Књижевне новине

prevedeni esej prevedeni esej ~

KAD POGLEDA iza sebe, kritičar vidi evnuhovu .

senki, Ko bi bio kritičar ako može da bude pisac? Ko bi iskivao ma i najtananiji uvid u loostojevskog đa može da zavari i najmanji delić Karamazovin, ili dokazivao Lorensovu uravnoteženost da može da Uuobliči slobodmo buktanje života u Dugi? Sva velika književnost potiče iz Je dur aćsir de durer, OpOrOg pronalaska duha protiv , smrti, nade da. se vreme presegne stvaralackom snagom. „Sjaj pada iz vazduha“, ižetiri reči i trik sa zvubhom koji postaje sve sumorniji. Ali one traju duže od tri veka, Ko bi izabrao da bude književni kritičar da može postići da stih peva, ili da može da stvori, iz svog sopstvenog smirtnog bića, živu prozu, ličnost koja ce trajati? Većina ljudi nastavlja svoj prašnjavi život posle smrfi u sta-

Tim telefonskim imenicima (mjlosrdno je što se ·

čuvaju u BHBritanskom muzeju); u slovnoj činjenici njihove egzistencije ima manje istine i žetve života nego u Palstafu ili gospođi de Germant. Sto su ih zamislili. |

Kritičar živi od izajmljenog, On piše O. Moraju mu s5e dati pesma, roman iM drama; kritika postoji milošcu tuđeg genija, Pomoću stila i sama kritika može postati literatura. Ali ovo se dešava obično onda kađ pisac 'deluje kao kritičar svog sopstvenog dela ili kao pratiJac svoje poezije, kad je Koulridžova 'Kritika delo u nastajanju ili kritika TT. S. Mliota pro.paganda. Ima li ikog drugog sem Sent-Beva ko književnosti pripada isključivo kao kritjžar? Kritika ne daje jeziku život.

Ovo su jednostavne istine (i pošten kritičar ih sam Sebi govori u: praskozorje). Ali mi smo u opasnosti da ih zaboravimo, jer je: sadašnje vreme naročito opterećeno auvtonomnom. kritickom energijom i prestižom. Casopisi za kritiku sipaju bujicu komentara ili tumacenja; u Americi postoje kritičke škole. Kritičar postoji kao ličnost po svom sopstvenom pravu, njegova ubeđivanja i svađe imaju javnu ulogu. Kritićari pišu o Kkritičarima, i. pametni mladići, umesto da posmatraju kritiku kao izjalovljenje, kao postepen, sumoran sporazum sa pepelom i peskom svog ogranicenog dara, misle o njoj kao o karijeri v.sokog ugieca. Ovo bi trebalo aa bude samo smešno, ali ima korozivan ciekal. Mao nikad ranije, student i osoba zainteresovana za tok književnosti čita prikaze i kritike kn„iga pre nego same knjige, ili pre no. što učini uma por ličnog suda.' Reči dr Livisa o zrelost i inteligenciji Džordž Kliot svakidašnji su, neizbežan deo sadašnjeg osećanja. Koliko je onih koji ih mogu ponoviti ikad dčitalo Peliksa Holta ili Danijela Derondu? KEliotov esej o Danteu je nešto svakidašnje u književnom

