Књижевне новине

___IRTTIKA

NEKO ĆE CČosićevoj belešci povodom ove knjige prići tek kada knjigu pročita, neko pre nego što je počeo da \je čita. Nije bitno što sam čitanje „Akcije“ počeo upravo od ove beleške, već je, donekle, značajno samo to da prethodno treba znati da ovu knjigu pisac propraća rečima: „Ali me ova knjiga ipak brine jer znam: u njoj je više opštih osećanja, i opštih stavova no činjenica i izrađenih razmišljanja; ima dosta „opštih istina“, tekućeg izražavanja, usputinost: u sudu, zaletanja u oduševljenju; ima idejne jednostranosti i pojednostavljivanja problema o kojima sam govorio. I mnogo šta tu nije dobro napisano ili je loše izgovoreno.“ Pošto se u slučaju skepse kojom nas Ćopić opominje svakako ne radi o konvencionalnoi skromnosti autora, već o strogom prosuđivanju moralne i politički podsticajne vrednosti sopstvenih rezultata —d u slučaju opširnijih razgovora o ovoj knjizi ne ireba prevideti da se Ćosić opredelio za AKCIJU van radnog stola, „opredelio u ime toga da piše ı dela za „opasnost, neizvesnost i odgovornost učesnika istorije koja se stva-

ra“, dakle, za to da bude „soliđaran u bore“ .

njima, mukama, problemima, neizvesnostima i odgovornostima svojih savremenika“. A kada je reč o ovoj varijanti borbenog, 'humanistički-prevrain čkog angažovanja, sada i kod nas, . čini mi se da je nezaobilazno. podsetiti na bitne razlike koje postoje između intencija da se buđe solidaran i ostvarivanja akcije koja premaša solidarnost i potvrđuje se kao čin. Baš isto tako kao što postoje i razlike između pojavne i suštinske strane stvarnih društvenih problema, pre svega naših. Te razlike se, međutim, „produbljuju između duboko moralne i osećajne angažovanosti i sopstvenog osećanja da se izražavaju u onom što zovemo „opšta mesta“. Jer ta „opšta mesta“ postoje, naravno, ne zato što ih svako angažovanje kao što je Ćosićevo nužno pretpostavlja, već zato što se jedna definisana lična situiranost ı društvu, često nezavisno od svih želja, isključuje iz svega što kao konkretnost AKCIJE prem'*a težnju pojeđinca za solidarmmošću, podsticajima i prediozima.

Dobrica Ćosić je, izvesno, u pravu kada ispisuje „da biti revolucionar i stvaralac, to upravo znači ne pristajati na to da sve što po

stoji treba i mora da postoji“. Ali je izvesno i to da ono poetsko, stvaralačko, konkretno u akciji, pretpostavlja znanja i saznanja o tome đa se jednom postojanju revolucionarno protivstavi jedna stvarnost koja tek nastupa i

· bodanu Peneziću),

ee M O _—y 7 RNS 0 e

Svedočanstva prisutnosti

Dobrica Ćosić: J „AKCIJA“; \

koja će biti stvaralačko poricanje one u kojoj je „opšte mesto“ imanentno doricanju svesti i savesti. ,

I kađa sam bio ponet Ćosićevim kazivanjima, bio to tekst „Istina kao suština kulture“, ili „Jedan nespokojnik“ (o Slo„Sedam dana u Budimpešti“ ili „Predlozi za razgovor o smislu i razlozima angažovanja“ ili „Naše odgovornosti za kulturu danas“ — u meni je živela čitalačka žurba da čitam dalje i dalje, ne bi li čuo i u sebi obnovio Ćosićevu nekazanu misao — reč o jazovima koji postoje između normativnog i stvarnog u našem društvu, našoj kulturi i našem moralu. I o tome koje staze i bogaze, koje AKCIJE jesu put da se ti jazovi premoste. Znam da je ovaj zahtev nerealan, a svakako pretenciozan, u odnosu na Ćosićevu društveno-političku i moralnu esej:stiku, ali isto tako, on nije daleko od uverenosti da

jedno angažovanje ostaje privid ako mu je ·

osnovna premisa, ipak, samo opšti stav o,

_ inače u nas, čestom samozadovoljnom · skla-

du normativnosti i stvarnosti.

