Књижевне новине

1106 KNJ

| Erskin Koldvel!

BLIZU REĆE

· Prevela Ljerka Radović;

· „Svjetlost“, Sarajevo, :1964.

· AKO BISMO već govorili o strujama ili „kultovima“, kako to navođi pisao pogovora, mađa lasifici-

| vrati pisce u nekakve odgovarajuće, ftrogO određene, - Walape može biti vabavno, ali nikako krajnje odre' đojučće, tađa MWoldvel zasigurno me bi pripađao onoj

hoja želi da predstavlja „novi. la'ss_. Oba ova. ečle- .

grupi koja nastoji đa sledi Foknera, ili pak onoš

· menta nalazimo izvanredno uklopljena kod. Makaler- wove, Ma primer. On pre naginje onoj „Struji“ koju

,

je vođio Stajnbek, čiji ogranak nalazimo kod Šoa,

· početak, možda, kod Parela, Što se, u stvari, najbolje

vidi m ovom mjeBovom majnovijem delu kod na. - TOvođeći nas u radnju preko Nejtiv MHamihata,

- mađića koga je celog njegovog života pratila, neco- bična stoća, Roldvel počinje raplet onđe kada đdo. vnajemo đa Je Nejtiv, koji #6 u međuvremenu Ženi - bogatom WMuđovicom Mabel Boverš, imao već odnos

# njenom služavkom, polucrnkinjom Džozen.. Džozen

"je, iako vol Neitiva, svesna da im sredina Wu kojoi

8 tog.

bi mikađa mdopuslila da ostanu zajedno. nama Već dobro poznatog, plana MKoidvel Wreće dalja, Eto smo, u ftvari, kod jednog Klasišnog toka vap'eta i mogli očeklvati, Čitav gradić Palmira počinje đa bruji o vezi Džozen i Nejtiva, Tim događalem WKoldđvel pokreće čitav aparat počev od ljudi koji uživaju u takvom ogovaranim pa do Mabhelinoz advokata koji s6 nađa đa će razvodom, koji Mabel vahteVa, zaraditi dosta novaca, NKoldvelov Kayakte» rištični provincijski svet i ovde blista u svom punom

šive mne

6jaju.

Zanimljivo je kako Toldvel, služeći se staljemom metođom pisanja, bez rizika stvarajući podlogu # koje kreće oslanjajući še ma svoju vrutinu, raz» vlja priču. Dok je Stajnbek u švom romanu kostanino na jednoj određenoi granici, Koldvel pravi lemove. On nas priprema 2728 „scenu“ i, pošle, njeno finale, Koldvel ne stvara velike dramatske scene. Njegovi „glumci“ kreću 56 unutay dobro pripremljene poornide i oni kao da na osnovu đekora, ostalih glumaca i SVOg vlastitog položaja poznaju, na ai

dobro shvatio svoje đoba

način, i svoje Uloge. Intenzifikacija pojeđinih akcija wje Kkođ Koldvela izrazito, duboko umetnička; no to ne može poslužiti kao sredstvo kojim bi se ne> girala vređnost ovog romana. Q njemu se zasigurno može govoriti u mnogo pozitivnijem smislu nego što smo to mogli učiniti 6 Koldvelovim prilično slabim delima „Greta“, „Ljubav i novac“ jli, donekle, „Epiwođa Wu Palmetu“,

Prevodi'ac M,jerka Muadović, koja je prevela i roman „Epizođa u Palmetu“, uverila nas je đa vlađa Woldvelovim jezikom. Nisam upoređivao prevođ 6 izvornim tekstom, ali neposrednost i tečnost samog

