Књижевне новине

Janez Bernik

Salon Moderne galerije

CESTO NAS umetnik podseća na lepu staru metaforu o Bogu Janu. Jednim licem okrenut je prošlosti gde u tradiciji traži potvrdu VOB porekla i osnov za move mogućnoški. Drugim je upravljen budućnosti, preko onoga što je u savremenim pojavama najaktuelnije i novoga zvuka. I jedno i drugo — ravnopravni kao metod u stvaralačkom prosedeu — vid je jedne iste težnje za što prisnijim utapanjem u tokove onog što čini atirmaciju MVOg Sveta, Svog vremena, a preko njih i svoje ličnosti kao umetnika i čoveka. Ravnopravnost oba ova „lika“ kao osnova za ·bostizanje stvarnih umetničkih kvaliteta ne·Ospotnha je samo ako se podsticaji koje su pružili mogu meriti svetskim merilima. Je, ako je nekada prošlost sa svojim uslovima i okolnostima mogla ne samo da objasni nego i ·opravdđda pojavu i važnost lokalne škole, pa bila ona i beznačajna u kontekstu svetskog 'stvaranja, danas u likovnoj umetnošti nem: domaće vrednosti ako se ona ne bi mogla ·oceniti opštim Kriterijumom, merođavnim za .8Ve pojave koje se uklapaju u problematiku likovnog stvaranja našeg vremena. Ražumljivo je otuda da i među našim umetnicima ima onih čija je ambicija da svojim delom buđu pre svega aktuelni; nekoliko najtalen= tovanijih budno motre na veliku kazaljku likovnog vremena. Ovo vreme često ume da pomiri i najveće raspone. Tako je današnji „letrizam“ ili skripturalno slikarstvo — po medijumu svog saopštenja pojava stara koliko i prvi čovekov znak — u sadašnjim likovnim tokovima poslednjeg datuma. Mada su kubisti, početkom druge decenije ovog 'Veka u toku svojih ispitivanja uvodili u kompozicije slovo ili broj kao autonomne podatke stvarnosti, tek su savremeni umetnici pokušali da slovom shvaćenim kao sim· bol, znak ili orhamenat, slovom kao jeđinim figurativnim elementom, izgrade svoje kompozicije. Prva grupna jzžložba pobornika ove; tendencije održana je tek krajem 1962. go= dime, A prva izložba koja bi se kođ nas mogla priključiti ovim shvatanjima ova je Janeza Bernika. Aktuelnim tehničkim mngućnostima, to-

kom emformela kroz koji je prošao kao jedan od naših najemineninijih predstavnika, tispeo je Bernik da i Ovoj novoj sadržini nađe specifična i adekvatna rešenja. Svojim velikim mirnim površinama sa kojih se samo ornamenat slova istiće, nekad do obibljive uverljivosti, Bernik je još jednom potvrdio svoje retko poznavanje tehničkih mogućnosti uz izuzetno osećanje mere i nepogrešivosti ukusa oplemenjenog finim estetiziranjem. Na njegovim kompozicijama „nema sporednih detalja, Površina kao celina data je punim ekspresivnim zvukom i svaki elemenat podjednako je značajan u sklopu opšte orkeštraćije slike. Ostavimo li po strani mogućnosti tumačenja slova kao medijuma elspresije, mogućnosti koje su karakteristične za Bernika kao i za ostale „letriste“, neosporno je da je ovaj umeinik želeo da spoji utisak savremenog života koji se sa slovom sudara, kroz slova promive, njima odiše preko znakova, tekstova, šignala, reklama, plakata. Ali on je želeo i više od toga: da slovo dobije i svoju estetsku vrednost i još. više, da ponese otisak autorovog nacionalnog tla. U želji da ovo realizuje Bernik je pokazao izvesnu naivno sentimentalnu crtu u invenciji koja nije lišena plemenitosti: obojio je slova svoje kompozicije lokalnom bojom svoje zemlje, inkrustirao je svoje bele površine ćirilskim i glagoljskim znacima što svedoče o sloven=skom poreklu. Ne treba zaboraviti da se baš izborom ovog obeležja istakao “specifičnim doprinosom u sklopu istomišljenika u svetu. Koliko je nama poznato Bernik je jedini ćirilski „letrista“. Možda su otuda pojedina slova nedovoljno transponovana, ostala ponekad samo — slova. Ovaj utisak suvišne čitljivosti izgubio se u grafikama koje su neuporedivo lepe i svakako među najkvali'etnjim u jugoslovenskom bakropisu poslednjih gođina. Slike su fina, virtuozna. obrada ideje, ostala, zasada, još na nivou eksperimenta. U skulpturi, čini nam se, ideja se nije još integrirala sa likovnom koncepcijom, odviše dekorativnom. Ipak, ova je izložba izužetna kao pojava i dokaz bogatstva savremenih izražajnih mogućnosti, jer mnogostruki su vidovi kojima se ispoljavaju monolozi umetnikove senzibilnosti, bezbrojni njeni povodi, sve brojnije mogućnosti da se ona pret-= vori u dijalog stvaraoca sa auditorijumom,

