Књижевне новине

esej esej esej esej

|; 9

| VE

*

O

= &“

OKO SEBE

O stogodišnjici rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića

DANAS je za nama stotinu godina od rođenja i pedeset sedam godina od smrti pesnika Silvija Strahimira Kranjčevića.

Kao retko čiji, Kranjčevićev senzibilitet, njegova poetska misao, ne traju i he izražavaju se na jednoj, pa ni dve ili tri linije značenja. I sam onaj smisao, ono kazanje, koji nose pojedine smernice, pojedine tendencije njegovog poetskog izraza, njegovog misaonog razvoja (čak i onda kada su prividno postojane i tako reći temeljne u njegovom stvaralačkom opusu) u šoj su meri intimno protivrečni, u toj meri višestruko uslovljeni da svako jubilarno, prigodno kazivanje o njemu i, još više, o njegovom delu rizikuje da previdi svu punoću i sav značaj te večne upitnosti i rastrzanosti nad samim sobom, koja je toliko karakteristična za ovoga pesnika. Ostajući na planu osobenosti s kojima se neminovno susreće svako ko čita, studira i piše o Kranjčeviću, činjenica je da je retko koji pesnik upravo u toj meri uslovljen svojim vremenom, u takc nepomirljivom obliku sukobljen sa svojim istorijskim trcnavutxom, na tako trajan način prokv njega okrenut, pa ipak daleko van njega u na ma i oko nas prisutan, I ako ima nešto što je ponajmanje protivrečno u njegovom liku čoveka i stvaraoca, onda je io sigurno njegovo stalno i samo osekama imurne rezignacije „prožeto protivrečje sa sredinom i svetom oko sebe.

I odista. Od trenutka kada je kročio u svet 'Kyanjčević je neprekidno u sukobu sa njim, njime nezadovoljan, kivan na njegove neravnine, razapet htenjem da ga vidi skladna, da ga učini skladnim. A. kada je već u đačkim klupama pokuljala iz njega prva pobuna, ispoljio se prvi protest, udaren je tako nemilosrdno da je ostao za uvek osakačen. Postao je klerik iako to nije želio, po sili autoriteta očeva, koji je bio iznad njega. Nova pobuna, zbacivanje mantije, njegov prvi samostalan i u svojoj vrsti jedini, smeo potez dovodi ga u položaj da mora da vodi brigu o sebi. Njegov ponovljeni pokušaj da završi gimnaziju (položi maturu) razbija se O OS= vetu koja prati, i pratiće i dalje, kao zla kob, „nepokornoga učenika” i „mrskoga” svrzimantiju. U svojoj ispovesti „Pabirci iz života“ Kranjčević kaže da je ponosan na svoju prošlost: bilo je u njoj greha i „zastranica“ — veli on ali i borbi koji su dokaz da je živeo, da se „hrvao neprilikama žiyota“, Jer „kukavica“ je, po

"njegovim rečima,,. ko. promatrajući prošlost

svoju, nađe u njoj Samo „jalovi mir“; a on više voli svoj „grob sanja i ideala“ nad Wojim ima da plače, nego li „praznu, jalovu prošlost“.

| Sa ovakvim raspoloženjima, sa ovakvom spremnošću da se bori, bori za opstanak, za svoje „ja“ i svoje „ideale“, Kranjčević će krenuti u Mostar, gde će doživeti već na prvim koracima nove udarce sa novim trpnjama i odricanjima, bolno sažetim u onim njegovim redovima koje je tih dana uputio iz „prokletog“ Livna. Josipu Milakoviću: „,.. u ovim tužnim krajevima baš ni ne zamočih pera u što duši povoljno... svuda himba, laž i licemjerstvo...“, a gde se drži

još jedino nade da će se opet jednom vratiti mi- .

nula vremena, jer, inače, „utopio bi se u ka-

kav potok"....

Ta njegova nada pretvara se u pokušaji da se ostvari upravo onda kada su mu svi zavidđeli na položaju u redakciji „Nade“, a njega je, međutim, nemilo razdiralo pitanje da li se nije ogrešio o svoj narod tim što je postao saurednik režimskog lista. I taj pokušaj, pokušaj da izmoli u svog književnog sabrata Josipa Eugena Tomića bilo kakvo mesto u Hrvatskoj ostao je glas bez odziva, i upozorenje da mu valja biti tu gde je, da i dalje sputan onom „finom mrežom. što se teže „od okova kida“, rađi „za drugoga“ i boreći se za ono „mrva“, svoje „književne duše i savjesti“ — jede srce svoje“... ..

