Књижевне новине

· ranim slikama,

· pomalo i latalnost ove poezije,

„4 kao nemiru koji

DUO KNUISA,

Ciril Zlobec Nuayjimza osam „Založba lipa“, Koper 1964.

)

BITAN PROBLEM nove Zlobecove poezije u knjizi ·

„Najina oaza“ jeste smisao čovekovog razočaranja danas. Pesnik govori o ljudskoj samoći kao o tereiu ga proganja, govori o ljiubavi ali ne kao izuzetnoi miadenačkoj sreći već kao o fatalnosti u kojoj čovek posrče; to njsu čulna doživljavanja već razmišljanja o ljubavi kao izuzetnoj filozo{iji života. Znači, ova je poezija više promišijena nego Što je proosećana, više je konstruisana nego što je nalog emocija, moranje strasti, temperamenta i senzibiliteta. Ona je problemska i njeni su problemi duboki, ali potka iz koje je izatkana nema onu gipkost lirske svile koja izaziva osećanja nežnosti iji pak bola koji ili oštro reže ili trnovito drmusa i pod-

'muklo razjeđa dušu. U ovoj se poeziji ma momente

jake misli guše i grcaju u tvrđom stihu, u isforsimetaforama i simbolima. Zlobec je zagledan u donje slojeve života i u njemu žive uzaVrele ambicije da svet i život uvek vidi i iskaže u noyom i još nesledanom svetlu. Rekao bih da je to a naročito one sa ljubavnom tematikom, jer u njegovoj ljubavnoj lirici

. Ima pesama koje su naprosto sračunate da izazovu

određene nove misaone elekte — kao u pesmama „Čudovita pustolovščina“ i „Balađa o naši prispodobi“. Ove su pesme date u oštrim kontrastima „običnog,

. svakodnevnog života i sanjarenja o njemu, o njego-

„vim dilemama i bezizlazima, ali u svojim završnim

poentama naročito „Čudovita pustolovščina“ · asocira već spomenuti etički problem — smjsao razočaranja

danas.

U ovom slučaju bitna je činjenica da Cirll Zlo-

.bec razočaranje brisvaja i alirmiše ga kao svaki„dašnje bivstvo, a ne kao slabost; za njega je to do-

kaz da znamo sanjati: „Razočarenje je naše bistvo, ne slabost. V dokaz nam je, da znamo sanjati, v dokaz, da še prenašamo udarce.“

Pitam se nije li to jedan od vidova Zlobecovog

| pesimizma koji se uzdiže do širokih psiholoških raz-

mera, koji je izvan estetske sfere njegove generacije. Kažem izvan jer se vilo često njegovi pogledi izjedr načuju sa pogledima pesnika sa kojima je stupio u

. Slovenačku književnost, a on je ipak po mnogo čemu

izuzetan, pa i jsključiv po načinu mišljenja i oblikovanja svojih. misli. Među svojim savremenicima je najintelektualniji i nekako ga racionalno najviše privlače podluhvati esencijalnih pitanja našega vremena. U izvesnom smislu rekao bih, da je u njegovoj poeziji ostvarena slika sveta koja teži đa se oslobodi košmara i trauma nagomilanih u svesti, ali ima i takvih trenutaka kad se može reći đa se njegova poetska vizija sveta zasniva na nemogućnosti ostvarenja slobode, kao u pesmi „Vrata“. Pesnik kaže da su vrata u životu svuđa postavljena: pored svake ljubavi, poređ svake naše misli, poredđ svakog našeg

| osećanja — svuđa je otvorena međa za svet, ali:

„nikoli ne bom mogel, da bi občutil radost celovitosti človeka!“

„Zlobec pokušava u svojoj poeziji đa analitički dođe ' do suštine trajanja, a time i do stvarnog čovekovog

