Књижевне новине

DMI

IZBOR TEMA kod nekih pisaca u velikoj meri je slučajan. Neobavezan susret, neprecviđeni događaj, nclžija izuzetna životna istorija ili društvena pojava mogu da postanu predmet njihovog dela, ali ako umetnika ne nanese put da se s njima sreine, za njegovu praksu te teme nemaju nikakvog značaja. Postoji u literaturi, međulim, i druga vrsta poslenika. Oni su celog života opsedniuti jednom temom, jednom vrstom problema, jednim određenim svetom. I ma koliko se takvim autorima prebacivala ta njihova ograničenost, ne može im se osporiti izvesna studioznost, pošten umetnički stav, potreba za prožubljivanjem (uslovno rečemo) odabranog probiema, nastojanje da se određena ideja što &vestranije umcinicki rasvetli, da se dođe do njene s „Stine,

Ovoj drugoj vrsti pisaca, sudeći po dosadašnjim njegovim romanima, pripada i Milivoje Perović. Najnoviji njegov roman, „Grad na Moravi“ još jedan je dokaz za to. Jedina materijalna novina u odnosu na prethodne njegove knjige je prenošenje pripovedanja u usta junaka i favorizacija letopisa, koji služi kao formalni okvir skromnoj fabuli romana. Isti oni jumaci koji se bore za zemlju ili za novac, isti problemi, kao i u prethodnim romanima, i u ovome poslednjem su se obieli u jednom vremenskom i prostornom olviru. Društvena kohjunktura i individualni nagoni i ovde vitlaju njihovim sudbinama. „Zemljo moja, — ženo... Za čoveka na svetu nema druge radosti do vas dve“ — kaže jedan njegov junak. Čak se i neki motivi ponavljaju ne promenivši se mnogo u novom kontekstu; čak se i iste ličnosti, koje su u „Vucima iz Žute reke“ napustile planinu i uputile se u grad, ponovo pojavljuju u Brestovcu, građu na Moravi. Mada se nigđe ne spominje ime, sasvim je sigurno da je nastavljač pop-Lukinog letopisa u stvari Stole Janković iz romana „Vuci iz Žute reke“, koji sada svojoj nesuđenoj ljubavi Dragi, ponavlja priču o tome kako je niegova majka, visoka figura u crnini, ostala poređ ugla njihovog kućerka kada ga je on napuštao.

Ali ovaj roman je ipak nešto sasvim drugo nego svi oni koji su mu pretfhodili. Sve te ličnosti su se ipak u' koječemu izmenile. Nije to više ona maltene elementarna, bestijalna vitalnost kojoj nema zapreke preko smrti, nije više

LO a O OOUR RU COO GA KOLU CC IUUUA II SE SSC: S Sr CIC < SC TC Ce s i O u CO ek GI SO A S S SSS = OSj

U OVOM kratkom romanu fananih introspektivn:h tkanja i intimnih bolcsniukih imprcsija svet žestne i surovosti iz Paviovićeve prve knjige, zbirke pripovedaka „Krivudava reka“, prisutan je samo kroz biage nagoveštaje, kao uzgreqan detaijj, pomoću kojeg se oqreduju me= sto i vreme zivota nepoznavog ftuberkuioznog bolesnika ćiji anevnik otkriva Jedan noćni putnik, univerzživevski docent, u sumornoi usamljeuosti zab:te sevske kuće u kojoj je, nesrećnim sliica,;cm okoinos.i, morao da provede noć. Okvir romanu XZivoJina Faviovića „UOnevnik nepoznatog", nag:adenog na „n eiegramovom“ konkursu za kra~ki roman, daje noć koja počinje sacpracdjnom nezgoaom, naslavijja se čivanjem sluvajno olkruvenog anevn.ka i završava ranim Juuarnjim odgiaskom, kad neodgovorena pitanja i siuceni odgovori Uustupaju mesto svilu Đuunikove svajkiđdasnyice. TOO: taa Nizom konciznin, brižljivo odmerenih detalja, savps.enih veoma jednostavnom ali dcpadljivom recenicom u kojoj je primetna povremena sk.unost ka zgusnutoj slikovitosti, Pavlović sigurno i neuslijeno gradi siupukuuru svoga TOmana, u prvom redu kao priču o nepoznatom bolesn.ku koji svoje turobne boiesnik:ke dane zapisuje u ŠkO,.ske sveske, a potom, škrto i u drugoin paanu, kao fragmenat iz Žživoine jstorije covcka koji olkriva taj dnevnik. Pisac je u pivom redu zainteresovan za sudbinu muadica koji se kroz anevnik otkriva. Sudbina ' drugog ga zan.ma kao mogućnost kontirastiiranja, kao nužan okvir unutar kojeg se olkriva dnevnikom obuhvaćeni život prvog. Univerzitetski aocent je svoj životni put obeležio prividnim bleskom spoljašnjeg uspeha koji pomiracuju senke unutarnjeg nezadovoljstva i nepresiane životne namrgoaenosfti Nasuprot njemu stoji nepoznati bolesnik, jedan život nedorečen u svojim htenjima, nerazbuktan u svojim emocionamim plamsajima, nagrizen i prerano uništen bolešću. Tačnije rečeno, Pavlović, kao pristalica diskretnih nagoveštaja, istloriju bolesnikovu ne priča do kraja. Mada neđovršeni dnevnik pitan,e o njegovoj. konačnoj sudbini ostavlja bez odgovora, okoinosti pod ko-