Ako se dobro razume ova knjiga,u njoj je, mislim, reč o tim jazovima koji figuriraju kao plićaci, i koji su, zato, fenomenološki premostivi. Ne zbog toga, naravno, što Dobrica Ćosić nije u mogućnosti da sebe intenzivno oseća kao deo „živog života“ (Lenjin), već pre svega zbog toga što svoje predloge i podsticaje prezentira u· jednom od prakse znatno šrem teorijskom i eklektičkom smislu. Zato je teško biti siguran da će smisao ove knjige biti i moralno-politički regulativ za one situac'je u kojima. se danas, u nas, mnogi ljudi mogu da moralno, politički, čak i fizički krune, sve do osećanja, sopstvene otuđenosti, razrovanosti, osamljenosti i beznađa. Dok ispisujem baš ove redove ja mislim na povođe koje pruža storija onog radnika preduzeća „Todor Dukin“ o kome je nedavno i „Politika” pisala i čija je, nesumnj vo, glavna životna drama upravo u tome. što je posle bitisanja sa petoro dece i ženom u udžerici od 9 m? dobio stan, kome je na prevaru rešenje oduzeto i koji je, čuvši za to na rađnom mestu, u irenutku uzbuđeno-

'sti, podmetnuo prste pod mašinu koja ga je

osakatila. Sada i ne samo sada, mislim na onog beogradskog radnika koji je, treći po redu, izgubio ruku na istoj mašini zato što sredstva HTZ često ostaju priča posivelog . pravilnika. I mislim sađa na sve one čija je tragika upra-

~

NS, sava up Pau hdr SKAA Obe) PAO ce OR i

bik NOB 2

„Prosveta“, Beograd, 1964.

vo u nemogućnosti da se vešto, teoretski zasnovano doreknu ili izbore sa „vrhuškomć“ u svojoj radnoj organizaciji gde često, sa osećanjem da su poniženi i obmanuti, i sami počinju :da \brinu samio svoje hajuže brige o dnevnom opstanku. Za mene su io POVODI. Nisam siguran da će za njih, za te povode, Ćosićeva reč, ma kako ona bila izreknuta savešću, biti i PODSTICAJ. Ili da će 'postati moralni i poltički credo razrešavanja. Nezavisno od svih dobrih želja. Nezavisno od lepe, mišlju bremenite rečitosti.

Verovatno je. da nisam kadar da uvek osetim pun smisao osićevih pledoajea „za hrabrost suočavanja“, ali je izvesno i to da postojeće razlike u određivanju spec 'fične težine toga ko i kako govori u ime suočava-– nja, podrazumevaju i jedan vid našeg svudprisutnog „kratkog pamćenja” u odnosu na ono što nam je u fokovima istorije svima imanentino: to da živimo u znaku stalno obnavljajuće akcije koja se potpisuje imenom: Tita i svakoga od nas, akcije SKJ i neminovnosti integracionih procesa u formiranju celovite jugoslovenske doživljajnosti nas. Još bliže određujući, to podrazumeva da je nemoguće zaobići Ćosćev stav da poruku „Čuvajte tekovine revolucije“ treba razumeti kao „Prevaziđite dela revolucije“. Dalje, to znači da su domašaji našeg danas domašaji onih političkih i moralnih perspektiva u koima će i Cosićeve teme, kao i mnoge druge, biti zanimljive gotovo samo kao emocionalnosociološka reagovanja na mnogu našu amorfnost koja još nije doreknuta i koja će se u društvenoj konkretnosti doricati, svakako, celovitije neso što Ćosićev poetski humanizam to može sada da pretpostavi.