'prevođa govore da je posao obavljen s ozbiljnošću

i truđdom. Jeđina, zamerka ticala bi se pogovora. Prevođilac je pošao istim putem kojim iđu mnogi naši pisci pogovora: uopšteni iskazi, poneko poređenje, ili lepa misao, I to je sve, Da je u pitanju stvarna 6pisateljskm poza a ne Mritička misao može se videti po osudđi koju Roldve! daje, a prevodilac, izgleda, ! sam «„prihvafa, da savremena literatura „tapka određenim pravcima. što je odgojena u konformizmu, prema, shvatanju pristrasnih mozgova“, i en otvoreno haže Ww. jednom svom meseju,.... „ja nisam čovek koji ćuti i ne umem da gladim“, Kolđvel, što je očito, nastoji đa nešto što je postavljeno wa čisto književno-umetnički plan uopšti i prenese na društveni, Oni su nužno povezani, ali se jeđan ne može iskoristiti na račun drugog. Mogli bismo navesti imena i imena kola opovrgavaju Svojim đelima aevakvo mišlienje, Mi stoga mećemo „prigovworiti“” Koldvelu za njegov „naturalizam“ ili „grubi realizam“, ali gamerka bi se mogla uputiti na pomanjkanie one stvarne umetničke aure. Zbog toga mam zakliučak Ljerke Rađović đa će Koldve! ostati u istoriji svetske Vinjiževnosti kao Jeđan od majsnažnijih arhitekata (spac, M. 85.) mođernog Yvomana i kratke pripovetke“ deluje pomalo bombastično, Bez ikakve namere da umanjimo Koldvelovu vrednost. što je opet stvar, đa upotrebim dve mesrećne reči, ukusa i pogleda, tačno je đa je Koldvel i vemo ga preneo na papir, ali ako Wpotrebimo jeđmu reč kao Bto je „arhitekta“ mođerog romana onda, pomislivši ma MFentiia MDžeimza, V, Wwif, Džoisa, Foknera. Karsow Mekalerzovu, Meri Mekartilevu, Rota, „MHerberts, Goulđa, eto, možemo biti nvereni đa Koldvel iako zauzima, jedno specifično 1 određeno mesto nije ma

samom vrhu. Mario Suško

Nada Iveljić

TAKO CISTO NEMO

„Zora“, Zagreb, 1964.

ZBIRKA NAĐE IVELJIĆ nema osnovne miti koja bi đala tom i Kkanalisala tok jednog peoriođa u njenom stvaralaštvu; pesme su ovde raznorođdneć i raznolike, njibova temperatura varira, svaka pesma donosi svoj svet, kome u pojeđinim slučajevima verujemo, dok u drugim, slabijim, pesnikinja ne uspeva, da nas uveri, u svoju poruku. Uzimajući wu obzir obe ove trajnosti

možemo Konstatovati da lirika Nađe ivelić deluje

ma svoj mačip neprečišćene uneujeđnačeno, te se o, njoj može govoriti na dva dijametralno suprotna nadina, posmatrajući u prvom ređu bilo &lablja, bilo bolja ostvarenja.

U slabijim pesmama zbirke caruje anegdota i Vlada prividna i providna a'egorija, basna koja to nije. Teme i pređmeti nisu iscrpeni do kraja, čak, moglo bi &a reći, motivi slabijih pesama u ovoj zbirci misu poštavljeni u pravi odnos, u onaj vaspored Koji je nuđio jedino moguće rešenje, Take su nastajale i ostajale slađunjave pričice. Pesnikinia se ne snalazi ma području specifične vokacije za koju 5e opređeljuje, u okviru poetske mudrosti, intelektualne i cerebralne inspiracije. Ona. međutim. insistira baš na takvini momentima, na tom viđu pevania, ođnosno 'raga za poetskim rešenjima u oblašti koja ne odgovara njenoj pravoj vokaciji, mogućnostima i đimenzijama. wdenog talenta.

| Posve se drukčija slika dobija ako od većeg brojn Desama ođaberemo samo bolje, uspelije, one majupečatljivije, samosvojne tvorevine koje gzrače punim

wWhHBHHHHBRHBMERHBHHRBHGBHBRBRBRREHNGNHNEHENHEDNNHSERHNUHHHNNIMNHRHREMUHHEHHBUHNOUAUBWUEBAGBHWEBGUHR&ugugupgupeHEnBRuWEWNBBH

" yakmišljaju, on slikanjem atmosfere i postupaka (a u retkim tremucimam, } njihovih sećanja) stvara atmosfe-

NIBPREVIEDJPNJE KNJIGOM Luis Goytisolo

Kas Mismzs Palabuzs Bd. Seix Barral, Barcelona, 1963.