wwGnuumun Ine aeirnuanerenaeLenuun neue naam)

A

O PREVODNOJ LITERATURI — verovao sam i verujem — treba da pišu stručnjaci. Oni koji mogu da ocene prevodiočev rad, koji mogu da utvrde meru u kojoj je prevodilac delo stranog jeziškog područja učinio našim delom. Polonisti u ovom slučaju. Presedan činim zato što je u pitanju antologija, izbor iz. savremene, posleratne poljske poezije, žanr dakle koji u osnovi pou:asumeva inaiviqua.:nu jeanu koncvbpciju i isključuje mogućnost prostih računskih radnji u nas u takvim slučajevima uobičajenih („Zašto dve pesme ovog pesnika kad je onaj zastupljen samo jednom“ ... ili: „kako se, moglo dogoditi da uđe ovaj pesnik kad onoga nema“!). Zato što je ova antologija tendenciozna — onakva, uoslalom, kakva antologija kao specifičan vid kr:tike a ne panorama ili istorijski pregled i mora da bude da bi odražavala shvatanja svoga sastavljača, dđa bi postala njegova knjiga. I zato, najzad, što mislim da sem stručnih razgovora o autentižnosti, održivosti i doslednosti sastavljačeve koncepcije, za koje su, pri svemu, najkompe:entn:j1 poljski kritičari, zanimijivi mogu da budu i prvi potpuniji utisci čoveka van struke, kome, su, uostalom, takve knjige i na menjene. | |

Šta nam, dakle, donosi i govori izbor i prevod posleraine poljske poezije Petra, Vujičića, osvedočenog prevod:oca i čoveka od pera i ukusa u najboljem značenju te reči, kome duguiemo. prva upornavanja sa mnogim zranimljivim 'tekstovima i još zanimljivijim piscima?

Svoj izbor Vujičić je koncipirao stavljajući težište na prelomnu 1956. godinu u kojoj. se. najjasnije osetilo da je u Poljskoj isplačen dug dogmatskoj estetici i kada su plodovi stvaralačke impginacije poljskih pesnika, čuvani u staklenim baštama duha, ili oni, koji su tek tad

KNJIŽBVNE NOVINI

MILIVOJE PEROVIC

mi ona maksimalna aktivnost tih pretežno bioloških potemcijala ili, tačnije rečeno, to je ta ista životna moć koja počinje da se modificira, da prelazi u svoju suprotnost, da se razara. Svi fi likovi proživeli su burmu prošlost, svi su oni uziđani u istoriji svoje zemlje i pregalaštvom, i prestupom, i zločinom čak. Ali na svojim samrinskim posteljama, u svojim ogromnim trošnim domov:ma, magazama i dućanima, oni u agoniji polažu i plaćaju račune, pokazuju onu „slabu“, ljudsku stranu, potisnutu bespoštednom borbom za potvrđivanjem pod Suncem. U njihov opipljiv svet novca i njiva lagano ali sigurno i neminovno Dprolite irealni svet snova i htenja, grehova prošlosti i nepravdi sadašnjosti, progone ih žrive sa ovoga i iz zagrobnog sveta. ,

