku neće promaći izvesne sličnosti u pogledu prozodije, intonacije imaMina stvaranja slika, sličnosti koje govore da je Radović učio kod velikog majstora. Učiniće mam se čak da je prva poema u Radovićevoj knjizi, „Obnoćica“, razvijanje početnih stihova Sen Džon Persove poeme „Kiše“. Poetske proze, međutim, samo su jedan od postupaka kojim se on služi u ovoj knjizi kombinacije „nekolikih formalnih medijuma, i pitanje sličnosti, Verujem, sa udubljivanjem u „Mainu“, sa prodiranjem .u pesnikov duhovni konilikt, u predmet njegovog dela, dobija isključivo periferan značaj..Njena mera svodi se na jednu plodnu duhovnu vezu iz koje se, može biti, začeo sasvim nov, samosvojan i poetski veoma ubedljiv organizam. Tu vezu je potrebno uočiti već i zato što će nam omogućiti da otkrijemo rezultat koji se velikom snagom otrgao od nje, ŠtO nije slučaj sa delima većine naših mladih pesnika, polaznika neuporedivo manje autoritativnih škola.

Snaga i originalnost ovog dela mogu se dokazivati počevši sa obrazlaganjem njegove kompozicije. Poput kamerne kapele, u kojoj nekoliko instrumenata, prefinjeno individualiziranih, preuzimaju jedan od drugog motiv i pojedine fraze, variraju ih, improviziju, da bi ih zajedničko muziciranje slilo u neizrecivo bogatstvo. tema i tonalnih mogućnosti — Radovićeva „Maina“ u svoj vez upliće nekolike pesničke teme. filosofske ideje, koncepcije života, suprotistavlja ih jedne drugima stvarajući dramatičnu, emocionalnim i intelektualnim nabojem osnaženu celinu. To je već u prvom pokušaju da 'se u svet prividnih Radovićevih tišina prodre očevidno, Ako bih, međutim, tražio ključno mesto koje me je navelo na dalje zaključke i dovelo do uverenja da je vođeći princip kompozicije ovog dela teza — antiteza, bili bi to stihovi iz ciklusa „Ne ova pesma“:

Tražili smo TĐosebno mesto, prisoje obyečemo

. i mašti: · Hteli mo predah, u\ staklenoj bašti, _. Nešto' kao vemjak, ' Ribnjak s. opalim liščem, Palmovit kraj, na očima Yujne DpTste;

- Ne ovu, pesma, me pesmu obe vYste, Sto mam, u, paperjem, nadevene glove

Unosi topot reči, ropot vatre.

KNJIŽEVNE NOVINE

de dim i bestelesnost, spreman je da mrzi dobrotu, potreban mu je i drag svaki oblik pozerskog dešperaterstva: tu se oseća kao riba u vodi. On je mirno sposoban da prihvati i najvrhunskije sramove (,„. pristojno“.); često je neshvatljivo 8 koliko je laži opterećen i s kakvom lakoćom nosi to opterećenje; igra na mnogu sofističku kartu, naročito na jednu: „Ima trenutaka kad se u nama nagomila toliko nemoći da je već moći slična“. To je kruna njegove „filozofije sveopšte nesreće“. -

Suočivši sebe s borcem, u trenuiku širokih društvenih pomeranja, inteligent u romanu Mafteja Bora ovako razmišlja: „Ovi momci ovdje (partizani — D.S.T.) imaju velika srca, ali malenu pamet. A ja imam veliku pamet, a maleno srce“. Pod plaštom objektivnosti krije se zadovoljstvo zbog visoke cene sebi 'ribavljene: san je njegov imati veliku pamet ma na uštrb svega ostalog. Ali tek pod plaštom tog zadovolistva mogućno je lako okkriti bit pojave: inteligent uobražava da ima ono do čega mu je najviše stalo — veliku pamet, jer jedino što ta pamet zna o ljudima jeste da „idu iz ništa u ništa“. Zbog toga on ima samo dva mogućna pravca svoga razvoja, ij. samoiscrpljenja:; sentimentaIno kontempliranje s raznovrsnim varijantama dešperaterskog nihilizma i cinično-animalni anarhizam. Prvi pravac je komplikovaniji, ispre= kidđaniji, skakutaviji, ali porazan: od želje za borbom dolazi se do nesnalaženja u njoj. Drugi je nekolebljiv, prav kao strela: od (snevane) revolucionarnosti do fašizma. Oba porađaju suvišne ljudske vrednosti i razorne ljudske elemente. Obema je zajednički izvestan nihilizam akcije: konstatacija — „Lov na zaljubljenu djevicu vre dniji je nego djevičansivo koje loviš. Otimačina: je vrednija od plijena“, — podrazumeva „Viziju“ jednog inteligenta i „akciju“ drugog da tu „viziju“ iskoristi.