Našoj čitalačkoj publici, a ni evropskoj, L.uis Goj\isolo nije poznat koliko njegov stariji brat Huan koji čivi u Parizu + čije su dve knjige objavljene na SrDškohrvatskom jezihn (Varalica nm izdanju „Zore“ Zagreb. 1 Tuga u „Raja“ izdanje „Progres“ Novi Bađ); neđovoljno je poznat i wu savremenoj španskoj Književnošti zauzima JjJeđnao od vnđećih mesta, Poli\ički je jasna opredđelien 1 pripada grupi. uglavnom mlađih pisača. poznatoi pod imenom „Objiektivni roman“, Ova struja u savremenoj Bpanskoj Droži objašnjena je tziavama njenih pripadnika datim meksičkom časopisu „Cuađernos americanos“ (N" 4, 1963); w foj zajedničkoj izlavi Lwis Goitisolo je vekao: „Po mom mišljeniu raman je još jeđno sredstvo za društvenu promenu, Ne promenu, molim vas da me pravilno razumete, na papiru, promenu nastalu bog iđealizacije stvarnosti, nego promenu Ww svesti čitalaća, kađ ih činiPnicama prisilimo da menjaju svoju

khoncenciju sveta“,

Nikn me može osporiti uspeh Moji Lwtis Goitisolo postiže. On prisiljava čitaoca da menja Kkoncepcijiu sveta, om ga nenamefljivo mavođdi na amgažovanje 7Z% promenu stvarnosti, on Pa na to pirsijava ukazivaijem na majbolnija mesta u savremenom španskoni tjruktvu. |

Vyuls Cftisolo je 709058. godine obijiavio svoj prvi Yoman „Pređgrađać“ ı odmah je dokazno svoju literatutnu zrelost lako mu je tađa bilo samo ?3 gzođine,

Tošle p2ztogodiRnjeg ćutanja VWuls Gojtisola je ob+ javio drugi eeman „isle reči“ n kome je tezi d&ngpžovnnie tf pročegm društvenog menšjaniaz — jasno izražena. U ovoj knjizi pisac ne đozvoljava junacima dž

4

_ Ivelhć ovde nalazi pravu meru Op teg i pojedinafnoš,

sbektrom intenzivnog poetskot doživljaja. To se najviše odnos) na pesmu „Hijene“:

„Za mraka izlaze hijene đa nađu susta'e u pustinji

Noću izlaze đa ih nitko ne vidi jer nijedna hijena

mo Voli da je na djela poznajM; i zato pokušava

“da plače kao dijete, đa se šmije

AU smijeh joj hinjenom plaču liči, a plač

&miješam. postaje .. |

Tza vVelelepno NKonciplrane slike bruji i kao Krv struji pođtekst, ali ne jednostrana i simplifikovana. Wwazimisaonost pesama o MKkakvim je malopre. bilo reči, već autentično i nađahnuto traganje za ođwosima između bića i predmeta, između lovaoas i žriava,

između Pplena i lešinara, Nisu u pitaniu samo hijeme,

isamo sustali u 'plistinji, već više: Hijene svih Vrsl#. (oni koji su sustali od borbe | traganja. Pustinja | vori 3 nas. Nada.

je. oko.

onu dozu uopštavanja koja ne može da razori nežno pOoetsko tkivo. već naprotiv razBoreva pritajen plamehx istinskog pesničkog doživljaja, dah doživliavanja Ssvćta koji ne ostaje u granicama jedne mašte i sa?nanja, \tego nosi i moć komunikacije koja, u ovakvoj pesmi, može biti samo vrlina. Pravi pesnici i u slabijim zbirkama, imaju po jednu uspelu pesmu, koja pokazuje njihovu meru i ublažava oporost promašaja. U Mknjizi „Tako čisto nebo“ ulogu čarobnog ogledala u kome se ogleđa pravi lik autora ima pesma „Hijene“.

