Књижевне новине

Nastavak sa 3. strane

Beta Od AO BOM sumom malih do» ro nežnosti — Sarajlić bira ovo iliku za intiman, KootaRi Ji GRMaar a staje pesnik svih koji pate, svih stradalnika, fihih nesrećnika, glas njihovog bola, gldsnik njihove. alo široko srce otvoreno. za sirotinjske elegije i zanesenjačke balade. Njegov lirski junak biva dirljiv u nastojanju. da ispravi ncpravde života i krive „Drine ljudskih stradanja, da nadoknadi. „propušteno, "povrati izgubljeno, vaskrsne mrtvo i ovaploti, nasušno. On ustaje u ČOranik svih životnih i ljudshih „vrednosti koje . 8u ugrožene: i prvog. znanja —. znanja „sintakse škog điktata' trajanja, i instinkta Ebay brige o . onima Kojtaolaže, koji treba da dođu, i:nužnog otpora svakom fatalizmu koji uklanja” BeVorchje u sutrašnja svitanja („... Zima. ncke godine između drugog i trećeg. -SVetSkogi- · Ya}g,, Ugroženo je, dakle, mnogo što-šta. Znači 't čba mnogo: pesama. Ta „ugroženostf,“ je, međutim, teška, sumorna, neizmenijivo bolna. Znači rebi mho8o jakih pesama. SO: „Sarajlić ima pesama, ali. nema : dovoljno · jakih pesama. U tome je suština 'kritične' tačite u! njegovom daljem razvitku. U-jednomtrenutku, obraćajući se "PVD, on Kaže y

bogovsko stoleće. rat, žene, tere-

' bemke",

„Eh, Saša, Jena, šta, i OBEB 1

Diližanse, nijedan svetski

Zaista, kakva surova opterećenja, i Svetski ratovi, ti gasni otrovi, ti genocidi, ti atomski pro jektili, kakav mepodnošljiv atak na današnju pesničku bodrost kao deo opšteljudskog istraJavanja. Ali ı drugom trenutku, gotovo. kao odgovor na Ovo apsolutno tačno određenje, dolazi suprotnosmeran poziv ma akciju:

„Ako su u opom, stoleću onako mesebično nu.

bunkere. jurišali maši,

onda znači da se u hjemu isto tako nesebično

može. boleti.“

\

To je pesnikova definicija "ljudskih. mogučnošti

u ovom mutnom i neizvesnom vremenu: izboriti

se za onoliku ljubav' kolika je myyžnja, za ono-

liku nežnost kolika je hrabrost, za onoliko

ljubavništvo koliko je rabištvo. Zar samo tako i toliko? Izgleda, jer čitamo:

„... Devojke dobre, volite pesnike ovog veka, + njihovom, željom, da svako mađe traženu, obalu...“ —

kijer se, dalje, osvedočujemo u uporno nastojanje da: se bude pesnik Nežnih, Tihih i Plavih. U ime „Stoleća ljubavi“ (od kojeg smo svakim ko rakom sve dalje!) Sarajiić traži: „Izbaćite iz SVOg carstva sve gnusne i robusne“. Razume. se, 'depiasirano je prepirati se, ali životno-praktična kalkulacija glasi drukčije: bez robusnih nemogučno je ukloniti gnusne. A zatim: ne treba svako da nade traženu obalu“. Pojam „svako“ krije svašta. Koje &u obale zločinca, a koje cifte? Ja, evo, govorim o nužnosti pbrevladavanja izvesne životne bolećivosti, To prevladavanje biće Sarajlićevo sledeće mođenje. Poput, Katula, pesnik, danas, ne bojeći se: emocionainog siromaštva, treba da zna samo za" dva pola — „volim“ i „mrzim“,

„oSarajlić :je. gord. na. svoje, „gorko pvavoi „da ne spava kad svetu prete kuga ili rat“, na divno pravo stvaraoca da bude budno uho i širom otvoreno 'oko, u dejstvo stavljena. reč; Ali ono što, bih ja želeo to je da ga, u budućnosti, he vidim samo kao opomenu (koja je sprem na da bosle rečenice „Život je melanholična koriđa“ stavi tačku), da ga vidim. spremnog đa na ljudska dela i nedela odgovori jačim obosećanjem no što je nespokoj. Korak.ka novim mogućnostima već je učinjen: pesnik je zgađen nad srećnima i srećnicima. (pesma „Svajcaršk98“). Sutra treba još samo da se ogorči nad mirnim i smirenim i počeće, teminovno, nova poezija Viša, potrebnija. Njoj je, međutim, neophodna nova snaga i nova istina, Tačno je:

„Ti imaš svoju, normu, istorijo. Nas si jedmom

· poštedela,

Bomba je slučajno Yaznela mog. vayYšavskog

prijatelja, me mene ,..