Tragedija je Kranjčevića u tome što nije mo gao da zatvori oči pred onim što vidi oko sebe, ni đa, bez bola, zataji sebe u sebi, svoju ljubav za čoveka i svoj prezir za nečoveka. A. valjalo mu je izdržati i prekore i pretnje Kalajeve zbog besede u slavu Prerađovićevu i biskupske pozive (uz bezočne provokacije) pređ sud „kršćanske isfine“, i to nemoćnu u svojoj činovničkoj sputanosti, da im se otvoreno suprotstavi. Kranjčevićeva lična protuslovl]ja, uz uzajamno prožimanje sa društvenim i političkim protuslovljima vremena u kome je živeo, bosanskim, hrvatskim i jugoslavenskim, nagrizaće i razjedaće, kao i 5ama bolest postojano i neumitno, njegovu ličnost. TRiaspon između njegovih htenja sa jedne i njegovih mogućnosti — ne samo objektivnih nego 1 subjektivnih — sa druge strane, bio je veliki i za njega često, vrlo često nepremostiv. On nije bio samo zatočenik svoje objektivne situacije nego i svojih ličnih kompleksa koji mu neće dozvoliti da iziđe iz okvira svoga začaranog kruga, da prevlada svoja vlastita protuslovlja. Ona ga nemilo prate kroz ceo život, zagorčavaju mu ga jer se spoliče o njih, hteo.on io ili ne, ha svakome koraku. Pod njihovim teretom pada svaki 'Kranjčevićev pokušaj više nagonski nego svesni, da nađe neku čvrstu podlogu u životu, da se osloni na neko zdravo, životvorno tlo. Umesto da izbije na čistinu, on se gubi u bespuću. Trza se i otima na pučini bez sigurna vesla i kompasa.

Nacionalno-revolucionarna omladina u prvim godinama našega Veka smatrala je Kranjčevića svojim „pesnikom, pesnikom slobode, pravde i istine, pesnikom borcem za oslobođenje čoveka i narođa. I on je to i bio. Kako se njegov dolazak u Zagreb podđudarao vremenski sa prvim godinama Kuenove ere, u njegovoj domovini Hrvatskoj, Kranjčević je do dolaska u Bosnu imao prilike da u metropoli hrvatskoj koliko-

KNJIŽEVNE NOVINE

toliko upozna korifeje političkog i kulturnog života savremene Hrvatske, da ih sagleda s lica i naličja, da im opipa bilo. Da uoči nesuglasja između reči i dela, kako u krugovima pomirljivim, tako i u onim naglašeno-radikalnim, Da bude sveđokom lomljenja karaktera moralnih posrtaja i padova u društveno-političkim odnosima koji su nemilosrdno, nepoštedno smicali masku sa lica jedne izrazito malograđanske sredine.

Nema sumnje da Kranjčević nije mogao ostati slep pred činjenicama. Ali je isto tako sigurno i to da ih on nije mogao sagledati u svoj njihovoj uzajamnoj povezanosti i složenosti. Mogao je jedino da ostane pređ njima zabezeknut, zbunjen, njima ošamućen. I da im i sam, priređujući svoju prvu zbirku pesama, plati neminovan ftribut. Jer nije tačna Barčeva tvrdnja da

SB

Ilija KECMANOVIĆ

esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej

su Bugarkinje rezultat slobodna izbora pesnikova, kao što nisu ni ostale njegove zbirke, nego su sve, naprotiv, rezultat kompromisa i odricanja. Pa ipak (da li to uopšte kolidira?) Kranjčević je popularan u ređovima onoga mladđoga pokoljenja koje, po svojim pogledima na svet, i svom živoinom stavu predstavlja negaciju svoje Ssopstvene sredine. Popularnost je to zapravo njegove poezije, jer, oslobodivši se uticaja savremenih stihovanih stranačkih programa Kranjčević je bio prvi među hrvatskim pesnicima za koga je domovina bila pre svega živi čovek u njoj, pesnik koji na savremenu hrvatsku stvarnost ne reaguje klišeisanim frazama, ni otrcanim predizbornim parolama, nego stvarnim moralnim pobunama, istinskim revoltima svoje vanredno osetljive pesničke savesti. Samo fako on je i mogao da dadne stihove društveno-političkoga sadržaja autentične inspiracije i, u ne malom broju slučajeva, visokog poetskog dometa.