Ne ulazeći u analizu ostalih pesama (od kojih nekolike takođe zas'užuju da im se posveti više bažnje), prelazeći čak i preko ambicioznog, ali neujadmačenog ciklusa kao Sto je „Kompozicija U molu“, čini se đa ćemo najveću hvalu ovoj zbirci odati WDpravo ukazivanjem na tu jednu pesmu o Tiljenama, ma mjen čist i precizan zvuk, sa kojim bismo majrađije tnđentifikovali svekoliko sazvučje poezije Nađe Ive-

: Yjić,

Ivan Šop

ru Moja prisiljava čitaoca da misli onako kako bi u tom slučaju * junak morao misliti.

Mroz Knjigu se prov'ače tri niti fabule. Prva mjt se. vezuje za ličnost Rafaela koji se priprema đa otputuje nu Pariz pošto je. nroveo raspust u Barseloni. Druga nik formalno nepovezana sa prvom, je priča b nekoliko dana Života 28-godišnjie devojke, Hulie, zBposšlene u jeđnom ateljeu primeniene umetnosti, Ona svakog dana odlazi ma posao, dva puta odlazi na viRkenđ i sreće mladića koji Joji se dopao, | Najviše prostora plsac je dao trećoj niti, to su Santini i niegovo društvo (Amhel i Olga. Markos i Aurelija, Karlitos i Rat), Ova đružina se sastaje u An” helovoi kući i vođi razgovore O pokretaniu časopiša ~ časonis bi se bavio problemima umetnosti — a zatim pile, Posle malo razgovora i više pića adlaze u rad đa proešetaju i svaraćaju u meki bar i pifu. \li: idu ma plažu i Olija, zatim ođlaze Ww bar i niju. pa u dvugi bar 1 piju... T taka đa Wraia dana. Miađići šu obuzžeti prohlemima umefnošti i natoplieni alkoholom koji im često ne prila. Na svakom Waraku pokaziiu svoj prezir prema baržuwima i mlihovoj etici, Ali sm svesni đa će posle mlađaiačkog bumtovništva i oni postati buržuji, biznismeni m fabrikama svoilh očeva,

Na surnvu špansku stvnrmošt uwkayuiu sitni detali!, west: dva kamennresca su nopinnla i porodđieće &Uu im ostate hez 'sredetava a Život. Na svakom koraku žandnrmi | tamnice, Steah. Ranfnel se seća svoje đevoike VWonin je izvrš?n samowhistvoO.

WRmiipa ie na VWrvi Topled heoevnylema, to je bilo wižna dn bi se roman nravukao Wroz oštri cenruru (ćenzura ie vahvanila nekolko Knin isaen |P pYvwbe „Obijektivni roemznyvi „Yste večić mu teška onipžhw protiv stan3a vw Bnpniil., Ga?i isto too i oDfažha Šesnnen Wađi ino din su pali 1 meke netmrtvilo {| nemnin cena a «e aodupru pritiska Koji se kao mora wta mp miimn,

| pohovn prome „Običvtfivni vrem n“ je i8%PM, beađemia m Boavdil u dehbrni evi Moaiay fr+đkmeke Tivbhvne}i minna gonavnnije KeopneTeh Wiemen, Mi e i člmjeniea đa le ev, lfernfnva Woin e nmađovezuje na najbolje trađiciie šmnneke Weithevnncfi,

Aleksandar Badnjarević

analitičar i Kijbšičmni

Dr Karen Horney

NEUBOTIČN \ LIČNOST NAŠKG NOBA

Preveli dr Dušan Kosović i Radomir

Šaranović; „Grafički zavod“, Titograd, 1964.