. Ti imaš svoju normu. U jednom stoleću treba, ti toliko miliona živih,.

Podeliš im, puške, ostalo dovrše oni sami.“

Ali zaključku „Malo si umorna istorijo“ — ne treba previše verovati, Ođavde pa dalje 'reba ga zaboraviti. Istorija nije umorna. Nije baš zato što nisu ispunjene sve hjeme norme. Nužnost i Slučaj čekaju svoj čas. Ona ih priprema za njega, I on će doći, Taj čas koji među današmjim mladićima već traži svoje ·peshike.

Dragoljub S. Ignjatović

rspikesgaWaNaaRRHRRBRHRERRRHHBNBERHEWRHBHRNumRBBHRBHRMHHPRHSHSHMHEBBHENEMRENNNHNSRHRNNBBRRBBBMHRAHRRRRHNHRBHMBEREHERHHHBNHHRHREEHRHEBHBRHHRRrFBBEREHRRRRRGBHMRMI

NEPRIEVIRDJENIE KKNJNOJR

Aldous Huxley | LITERATURE and SCIENCE

Chatto i Windus, London 1963.

ZADATAK koji Huxley (Haksli) šebi postavlja glasi: „Kakva je funkcija književnosti, njene psihologije, i kakva je Piuiroda, književnog jezika? I kako se njena, funkcija. psihologija i „Jezik razlikuju od funkcije, psihologije i jezika znanosti?« Po pitanju razlike književnosti i mmanosti Huxley se obraća problemu razlike doživljaja; naučnik se gotovo ne pita za ishod privatnih doživljaja .} emotivnih reagovanja. u procesu odvijanja jednog eksperimenta; on se zanima utvrđenmim izvanjskim Milo matematskim ili đrugim opera-

clanim događajima; umjetnik „pretvara . stvarnost iz njenog izvanjskog u Wunutarhje; · maučnik, pak, i ono unutarnic u "prirodi bretvara. W

njeno izvanjsko. On u tom izdvajanju obično apstrahuje generalizacijamh. koje postaju pojedini đoživljaji za drugi ,daljni. proces; „njegovo zanimanje, primarno, nije zanimanje konkretnošću mekog jeđinstvenog dogadđaja, već aopstraktnim generalizacijama“. Po Huxleyju prirodne znanosti su nomotetične,. što znači đa one iđu za tim da establiraju objašnjujuće zakone „j

Ž

lirski podvig. On po-

odanosti",, i nagona opstanka, prisustva biolo- ·

“eeoGeo.o.9000 9 · ss... POOLBIB OLD: •'!00000000800280 000000 0 o

_ peknika:' ee 'Wyugoni "i kom pesnikinja Lsanları 'svo4ie devojačke "Mriovey ljubavne najčešće; ali nikađa, ganošho. 1 vrelo

1 svetlostima. •..

· zvuku 1. ritmu najčešće,

|DMOG INJ

Vera Blagojević

Toplo je za nuripamje Novi Sad, 1964.

U. SERIJI Knjiga naše poetske produkcije, plaketa stihova mlade noyosadske: pesnikinje Vere Blagojević ne \đdonosi ništa naročito novo, Osim jednog mladmnlačkog afiniteta koji Ja samo ubrzao nestrpljenje dam se. požuri sa izđavanjem prve, zbirke, đa se ima knjiga, „Toplo je za umiranje“ ne poseduje kvalitete koli bi nas uverili u mogućnos, hontinuiteta, u wnuttašnje koncepcijske stvarnosti.