Za Bernika se, najzad, može reći da nam je pored visokog kvaliteta svojih dela — na koji smo, uostalom, kada je reč o ovom Umetniku navikli — i ovaj put otvorio prozor u najnovija zbivanja savremene likovne misli, kojoj je uspeo da doda i svoj prilog.

Katarina Ambrozić

6

Smrt filmskog žurnala

PITAMO SE koliko je, u ovom brenutku, umesno i čak svrsishodno zalagati se za postojanje filmskog žurnala, ili makar tragati za mjegovim perspektivama? Rekla bih da su mu dani izbrojani.

Ako je svojom pojavom televizija unela poremećaj tu filmsku umetnost, izazvala privremena kolebanja, ona je u svakom slučaju ncopozživo bacila u aut samo jeanu filmsku vrstu — žumal. Cak bi še moglo reći — ima u tome nečeg zanimljivog — da je prvi stradao tod iz koga je potekla sva filmska umetnost (šetimo. se Limijerovog

oža U Stanica“), ~

Između igranog i dokumentarnog filma zurnal je kao hibridni rod, eksponirajući se ipak u oblasti žurnalistike, egzistrirao sve do naših dana... Ali, svojom moći da svedoči hitro i čak istovremeno, televizija je nadmašila i ovog najplastičnijeg izveštača. Ne kaže se ništa novo ako se potvrdi da ona danas postiže najveći domet među svim sredstvima informacija i masovnog komunicirahja, i Verovati je aa će se granice njene Ssveobuhvatnosti svakodnevno proširivati (to nam potvrđuje i činjenica da je Olimpijske igre u Tokiju pratilo, najmanje pola milijarde ljudi). Vesti i prenosi iz skupštinskih domova, diplomatske posete i razgovori, konjerencije za štampu, javni skupovi, svečanosti otvaranja (mostova, puteva, bolnica, škola, izlož-

[-]

bi), festivali i smotre, fudbalske utakmice i šampionati... kurioziteti — sve je to ušlo u domove putem malog ekrana. Mi pratimo

rad najvišeg foruma partije, sednice radničkih saveta, kosmička putovanja u trenutku dok se odvijaju... Gde, dakle, u svemu tome da svoje mesto nađe filmski žurnal?

Pre nekoliko godina rešenje je naizgled bilo tu: televizija je trebalo da izveštava, poput dnevnih novina, a filmski žurnal da obja-

„Izlaska radnika iz fabrike“ ili „Ula:BB SMR

šnjava i dopunjuje, poput polumeselmliika ili časopisa. Takva se podela već danas pokazuje nerealnom i privremehom. Jer, televizija ponovo, bolje, brže, čini ono što je bilo preostalo filmskom žurnalu (eto emisija „Kroz Jugoslaviju“, „Kamerom kroz svet“).