Predstavnik ·inteligenta-kontemplatora i dešperatera u ovome romanu jeste Blaž Oblak. Na samrtničkoj postelji. on meditira: „Rođio sam se da umrem, a umirem jer sam se rođio“. Ili: „Opipavam sve oko sebe i nigdje izlaza. Odasvud moj život“. A pred napad na bunker —

Od njih počinje uzlazna temperaturna linija; klasična mirnoća, vezani stih, određena metrička shema, sve više prerastaju u otvorenu formu, slobodan stih pun romora i brujanja snage vodopada. Od njih pa nadalje pesnik se (ponavljajući, čak, u drugoj formi izvesne stihove i slike da bi naglasio da je isti proces u toku ali sa različitim kvalitetom) vraća problemima postavljenim u prvom delu knjige „Opšta mesta“, stvarajući jedinstvenu tematsku koherentnost. Koje su, dakle, polazne koncepcije i shvatanja kojima. se Radović, služeći se svim pesničkim sredstvima, snagom svoje inteligencije, vlada=njem različitim tehnikama stihovanja i oda-

branom leksikom, u drugoj polovini svoje knji- ·

ge, u delu „Napevi“, suprotstavio? Od pune magije stvaralaštva, tragike i iskušenja stvaralačkog čina, poeme „Obnoćica“ — koja je donekle romantičarski koncipovana scena za javljanje pesničke imaginacije, za otpočinjanje noći u kojoj pesničke snage dobijaju zamah, i njeno završavanje novim rasporedom u vremenu i prostoru, pošto „lagano prestaje pamćenje i nastaje nova jedna pesma“ — pa do pesme „Podoknica“, kojom se nedvosmisleno kaže da je predstava završena, jer

. jutro će postaviti ma ivicu stola Istu omu svetiljku kraj koje se me sanja...

prvi deo „Opšta mesta“ predstavlja niz polazišta od kojih se Radović otiskuje u kovitlac stalnih promena, ka poprištu suočenih suproinosti. Naslovi pesama „U slavu Erosa“, „Amfion“, „Labirint“, „Liđanke“, „Ksenofan“, a i sadržaj njihovi, u prvi mah bi mugli govoriti da se i ovaj pesnik priklonio shvatanju koje je Ričards izložio u eseju „Nauka i poezija“ ističući da mitovi iz poezije prošlosti još mogu da se iskoriste ako se otkrije da se oni odnose ne na metafizičku tvrdnju, za koju se verovalo da upućuje na istinu, Vec na kompleksnost ljudske psihologije. Znaćenja njihova, međutim, neka su od opštih mesta života i poezije: ljubav — nestvarna i vazdušasta, sanjana i nedohvatna; poziv pesnika — da bude svedok vremena a vanvremen, suočen sa istinom a jači od nje; putevi ka pesmi — poput Labirinta, puni ra-

/

Inteligent _u revoluciji Matej Bor: |

„DALJINE“, „Zora“, Zagreb 1964.