Došavši do tog stupnja u evoluciji svojih junaka, Milivoje Ferović nema više potrebe da se oslanja samo na faktografsku stranu svoje građe. Ubedljivost i istinitost pripovedanja on sada postiže čisto umetničkim sredstvima. Primenivši inverzivni kompozicioni postupak on svome kazivanju obezbeđuje onu dozu neizvesnosti koja

ZIVOJIN PAVLOVIĆ

\

jima je nađen, i stvari sa kojima je nađen, dovoljno neavosmisieno kazuju ono što nije ekspi.cilno rečeno,

_ Priča koja se otkriva kroz dnevnik može biti ispricana u nekoliko reči: mladić sa sela odlazi u veliki grad na školovanje, ali njegove nade u buaucčnost povkopava bolest; nakon godinu dana lečenja vraća se na selo željan da se, prezdraveo i ojačao, vrati živouu i drugim ljuč dima, ali ga oni, kao drukčijeg od sebe, odbijaju; povreaen i oziojeden om pravi jedan nepromišljeni gest, izaziva pogoršanje zdravlja, odiazi u sanatorijum gde čeka i nada se ponovnom. povratku meqau ohne za koje zna da ga neće primiti kao što bi on to želeo. Njegov dnevnik je dnevnik njegove bolesti i, kao bolesnički dnevnik, pre svega, priča o kkoveku koji svoju sudbinu ne može da veže sa onima sa kojima bi hteo, već sa onima sa kojima mora,

Tri dela dnevnika, od kojih je roman 3 vito } sastavljen pošto je sve ostalo ON Slas zivno tkivo kojim se tu i tamo ponešto iz dnevnika nadograđuje i objašnjava, data su kroz tri različita tonaliteta. Prvi, najkraći deo, je

JULIJAN PŠIBOŠ

imali priliku da sazru, zablistali svojom lepotom, bogatstvom i raznovrsnim obiljem. Prateći, istovremeno, pesničke tokove koji su svoj izvor imali u pokretima prvih decenija Ovog veka a transformisana produženja uporedo sa posleratnim pevanjem ı uUupoznavajući nas sa pesnie'ma koji su stvarali van grupa i programa, Vujičić nas uvodi u jedan dinamičan razvojni proces čije faze i vidove, idejne, stilske i sintaksičke, različito primamo i doživljavamo. Jako u stihovima gotovo svih odabranih pesnika, bez obzira na oblik i razmere, osećamo čvrstu povezanost sa nacionalnim ilom i „OVO-

Sitne brige velikog života

Milivoje Perović: „GRAD NA MORBAVI“, „Nolit“, Beograd 1965.

je neophodna da se tekst do kraja s interesovanjem cita, Uzevši kao potku svoga romana letopis mesnih popova, koji treba da nastavi mladi intelektualac koga nije progutala baruština palanačke almosfere, on je retrospekciju u kazivanju učinio najprirodnijim i najadekvatnijim načinom izražavanja. Na taj načm su događaji, obavijeni velom tajanstvenosti i patinom prošlosti, poovali konacuzovaniji i upvLalujiviji i, ŠtO je još važnije, time je omogućeno da o njima pričaju sami akteri ili očevici. Tako je jeđan isti događaj viđen očima različitih ličnosti, projektovan kroz razne individualnosti, različite pobude. Time se, na jednoj strani, mnogo dobija u ocrtavanju karaklera, u individualisanju likova, što opet doprinosi intenzifikaciji njihovih sukoba, a na drugoj — tako se potencira nesaznajnost konačne istine, njema slojevitost, varijabilnost i relativnost. „Ali po svoj prilici pravu istinu niko neće ni saznati“ — konstatuje se u romanu. Time se ta istina plastičnije utvrđuje i predstavlja iitaocu.

