Књижевне новине

Ana Viđen :

Galerija Kolarčevog narodnog univerziteta

U POSLEDNJE VREME gotovo svaka jizložba mladih vajara, samostalna ili. kolektivna, dovodi u pitanje utisak da u. našoj. skulpturi sve teče boez talasanja — mirno, standavdno, poznato. Dah «„svežine, polet i smelost nisu jedina oličenja koja s vremena ma vreme uspevaju da uznemire mirne ·to·kove naše skulpture. Ozbilinost u prilaženju problemima, spontano traženje ličnijeg izraza i skulptorski osećaj opaža se takođe na izložbama mlađe genoracije.

Izložba Ane Viđen jedna je od takvih. Skulptura ove vajarke nagoveštava izvesne specifične impulse, ona na svojstven mačin otkriva otkucaje prirode. Iako forme u skulpfuri Ane Viden, najvećim delom, nisu fTigurativne predstave u tradicionalnom smislu, poreklo njihovo nije zamagljeno, ono je' čak lako čitliivo. Nastala kao ushićenje pred prirodnim oblicima i njihovim „elementarnim struklurama, pred onim štlo sačinjava primorski pejzaž, što simboliše njegovo podneblje, ova skulptura izrasta kao stvarni odYaz percepcije prirodnih fenomena, kao vera u njihovu postojanost, ali i u mogućnost poistovećenja s prirodom — s anorganskim i organskim muaferijama, Dakle, u lakvom odnosu s prirodom Ana Viđen je, otkrivajući njenu poeziju i lepotu, otpočela da otkrivai svoj svet oblika, da ga sama opredmećuje.

U formalnom pogledu ova skulptura je uglavnom vaščlanjena sa delikatnim smislom za koordinaciju odnosa, kako unutar nje same tako i prema spolinjem prostoru. Artikulisana u više planova, ona sugeriše pokret: kretanje kroz prostor ili suprotstavljanie površina — gibanje, ili pak, ukoliko je statična, ova skulptura i kao takva dočarava zračna prostranstva, penetraciju vazduha.

Rođena u neposrednom dodiru s priro-, dom, skulptura Ane Viden je upravo i namenjena prirodi, slobodnom prostoru — kome sva sftremi.

Milan Cmelić Galerija Doma JNA

U ŠIROKOJ 'i ragnovrsnoj pamorami beo gradskog slikarstva lako se prepoznaju bplatna Milana Cmelića. To je slikar koji ima svoj svet, on je već uveliko izgradio svoj stih i najzad njegovo je slikarstvo na jedan način osobeno.

Slikar gradskih predela, ili, još češće, deftalja. gradskih objekata, Cmelić je beležečći gotovo fanatičnom ' minucioznošću strukture i materije objekata uspeo da prevaziđe deskripciju kao i tradicionalni tretman ovog slikarskog žanra. Koristeći se iskustvima neonaturalizma i slikajući klasičnim sredstvima Cmelić je došao do srećnog spoja stara tehnika i iluzionistički principi usme-– YTeni šu sad ka novim tumačenjima realnog. Stare fasade, romanski portali, oglasne table i predgrađa ukazuju se ma Cmelićevim slikama kao mesvakidašnje predstave, u tim slikama vlada neka čudna mirmoća — opu> steli ambijent sa fragovima vremena dobija izvesno sudbinsko značenje.

Tako zasnovana na predstavama viđenog svefa, čak fiksiranog u svoj svojoj preciznosti, slikarska vizija Crnelića je umhogome dobila različito obeležje u odnosu na: stvarnost i pojavila se kao nova vrednost, koliko zbog „auftorovog: unutarnjeg „doživljaja te stvarnosti, toliko zbog njenog izrazito li'Rovnog · tumačenja. i . ji

Cmelić je na ovoj, svojoj, drugoj samo» stalnoj izložbi pružio jasne dokaze o izvan= ređnom smislu i osećaju za slikarsku materijalizaciju, za tonske, rafinmane, on se Predstavio kao zreo slikar sa jasno određenim opredđeljenjem.