.. U smrti je i nešto ne-

evy

šapuće: „Nikad je ništa pretvoreno u vrijeme, odnosno vrijeme, promijenjeno u ništa“. On je emfatično neurotičan („Biti sam, biti sam, ali

' bez sebe sama. To je smrt“. „Dijelit ćemo sebe

s beskonačnošću“.),, on je slika bespomoćnog buncanja klonulošću zaražene psihe, ljudskog uzmicanja pred ljudskim. Koren njegovih neuroza istovremeno je koren njegovog ·' blaženstva: sedmoro mrtve dece, koja su, igrom slučaja, umesto fašista, razneta dinamitom — ješu prilika za slatki ples mazohizma koji preostaje kao poslednja inspiracija. A Blaževo konačno svođenje računa sa samim sobom („Ja ga (život — D.S.I.) nisam „znao upotrebiti“.), jeste njegov mir u nirvani, njegovo konačno identifikovanje s rezigniranim uzdahom gospođice. Anarhični inteligent (Mirko) teži, na drugoj strani, „nezavisnosti pred savješću“, „A ostati nezavisan, moguće je samo ako otjeraš savjest iz života prije nego ona tebe ođdagna. iz njega“. To je ko zna koji put ponovljena poenta „ZOO loškog egoizma“. Mirkova početna pozicija jeste neka vrsta anarhičnog stoicizma. Zbog katastrofalno promašene diverzije, koja ima negativne političke posledice, partizanski sud osuđuje MiTrka na smrt. Ali on ne prima kaznu, jer smatra da „ovi koji me sada imaju u rukama nemaju smisla za. besmrtnost“. On ga dakle ima! Da vidimo, kakav je. Evo: „Čitav život. stalno razmišljaš odakle si i kamo ideš umjesto da na tom putu, kojemu ne znaš ni početka ni kraja, uzmeš ono što ti se pruža“. Uzeti, opljačkati, snabdeti sebe — to znači biti čovek, „ni manje, ni više“. Na pragu smo anarhične provokacije i destrukcije: ona postaje životno vjeruju i sve što joj se protivi podvrgnuto je mržnji. Jedini cilj je čuvati svoju kožu i, po mogućstvu, kože sebi sličnih. Ua&tom smislu, Mirkov strah od komunista jako je karakterističan: „Njihova vjera u život. Tko previše u nj vjeruje, voli žrtvovati druge živote, ukoliko nisu takovi da 'pođupiru njegovu vjeru“. On ne želi da” buđe žrtvovan. Želja mu je: ostati bez svake domovine i izmisliti svoju, „služiti sebi samom“. Kakva ideja!? Ali kad se uvidi da to znači služiti nečemu što samostalno ne može postojati, onda. se, iz pustog očajanja, počinje da služi — zverskom.

U vrtlogu suprotnosti Borislav Radović: „MAINA“, „Matica srpska“, Novi Sad, 1964.

dosti i tuge, na granici između jave i sna, i kad se nađu traga se za njima; smrt — vrata noći, najveće iskušenje pesnika, smisao i poenta njegove ljubavi; fjilosof na kome “se temelji — Ksenofan sa svojim uvodom u filosofiju bića, Ksenofan, prvi „mislilac. koji je pesnički oblik stavio u službu filosofije, Kise= nofan, otac helenskog „monoteizma koji je u stvari panteizam; i, na kraju, najteži sukob sa sobom samim, sa dvojnošću svojom, sa, istinom u njoj. PeM.3

Ako značenja ovih pesama shvatimo kao teze, antiteze ćemo naći u drugom delu knjige „Napevi“, koncentrisane oko smisla stihova iz „Jutarnje podoknice“: .

Ako govoriš, šta može da te spreči

Da kažeš jedini prihvatljivi svet? A taj „jedini prihvatljivi svet“ je ovaj naš ovakav kakav je, dalek od kule od slonovače, nespojiv sa idejnim i emocionalnim apstrakcijama. Gde on počinje prestaje pesma koncipirana po obrascima prvog dela knjige Li tačnije, s njim počinje nova jedna pesma. Život sam po sebi. A to i u poetici pesnikovoj znaiži niz promena: dan se otima noći, java nadvlađava slutnje, čulni utisci života se primaju Prestaje čin mašte, novi zanos može da izraži samo ćutanje OOU |

Pesme na dah svedene ; ;