Matoš je postavio pitanje: što bi bilo od Kranjčevića da je proživeo u drugim prilikama, u drugoj sredini. Naše je mišljenje da je tragika Kranjčevićeve ličnosti, ostajuči sasvim prirodno uslovljena društveno-političkim faktorima njegova vremena, pre svega rezultat njegove lične komponente unutar tih opštih uslova, dakako u uzajamnoj uzročnoj povezanosti sa njima. Njegovo detinjstvo i njegova: mladost, njegovo va-

778

KRANJČEVIĆEVA RODNA KUĆA U SENJU

iaHHHHHNHH WauBMHHEHNHHHRHENERHSNHRHHBGHNPRHUHHRRHEHGZHHRHMENHANNHBNAMSRHHHNHNHRBWNEHHHHHHHHHHHHHHHHWUHNRHHHNNMHSWHWGAWNBMBEEHUHHNBR GI

KOMENTAR

ZA NOVI IZBOMN PitOZIE KMEINRA SEMIUNOVEIĆA

DOSTA JE primera u povesti literature da jedan pisac nađe snage da se odupre književnoj modi svoga vremena. Ili obratno — da podlegne zahtevima koje mu stavlja tradicija posredstvom: formiranog ukusa njegovih savremenika.

Ima i primera da dela zaklanjaju pisca. Opromna popularnost i značaj, koji kroz vreme ne gube ništa od svoga sjaja, gotovo eliminišu interesovanje sa samog autora.

Ima, najzad, pisaca kojima jedna njihova knjiga zaseni sva druga dela. Književne sudije i čitaoci, saglasni u oceni, nanose na izvestan način nepravdu drugim knjigama istog pisca time što stalno izdvajaju jednu ili dve. Ima, još, pisaca, velikog ili skromnog formata, kojima najpre savremenici, a zatim potomci jednako ističu i preštampavaju samo određen broj dela, ostavljajući jednu ili više knjiga u senci. To čine svesno ili ne, ili po inerciji, pa se vremenom stvara gotovo čudna situacija: iste knjige jednog romansijera, pripovedača ili pesnika iz-

daju se i ocenjuju u obimu koji stoji u obrnutoj proporciji sa interesovanjem novih čitalaca. Povećava se, dakle, broj izdanja istih „Knjiga, dok opada broj čitalaca. A neka dela pisca takve sudbine, sa kojih je davno skinut pogied i po kojima se hvata paučina zabačenih rafova, čekaju pravedniji sud i zasluženiji interes.

Tako neke knjige proze Dinka Šimunovića, pisca sa mneospornom pripovedačkom snagom, izlaze iz štamparskih mašina po utvrđenom redu, uvek iste. Sa ocenama koje obnavljaju ili pročešljavaju stare sudove, ili bez njih; sa uvek istim i dosta davno izrečenim Kkonstatacijama o vrlinama i manama onog što je ostalo iza pera ovog lutajućeg dalmatinskog učitelja.

To su, kako je poznato, zapažanja da je Dinko Šimunović dobar slikar Dalmatinskog Zagorja, vešt majstoF u prikazivanju života i odlika ljudi ovog područja s kraja prošlog i početka našeg veka; da je tumačio odnose i sukobe unutar starih zajednica i novih sredina; da je osvežavao svoj realistički postupak nekim sredstvima moderne proze svoga vremena; da je svoje novele i romane prožeo pasažima poetskog viđenja nekih trenutaka, doživljaja i situacija... I na kraju, posle niza priznanja njegovoj naraciji, stilu i jeziku, dolazi, u predgovorima i pogovorima sredinom ovog veka, mala „napredna“ osuda da je patrijarhalne odnose, moral i norme života ponešto idđealizovao, davao im preimućstvo u poređenju sa novim vre menom. · .

S. S. KRANJČEVIĆ

'

spitanje i njegovi prvi rani sudari sa stvarnim životom, zajedno sa njegovom bolešću koja je verovatno tinjala i pre no što je postala manifestna, ući će u njegovu psihu kao »nasađi« i pozlede, teško ga vpteretiti protuslovljima koje nije bio u stanju da razreši, iz kojih on ne bi najverovatnije izišao čak ni onda da su mu u njegovim zrelim „godinama pruženi i neki drugi, drukčiji, objektivni uslovi života nego što su bili oni koje je dotad imao.

Ta lična komponenta — nazovimo je tako odraziće se jasno i glasno i u njegovom pesničkom delu i dati mu onaj “toliko specifičan, kranjčevićevski pečat.