"stven i ovoj zbirci,

položaja u vremenu i prostoru, ali u tome svom iaš{ojanju nije istrajan i vrlo često upađa u nerazmrsive tajne i zato u svojim vizijama ostaje trajni zatočenik praznine, zato se neprekidno nalazi u nemirnom i na momente uzaludnom traženju sebe, jer je, kako i sam kaže, nepouzđaniji ođ putokaza. Međutim, nije u svim pesmama Zlobecova poezija zatamnjena i zaokružena osećanjima bezizlaza i nije sva britko inteJektualistička. Kad je stvarana na osnovu doživljaja ona je jaka, prisma i neposredna, onda zrači slojevitost, dubinu i stvarni ljudski smisao života, onđa je lirski lepa, doterana, rečita i emotivno razigrana, Međutim, kad je inspirisana nekom filozofskom idejom i kad je upletena u vanemotivne kontemplacije, kađ racionalno ispovedđa smdsao ili

·NEPREVIEDENIE KNJIGIE

Veronica Porumbacu

MEMORIA CUVINTELOR

Editura pentru. Literatura, Bucuresti, 1963.

VERONIKA PORUMBAKU se javlja u rumunskoj literaturi pre deceniju i po i otad spada među đobro poznate i cenjene pesnike Rumunije. Ako prelistamo njene ranije zbirke pesama viđećemo da svaka od njih odzvanja istim osnovnim tonom koji je svojIzvor OVOg osnovnog tona je

'svetlo koje se u sumraku pali po ulicama, raspolo-

ženje kuće bez prošlosti sazidane tek neđavno u no» voj gradskoj četvrti, igra senki u bašti, prisnost porodične zajednice, mir u noći, A to su svakodnevne obične stvari koje podstiču na melanholičnu zamišljenost, koje se lako variraju i zavode u impresionizam. Ali i u ovim jednostavnim stvarima, u ovoj okolini koja rasipa vedrinu i tugu, Veronika Porumbaku pronalazi one momente koji njenom stihu daju poleta da se odvoji od impresionističkog raspoloženja. ?

Prvi ciklus najrečitije pokazuje da je glavna karakteristika talenta Veronike Porumbaku: tačnost opažanja, gledanje osmotrenih pojava kroz neobični ugao i njihovo iznošenje pred nas. To je smisao VeČine njenih pesama, Jedna pesma, na primer, gOovoOri da pesnik s prozora viđi čudnu projekciju sveta, to jest vidi kako se dugo i nesvesno sakupljene i Sslagane impresije odjednom prenu i upute niz. misli koji istražuje smisao ljudskog života. Druga jedna, pak, odaje tajnu kako se doživljaji koji dremaju na dnu ženske duše, čim ugleđaju lutku koja nikad ne spava i nikad ne rasle, neočekivano zahuktaju u po-

4

besmisao života, onda se onaj prisni lirski fluid gubi 1 lirika se pretvara u mnaraciju, počtska reč gubi svoju osnovnu podlogu — i slikovitost, emotivnost i neposrednost, To znači, pesnik ne sme da bude pretenciozan, ne sme po svaku cenu da bude mudar, jer pravi pesnik uvek emotivno reaguje, u njemu uvek živi strastveni i britki vatromet reči kojim on u pravom frenutku zapljusne jeđan svoj lični doživljaj. Ustvari, pesnik neposredno reaguje, jer pesma je uvek izraz trenutačnih nemira i raspoloženja. Bojim se da takvih trenutaka kođ Zlobeca ima malo jer on je po svojoj prirodi više intelektualan i racionalan nego što je emotivan. Uz to ovaj je pesnik sklon epskom jispovedanju, lirski kroki mu je preuzak jer kompleksnije doživljava. Zlobec je jednom prilikom i rekao da je stih nemoćan da Ba izrazii zato je pribegao prozi (romanu). Očito je da je u prozi koncizniji, zreliji i dublji, tim pre što je svoi roman „Moška leta našeg otraštva“ kao iskusan liričar zapljuskivao vrelim poetskim pasažima.