Za Veru Blagojević se može bez preterivanja ka+ zati da nijć pesnikinja, koja bi nas. vojim stihovima 'primorala đa 1 posle čitania mislimo o njenoj homoBenol pesničkoj ličnosti, Naprotiv, koliko god žele!ll da Be zađržimo vw podneblju njene poetske imaginacije, mi emo u mogućnosti đa, samo s velikim haporom obnavljamo one delimične, povremene frenutien kađa nam se učini da, se, pošle njenih sentimentalnih povrataka u pejzašku patnju, u mir i tišinu prirođ", javi nešto 'Što bi moglo da budđe stih, da, buđe mopaćnost pesme.

Sve ove pesme su izrasle, reklo bi se, #7 korena 1z kog izrastaju i mnoge pesme drugih naših mlađih ceo doživljajhi” svet. omeđen: je. zatvoren

„Matica srpska“,

| Vako i najaššo bravi Desnički 'sesibilitet. Ofanzive

ı rahogih' 'bleđih stihova, bolje kazati rečoniom koje iz-

\Tomljene u 'st}hove imniti samo njihov ODIMK, ne sa drže o 'Nokay" 6đ 'Bleskna Jcoji bi rpjao bar Wratko, : Krozniča.yo, mnimnjčvjto, ostavljajnći u čitaocima prostor 78: Yađosšti, ;) \bar 'nehotične 1/nenadđne, top'e, Đo'nasš dopiru, i nam:“se.to samo čini, Đleđe, gipsane smese pesničkih ' - rečenica Blagpjevićeve. koja je sva. tu. upornim poki.. svetlostima, „:. :

Mako me trajne, đuhovne, pesničke, ono,

'Možđa ovđe u ovim mesmaman., pesnika mlađe: gemeracije, pokušavajući da se. povinuje :mlihovim .. stvara? čicim Možđa ovđe,

'Đo, .ohom metafizičkom entuzijazmu koji se kod 'mje

. vrlq sttđ\j}vo i na zadmia, vrata omsl”šava. Zatim ima

nečeg” od aromatičnosti poezije Vita Markovića, u u, miemu fako svojstvenomi stihovimn.,

čučđnom igranju jemra, sa

me živi ođiviće svoju poeziju” đa bi imanla razloga da

wu njdjtraži svoje lične vredmosti, da bi svoje šivotne ~

vagonetke rešavala u stihovima,

Branislav Hr. Lazarević

Akvareli „Bagdala“, Kruševac, 1965.

DRUGO i donekle prečišćeHo izdanje KLazarevićevih TAkvarela“, ova zbirka poetških minijatura, izdvaja,.6o među pesnikovim, dosada „najboljim ostvarenjima. Prirodne boje i tonove, koji su u prvom izđanju bili pomalo zamaglieni prisustvom „jednog „broja čisto verbalnih. "eksperimenata, ona je ovaj pul istakla.

„Akvareli“ pređstavljaju svog autora kao pesnika izrazitog senzibiliteta koji ume da nas podstakne ma, misao i na reagovanje. U ovoj zbirci svaka je pesma, jeđna rečenica: „Puši se na suncu Morava plavuša, đimu Morava — moje selo ravno, a, to je mislim, od devojke đuša koja se utopila davno“ — muetaforičnošću bogata, sa merom i u punom intenzitetu. Najbolje, po mom mišljenju, Lazarevičeve pesme (Sablja, Morava, Septembar, Bkoljka, Nagođba, Nerotkinja, Poklon, Briga, Klonulost) pune su sonorne topline, draži, mekote i neke pritajene muškosti, vazđa prisutne u mjegovoj poeziji mađa nenametljivo i tek ovlaš naglašene. I to Je, zapravo, ono po čemu se Lazarevićeva Poezija vređnuje. AlL to je, istovremeno, i ono što se ne može ma prvi pogleđ uočiti jer pesnik nije u potpunosti odstranio preterano narafivne stihove kao što su: „Pa pišite makar i ne voleli me — pođ ovim teškim nebom večeras ponavijam opet: ne znam da razumem. vašto mi je dobro ovđe gde sve ćuti i tako lepo đa mislim na Vas“, stihove Koji zaglušuju pravi njegov glas i čine da pokafkadđ buđe i trivijalan. Stoga pesme „Amanet“, „Strofa“, „Duga“, „Nesanica“, „Slom“, „Mešenje“, „Nada“ i „Obećanje“" remete harmoniju u zbirci, pođsećaju na pesnikovu dečiju poeziju i sklađ jeđnog sveta kome je pesnik uđahnmuo život, đao mu sudbinu, radost postanka i bol umiranja, čine nepotpunim.