Kranjčević nije čovek od jednog komada. On ne veruje u Boga, možda, ali veruje u Hrista, u misiju hrišćanstva u svetu. Čovek koji je »bezbožnije« no ijeđan naš pesnik skidao masku sa lica Hristove crkve, verovao je, kao skrušeni poklonik Hrista, da to čini u njegovo ime. U duši hrišćanin onako kako to reće Matoš upravo povodom njega, to jest, da hrišćanstvo nije samo dogma nego i psiha), pesnik to nije prestao da bude ni kada izvodi Hrista na barikade u francuskoj građanskoj revoluciji. Njegov antiklerikalizam nije bezbožništvo, on Je samo mržnja na Rkler, na crkvenu hijerarhiju koja je izneverila Hrista, njegov ideal, koja se odrekla ideje hrišćanstva, njegove vere. Kranjčević se razočarao

· u pravaštvo, ali je ostao pravaš, razočaran. pra-

vaš. Mrzeo je Austriju, ali nije dotukao ı sebi respekt pred njom i strah od nje. A sa pokolebanom verom u čoveka koga je taj strah pred silom, sa brigom. za hljeb nasušni, dehumanizi-

arao, on je posumnjao:i:sam u se, ı:: mogućnost:da jiikada pređe Rubikon' vlastite ! osame.” Pesnik 6 borbenih parola, revolucionarnih poklika i bez-

božnih pomisli, on nije bio, kao građanin, %ni borac, ni revolucionar, ni bezbožnik, nego kako sam za sebe reče jednom prilikom sa bolnom autoironijom — »prvak među filistrima«. On se retko pojavljuje na areni, on nije u stanju da se »opredelie ni za jednu živu društvenu snagu, ni za jedan politički pokret. I on pati upravo zbog toga, No, zbog toga ga svi — osim

| dogmatika — svojataju, dok on, u stvari, ne »pripada« „nijednima, odnosno — »pripadđa« svima.

Za Kranjčevića »skepiika« i »pesimistu« karakteristična je izjava koju je dao povodom svoje pesme »Život« 1902. godine: »Koliko god se bunim i trzam protiv poretka, ja ipak vjerujem u moć i sposobnost čoveka, ja sam in ultima analisi optimista socijalnog, moralnog i intelektualnoga napretka čovječanstva. Ja čvrsto vjerujem u napredak i budući raj na zemlji, ja sam vjerujem da će ljudski um proniknuti u sve tajne života, otkriti mu sve zakone i doći mu do jezgra«. Ali Kranjčević se upravo tuj po koji put „pita: »Ali šta onda? Ta to će biti užasno dosadno kad ne budemo mogli ništa više tražiti... jer ćemo sve znati... I rad čega onda sva ta muka i taj vrtloge«. A videli smo već kako je, sa. svojih dvadeset godina, govorio o grobu svojih sanja i ideala, o svojim elegičnim· i melanholičnim raspoloženjima, spominjući izriČčito s ple e n, o borbi kao majci napretka, o tome kako se sve kreće i menja ,

. Manje ili više tačne, te ocene prate Šimunovićeve knjige novela „Džerdan“, „Mrkodol“, „Sa Krke i Cetine“, „Ispod Dinare", i roman „Porodica Vinčićeć. To jest, one knjige čija stara i nova izdanja možemo naći u svakoj javnoj ili privatnoj biblioteci, u svakoj đačkoj knjižnici, Teže je, međutim, naći knjige koje je Šimunović dao kao autobiografska dela: „Mladi dani“ „Mlađost“ i roman „Tuđinac“. A baš ova dela sadrže dosta pojedinosti za upoznavanje Dinka Šimunovića i kao čoveka i kao pisca, za razumevanje njegovih literarnih koncepcija i postupaka. I naročito: te njegove knjige imaju šansu da pridobiju savremenog čitaoca, da svojim temama i tretmanom osvoje interesovanje.

Roman sa naslovom „Tuđinac“, objavljen je prvi put 1911. godine. Zatim 1930. i još jednom 1952. godine. Autobiografska proza „Mladi dani“ doživela je takođe tri izdanja, takođe u velikim vremenskim razmacima. Međutim. do 1952. gođine knjiga istog rođa „Mladost“ imala je samo jedno izdanje, ono prvo iz 1921. godine. U naše vreme, sa puno opravdanja, otkrivene su te.knjige zaslugom Vica Zaninovića, koji je ovim, delima posvetio i nekoliko analitičkih pasusa.

Ovo ne bi bilo ođ značaja kada bi romath „Tuđinac“ i autobiografski spisi „Mladi dani“ i „Mlađost“, sa još nekoliko njima srodnih. a vrsnih pripovedaka, stajali u islnj ravni sa Dpo-

Nastavak na 123. strani

Danilo Nikolić:

5