Poezija Cirila Zlobeca je prisna i lirski raspevana onda kad traga za odbeglim. detinjstvom, kad se.nalazi pod blagim „svodđdovima njegovog raspevanog neba „—ltad iz nje šikne gust mlaz doživljaja, reči se zažare i ustrepere, probudi se u njemu jaka lirska ekstaza i njegov stih postaje nežan i Vedar. To nas navodi na tvrdnju da u Zlobecovoj poeziji ima neke neobične lirske svežine; na momente je toliko zrela (poovski duboka) i senzibilna da nas od mekog dubokog zračenja zahvati britka vatrai prosto gorimo u njenom intimnome žaru, ali nas isto tako, naglo i neočekivano zapljusne ledeni talas i ostajemo zapanjeni u oštricama njenih i emotivnih i estetskih suprotnosti. Na momente iza dugih bdenja u ovoj poeziji iz nas navire pitanje: nije li Zlobec svesno ovako komponovao svoju poeziju i ne krije li se njena vrednost baš u ovakvom. njenom tretiranju i izražavanju problema; nije li ona baš zbog ovakvog obeležja sva izvan tradicije?

Milivoje Marković

Emil Koloszvari Grandpierre

EHBimeme časti

„Forum“, Novi Sad 1964; preveo Josip Kulić

NEOSPORNA JE POTREBA praćenja književnosti u zemljama koje nas okružuju (ponekad se tu nalaze otkrovenja, pomislimo samo na Rumuna Panaita Istratia), ali isto je toliko neosporna i činjenica da se ne niora baš sve prevoditi i štampati.

Koložvarijeve pripovetke, objavljene u ovoj zbirci, su na nivou naših trećerazrednih pisaca, pa kad već imamo (i štampamo ih) domaće trećerazredne pisce ne moramo fakvu literaturu i uvoziti.

Koložvari je dobio lepo obrazovanje (školovan je u Francuskoj), mnogo je putovao i čitao — tako je stekao veliko literarno i Životno iskustvo, ali nije naučio da od malih stvari pravi veliku literaturu, pričanje mu je monotono i dosadno.

Simpatična je piščeva ironija upućena na adresu malograđana u provincijskom građu, ali (na žŽalost) mi se .sa,mjom upoznajemo po cenu napora i čvrste ·odluke da knjigu pročitamo do kraja. Taj svet Dpitomog grada '(senzacije su prevareni muževi i pronevere opštinskog blagajnika ili ekscesi starog spahije i njegovih kćeri) protiče pred nama kao tiha reka, ali ne roni breg svaka tiha voda.

Anegdotske slike malih ljudi koji se nađuvavaju ne bi li bili veći pređ sobom i poneki vic su porozna građa povezana pogrešnim malterom u građevinu koja teško odoleva prolećnom povetarcu.

Pripovetke je preveo Josip Kulić, pomogao mu je lektor Vasa Vučković (ni on nije napravio čudo), ali

sve je ostalo korektno, školski čisto, na oko lepo, u suštini dosadno.

Aleksandar Badnjarević PrcarusairEı aaa a ar aaa a ariiazrIEEegerE iranu raazıCiWPaUi a aKrOr ruz prne zieRı

kret. Lako bi bilo reći: ove misli nisu baš move, jer se lira muškarca već mnogo puta uspešno porvala s njima. Ali one ipak imaju i nečeg novog: atmosferu ovih pesama izaziva ljupko divljenje žene koja se kreće po svetu misli. Možđa baš to divljenje čini poeziju Veronike Porumbaku onoliko individualnom: ova poezija je u stanju odjednom. đa pokaže ne samo sadržinu misli mego i njeno raspoloženje,

I oko njenih političkih uzbuđenja leprša se ista ova atmosfera u stihovima ciklusa „Razgovori s četiri vetra“ — bilo da ženstvenom toplinom poziva Rafaela Albertija u svoju đomovinu, bilo da Sikveirosu upućuje svoje usklike, bilo dđa proklinje Ajhmana .I tu je nemogućno ne prepoznati trag ženske ruke i ženi svojstvenu snagu za stvaranje raspoloženja.