KNJIGA „NEUROTIČNA LIČNOST NABEG DOBA“ američke psihoanalitičarke K. Hornaj, jedne od najistaknutijih učenica psihološke škole na šŠijem je čelu stajao Sigmund Frojd, iako pisana 1037, godine i danas je aktuelna pa Stoga veoma dobro primljena u širokom krugu čitalaca. Gotova podjednako interesovanje za nju pokazuju stručnjaci iz oblasti psihijatrije, psihologije i sociologije, kao i oni koji se neprofesionalno bayYe problemima, čoveka i traže objašnjenje za njegovo ramoliko i neujeđnačeno ponašanje,

Ahktuelnost ovog dela je utoliko veća što tretira broine probleme u vezi sa duševnim zdrav jem čoveka, a nmaročito što nastoji da objasni pravo žnačenje reči „neuroza“ i „neurotičar“, izraze Koji se sve češće upotrebljavaju a ne retko i zloupotrebliavaju,. Oslawjajući se u prvom ređu na 6evoje bogate iskustvo koje je kao psihijatar stekla w radu 58 neurotičarima. Karen MHornaj poređ đefinicije neuroza, na izvanredno jasan i jmristupačan način osvetljava, lik neurotičara kao i sve One faktore koji su uslovili ill pogodovali, da se on kao takav razvije i oformi. i

Raspravljajući o uzrocima kojl izazivaju il podstiću neurotična reagovanja Kkođ ljudi, autor ukazuje na wažnost Konflikata doživljehih wu ranom detinjstvu, alj u isto vreme jasno nag'ašava da, oni nisu i ne mogu biti jedini i presudni. Vrlo argumentovano brani gledište, za mas vrlo prihvatljivo, da po yYehlo neuroza treba pre tražiti u vaspitanju i wuslovima pojedinih kultura mego u biološkoi sferi ličnošti, Tu ona bitno odstuna od stanovišta koje je gastupao nien učitelj Froidđ i broini frolđisti, Po njenom. mišljeniu ne postoji ništa što bi se nazvalo „hormalnom psihologijom i važilo za sav ljudski rod“, Ono što se smatra „normalnim“ kao i ono što se oglašava nenormalnim odmošno „meurotičnim“ u stvari jako, vavira od jedne Kkultufe do druge, duboko je zavisno ođ nie, a tokom vremena, meni se i u jedđnoi te istoj kulturi, Autor đalie tvrđi da u ošmovi svih meuroza stoji anWsioznost (posebna

. wyrsta straha\ i odbrana, odđ nje. Čitavo Jiudsko bDO-

mašanić pređstavlia ođhranu ođ anksioznosti, Tako, na primer, težnja za ljubavliu, koia je gotovo uni-

verzalna ier se susreće kođ svih ljuđi, zatim težmia, ·

za sticaniem · mnći, prestiža ji svejine, njsh ništa drogo nego mnastoiamia đa se nnđe što lpwenjiia ođbrana ođ straha. I ukoliko je „nepodmoš'jiviim anksioznost wfeliko su ođherambene mere potnuniie“, Značajno je napomenuti, i poređ tora Što tumačenia neuroza izmeta nm Kwnii „poškivaia ma tln froiđizma“, da se MK. Hornai tetiko wđalil& a nekima š&voilm shvataniima „od Froiđa, da se 8,pravom može mostaviti pitnnje Koko jč. 04. Wopštić psiho-

OLNA- Rvaiu, Čitaoci tre ; je ovn MKmiga npstala u WW\nvima hwvžoakkog dvroštveTiOg sistema. da jie ođ mieme mneiave pvrntekRlo hez> malo 30 gođima i đa mije oslohođema slabosti koje se nvžno javliaiu Kađa se maučne činjemice moYvaiu potčinjavofi Wučenjima &nepilalnih pravaca ili škola.

Prevođioci su svoi težak i odmwovoram nosao oba. vili vrto usnešno | teko jeđnu dobru i korisnu Knjigu približili jugoslovenskim čitaocima,

Svetislav Jovanović Dragiša Radosavljević

Lepa smiealiea leta „Nolit“, Beograd 1964.