obrazovanju; Komedija se poznaje, ako se

uopšte poznaje, u nekoliko .kratkih odlomaka (Pakao XXVI, ili gladu mučeni Ugolino). Pravi kritižar je sluga pesnika, danas om deluje kao gospodar, ili se smatra za gošpodara. On 'preskače Zaratustrinu poslednju, lekciju: „sad, radite bez mene“. "Tačno pre stotinu godina Metju Amold je video slicnu širinu i islaknutost, kritičkog imputsa. On je priznao aa je taj impuls sekundara u odnošu na impuls pisca, da su radost i važnost stvaranja radikalno višeg eda. Ali on je pošmatrao period kritičke usplahirenosti kao nužan preludij u novo poetsko doba. Mi dolazimo posle, i to-je nerv našog položaja. Posle besprimernog sloma ljudskih vrednosti i nada od strane političke boestijalnosti našeg: vremena. Taj slom je polazište svake ozbiljne misli o književnosti i mestu književnosti u društvu. Književnost se suštinski i stalno bavi čovekovom siilkom, oblikom i motivom ljudskog ponašanja. Mi sad ne možemo delovati, bilo kao lcritičari ili samo kao racionalna bića, kao da se našem osećanju ljudske mogućnosti nije desilo ništa od. vitalne važnosti, kao da uništenje glađu ili nasiljem nekih 70 miliona ljuđi, žena i dece u Bivropi i kusiji između 1914. i 1945. nije izmenilo, duboko, kvalitet naše svesnosti. Mi se ne možemo pretvarati da je Beizen irelevahtan odgovornom životu. imaginacije. Šta su ljudi ičinili ljudima, sasvim nedavno, uticalo je na primarni materijal pisca — sumu i potencijal ljudskog · ponašanja — i on vrši pritisak na mozak novom tminom. JE. Štaviše, to dovodi u pitanje primarne ideje literature, humanističke kulture. Praizvorni por litički varvarizam nikao je u srcu Evrope, Dva veka pošto je Voller proglasio njegov kraj, mučenje je ponovo postalo normalan proces političke akcije. Ne samo da se opšte širenje liteTarnih, kulturnih vrednosti nije pokazalo kao barijera pred totalitarizmcm, nego su u Značajnim primerima visoka mesta humanističkog učenja i umeinosti stvarno dočekali dobrodošlicom i pomagali novi teror. Varvarizam je pre= vladao na samom tlu hrišćanskog: humanizma, renesansne kulture i Kklasinog racionalizma. Mi znamo da su neki ljudi koji su izmislili Aušvic i upravljali njime bili: vaspitavani da čitaju Šekspira i Getea, i đa su nastavili to da čine. i Ovo je od očigledne i strahovite važnosti za proučavanje ili podučavanje književnosti. 'o nas primorava da upitamo da li poznavanje onog najboljeg što su ljudi mislili i što su rekli, kao što je tvrdio Metju Arnold, proširuje i oplemenjuje izvore ljudskog duha. To nas primorava da se zamislimo da li ono što dr Livis zove „središnja čovečnost“, u Stvari, vaspitava za humanističko delovanje ili da li ne postoji između težnji moralne inteligencije koja se razvila proučavanjem književnosti i inteligencije dobiiene socijalnim i političkim izborom, široki jaz ili suprotnost. Ova druga mogućnost naročito je uznemirujuća. Ima dokaza da vično, uporno predavanje životu štampane reči, Spošobnost dubokog i ritičkog poistovećivanja Sa Imaglmarnim ličnostima ili osećanjima, umanJuJe ne-

KNJIŽEVNE NOVINE

najvitalniju –

S. T. KOULRIDŽ

posredhost, grubu oštricu stvarnih okolnosti. Mi mnogo snažnije reagujemo na literarnu tugu nego na bedu u susedstvu. Za ovo nedavna prošlost takođe pruža surov dokaz. Ljudi koji su plakali uz Vertera ili Šopena kretali su se, ne shvatajući, kroz doslovni pakao.

Ovo znači da se svako ko podučava ili tu-

mali književnost — a i jedno i drugo su Dpokušaji koji nastoje da izgrade za pisca ŽiVO, razborito reagovanje — mora pitati šta radi

(poučavati, voditi nekoga kroz Lira ili Orestiju znači uzeti u ruku najosetljivije mesto njesovog bića), Preipostavke o vrednosti književne kulture za moralnu percepciju pojedinca i društva bile su same po sebi razumljive Džonsonu, Koulridžu i Arnoldu. One su sad dovedene u sumnju. Mi moramo dozvoliti mogućnost da iroučavanje i širenje književnosti može biti sawno od miazginalnog značaja, strasni luksuz kap čuvanje antike. Ili, u najgorem slučaju, da može onemogućavali prešnije i odgovornije komiščenje vremena i energije duha. Ja ne verujem da je kačno ni jedno ni. drugo. Ali ovo pitanje

mora. še, postavljati i ispitivati 'bez firaziranja.. Vxu sadašnjem stanju proučavanja engleske knji-

ževnosti na univerzitetima ništa više ne zabrinjava od Minjenice da bi se takvo istraživanje smatralo za bizarno ili subverzivno. U tome je suština.