Da li je, znači, sudbina filmskih novosti da izumru? Verovatno, jer se može smatrati da su i bioskopi, s da= ljim razvitkom televizije, osuđeni na istu sudbinu. Međutim, filmski žurnal bio je faza, često značajna, često vredna, ali ipak samo faza u opštem razvoju filma. Nemojmo se dakle osećati pogođenim zbog nečega što je odavno bilo predodređeno. Uostalom, za utehu bi se moglo reći da će filmski žurnal, u izvesnom smišlu nastaviti da živi

— kroz televiziju. yi Bmilija Bogdanović s

Svet gole istine

NEDAVNO SMO imali prilike da u dnevnoj štampi pročitamo nekoliko iskreno vapijućih tekstova o sudbini „Filmskih novosti“ koje se, izgleda, neumitno bliže potpunom ukidanju. Za mene su „Filmske novosti“ već odavno nepostojeći ili, bolje, samo fiktivni element bioskopskog repertoara. Uostalom, pogledajmo njihov mehanizam: dve storije. o otvaranjima novih pogona nekih fabrika (panorama kombinata, presecanje vrpce, mašine u totalu, mašine u ameriken planovima), izveštaj sa savetovanja o potrošnji kisele vode ili izvesnog sličnog artikla (far preko nezaintere= sovanih lica, gro plan govornika, dvorana u opštem planu), priča o prodirahju mehanizacije u zaostale stočarske krajeve (potok, breze, ovce, pašnjaci i, naravno, zgrade upravo osnovanog · poljoprivrednog kombinata), sportski dodatak (uspinjače u zimskim centrima i golovi na ligaškim utakmicama). o je, uglavnom, sve. Iz broja u broj, iz godine u godinu. Nekad, kao izuzetak koji potvrđuje pravilo, prokrađe se koja zaista životna sto-

rija i iz te male kolekcije dragulja naše filmske žurnalistike rado se sećam reportaže sa jednog vašara u istočnoj Srbiji, autentičnog dokumenta i prave hronike mentaliteta.

Neospomo je da filmski žurnal predstavlja jednu formu novinar skog delovanja u istraživanju brojnih tokova života. Ali, postavlja se pitanje, kako ta filmska žurnalistika mora i treba da se odnosi prema životu? U postoječem filmskom žurnalu taj odnos je, za mene bat, na onoj opasnoj platformi tobožnje objektivnosti posmatranja koja kao svoju reprodukciju može jedino ostvaribi elemente bez strašti i autentične snage. Posetiocima bioSkopa, koji obicno čitaju i večernju štampu, iznošenje podataka o upravo proteklom vremenu, na nalžin te

žurnal,

tern. Taj put počinje na onom mestu gde će se kamera i život susresti bez posrednika. To, dalje, znači da filmski žurnal mora na neki način da bude primenjeni film-istina. 1 pošto takva vrsta filmskog govora nije otfiće trenutka čiji smo upravo svedoci evo jedne beleške Denisa Arkadijeviča Kaufmana, u umet= nosti nazvanog Dziga Vertov, koja vrlo lepo objašnjava budući zadalak filmskog žurnala: „Najp?e sam pred Kamerom izveo jedam opasan skok. Nisam prYrepožnao suoje lice ma ekranu. Na licu su bila isboljena moja osećanja: mneodUučnost, kolebanje (unutrašnja borba), odluČnost i radost žbog uspeha. PYuvi put zamislio sam Kkimo-oko Kao prikaz sveta bez maske, sveta golč istime (istima se me može prikYiti).“ MKvo nas u sređištu stvari: filmski žurnal treba da beleži opashe skokove života. I da se, osim toga, sam bavi opasnim skokovima, da vreba slikoviti sklop prostora i vremena, da katkad hazar dira, da bude esto i auto-diktat kamere.

uostalom, kako bi rekao već citirani Denis Arkadijevič Kaufman, arena sitnog ziheraštva vanredno je skučena pa se zato, drugovi filmski čurnalisti, najlepše molite da uđete u život.