SVARI posaa po siohodnom izboru započinje se u veri da je potpuno opravđan pa, možda, i više nego to; nijedan, međutim, mije sasvim završen đok nje kritički, s maksimumom nepristrasnosti preispitan, dok nije njegov rezultat, vređan ili ne — svejedno, Kritički primljen takav kakav je. Pesnički ponajpre. Jer konac delo krasi stoga Sto postoje dve vrste oduševljenja. zanosa dđelanjem: samim po sebi i njegovim prođuktom,

Ako bi Dragišu Wadosavljevića teralo neko moranje da piše pesme on, verovatno, ne bi napisao većinu onih redova koji čine niegovu zbirku „Leba smičaliea, Jetać, On bi se zadđovoljiio time đa „Autoportret TI“. „Autoportret MI“, „Povelja trava“ (1. 2, %,), ba i „tuđa Kuća pesme“ buđu objavliene m periodici } da buđe pesnik koji obećava. I sebi i drugima. Ali on je pohitao đa ima zbirku, i to veću, vevdjući da će izvrsnim pesničkim „adufima“ nađoknnđiti ono mučno ošlnhnđanje od svoga morania koje je u prjvođi stvari pesmičkom sfvarania. Tzabrao je slabođan stih i gotova doslovno shvatio granice niegove slobode, koje se. istini za volin. u poslednie vreme dđostin m\oupotrebljiavaja, Y počeo je, tako predisponiran, đa opeva svolu đram (razume se U OesWmičkom zWhčenit reči), imenom Ađa i sebe, Tema je, dakle. ieđšan od „aduta“. Adu Voli kamen, „kapljičasta gorčina vrbovos prutfa“, dan, vrabac, gušter, trava, mravi, pesak, mač-

\

ka, oluja, vetar, maslačei, kućna streha, hrast, kre-

Vve(, Soba, brest đan, krava, ponoć, jutro, planine,

maj, maslačak, vazduh, budilnik, mesečina, jedna, njiva, jeđno ptiče, jedma lasta, Triglav... (Potpun

Spisak dje izlišan jer zaljubljeni, sasvim su slični i

sami po sebi i po svome odnosu proma opštevoljenoj),

Za jeđnog ođ necitiranih Ađinih obožavalaca može

se pročitati, ovo:

v“...Kađ smo ušli u Beograđ, zgrada

Pošte 2 dobaci: Al ova mala ima zgodne

noge. Kađ ona spava, u sobi od vazduha i vođene

MLZEM pare biljka nikne upali rađio i sluša, na stranoj stanici, melodije do zore“,

Pored toga što je „oskoruša predvečerja“, „zver i buka prava“, „toplokrzna kandža“, „plavi dim iz Tulv brađatog moreplovca“, ona „Isto koliko Dubrovnik i most pontonski je“, ona „Kad hoće, i to zezanja rađi, njeno koleno rađi pretvaranje u ružu“, „To jest, to je moja Ada ako niste znali, žena malih sisa kao dva savska mosta“. Očigledno, detronizacija poesije treba đa, buđe još jeđan od „aduta“, :

Narator nema mnogo problema s Ađom ili sć oni, zatrpani niewovom maraeiom, teško uožavaju. Ipak, svaka je ljubav, ako ničim drugim, opterećena tragikom prolaznosti, pa i u ovoi se pojav)juie zlokobna „daljina“ kolu ugroženi ljubavnik nastoji đa uh vati i uništi: ;

„Nije mogla, da ode daleko Jer prvi brzi voz polazi

tek u tri crtice do ponoći.

Potražimo je na stanici, Zavlruj ti po ženskim, ja

ću po muškim MKloetima“.

Jezik kojim je ta Ijubavna emfaza Ispričana, u određenom smislu, sasvim je adekvatan sadržini: po-

nekad Dbosmislen, ponekad pretenciozan, ponekađ i

banalan („đdavnoprošlo rame“, „zub između jedne čačkalice“, „uzvodno ću te vo'cti“, „pukotine Kkmo Crkotinć“, „ponekad mi se, eto, zavitlavamo“), a ponekad i pađeži zaborave &edam gramatičkih zapovesti be naročite potrebe. Takvim postupkom nije bilo lako stvoriti neke žarke slike strasti, sreće I patnje ljubavne. No, ukoliko šu i stvorene, one su, izuzimajući na početku spomenute pešme, ostale za sebe, 5 malo ili ni malo veze s nekom opštijom celinom ili nekim širim značenjem, |

'Stanojlo Bogdanović Federiko de Roberto

POTKRBALJEVEI

Prevela Zlata Marčić; „Zora“, Zagreb, 1964.