Ćosićeva knjiga je podsticajna knjiga. Ne pre svega zato što pruža povode za neka nova doricanja, već zato što može da posluži kao

sveta oko.

| \ }

jedan od uslova da bude negirana onom budućnošću za koju je pisana, koju poetski hoće da nasluti i koja. će biti, neumitno, a nezavisno od deklarativnosti, više moralno određena nego što je naše danas. ?

Dobricu Ćosića zaista ne mora da brine to što njegova knjiga obiluje „opštim mestima“ i zaletanjima u oduševljenjima i uspulnim donošenjima sudova. Neminovnost društvenih procesa, preocenjivanja moralnih, poltičkih i kulturnih vrednosti u vremenu, od ove knjige učiniće podatak o jednom ličnom naporu · da se bude odgovoran i da se stvari oko nas nazivaju svojim imenima, što je, inače,. mnogo manje moguće u „praksi nego u poetskom pledoajeu da „dohodak nezadovoljstva podelimo ravnopravno“. \

Drugo je panje da li se stvarni manjkovi uvek mogu da nađomeste ravnomernom raspodelom poetskog dohotka nezadovoljstva ili su, možda, od reči nezadovoljstvo, bolje reči — inercije, ili umori, u vidovima borbe za opstanak od danas do sutra? i

Izvesno je, međutim, da knj ga kao. što je Ćosićeva „Akcija“, koju je. za štampu .priredio Živorad Stojković, ostaje, ako ne podatak o dovoljno studioznom i konkretnom pristupu akciji u društvu — podatak o jednom naporu da se, i uz sve cene koje pisac, uopšte, kao osećajni amater i eklektik mora da plaća, poetski" nadahnuto progovori o onome što je rezultat prakse i poteklo iz prakse, a upravo jezikom o koji će se društvo u. dinamici svojih procesa morati da ogluši kao što se ne retko i sađa može najkonkretnije da oglušava o vrednosti ljudskosti i odgovornosti. Upravo nezavisno od predloga za jedno još uvek, i dosta dugo ubuduće, nepostojeće razumevanje kome, izvesno, treba da prethode manie moletni, manje nadabnuti, ali više oporo činje= nični belezi stvarnosti. Ove u kojoj živimo. Pre svega zato što se više ne radi o fome ko je i koliko otvoren prema svetu koji ga · okružava, već o fome da li može da svoju otvorenost. pretvori u akciju koja dopire do onoga sa kojim se u tokovima stvarnosti ravnopravno ispisuje „radni nalog našeg vremena“. Dakle, radni nalog antikonformizma i savesti kojom se knjiga „Akcija“ potpisuje ' koju — CČosić je tu sasvim u pravu — strožije ireba ocenjivati od svega što je do danas izrekao. Da bismo mogli da je još više smatramo Cosićevim odzivom stvarnosti. .

· Branko Peić

SVET OVE POBZIJE je neuobičajen i nesvakodnevan: bukmnule su u pesniku uspomene iz DOslednjeg rata i on ih, pretočene u slike, izražava kao vizionar. Vreme od kad se događala ta velika životna drama je već daleko i u običnom i svakodnevnom životu treperi još samo kao bleda slika u kojoj jedva raspoznajemo svoje bolove i tuge. Međutim, kondenzovane u pesničkoj viziji kao što je Krakarova, ove nam USpo~

| mene postaju bliske i višestruko nas uzbuđuju: ako je ljudska drama bila velika i ako je čovek bio ranjen u korenu duše, onda za njegove boli i tuge ne postoje nikakve vremenske granice, postoji samo permanentno sazrevanje bola u čoveku, koji u jednom trenufku, kao što je slučaj sa poetskim vizijama Lojzeta Krakara, prerasta iz intimnoga bola i gorenja u pogled na svet i u filozofiju života.