Bogdan Tirnanić

ŽENA NA ŽALU OKEANA

> AL, koyalni — sred, mora dlan Njen lik je biser wu, školjci pijeska

Sav simi plavi Okean,

. Krljušti srebra pred, mjom ljeska

Nad, tijelom, žene flora cvjeta Kaktusa leptir u crmoj kosi

Do nogu njenih žudnje svijeta Valima plavim, more mosi

U bokovima lavičm, hod, Nad strukom, grudi obnažeme Svi moreplovci skrhaće brod

Kad plove žedmi kraj mage žene

Za suncem miko tu ne žud Za slavom niko tu ne mani Svi žele žemu i gole grudđ I morski vuci mornari

BRODOLOMCI

Vladimir ČERKEZ

B RODOLOMCI beznadežni poražemi u, oluji Od svih mora kontinenti brodolome pamte teže Plimama i osekama vrijeme huji Nad morima zvijezde šire vječne mreže

Ne čezmi za, ludom, snečom, ni, za zlatnim, žalovima U zvjezdanoj kockarnici svi posljednju kartu gube Sve obale more spire školjkama i valovima Usne mora usne kopna vječno ljube

S ljudskim svcem me očekuj trajnu sreću,

Svi putovi ukYug vođe povijemi silom, teže

Sve lađe pod jatom zvijezda na kraju u luke Izeću, Ulovljene mamćcem lume u dno mheže

Atlantik, jul 1964.

KNJIŽEVNE

čini se. kao. ne-= ıje davno prošlih ı 27001 81 dakle,

treba da krene nekim drugim ·bu=

Pitanja svrhe ı forme

TRENUTNO oživeli problem „Pilmskih novosti“ obuhvata samo nekoliko pitanja koja iziskuju tačan i brižljiv odgovor. Pitanja su specifična, saglasna izuzetnosti odlika ove, po mnogo čemu periferne, oblasti filmske produkcije.

Pre svega nameće se pitanje svrhe žurnala u vremenu u kome felevizija postaje jedno od najmasovnijih sredstava iniormisanja, pitanje koje nije kezraziožno, ali je nešto poranilo. Već iskrsavaju mišljenja da je sada žurnal postao izlišan, da je .sbor, zastareo. Preispitivanje svrsishodnosti Ovogu.vida=-bayvljenja fiumom:lbilo bi možda od neizmerene koristi kada ne bi bilo podstaknuto samo ovako jednostranim zaključcima. Živimo u Vremenu sve rasprostranjenije zablude po kojoj se televizija u kulturi počinje da tretira kao pristala kratica za sve. Ali, ako bi i moglo da bude tako, ne mogu se izgubiti iz vida oni krajevi i velika većina stanovnika ove zemlje koje televizija još ne obaveštava, ukoliko to uopšte neko i čini. Gledano iz te najšire perspektive, u tim krajevima i među tim ljudima, još zadugo, ležaće pre potencijalni gledaoci žurnala nego Dotencijalni vlasnici televizora. Prema tome, „Filmske novosti“ još nisu prevaziđen oblik {ilmskog informisanja, reč je o njihovoj, modifikaciji u novonastajućim „uslovima.

U prisnoj vezi sa nesumnjivom potrebom prilagođavanja stoje, prilimo stara, pitanja forme ove kinematografske grane. Je li zadatak ove oblasti dokumentarnog filma samo u tome da objektivno zabeleži realnosk koju motri okom kamere ili da nam pruži lični doživljaj stvarnosti koju „hvata“? Da li da bude više na ceni način na koji je jedan dokument snimljen ili vrednost dokumenta samog po sebi? Najzad, shodno tome, da li iza kamere stoji zanatlija ili umetnik? Odmah treba reći da, kada bi žurnal većim delom bio i neka vrsta umetnosti, a ne samo fakt, njegov opštanak, pored sve eventualne rasprostranjenosti televizije, nikađa ne bi dolazio u pitanje. Ovakve kakve su danas „Filmske novosti“ predstavljaju samo neku vrstu nedeljnih novina, pismenih doduše, ali retko kada nešto više od toga. Što je najgore, ohne su tokom godina došle do nekih klišea i obrazaća, i tamo gde tema nije diktirala tretman, iz kojih se ili ne može ili i ne pokušava da izađe. Drugim re» čima sama vrednost, kritički stav i novi mođifikovani oblici trebalo bi da postanu glavni aduti za opstamak „Pilmskih novosti“. U protivnom, oni za koje rekosmo da su brzopleti, pokazaće se vidovitima.

Ivan Rastegorac

NOVINE