raspo)oženjiima, , kapricima, ' u ovim pesm”ma,.pes- „ nikinja naiviše eunrnuje. poeziji · Branislava Fetrovića,

mai i u poet+ , SkOf mesanici ww MWojoj 'se život poštale Rkno sezonm . “pakla, Kao. nesnorazum. Samo. "pesnikinja, Blagojević

Boško Bogetić

fi zakoni sa mnajkorisnijh 1 majobavještajniji Rađa we animaju odnosima između invizibinih i ne» opipljivih pojavnosti koje ćine osmovu nečega“, Književnost je hasuprot tome idigrafična jer oma opisuje pojave i zanima Kvalitetom cjeline a ne Kkvantitativnim Mkvalitetom. kao znanosti. Huxley spominje razliku, odnosno pađ Kkvaljteta u kvantitet; međutim, om se me zaustavlja ma danas već očitoj činjenici da je postalo nemoguće govoriti samo o toj razlici izostaVljajući onaj beskonačni kvantitet koji možemo nazvati Rkwalitativnim „Kvantitetom, Znanost se zanima kvantificiranom biti apstrakcije koja upravo po ovom kvantitetu nastoji đa budđe egrakina. Zato kada Mažemo đa je znanost egzaktna, ona nije ništa drugo mego Kkvantificirana, apstrakcija kvalitativne apstrakcije. Njen Mvalitet je kvantitativan, Stoga mi ne možemo govoriti o totalitetu znanosti osim ako ne ređuciramo totalitet na beskonačni SORALCES pojedinečnog Kao njega samog.

Pitanje izraza #znanstvenog jezika i jezika kojim pisac opisuje predstavlja drugu osnovnu točku MHuxlevjeve knjige. On nalazi đa Ssvakiđašnji jezik milje dostatan isto kao i znanstveni kao medijum književnog, znanstvenog izraza, Naučnik. teži za krajnjom jasnoćom te upotrebljuje „vokabular i sintaksu običnog govora na fakav način da se svaka fraza može primijeniti samo za jednu interpretaciju“. U cilju da pročisti izraz svoje vlastite svrhovitosti on izam'juje tehnički jezik koji obično postaje jezik matematike, Pisac pročišćuje jezik kako bi dobio jezik u kom je moguće Komunicirati osobnim jskhuštvima, kako bi mogli đa se „izraze raznovrsni Kvaliteti značenja postojanja vw mnogim svjetovima“. Pročišćeni jezik znanosti služi Kao Ssređsivo nečemu, đok jezik umjetnosti

Ko Nažarevića postoji izvesna dozB, pesimizma, Toa osećanje "usamljenosti. Međutim; poenta, ovog pesništva, je tamo gđe se pespik ne miri! s# fenomcnom prolaznosti i neminovnosti biraJući jeđan gotovo paraboličan međijum izražavamja. Zato se ovi, mahom 'groteskni stihovi, mo mogu zaboraviti. M. pored prisnštva, onih Koji mašmetaju, koli nisu, Đobut ovih, masštall Iz Jjubavi prema životu. der, majzađ,. stihovi kao ovaj: „Most, večeras neko sagrađi mađ rekom, luk visoke noći plavo osvezđano: đa. 'onaj, | \to ide s nađom iz daleka pređ DĐreprekom rekom mUunjeno nc stane“ — svojom ljiudskom Poruka humaniziraiu i naš đoživljaj. Miri Dimitrije Nikolajević

Uredio Dušan Moravec

Sfo let s Hiamlefamn

Knjižnica Mestnega gledališča, Liubljana, 1964.