Po svojim koncepcijama i doživljajima živola ova je poezija specifična ne samo za slovenačku poeziju, već za jugoslovensku uopšte: ona je na izuzetan lirsko-meditativan način dodiynula dno ljudskoga života razorenog ratom i kidanog u dinamičnim tokovima savremenog našeg trajanja. Krakar je rat doživeo kao vra-

tolomstvo i kao pokušaj da se čovek. otuđi iz |

života, da se raščoveči (naročito u zbirci „Cvet pelina“), ali ima i takvih svetlih trenutaka u njegovoj viziji ratnih jeza u kojima se insistira, na humanizaciji čoveka, insistira se na njegovoj humanističkoj tradiciji. U biti Lojze Krakar je zaronio u osnovne treptaje ljudskoga života i iz njega idvukao njegovu bit, on ispoveda svoje tuge i gorčine, ali nama u svojoj poetskoj viziji nudi ljubav za život.

Posšleratno vreme pesnik doživljava kao le-

„II ________ –––>— S ZTZ o _——

KAD PRSNIK, relativno mlađ pesnik, posle dvanaest godina bavljenja stvaralačkom rečju, objavi, sam, svoj antologijski izbor —/ znači da

ima dosta razloga za takav postupak. Znači da

sledi jedno nepotkupljivo osećanje: nešto je 'okončano i nešto treba da počne; jedno je rađanje završeno, treba pribrati snagu za hnOoVO. Stalno aktuelno pitanje kako dalje dobija Svoj najoštriji oblik. Iskreno i potpuno suočen s njim, pesnik zahteva i od svdjih kritičara istu iskrenost, adekvatnu potpunost: da kažu svoj sud, tj. da ocene pređeno i da u njemu, ako je to mogučno, otkriju osnove nastanka novog poetskog organizma. ? | Šta, dakle, reći? Kojim putem poći u analizi? Pragmentarna analiza, ij. analiza formalnih

vrednosti, neće dati željene rezultate, ne upravo

one koje pesnik očekuje. Ona može ukazati da su ove pesme često opterećene tzv. urbanizovanim metaforama („peroni jednog veka“), da su česte narativne sheme, i prozni ritmovi, da stihom nije uvek postighuta neophodna izdiferen= cirana zvučnost i kondenzovana slikovitost. Ali to su nedostaci koji će, verovatno, do kraja pratiti Sarajlićev pesnički nastup i koji, prema tome, uslovno, mogu biti krupni i ne moraju to iti. b Fragmenfarna analiza biće. iste 'sreće i na drugoj strani. Podvući će ono što jeste prisutno, ali što nije odlučujuće: da u Sarajlićevom stihu ima sete i razboljenosti Crnjanskog, kojiput identične, i formalno motivisane („Pa ako treba i mene. I miene.“), da ima nečeg od Drainčevog dinarsko-geačkog nihilizma, specifičnog po zaljubljenosti u svoju nedorečenost i lukavstvo. Podvući će da se tu, u Sarajliću, Majakovski i Jesenjin (prvi tribinskom retorikom, drugi mekotom lirskih nadraženosti) nalaze kao kod kuće

KNJIŽBVNE NOVINE

|

targiju, kao buđenje iz dubokih i dalekih snova, međutim, svaki je san matopljen bolom i u svakome ima mnogo krvii straha, mnogo strepnji i nervoza. Ima u ovoj poeziji dosta mraka i jeza, ima osećanja uznemirenosti, ima žive i vrele nostalgije koja peče iznutra, jer čovek je izjednačen sa živinom i nasrće na sebe; ima, rekao bih, toliko sunovrata i poniYanja u ljuđsku dušu (ciklus „Med iskalci biserov“), da ovu poeziju i njenu veoma elokveninu lirsku i misaonu poftku ne možemo drugačije doživljavati nego kao ekspresionističku viziju unutrašnjih čovekovih nervoza i nemira, Rat je u pesniku ostavio neizbrisive tragove i svaki njegov novi doživljaj korenuje u onim mučnim „jezama koje su bacile ma život duge i duboke senke. Kada danas pesnik u moru života traga za biserima, on fraga za srećom. To je u biti pesnikova katarza, jedno intimno prečišćavanje, pokušaj da izroni sa dna nagomilanog straha u sebi u svet zbilje i lepote. Zato se može reći da je ova poezija istrgnuta iz ličnih nemirenja, iz neprekidnih sudara sa životom jer nije onakav kakvim ga želimo, Zato ima trenutaka kada se Krakarova razmišljanja pretapaju u rezignaciju i dobijaju prizvuke elegičnosti („Utrujen sem, na smrt utrujen, draga./ 'Kot doiga pot na dno me noč duši.“), ili se pak uzdižu do vizije trpljenja uopšte, do priznavanja poraza, do emotivnog i misaonog grča u kome su zgusnuta sva pesnikova stradanja i osećanja trpljenja i nesporazuma sa svetom koji