TTAVIJANSKI, (li tačnije. sicilijanski pealistički Pisac — hroničar koji je stvarao krajem NIM: veka, Fed«riko đe Roberto, poslužio se u svoje vreme već oprobanom i uveliko primenjivanoni metođom da kroz široki spektar likova opsežno i temeljno oka rakteriše jedan značajan istorijski period. Njegov roman „Potkraljevi“ pređstavlja gotovo siftničarski preciznu, detaljnu, jasnu'i Vernu sliku Sicilije iz dana ujedinjavanja' Italije i građonske revolucije, | Cela ova epski” 'preopšira deskripcija dvuštva i

društvenih "MHeviišćija, toma" \femMa data je Kkrom

analizu života jeđne aristokratske porođicće, potomaka aragonskih feuđnlaca i vitezova Dljačkaša, Kasnije potkraljeva Bicilile i nieneg prihegođawyanja mnemiwovnim promenama. Ovu temu je maftnm kasnije, ali i znatno poetskiie obradđio Đuzepe Tomazi di TLampeđuza u svom pomnntom delu „Genard“ i fu formulisao đevizu Hkmeza ođ Saline, koja je svnkako odgovarala i De MRohertovim junareima, vojvodi od Orapue i knezu ođ Franepimnret „Sve se mora Dbproweniti đa bi sve ostmlo isto! Od verifikacije ovce parole u jstoriil, ili bar u mjenom određenom perl odu, i potiče naturalistička, anthamnienost Đe MBoehevtove viziie i njeeov savkaynm u odnosu ma tađašniu patriotsko-đemagošku patetiku ljwđi koji su sebe proglašavali za mosiote revolucije i demokratije.

Da bi osvetio đekađenciju plemstvi, uslovljenu mjihovom, ipak, 'mesumnjivom socijalnom defanzivom, i,. naročito, malaksalošću u genetičkom' smislu, De Roberto nam prezentira niz situacija u kojima

se angažuje celokupna velika porodica Uzeda, 0 ko-

“uverljivo ocrtanim 'pretvaraiu u srebrolimDne i zelemnmše onovtumističke

jima se poput plime # oseke smenjuju njihova međusobnha, netrpeljivost i mržnja sa površnim zaglađivanjem „odnosa pod maskom #Đ8porođične ljubavi. Ovo vrlo obimno delo, strukturalno je skup takvih vbivanja koja sa neumoljivom tačnošću sleđe jedno drugo, svođeći se. u stvari, na dve osnovne situacije koje se neprestano ponavljaju. Na faj mačin, pred nama se našla preopširna, i re'ativno dosadna Mnjiga, rađena, međutim, veoma temeljno i, energično'i sa welikim smislom za istorijsku istinu.

S obzirom na prirodu ovog dela kno, poglavito, istorijsko društvene hromike, mislimo đa niić potrćbno sprovoditi neku dubliwu mniepovu estetičku walorizaciju, već đa se možemo, kao ma njegovoj najvećoj zanimljivosti zadržati ma mnomohroinim, jasno i likovima «anristohkrnta koji #e

politikante, pune ambiciie' đa na novi nnčim za sebe obezbeđe prvemsivo u družtivenom i političkom ŠŽi-

votu, ii koji se sa druge strmme dememerneijon) pretvaraiu W famalične bopomalice, moniake i yaranojke. Ova šivoka gnlerilm., njihovih portreta.

osnovma je hommnonemta Đe Reoberfovnp Kbwivanja italijanske savojske-kavurovekhe istorije istime.

Vlastimir Petković

Brata CRNČEVIĆ

Metak ubija jednog čoveka. Greške hiljade.

PIŠIIROĆUTIŠ |

Najveći broj patriota tvrdi da bi poginuo za svoju zemlju u trenucima kad ih zemlja ne zove da ginu nego da rade. Lakše je umreti odmah nego živeti do kraja. i

Retki priznaju da vole sebe. Otadžbinu vole svi.

Zar je tako lako voleti.

Lako je išpiti čašu do dna. Probajte da je ispijete do vrha.

KONJ TI 2. E VN BN OJV IT N.E