Odavde zahtevi prirodnih nauka izvlače svoju snagu. Ukazujući na svoje kritenijume empirijskog proveravanja i na svoju tradiciju kolaborativnog ostvarenja (kao kontrast očiglednoj idiosinkraziji i egotizmu Književnog dokaza), na=učnici su navedeni da tvrde da su sada njihovi metodi i vizija u središtu civilizacje, da je prošla drevna primarnost poetskog iskaza i metafizičke slike, I mada je dokaz neizvestan, izgleda verovatno da su se od celine dostupnih talenata mnogi, i to mnogi najbolji, okrenuli prirodnim naukama. U quattrocento čovek bi želeo da poznaje slikare; danas je osećanje nadabhnute radosti, slobodnog duha, osobeno za fizičare, bjohemičare i matematičare,

Ali mi ne smemo da se zavaravamo. Nauke će obogatiti jezik i izvore osećanja (kao što je "Tomas Man pokazao.u P'eliksu Krulu, mi svoje buduće. mitove, izraze svojih metafora, možemo žnjeti iz astrofizike i mikrobiologije). Nauke će odbaciti našu okolinu i kontekst dokolice ili trajanje u kojem je kultura sposobna ZA, život. Ali mada su one neiserpno fascinanine i često lepe, prirodne i matematičke nauke samo su retko kad od krajnjeg interesa. Ja smatram da su one malo doprinele našem poznavanju ljudske mogućnosti i upravljanju njom, da se može dokazati da 5e kod Homera, Sekspira ili Dostojevskog više proniče u čoveka nego u celoj neurologiji ili statistici, Nikakvo otkriće u oblasti genetike ne krnji niti prevazilazi ono što je Prust znao o čarima ili opterećenjima rodoslovlja; kad god nas Otelo podseti na rđu rose na sjajnom sečivu mi doživljavamo nešto više od čulne, prolazne realnosti kroz koju moraju da prolaze naši životi, nego što je posao ili ambicija fizike da pruži. Svaka socicometrija političkog motiva ili taktike lakša je od pera kad se stavi nasuprot Stendalu.

Upravo je „Objektivnost“, moralna neutralnost u kojoj nauke uživaju i postižu svoju sjajnu zajednicu napora ono što ih sprečava da budu značajne. Mauka je morala da pruži oruđe i maloumne varke razumnosti onima koji su izmislili masovno ubistvo. Ona nam golovo ništa ne kazuje o njihovim motivima, predmetu o kojem bi bilo vredno čuti Hshila ili Dantea. Niti, da sudimo na osnovu naivnih političkih izjava naših sadašnjih alhemičara, ona wmože mnogo da učini da budućnost postane manje ranjiva pred nečovečnim. Svetlost koju posedujemo 0 svom bitnom, unutarnjem stanju još uvek sakuplja pesnik. |

Ali neporecivo je đa su mnogi delovi ogledala danas naprsli ili zamagljeni. Dominantna OosObenost sadašnje književne scene je savršemost „neumetničke proze“ — reportaže, istorije, filozofske rasprave, biografije, kritičkog eseja — nad tradicionalnim imaginativnim formama. Najveći deo romana, pesama i drama nastalih tokom poslednjih dvadeset godina jednostavno nije tako dobro pisan, niti tako snažno proosećan, kao oni

oblici. književnosti u kojima imaginacija sluša impuls :zinjenice. Memoari mađam de Bovoar su ono što bi trebalo da budu mnjenmi romami, čuda fizičke i psihološke neposrednosti, MBdmund Vilson ·piše najbolju prozu u Americi; nijedan od mnogobrojnih romana ili pesama koji su se prihvatili užasne feme koncentracionjh logora ne može da se meti sa istinitošću, kontrolisanim poetsk.m milosrđem „Betelhajmovih činjeničkih analiza, ODpaveštenim srcem. Kao da su komplikovanosf, tempo i politička grozota našeg vremena zbunili i unazadili Dpouzdanu imaginaciju graditelja klasične Wknjiževnosti i romana XIX veka. Jedan Bitorov roman i Goli doručak su bekstva. Izbegavanje važnog ljudskog fiona, ili ismevanje toga tona putem erotske i sadističke fantazije, ukazuje na isti wstvaralaki promašaj. Gospodin. Beket se kreče, nepokolebljivom irskom logikom, u. sustet jednom obliku dame u kojoj će ličnost, sa nogama uzidanim u beton i zapušenih usta,

buljiti u, publiku i ništa me govoriti. Imagi-·

nacija se zasitila užasa i neceremonijalnih trivijalnosti, kroz Koje se često izražava „moderni užas. Kao reiko kad ranije, poezija se kuša ćutanjem.