Najkarakterističniji ciklus njene zbirke je „Sećanje reči“ Verovatno ga je izabrala za naslov zbirke zalio što u ovim pesmama odgoneta najuzbudljivije tajne svoga pesničkog rađa, i jer u ovom ciklusu obraća najviše pažnje onim ljudskim stvarima Koje uopšte i radi jednostavnosti obično nazivamo večno ljudskim i koje — očevidno — i nju samu najviše interesuju. Taj svet je svet mira, stalnosti i posma-– tranja, čiji tihi mir ne remeti ništa; to je vasiona najstalnijih i najljuđskijih stvari: reči. Ta reč je kolevka, majka koja hrani, i pratilac verniji ođ senke, ona je nađahnjuje, ona joj je sredstvo i materijal, Duša stvari zrači iz reči prema njoj i ona strastveno traži i istražuje prirođu te emanacije; ako i ima izvesnog mučenja u ovom ciklusu, onda je to nemir ovog istraživanja. Istražuje Kristalnu Rkombpoziciju, volela bi đa mađe osećajnu i intelektualnu pot-

punost reči, volela bi da poznaje njenu genezu ,đa za .,

sebe oslobođi mjene skrivene snage i da u svoju službu stavi energiju koja pobeđuje prolaznost. U ovom ciklusu se vređaju mjene majbolje pesme i najuspelija rešenja ritmike i forme.

U četvrtom ciklusu pesnikinja posmatra stvaralačke tokove prirode, razmišljajući dok proširuje uski svet svakodnevnih stvari. I pesnička sredstva su joj apstrakinija nego li u bilo kojem ranijem ciklusu, način posmatranja joj je intelektualniji i filozofskiji. Ovaj ciklus pokazuje đa Veronika Porumbaku još mnogo novog može da da rumunskoj literaturi i poeziji uopšte, pokazuje đa su dđuhovna prostranstva i snažne pesničke sinteze sleđeća instanca ma njenom putu ka visokim artističkim ciljevima.

Njena pesnička snaga, uostalom, potvrđena je 1 ovom, zbirkom. „, }

O sda, |. 'Aleksandar Popović

Dejvid Huart

Hunvaaziijza vasa < onBmza anali jal

„Sedma sila“, Beograd 1965.

ŽIVOTNA STORIJA Dejviđa Hauarta koji je rođen u Londonu 1912. umnogome se podudara sa sudbinama njegovih vršnjaka koji su u angloameričkom svetu menjali profesije i tragali za uspehom i za srećom. I Dejvid MHauart bio je tehničar u BBC-u, zatim urednik, vojnik koji je komandovao motornom jahfom i učestvovao u izvlačenju engleskog ekspeđicionog korpusa iz Denkerka, pomagao morveški pokret olpora, bio projektant i graditelj ribarskih brođova i jahti i, najzad, pisac koji je u mnogim pasažima svoje Knjige sublimirao svoje, bogato životno iskustvo, Njegova knjiga „Umiremo sami“ doživela je u Imgleskoj i Americi čitav niz izdanja a kritika ju je ocenila kao jedan od nesumnjivih dometa. engleske i, uopšte, angloameričke moderne novelistike. Iz pcrioda svojih akcija u Norveškoj, Dejvid Hauart napisao je knjigu „Preko u Norvešku“,

I knjiga koja je sađa pred nama, „Invazija na Normandiju“ (D-Day), odaje da je pisana rukom čoveka koji je lutao labirintima svoje sopstvene situiranosti u životu i bio hrabar đa se angažuje u događajima. Zato ovo njegovo delo koliko je reportaža čoveka koji je prošao kroz surove ratne dane toliko je i novelistika zasnovana na konkretnim živim događajima; akteri su ljudi koji su uistinu svojim telima Mkrčili put ka gnezdu hitlerizma u kovitu čelika, dima, betona i krvi. I kao što mnogi kadrovi Zanukovog filma „Najduži dan“ inspirativno prenose gledaoca u atmosferu juriša na Hitlerov „Atlantski bedem“, tako i knjiga Dejviđa Hauarta dočarava atmosferu onih dana kađa su se od krvi natopile plaže normađijskih letovališta.

Bilo bi pogrešno ako bismo pretpostavili dar knjiga Dejviđa Hauarta prikazuje samo ono „objektivno“, tj. krv, čelik, beton, juriše, obimne strategijsko-taktičke manevre; ne, Hauart govori jezikom istinitih i dubokih činjenica o ljuđima, sa po dve do tri rećenice i sa gotovo najoskudnijim leksičkim sredstvima on karakteriše čoveka, on govori njegovu autentičnu istinu, pre svega o dubokoljudskim i stvarnim molivima njegove boračke angažovanosti.