MOGLO BI da se kaže da je ova knjiga neka vsfa, antologije izabranih eseja, Kritika, i. napisa o Hamletu, koji su u, Bloveniji čitavih sto godina, pisani, iz pera više od. sto autora. Njen sastavljaš Dušan Moravec je imao osetijiy hroničarski sluh, ne samo „da oživi knjigu pažljivo sređenom 'Gđokumentarnom gra _đom (fotosi, plakati, crteži, scenski prizori) ı da. m izboru tekstova pronađe pažljivog pratloca. svih' značajniših događaja vezanih za sivaranje . „slovenačkog TMiamleta“, već i da svojim briž'jtvim izborom stvori jeđan mwnutrašnji. ređosled u komć kontinulrano raste "31 oblikuje se MHamletova figura ha, slovenačkom u. „i MA; slediti takav razvojni. put, sleđiti značenje. i ostvarivanje slovenačkog Hamleta, daje Wnjizi draž . jednog widHtHvog 1' stalnog procesa ~ što Je svakakn

JA. bila, njena osnovna mamena., Slučaj je hteo đa se

u% Bekspirovu 400-godđišnjiću rođenja. proslavlja i fTamletova. stogodišnjica, \wı Sloveniji. Posvećena fim jubilejima, Jedna ovakva Knjiga samo potvrđuje ?fraŽenmje svojine tv. velikoi Šekspirovoj wmuetnosti, ma čije wečite teme 1 opštečovečanske probleme svaka

i eređinm Im, svoje pravo i traži svoj ođgovor. To geslo

se tb Knjizi oseća m a&vakoj stuđiji, kritići, mapisu. 1 zato borba za slovenačkog Hamleta nije samo vezama. za pozorišne daske i njegovu golu glumačku Krćaciju. Takvo nastolanje postale izraz jeđne Kkulturhc

· NMJime:{ vuče za sobom problematiku dramaturgije.

pokazuje: razvojnu liniju Kritike i ihspiriše ma trašženlje., sobstvenih duhovnih mogućnosti i sasmmanja. večita tema „Hamleta“ je za svojih sto gođina u.Slovenili .đijalektički prilpmođavana svojim vremenima, Reč je zapravo o ulozi dela MW slovenačkont kulturnom 1 nacionalnom životut različite svetlosti su pađale na njegovu pokretačku i stvara'ačku moć ođ „prvih tupoznavanja đo postanh# 1 usvajanja MHMamleta Rkao „na rođne ipre" (Oten Žumnnmčič), odnošno 0. BauirAhja u problematiku današnjih dana.

Ovu misku prikaza i eseja pisali su dđramatičari, Weritičari, prevođiovi 1 pisci: počevši od prvog pre vođioca Dragutina &*uperla Nhoji „prvi blođ truda. svojega Slovemcima đađe“ još 186. g, da bi se zatim "u anajizama, i #sejiman našli Otonm Župančič, Juš Komak, Yiıan Albert, Prance Koblar, Josip Vidmav, M%Bratko MKrefft, Božidar Borko, Može Mavoršeki i đv, Možđa je otuđa normalno đa se očekuje izvVećš&na rascepkanost knjige, I rascepkanost postoji. Međutim, okolnost da se ovaj veliki lik svetske dramske Jliterature malazi Ww stanju stalmog osvajanja. rasta i približavania njegovoj osnovnoj, odđnošno Bekspirovoj wagonetki, ostvaruje ijednu dijatektićku nit kao vzajeđničku crtu, koja čini ovu zbirku jeđimstvemom. Stalna anwažovanmost i prisustvo svesti da Se đosoemne Ham'et, đaje lion jeđme rađnje koja teče Kroz ovi nisku prikaza: bilo onđa Mada pero antora domese esej, #\iliyofslco»psihološku Yaspravu ili analizu glumačke Rreaćcije — tek jedno je tačno: utisak o rYasfn i osvajanju jednog lika koji već postoji, a ipak ima u evoluciji slovenačkog Hamleta svoje detinjstvo, mladost,i doba zremja. 1 to gotovo uvek tamo gđe jeđino može oživeti | potvrđiti sebe: na sceni,

Tako se pojmovanje, tumačenje i evolucija slovenačkog Hamleta inđentifikuje sa vremenom koje traje već Bto gođina, Trud sutora da pokaže bpostojianis nenapisane slovenačke Knjige. o Hamlietu urodđio je plođom: đuh vremena u kome 86 on, građila, uspeo je da ođabrane građe prenese u ovaj zbornik. Tako stvaranje živog Hamleta nije podređeno jednom Dozoyištu, jednom filozofu, teoretičaru M čak Bekspirologu: daleko pre pođređeno je jednom duhovnom miljeu, Rlimi, u svim mnjenim varijantama, jeđnoj celoi naciji čija je kultura u velikoj umetničkoj tvo-

revini tražila svoj dug.