i da, zato, Sarajlić mnogo podseća na Jevtušenka. I to će biti sve. Takva analiza neće videti onu drugu istinu: da Jeviušenko, recimo, podseća na Sarajlića,

Rečiu, nameravam da sledim drukčiji pristup ovoj knjizi: da u onom. definitivnom što daje naslutim eventđalne elemente još neokončanog, da posmatram pesnika kakav on jeste (u celini svojih preokupacija), i u ovom trenutku, i u trenucima koji dolaze. A. pesnik je onakav kakvim ga je pesma načinila.

Biine Sarajlićeve odlike jesu ispovednost iestradnost. On ispoveda svoj čin življenjai svoje duhovno-duševne utiske. Takva ispovedanja, čini se, nemaju nikakvih realnih osnova da budu čitljiva i prihvatljiva s estrade. Ona to,

međutim, jesu. Kako? Stvar je u tome što ovu poeziju ne čine estradnom njene formalne vrednosti (kako se često pogrešno shvata), nikakva

· zalaganja za reč koja bi glasno kazana glasno

odjeknula (mada ima i toga), već sadržina koju nosi, sam predmet njenog interesovanja, a u daljoj perspektivi — Vokativni način predstavljanja tog predmeta. U tom smislu, ovaj tipično estradni pesnik čudno je i interesantno apstraktan, Svoje integralno pojimanje čoveka on svodi na celinu dva objekta: na vojsku i na ženu. Smenjuju se dve vizije: vizija armija, pukova. bataljona, gustih, zbijenih, ogromnih vojničkih kolona i gomila — na jednoj strani, i vizija žene, dragane, ljubljene saputnice — na drugoj. Smenjuju se u ritmu kolornog kontrasta i simboličkih protivznačenja: strah i besmisao — radost i smisao. Treći objekt, posrednički, u ulozi spone, jeste pesnik, biće koje samo po sebi gra-

Balade generacije” · bez mladosti

Lojze Krakar: „Med iskalci biserov“; Cankarjeva založba, Ljubljana, 1964.

ga okružuje („Srce visi v meni kot težak groz črnine.“).

Na momente Krakarova poezija, njene slike i misli, njena jezička koncentracija kao jantar gusta, izaziva u nama zebnje i tihi bol: đo koje granice se čovek ruši u sebi i šta je to što ga tragično i mučno uzbuđuje kao što je Krakara jezovito provociralo u pesmi „Med iskalci biserov“; „Umnli bodo biseri im. samje,

ostal bo le trpljenja grenki »omj in ma, čeri nataknjemne lobamje spošastno slavo iz koralnih Kron.

Pred novim mogućnostima

Izet Sarajlić: | „GODINBS, GODINE“; „Nolit“, Beograd 1965.

di prelaz iz činjenjčkog košmara (vojska i sav zbir njenih sudbina) u mogućnu harmoniju (žena kao ljubav, pred čijom veličanstvenošću i čistotom i sama pesma najčešće biva suvišna i bezvredna).