Na taj način je Milivoje Perović stvorio sebi mogućnost da se još više približi cilju kome

Život kao čekanje nada

Živojin Pavlović: „DNEVNIK NEPOZNATOG“, i „Otokar. Keršovani“, Rijćka 1965. |

kratka i naglašeno poeiska evokacija srećne'

pros:.osti naiusena mnmeodredđdenim „neprijatnim sluinjama. U drugom, životno najintezivnijem deuu, osnovnu boju odreauje duboko naglasena želja za povratkom životu koju ljudski surovo i nemiiosrdnu izjedaju odbojni gesvovi onih kojima bi prezdraveli bolesnik želeo da se vrati, U trećem delu, u sanatorijumu, gde su svi izjednačeni u bolesti, gde izuzetno postaje svakidasnje a svakiqašnje izuzetmo, nadvija se neizvesnost, neprijtana senka jedino mogućnog raskršća — ozaravljenje ili smrt — sa krajnje neodredenom perspektivom,

Reči namenjene u prvom ređu samom sebi, kao izvestan vid psihičkog pražnjenja i objašnjavanja životnih okolnosti u kojima se našao, kao neposredni utisci zapisivani onim redom kojim su primani, bolesničke beleške nepoznatog poseduju draž jednostavnosti i privlačnost neposrednih životnih saznanja. Bolesnik beleži svoje nedoumice i svoje nade, zapisuje svoja neprijatna iskustva o ljudima, pokušava da odgovori na pitanja čiji se odgovori nameću kao neprijatne i najmanje željene istine, privikava se na mogućnost konačnog i nepovratnog

Savremena poljska poezija

Odabrao i preveo Petar Vujičić, „Nolit“, Beograd 1964.

zemaljskom“, „konkretnom, reklo bi se čak društvenom problematikom — što je takođe bitna osobenost ove antologije — „najkarakterističnijih primera pesništva prve posleratne decenije, kada su pesnici više služili stvari no-

Vog poretka nego li stvari poezije, u ovoj anto- ·

logiji nema. Prisustvo i težina tog vremena osećaju se po čestom spominjanju antologičara, n mnogo više po razgranatosti, uzleta i visini dometa znaainog „pokolenjia 56“ i uzora koji su mu, bez obzira na generacijske razlike, prethodili. Pokolenja za koje se, očevidno je, Vezuju Vujičićeve simpatije i za koje je — sa

teže svi umetnici, mogućnosti da slučajnu, pro-. zalčnu, naoko banalnu beznačajnost, digne na. jedan poetski nivo, da obuhvati čitav jedan pe-, riod u istoriji jednog po mnogo čemu speciiičnog življa -i da, što je svakako najvažnije, predstavi svoje junake u svoj njihovoj kompleksnosti, u· svom njihovom sjaju i svoj njihovoj bedi. Da u slici jedne duboke provincije, koja ima svoj osobiti kolorit, svoje veličine, mitove i istine, nekad naivne, nekad opštevažeće, nekad humane, drugi put neshvatljivo surove, ćiftinske ili poetske, oživi autenidine ljudske likove. Perović je ovaj put vrlo vešto iskoristio svoje sposobnosti slikana individualnosti. On je, kada bi postigao dovoljnu izra”itost svakog po'e nog, junaka, veštim umetničkim postupkom činio', nestvarnima međe koje ih razuvajaju, Suyurao jedam novi, živ i prirodan spoj i tako njihovim. istinama dodao i svoju istinu o njima: „Da: ja se bojim smrbi kao Jeremija, i mrzim ovo mrtvo polje kao Makarije, i bio sam sladostrasnik kao Ariton“. a n

A čitavu tu svoju građevinu Perović je podigao na jednoj u teoriji literature dobro boznatoj postavci po kojoj je pisanje čin kompenzac:je. U finalu romana, kad se fabula rasplete,. kad se struktura romana potpuno razjasni, kad poenta rasvetli njegovu kompoziciju, onda kad čitalac konačno sazna da je pop Luka Halži'Kostin sin, da mu je Draga sestra po ocu, tek onda se otkrije da je mladoga nastavljača letopisa u Tularsku crkvu dovela neuzvraćena ljubav prema toj zreloj i prezreloj lepotici Dragi, njegova samoća, njegova neispunjenost. Pored toga što u mnogome razjašnjava i likove i događaje romana, pored toga šio služi kao objašnjenje i motivacija mnogim postupcima junaka, taj finale ima značaj kao teoretska fowmuacija stvaralačkog čina. U svetlu toga finala postaju mnogo jasniji čak i oni likovi koji nisu ni u kakvoj direkinoj vezi,sa ovom „ukletom“ porodicom. Njime se zaokružuju životne istorije i došljaka i domorodaca, njime se dokazuje oprav= danost zapisivanja tih istorija.