TI tako, pred nama đefiluju ne samo fenkovi, avioni, mudri generali i čitava sila invazionog korpusa, već pre svega pred nama su ljudi, autentični i stvarni u punoj svojoj vrednosti ljudskog doživljavanja jedne od presudnih bitaka protiv hjtlerovske tiranije. Zato se ova knjiga čita ne samo kao reportaža koja doseže negde domete Egona Ervina Kiša ili Kornelijusa Rajana, več i kao umetničko sveđočanstvo jednog vremena koje je opomena savesti i podsticaj ka istinitom traženju jezika mira i slobode.

Branko Peić

'Polavzia wzami

Književno društvo „Nestor. Žučni“, Niš 1964.

RAZLOG STVARANJA zbirke „Pohvala vatri“, koja predstavlia pokušaj da se javnosti prezentira posleraino stvaralaštvo niških pesnika trebalo bi tražiti u rečima sastavljača ove „antologije“, Save Penčića: „Ja hoću da pozđravim jedan akt — prvu posleratnu smotru niških pesnika koja potvrđuje njihovo postojanje i koja treba da ih ohrabri i pomogne im đa glasnije saopšte svoju prisutnost i savlađaju onaj sumorni oblik provincijske ihferiornosti ukoliko ta inferiornost postoji“.

Na žalost, iz samih ovih misli proizilazi činjenica postojanja kompleksa „literarne provincije“, iz samog konteksta i tona predgovora proizilazi kod mene uverenje da je stvarni motiv izdavanja ove Knjige u mr.ogome upravo ta kobna „provincijska inferiornost“. Čak i ako previdimo i prečujemo disharmoničnost i neukusnu patetiku same uvodne reči koja je imala za svrhu da svojom toplinom pruži podršku još neafirmisanim pesnicima, sama pomisao da ma neki način treba dokazivati postojanje poetske reči jednoga kraja koji je dao Branka Miljkovića, koji je dao Radoslava Vojvođića i Gorđanu Todorović (i njihovi stihovi su u ovoj zibrci) tužno je svedočanstvo. Svedočanstvo nesigurnosti u mogućnost ravnopravnog tretmana „provincijskih“ pisaca među ljuđima Koji se bave literaturom.

U ovom smislu ukazuje se kao opravđana misao da razloge za postojanje onoga što se može nazvati „literarnom provincijom“ ne {reba tražiti u geografskoj distanci između nekog građa i metropole, niti u nekoj itradđiciji, niti u nekom nepoverenju stvaraocima iz provincije, od strane publike iz glavnih gradova, već u inferlormosti koju svome izrazu i svojoj ličnosti nameću ljudi koji bi na neki način bili ugroženi i da žive u metropoli,

Gotovo svi ovi pesnici sarađivali su ili sarađuju sa književnim listovima i časopisima glavnog grada i na taj način svakako dobijaju priliku da se afirmišu, imaju za to svakako veće mogućnosti nego što im može pružiti jedna ovako nnekompletna zbirka. Zar ovakva jedna potreba za samopotvrđivanjem ne vodi ka eventualnosti da jednoga dana naša zemlja bude podeljena po „literarnim srezovima“.

_Brana CRNČEVIĆ

prema.

DILI BC UJIIJIŠ

Budali ne vredi da se penje, ona ne zna šta će tamo.

Život je spletka okolnosti.

Kad poludi

zemnom carstvu Ti spavaš ljubavi i Daleko od mene

Iza prozora mešto mi tiho šapuće Tvoj sam Pod mojim čelom gori Prognan, sam Ođ svega što živi Daleko sam Od svega što žubori Ja beskraj moći tvoje Na plećima nosim 4 sutra ljubavi Zaštitićeš me od moje memoći Od moje kobi Cvet ćeš mi isplakati u grudi To boli Kaži mi danas Sto si prećutala juče Kaži Jer vreme ne govori.