Velikog ćutanja koje je lakomi doživljaj duha. Ksenofana zamenjuje vatra, „eterni oganj“, večita promena, Heraklit, dakle („Ne ova pesma“); klasično dostojanstvo i pomalo artificijelan mir ustupa mesto životnoj. dinamici. Od ljubavi do poezije ne traže se posredni putevi, jer mnogo je presudnije to što „bejah sve što imađah da kažem“ („Mogućnost ljubavi“). „Opštim mestima“ suprotstavlja se konkretno, neizbežho i svoje „Posebno mesto“: NA aa

Obori svaki dokaz, sruši međaš

Zasut pepelom, obrastao sibom, travom. Kad je odričeš i kad je zoveš pravom, Znaj, voliš i ako vređaš. :

Ipak je tvoja Ta zemlja, oa i a : Nasleđemi običaji, duga vaskalašna mesojeda:

Pruža se pred tvojom odvraćenom, glavom. ·

.

oopwu„quu etna ena rupu iasna nei enu eu raunuaiI umu an nnn a unuun ene ae

| Tako se rađa jedan novi mit, Mit prisulnošti

' i

Za inteligenta je, naglašava Matej Bor 'iznad. svega, karakteristična antropološka statičnost: ono što na kraju ispadne od njega označava ga kao ono što on (stalno) jeste. Ta statičnost je uzrokovala Mirkovo srozavanje do izdajnika revolucije i, dalje, do izdajnika narođa, otkrila je da je on, u duši, uvek bio fašišt. Blaž će se zadržati na prvom izdajstvu, pateći,. doduše, zbog toga, ali nemogući ništa izmeniti, jer nemogući se suprostaviti draži odstojanja, nepoverenja prema životu i uživanja u svojoj povređenoj inđividualnosti. On izdaje revoluciju:svojim karakternim mekuštvom, tj. svom bolećivom pažnjom prema apsolutno svim oblicima · stvarnosti. Kad treba da sudi Mirku, om pita sebe da li je „dorastao za suca“. Time izdajstvu daje pravo građanstva u čoveku koji .se bori, za svaki slučaj obezbeđuje sebe. Na ıvaj ili onaj način, dakle, ali neminovno, inteligent izdaje revoluciju. ·'Uvučen u nju apstraktnim, knjiškim čovekoljubljem, željom. za avanturističkim isceljenjima, ili strahom od svog zagušljivog postojanja, njega, u borbi, ubrzo sačekuje „otrežnjenje“. On „shvata“ da je jedina prilika · njegove svesti o samome sebi da i dalje oseća „uvrijeđenu muževost“ da se vrti oko problematike svoje inferiornosti ili nedovoljne siperiornosti: (hranjene isključivo borbom za ženku): i da's njom i u ime nje — pati. „Shvata“ đa je jedino. imanje, njega -— razbaštinjenog bourgeois, „grob vlastitih snova“ i „cinično“ svodi sebe na perverziju: ostaje da ženske noge ostanu ·je= dina stvarnost, jeđina „slatka stvarnost“. „Shvata“, konačno, vrednost (svoje) slobode: „Sve ”ceSs> te otvorene, sva vrata zatvorena...“ Želja: nad, svim 'željama, ali u neodgovarajućem mozgu: vapaj za neostvarljivim; drukčiieg čoveka će bla, gosloviti otvoreni putevi. Zaista, kad maloegrađanski inteligent pokuša „mijeniati svijet“, praznina (u njemu) „bobuni se i svlada gać.

| Ali ne samo ona. Puškom, Mirku će, umesto Blaža, suditi onaj koji to može — 'Kraševac, narodni mudrac i narodna duša, saljak — borac za svoju slobodnu njivu i svoje slobodno oranje, seljak kome je dosta osvajača i njegovih slugu. Svom Blaževom prenemaganju i Mirkovoj životinjskoj amoralnosti, svim oskrvniteliima' borbe i njihovim iesnim mozgovima, on će suprotstaviti poštenu čovečnu misao i revolucionarni istinu („Krv se smije polijevati kad je prolijevaš za veće stvari od krvi. A šta je veće od krvi? Duša, prijatelju moj“.), suprotstaviće svoj akt plemenitosti: umreće da bi jedno dete živelo.