U ovom kontekstu privatnosti i neizvesnosti kritika ima svoje skromne, a ipak vitalno mesto.

. Njena f{unkcija je, verujem, trostruka.

Prvo, ona nam može pokazati šta da ponovo čitamo, i kako. Suma književnosti je očigledno ogromma i pritisak novog neprestan, Mora se birati, i u tom biranju kritika ima svoju Dyrimenu. Ovo ne znači da ona treba da igra ulogu sudbine i izdvaja nekolicinu pisaca ili dela kao jedino vrednu iradiciju, isključujući druge (obeležje dobre krtike je da više vrata otvara nego što zatvara). To znači da će iz prostranog, zakučastog legata prošlosti, kritika izneti na videlo i podupreti ono Što se obraća sadašnjosti osobitom neposrednošću ili iznuđenjem.

Ovo je prava razlika između kritičara i istoričara književnosfi ili filologa. Za ovog poslednjeg vrednost, teksta je bitna; tekst ima lingvističku ili hronološku privlačnost nezavisno od šire važnosti. Kritičar, dok se služi autoritetom

M” ARNOLD

naučnika o prvobitnom značenju i integriletu dela, mora da bira. I on će biti sklon onome što ulazi u dijalog sa živim.

Svako pokolenje viši svoj izbor. Ima večne poezije, ali teško da ima večne kritike. Tenison će imati svoj dan, a Don svoj sumrak. Ili da pružimo primer koji manje zavisi od igre mode: pre rata u francuskim licejima u kojima sam bio vaspitan bio je sasvim uobičajeno Vergilija smatrati za sitničavog, slabog Homerovog imitatora. Svaki dečak bi vam to rekao sa hladnom samouverenošću. Opasnosti, svakodnevna bekstva i progonstva Nkorenito su izmenili ovo mišljenje. Vergilije sada izgleda zreliji, potrebniji svedok (neobično tumačenje Ilij,ade.Simone Vejl i Vergilijeva smrt Hermana Broha deo su ove revalorizacije). Vreme, i istoTijski i na skali ličnog života, menja naše gledanje na umetničko delo ili na umetnost kao celinu. Poznato je da postoji poezija mladih i proza starih. Zbog toga što obznanjivanje zlatne budućnosti odudara, ironilno, od našeg stvarnog iskustva, romantičari su se pomerili iz fo-

kusa. Šesnaesti i rani sedamnaesti vek, mada”

je njihov jezik često dalek i zamršen, izgledaju bliži našem govoru. Kritika ove potrebne promene može učiniti plodnim i uočavati među njima tanane razlike, Ona može prizivati iz pro šlosti ono iz čega crpe genije sadašnjosti (u ovom trenutku najbolja francuska proza. se mastavlja na Didroovu žilu). Ona može da nas podseti da promene našeg suda nisu pi nepobitne ni trajne vrednosti, Veliki Kkyitičar će „osetiti uhapred“; on će se nagnuti nad horizont i pripremiti kontekst budućeg priznanja. Ponekad on čuje odjek kad je glas zaboravljen, ili pre nego što je poznat. Bilo je onih koji su osetili, u dvadesetim godinama, da je blisko vreme Blejka i Kjerkegora, ili koji su razaznali, deset godina docnije, opštu istinu. u Kafkinoj privatnoj mori. Ovo ne znali birati pobednike; to znači da je trka u toku,

Džordž STAJNER

prevedeni esej prevedeni eaej

Drugo, kritika može da povezuje. U jedmeom vremenu u kojem brzina tehničke komunikacije skriva, u stvari, uporne ideološke i politićke barijere, kritičar može da deluje -kao posrednik i čuvar, Deo je njegovog zađatka da .viđi da, politički režim ne može darivati zeborav ili izopačenje pišćevom delu, da se pepeo spaljenih knjiga sakuplja i odgoneta. n