prostor

Jakob GROBAROV

————————.ın čGTŠčfMiantw•htčT arenu,

Mali značaj ovakve zamisli ne smeta nam da ka. žemo da su svi pesnici koji su zastupljeni u ovoj zbirci talentovani, da jmaju snage da iskažu i upečatiljive i tople i snažne poetske reči, i đa im je zajedničko to da nijeđan od njih (ovde, naravno, ne pišem o Branku Miljkoviću, Radoslavu Vojvodiću i Gordani Todorović, već samo o onim nedovoljno afirmisanim) nije još postigao punu stvaralačku zre. lost. Izuzetak je, možđa, jedino Veljko Vidaković koji je govorio jednom lepom životnom i ljudskom senzibilnošću, i stvorio jednu već u velikoj meri ofor. mljenu i samosvojnu poeziju. Na ostale pesnike: Ljubu Stanojevića, Dimitrija Milenkovića, Dobrivoja Jevtića, Sinišu Petkovića, Simona Milčića. | „Miroljuba Todorovića i najmlađeg ali, po mom mišljenju najtlalontovanijeg i najnedorečnijeg, Zorana Milića, može se uglavnom odnositi Penčićeva pretpostavka da loš nisu napisali svoju najbolju pesmu.

Vlastimir Petković

Mihailo Đurić

Soeioloesišinm SIakhsa Velenn „Matica Hrvatska“, Zagreb 1964.

PROŠLE GODINE navrši!o se sto godina od rođenja Maksa Vebera,' sociologa i mislioca čiji je uticaj, tokom poslednjih deset-petnaest godina. dostigao „razmere kojima se meri samo uticaj najvećih među velikima“. „Po gotovo nepodđeljenom sudu „merodavnih predstavnika zapadnoevropske i američke Sso·ciologije, Veber spada u ređ najvećih i najznačajnijih mislilaca našeg stoleća, a. čak i u šjrokim.meaka-– demskim krugovima Veberova «dela uživaju danas ugled klasičnih dela sociološke literature“. Ovo je, verovatno, bio jedan od razloga — pored toga što je autor ove knjige, Mihailo Đurić, poznat kao poštovalac i izvanredan poznavalac dela Maksa Vebera kojim su se urednik i izdavačko odeljenje Matice hrvatske rukovodili kada su se odlučili da u svoja izdanja uvrste ovu Knjigu.

Knjiga Mihaila Đurića podseća unekoliko na jedno englesko jzdanje nekih Veberovih rađova za koje su izvanredan i prilično iscrpan uvod napisali prevođioci Hans Gert i Rajt Mjls. Samo, za razliku ođ spomenutog uvođa ovom engleskom izđanju, tekst Mihajla Đurića predstavlja još podrobniju i obuhvatniju studiju o životu i delu ovog velikog savremenog mislioca. U njoj su prikazani ne samo život i osnovne sociološke koncepcije Maksa Vebera, nego i filozofske pretpostavke od kojih Veber polazi, zatim njegove teorije o prirođi i poreklu kapitalizma, društvenoj strukturi i organizaciji (u okviru OVOB poglavlja Mihailo Đurić je izložio i Veberovo gledište o perspektivi birokratije u socijalizmu), sistemu socioloških kategorija, o Veberovom đoprinosu izgradnji jedne muetođologije socioloških istraživanja itd. Mihailo Đurić je u našoj sredini već odavno pribavio sebi reputaciju izvanredno solidnog i oduševljenog naučnog radnika u oblasti durštvenih nauka, a naročito kao poznavaoca učenja Maksa Vebera. Stoga je sasvim razumljivo đa njegova studija predstavlja, u stvari, jeđar. vređan sintetički rad — sintetički u tom smislu što su u njemu sadržane gotovo sve ideje najznačajnijih autora koji su se istakli proučavanjem Veberovog dela.

Što se tiče izbora iz Veberovih rađova, on bi, moElo bi se slobodno reči, bio u punom smislu te reči reprezentativan samo da je u njemu dato nešto više Veberovih tekstova koji se odnose na razmatranja vanevropskih religija, a koja zauzimaju značajno mesto u celokupnom Veberovom opusu, Inače, Đurićev prevođ Veberovih tekstova je zaista retko uspeo, čime se u znatnoj meri pomoglo da autentična Veberova misao postane još razumljivija i bliža našem

čitaocu, Aleksandar A. Miljković

· Giljotinja je zamenjena telefonom. Lako je biti patriota u današnjim uslovima.

Više prema zaslugama, manje prema radu.

|