Nužno je, na kraju, postaviti jedno osnovno pitanje i dati jedan odgovor. Oni su đug Borovom umetničkom poštenju. Pitanje glasi: zašto pisac nije suprotstavio inteligentu i njegovoj „istini“ — marksističkog intelektualca i njegovu predstavu života, atavizmu OYVOB — atavizam drugog, ćorsokaku — perspektivu, laži — vrednost? Odgovor je' ta stvaralažkn greška, po svemu sudeći, nije nikako (samo) Borova. |

Ta greška, zbog toga, zahteva posebnu analizu. ; M u-

Dragoljub S. Ignj atović

u životu. IRI

· Sasvim bi· razumljivo ·bilo postaviti pitanje pesnikove opredeljenosti: kome od ova dva sveta će se on privoleti? U čemu je poenta njegovog konflikta? Odgovor daje sam pesnik: „Progutane, naše rečenice imaju svoje praznike ćutanja, varničave preseke gde se iznenada, kroz doba, naduemo na pragu njihov:h opšuhnh zna\enja; iznenada, daleko od nas, vidimo ıh opet kako ostaju u nekom drugom, nepomirljivom svetu“ („Naše rečenice“). To znači da su šukobljene dve pesničke tendencije. Prva, da se napiše pesma u kojoj je situacija, iako se može odnositi na moderni svet, izolovana ' u samoj pesmi i u njoj ima jedno značenje. U toj tendenciji da se proizvede poetski koncenh= irat eliminisani su nepoetski elementi proznog iskustva i iđeja. I druga — đa se napiše pesma u koju će uvirati iskustva jednog konkretnog sveta, koja će svoj dah usaglašavati sa njegovim, uključujući i poetizujući „nepoetske“ ele- · mente. Pravog opredeljenja nema. Ako postoji poenta, ona je, verujem, posredno, čestim naglašavanjem svesti o prisutnosti tragike “u Životu, izražena u uverenju da život treba pozna“vati, ne idealizovati ga, ali opstati u njemu. Ako postoji, ona je oličena u neprekidnoj prisutnosti jedinstva suprotnosti, PS

·. Ne znam hoće li koja od Radovićevih pesama iz ove zbirke ući u neku „antologiju, Ne znam, jer mi se čini da bi iz ove sublimne: tematske koherentnosti teško bilo nešto izdvojiti a da se ne oseti da su veze pokidane, da nastavak i uobličenje nedostaju. Za mene je izvesno da ona celinom svojom pokazuje sve prednosti. dobro organizovane građe, izvanredno funkcionalne kompozicije i da u stvaralaštvu Ovog. pesnika obeležava preokret, usmeravanje “ka: velikim konfliktima u duhu umetnika, ka značajnim 'artističkim ciljevima. Vrlo je vero= vatno, takođe, da će. biti čitalaca koji će saplevši se o pesnikovu sposobnost da ništa ne prepusti eksperimentalnoj slučajnosti, zaključiti da je ovo poezija koja se isuviše bliži rasu'đivanju. Verovatno je da će biti i takvih koji će:— uočivši'da on svesno rukovodi promenama ·formalnih tehnika, razlikama u tonu i pokretu, iskorišćavajući ilu prilagođene i jedne: prema drugima odmerene, na inteligentan način ·reći da je njegova poezija hladna... Ona·je hladna samo zato što se toplina u ·pesničkoj umetnosti identifikuje sa određenim preobiljem i: prijatnim efektima osećajnosti, bez obzira na njihovu stvamu autentičnost. Ona je hladna:samo zbog kontrole kojom um ili inteligencija utiču na osećanja i na varljivu razuzdanost jezika. Unutar ovog ograničenja, koje je, istovremeno, i razgraničavanje sopstvene ližnosti od spoljnjeg sveta i života misli od neizvesnosti osećanja i raspoloženja, ostaje dovoljno prostora i mogućnosti za toplinu, igru. srdačnost — pa

iza buru emocionalnosti. AMkm i : l nosti. ie ima.,U Radovićevoj „Maini“ ie, prie Pm. ~- samo..je antikulisana, zet e nosti pod> vrgnuta. Ima je is!" 6 reč ma-

ina :označava tišinu, - SO i ·Bogaan A. Popović:

3