Stanojlo Bogdanović

odlaska sred almosfere u kojoj je najveća mudYostb ne otcajavati i umeti se priviknuti ı na najgore. Pisac je srećno našao ton koji )e pogouovao altosferi junakove svesti dubDoso određene njegovim saznanjem o bolesti, ton lisem patetike i samosažaljivog, jadikovnog kolov,ta koji se ne izbegava uvek tako lako u „bolesn.čkim“ romanima. Hrabro i bez sentimentainosti u „Dnevniku nepoznatog“ Jedan mladi čovek uči da prihvati svoju sudbinu. Diskreitni akcenti duge i prigušene životne ojađenosti, grubi Sudari sa ljudskom nesentimentalnošću daju ovom delu prizvuk seinog putovanja ka tragičnim samosaznanjima kroz tragično odupiranje newminovnosti neprijatnih istina,

Lišen želje da poseže za dubokim filozofskim pitanjima života i smrti, Pavlović je nepreten'cjozno i sa jednostavnošću koja je njegova ve~

miUiDUika spisateljska vrjiina, ispričao Jedna nesvaki~

dašnju istoriju o mladiću koji je pratio svoj put ka umiranju. Ovom delu dubinu ne daju ni izuzetna misaonost ni retki psihološki zahvati, nego neposrednost surovog ljudskog iskustva koje je jedan mladić hronicarskom isrenošću beležio u svoje školske sveske. Ova knjiga o čoveku nemoćnom u svojim htenjima, netaktičnom u svojoj egocentričnosti, žalosnog u svojim ljudskim zabludama nema pravog završelka, ali se u njoj ipak sve završava. Nakon prvog šoka koji je doživeo usled susreta sa zapisima nepoznatog, nakon prvih „usijanih pitanja“ koja su mu se vrzmala po glavi dok je čitao ispisane stranice, putnik se, uz truckanje voza, gubi u dremežu, zaboravljajući „sve ono što je do tog časa doživljavao“. Premda bez konačnih odgovora ovaj završetak je sasvim ljudski i sasvim u skladu sa Pavlovićevom istinom o ljudima, bez obzira da li se njegov zaborav shvata kao neminovna posledica neprospavane noći ili kao surova upormost sopstvene svakidašnjice sa nizom svojih pitanja na koja se stalno i bez odlaganja mora odgovarati.

Dušan Puvačić

mim tim je razumljivo — u nama probuđen naj= veći interes. .

Time se, naravno, ne želi reći da fina lirsko-refleksivna žica Leopolda Stafa, nekadašnjeg vođe najjače međuratne pesničke grupe „Skamandar“, ne nailazi u nama na odjek; niti da nismo uživali čitajući elegične stihove Jana T.ehonja, „čistu“ liriku Jaroslava Ivaškjevd:a, ljubavne pesme Marije Pavlikovske — Jasnoževske; niti da se nismo identifikovali sa smislom i vrednostima angažovane poezije Adama Važika i Vladislava Bronjevskog, a još manje se htelo reći da među odabranim pesmama Julijana Tuvima (Ab urbe condita), Antoni-a Slonimskog (Nokturno) i naročito Mječislava Jastruna (Povratak) nema takvih kojih ćemo se sećati i vraćati im se.

"Time se htelo reći da smo ove i one nespomenute pesnike čitali kao da se susrećemo sa starim, veoma poštovanim znancima kojima se uvek sa dužnim respektom poklonimo, kod ko= jih smo sigurni da će nam svojim već pomalo drhtavim glasom ispričati neku od divnih priča iz svog prebogatog iskustva. Čar frapantne novine, posebno uzbuđenje, angažovanje sveko= like naše emocionalne i intelektualne energije „oni, međutim, retko mogu da izazovu. Njihovu mudrost i dostojanstvenu lepotu zasenjuju zagonetke, sasvim nove ili one trajne. Ili, možđa tačnije, naša potreba da za takvim zagonetkama tragamo. Prihvatajući Eliotovo uverenje da se pesnik, suočen sa večno istim problemima koji iskrsavaju uvek u novim formama, nalazi pred jednom „beskrajnom avanturom, mi tragamo za opštim i večnim idejama i temama skrivenim u pesničkim zagonetkema koje je stvorio tako-

Nastavak na 4 strani

· Bogdan A. Popović | 3