'Ljubiša Đidić

to nikada ne čini, No Huxley ipak zaključuje da čovjek ne može ivjeti samo od wmjelnošti; oh treba, znanost i tehnologiju, ali ne kao predđestinirani čovjek u mnogim svjetovima, WHuxley ipak postavlja Ditanje đa li je sve većom disproporcionalnošću izvršeno razdvajanje umjetnosti i shanosti, I koliko svojom ulogom nezainteresiranog promatrača znanosti utiče na umjetnika uđaljujući ga svojom izveđenošću od njegovog neposrednog dožiyljavanja? Huxley me đaje ođgovore ni sva MDitanja, no iako zaključuje uverenjem da naučnik i umjetnik treba ruku pod ruku da prođr

Brana CRN ČEVIĆ

Volite diktatore ali mode.

u fotelji.

/ / ·Preveo Uglieša Krstić;

fimaniel Robles

Vezuv „Minerva“, Subotica — Beograd, 1964.

NA PRVI POGLED „Vezuv“ je zanimljiyo 1. zabayne šliyo Kkojem je strana syakh iole ozbiljnija. problu» matika. "U poslednjim danima drugog svetskog rafa vu, izuzetno, atraktivnom prirodnom okviru, začinje he Jjubavna veza jrameđu AlžbcaA Mrancuskog porekla, pomalo herojizianog pripadnika savczničkih trupa (što je bio i sam auto romana), i đomorotitinje, Obđayene svim dražima npeninskog pofnebljn. Bve, o bDiČno, najobičnije reMlo bi se. RBobles, uz to, spretno održava „napetost“ pripoveđanjn insistirajući na okrutnostima. kađ se očekuju lirska zbittja, i sentimentalne đogodđovštine, i obrnuto, Još veštije komponuje fabulu Moristeći se atmosferom i đefaljima ratne Ml tnacije 1! egrolične geografije, izdnzšno primenjuje filmsku tehniku u formiramju dijaloga, M opislvanju scena i u jBlikanju naravi 1 karaktera raznih nacionalmosti, ratom *tešnjenih među napuljskim ruševinama, altyratko, Rkorišti se vim šređstvima đa, &tvor! jJedmu sliku punu đinamike, zvukova i bola, sačinjent, 64 Đokreta, neizvesnosti, života i smrti, Čak se, poređ svih prepreka, i ljubavna priča završava, srećno,

Tpak, da lI sasvim srećno?

Citalac, kao i glavni junak, nijle s fim načisto. Jjubav o hojoj Je reč 'Začela se, istina, „nmš prvi pogled“, ali u tome nema ničeg neobičnog. Ona kao da, je „ptojzišla iz jedne više volle“" meminovna, je. u" kontekstu romana, Ona je uslovljena, usamljenošću koja ispunjava čitav wnutarnji život glavnog junaka, koja, u jednom iremntku prerasta tw beznađe a ispoljava 56 u memoći đa se Šovek nosi sa švurovostima svrta, 1 pošto ne pođlegeme, on traži sWRlonite 1 sVOm bolu, smisao nalazi u syome Dbesmism, mađu u bez nađu. Tađa je sasvim normalna „čežnja za jednom tainom šuštinskom, jednim Wushićeniem bez Rkraia, Žarom mađijuđskim“, Po zajlkonu akcije i reakcije, der fa liwbav, to je potpuno približavanje čovćku 'Dosle leđnogr masimo mdaljavanija, recipročno ramumevanje posle totalnog nesporazuma, spasonosno soliđarisanja posle pogubne amresivnosti; rečju, pobeda čovekove prirođe nađ neprirođom 1 neživotnom {u ovom &lučaju ratnom) situacijom. No, Roblesu nije ta bobbOb krajnji vili, '