I kao što iraži da uspostavi dijalog između prošlosti i sadašnjosti, kritičar će tako pokuati da ostavi otvorene dodirne linije između jezika. Kyitika proširuje i komplikuje mraspiu senziblilnosti. Ona insistira da literatura ne živi u izolaciji, nego u mnogostrukosti lingvističkih i nacionalnih susreta, Kritika uživa u srodnosti i dalekom skoku primera. Ona zna-dđa se podsticaji velikog talenta ili pemmička fomma šjre u zapletenim difuzuim obrascima. Ona deluje „a lPčnsigne de Saint-Jerome“, znajući da između

· jezika nema tačnih ekvivalentnosti, samo iz-

daje, ali, da je pokušaj prevođenja stalna pot-· vreba ako sc želi da pesma postigne svoj puni život, I kritičar i prevodilac nastoje da komu niciraju otkriće.

U praksi, OvD znali da književnost treba podučavati i da je treba fumačiti komparativn9. Ne poznavati neposredno italijanski ep kad se ocenjuje Spenser, vredmovati Poupa a da, s nije sigurno shvatio Boalo, razmatrati postignuće viktorijanskog romana i Džejmsa a ne biti duboko svestan Balzaka, Stendala, Flober, znači čitati površno ili lažno. Akademski feudaiizam povlači oštre linije između proučavanja epgleskog i modernih jezika. Zar engleski nije modenan jezik, ranjiv i elastižan, u svim tačkama svoje istorije, pred priliskom evropskih jezika i evropske tradicije retorike i stila? Ali ovo pitanje” zaseca dublje od akademske discipline. Kritičar koji izjavljuje da čovek može dobro znati samo jedan jezik, da je nachkomalno messleđe poezije ili nacionalna tradicija romana. jedino vredna ili važna, zatvara vrata tamo gde cna treba'da su otvorema, sužava duh tamo gde bi on Mebalo da se urazumi pomoću velikog i jednakog postignuća. Šovinizam je doveo do pustoši u politici; mjemu. nema mesta u Kmji+ ževnosti. Kritičar (i on se ovde opet razlikuje cd pisca) nije čovek koji treba da ostane u SVOme vrfu. | Treća funkcija kritike je najvažnija. Ofia se tiče. prosuđivanja savremene Kknjiževnosti. Postoji razlilca izmedu savremenog i tekućeg, "Te" kuće juri prikazivača. Ali, jasno relženo, kritičar je specijalno odgovoran prema umetnosti svoga vremena. On mora pitati ne samo da li enz predstavlja tehnički napredak ili oplemenjemje, da li dodaje neki stilski obrt ih, vešto igrama nervu trenutka, već da li ona povećava ili smanjuje sve manje rezerve moralne. inteligencije. Kakva je mera čoveka koji predlaže ovaj čin? To nije pitanje koje je lako iormulisati, ili koje se može postaviti nepogrešivim ftaktom. Ali naše vreme nije obično vreme. Ono se muči pod pritiskom nečoveštva, doživljenog u rasponu jedinstvene veličine i užasa; i mogućnost propasti nije daleko. Čovek bi želeo da sebi pruži Juksuz odvajanja od svega toga, ali ne može. ·

Ovo bi, na primer, moglo da navede čoveka da upita 'da li Tenesi Vilijem koristi svoj. đa? da pruži otužni sadizam, da li Selindžerova YoO< koko virtuoznost brahi apsurdno umanjeno i iz> muravajuće gledište o ljudskoj egzistemciji. .Da. navede. čoveka da upita da li banalnost Kamijevih drama, i svega ostalog sem prvih romz= na, ne označava stalnu nejasnost, statueskni al praznjikavi tok njegove misli. Upita; ne isme= je ili cenzuriše. Razlika je od ogromne važnosti, Pitanje može biti plodno samo tamo gde je pristup delu potpuno slobodam, gde se Kritičav iskreno hada da će naići na neslaganje i kon-– traiskaze. Štaviše, dok političar ili cenzor pi» taju za pisca, kritičar pita samo za kmjigu.

Ono na šta u celom ovom tekstu ciljam jeste · pojam humanističkog obražova=~

Nastavak.na 6. strani

S. DŽONSON