Pošto je, međutim, kao i uvek i kao i obično,

put od košmara do unutarnjih saglasja tegoban

i stravičan, i pošto se na njemu, po „pravilu, smenjuju s preciznom, zamornom naizmeničnošću naivni optimizam i otrežnjujući pesimizam — Sarajlić je iznad svega, pesnik živofnog bola. Njegovu pesmu, kao budna straža, prate pitanja („U senci tolikih grobova možda je zaista deplasirano govoriti o poeziji“,, dileme („Zagovornici mutnog ili borci za jasno?“), molbe upućene pesnicima („,..Da u takmičenju sa životom unapred ne pređajemo bitku“) i zahtevi („-, Neka stihovi ponovo budu bafaljoni“). On je pesnik životnog bola koji ne da mira, bola koji porađa široko uznemirenje.

V lobanjah, bodo tiho, tiho gmile predrzne samje, bele kakoy smrt, in, ribe bodo. zarod, svoj sva?rile, naj se hodi igrat v ta čudni vrt“.

'U ovim, na momente sumyačno ispisanim, stihovima skinuta je maska s lica našega vremena i otkriven je njegov košmay, zbunjenost i bezizJaznost; uhvaćeni su čovek i vreme u masovnožn

ibxovšoku. Ovakva misaona :orijentacija: Lojzeta Kra-

kara može se tumačiti i kao traganje za onim što je bilo, kao pokušaj da se možda na poetski način otkrije dublji smisao i karakter pojedinih doživljaja. To u izvesnom smislu može biti pesmikov pokušaj da se porekne smrt, ili pak da se ta bezvremena praznina ponizi čovekom, a on na taj nain oslobodi njenih nebrekidnih zamki, da se oslobodi stravičnih misli i da doživi integralno duhovno pročišćenje. U tom se smislu može reći da je Krakar i u ovoj najnovijoj zbirci ispisao baladu svoje generacije koja je ostala bez mladosti. Onda nije čudo što pesnik u moru života traga za biserima mladosti koja je već minula. To je svakako jedna od najdubljih emotivnih impresija ove lirike koja nas intenzivno vezuje za sebe, Ali ova impresija koja izbija sa dna Krakarovih vizija nije sentimentalna, ona je izrigana iz sveukupnog bića i što je najbitnije: svi su pesnikovi nemiri duboko estetski proživljeni, svi fragični doživljaji prevedeni u sferu estetske ekstaze, iskustva pretvorena u. pogled na svet, što znači istrgnuta iz same jezgre, iz onog što je u čoveku neuništivo, što se uvek događa, što čini njegovu bit.

Milivoje. Marković

Jasna je nostalgija za izgubljenom zemljom ne= vinog siromaštva, za prohujalim vremenom duševne skromnosti i misaone bistrine; nedvosmi= slena je žalost za čovekom koji je, pre i posle, bio čovek, t]., iznad svega, neopterećen drangu lijama, amajlijama i totemima privatnog ·vlasništva, žalost za izgubljenom: čednošću drugar= Skog srca svih nas. Nostalgija i žalost koje čine da pesnik sebe i svoju generaciju vidi kao „zakasnele i gorke“. Zakasnele zato što nisu bili prisutni u strašnim i divnim. trenucima (oktobarska revolucija i kasnije) kad se kretalo u heraklovsko čišćenje Augijevih štala dotrajalog sveta i kad se, uporedo s tim, otpočinjala sudbonosna gradnja novog. Gorke zato što su uvereni da bi oni te početke' gradnje učinili radikalniiim, uspešnijim i boljim. Zakasneli,

rente. we. Me a e O a ; · dakie, za podvig na koji se čeka milenijumima,

a gorkim zbog saznanja nepotpunosti čina niza epohalnih revolucija i zbog želje za novim pod-=

“ vigom.

Ta želja je najdominantnija u Sarajlićevim preokupacijama; želja da se pomogne, da se, kao pesnik, buđe potreban. I zato — pred alterna=– tivom: sve negirati (bitnu celokupnost ovog Žži-

„vota) ili afirmisati u njemu ponešto (onu manje

bitnu celokupnost), pred alternativom: biti pešnik koji odbija istinom koju kazuje ili biti pes«

\

Nastavak ma 4. strani

'Dragoljub 5. Ignjatović 3