Rat je, m stvari, samo jedna od prepreka 28; kovom pošftojanjuv, jedan od pojavnih oblika praznine, nepostojanja, koje, po prirodi stvari, mora da buđe prevaziđeno, porekmu?o, Livbav, hojia je bila njime Đolisnuta, prerasta u Minetičko načelo, oslobađa :čo+ vekove moći i vrline, čini ga neavisnim u “odnosu na snoljašnje islovmosti, omogućuje mu đa pozna sebe i da se ođređi premzt okolini. U tom „kraljev“ stvu pđe dobro i zlo nemnit više smisla“ on postaje „poseđnik botpune nepobitne istime, pređ Room se mrve prljavi ljučski rozlozi“. MDostiže svofu punu meru vetom „da će u takvom šjeđnom trenvhfku novo sunce ishrsnuti iz bezđanma i zablittati svetom đa ga preobraži“. Pobles se, međutim, ni tu me »mđržava,

Po vokaciji, u Prvom ređu, invenfivan hroničar, registrator polifonije dornđals, om čvršto drži 1 sVOjim rukama konc arročnosti. Ako bi svoje rab danie prekinvwo Wnd aktivno. mačela“ Hubovi dostign zenit ono nebi bilo motpino, bilo KnlkvVa, 'dolja" tifikaciju s predmetom "limbhY\i 6 sav 0payidnafark instinktom i merom darovitog umefnika on fiksira neodrživost tog iđeinog atmnja „koje razara svako drugo osećanje {;..) stvarajući pustiniu a svom: poĐeđonosnoni meođolivwom toku“, koje zahteva identifikacilu s predmetom ljubavi do samnođrinanja | predavanje đo obejčenja, koje nežnost pretvara U svirepost, a prava lčnosti ı niene dužnosti. To je glavni konflikt nm koji je čovek osuđem. To je, u isti mah, poenta Moblesovog romnna. Mepienđ je vato više votreba fabu'ć, bre logika dopađonja Nego posleđica neke unutrašmle hkonsekventnosti. Stoga, valjda, Robles nije mogao ili.nije hteo đa ga učini jasnijim. Đelikatnošt Roblesovog postupka majviše Je došla

đo izražaja svakako W mnenametljivom ali neodolji-

vom prezentovanju Mljučnih momenata ljudske psl- ·

hologije, Poređ inventivnosti u tome mu je van sum

nje izvanređno pomoglo osećanje za jezik. Stoga je

uloga prevodioca ovde itekako značajna. Uglješa Kr» stić je, pored napora u pronalaženju. adekvatnih {zraza i rečeničnih konstrukcija? morao da pribegne upotrebi aorista i imperfekta Roja su, iz neražumljivih i nerazumnih razloga, W našem jeziku inače zapostavljena, To me samo da mije naškodđilo čitljivošti štiva nego je doprinelo nijansiranju izražajnij sređstava adekvatnom MNioblesovom. tekstu,

Stanojlo Bogdanović

BHnHHawasaggamagagnRWWANmEBHWBmmpsPRhEHARRRDEWRHHDPWHBBGHRWENMWBAHRHBBRAHRHNNAHRNRBHRBBRBHBBRBHRHREBHEHBHRHBERBNBHREHEpRuRRHHHRHHEMBHRABRGBDHHPBEBMHHBGBRRI

u neistražena područja, ipak u ovoj poslednjoj Knjizi on naginje onom lawrenceovskom (lorensovskom) im pulsu života čiji je imperativ đao još u Rempionu iz” „Rontrakunkta života“, | Ova knjiga, vjerovatno najbolja od svih Huxley" joevih djela. ove vrste, veoma je prijatna i, recimo, imtimna:; ona pređstavlja jeđno vrijedno i nadasve vnalačko ostvarenje OvOg neumornog pisca, preminu108 u novembru 1063. iste gođine kađa se knjiga po

javila u štampi, . · Mario Šuško

PIŠIROĆUMNNIŠ

Ne očekuje se od svakog da u lovu puca, neko mora i da laje. Državnici razmenjuju mišljenja, a vojnici metke. · Lako je velikim ljudima, glava im je u oblacima a stražnjica

Nemojte da : se zanosite neuspesima

KNJIŽEVNE NOVINZ