:

Vladimir Rozić

VMINJETA MILIĆA STANKOVIĆA

Slobodan NOVAKOVIĆ

FILMOVI španske pevačice Sarite Montijel.koji su danas „preplavili naše bioskope, spadaju istovremieno i među najgledanije filmove 8 jugoslovenskog repertoara uopšte. Dovoljan razlog: da im se posveti ozbilina pažnja. U čemu se fo krije

jjtajna uspeha kod naše publike broj-

|- nih 'Saritinih filmova, · kad Što Su:

„Prođavačica Jiubičica“, „Greh ljubavi“, „Kraljica Šanteklera“, „Lepa Lola“, „Karmen iz Granade“, „Moj poslednji tango“? Beč je o fenomenu koji bi trebalo objasniti, tim pre što se naša kritika njime nije dosad ozbiljniie bavila. Istina, kriijčari dnevnih listova redovno su kategorički i u vidu alorizama negirali Saritine filmove, ali im nisu pristupali analitički: umesto da ih objasne. oni su im se podsmehivali, Ako su ı traženi razlozi uspe.ha ovih filmova, oni su uglavnom pronalaženi van samih filmova (kritikovana je komercijalna polilika distributera, ili se spominjao nizak esftefički Kriterijum publike), umesto da se ovi razlozi pronalaze u samim filmovima (u njihovoji dramaturgiji, dakle, kao i u studioznijem razmatranju čitavog „rediteljskog postupka kojim se tako suvereno osvajaju simpatije prepunog · gledališta). A svi Saritini filmovi, bilo da ih je režirao Luis Ćezar Amađori. Rafael Gil, ili. Alfonso Balkazar, bili su slični kao jaje jajetu — u njima se, svaki put, gotovo ista priča ponavljala istim filmslim sredstvima!

Koja su to sređsiva?

Postupak, razume se, nije nima"lo bezazlen: u službi Saritinog kul'ta našao se čak: i jedam :Šo! „Očigledno je da se iza filma

„Prođavačica ljubičica“ 'Krije Dpri-

ča: Šoovog „Pigmaliona“ (naravno,

'samo gola priča!). Istovremeno, „Katmen. iz Granade“ · predstavlja !mohntijelovsku · varijantu „Karmen“,

Bernard ·

le

a. „Lepa Lola“ sasvim slobodnu interpretaciju Dimine „Gospođe s kamelijama“. Iz sižea, koji već godinama imaju uspeha kod publike, }ako je izvući zanimljiv scenaristički ko

stur, primamljiv i za savremenog gledaoca. Sarita, dabome, samo. ko-

ketira .sa spomenutim., · sadržajima. 'jer, dok, je Soov. „Pigmalion““pređ-

stavljao buntovan izazov aristokratskim krugovima, tvrdeći da se i od male prodavačice cveća može napra viti besprekorna salonska ledi. Sarilina „Prodavačica ljubičica“ samo je oličenje čežnje za životom u salonima. Dok je Šoov komad rušio jedan društveni mit, „Prodavačica ljubičica“ (najgledaniji film u Jugoslaviji minule sezone!) svesrdno taj mit podržava i gradi.

Naravno, sama priča nikad nije dovoljna. Njen uspeh zavisi najpre od kompletnog „rediteljsko-drama– Tfurškog postupka, koji se u svim spomenufim „Saritnim filmovima grana u dva pravca: u stvaranju sugestije kulta oko ličnosti same Sarite, i u veštom plasiranju i gradaciji široke skale afekftivnih raspoloženja i stanja koja se prenose i na publiku.

Autorima je uvek stalo da gledaoce ubede u izuzetnost i čednost Saritine ličnosti i oni im to sugeriraju na različite načine. Ka rakteristično je da u svakom nje-

nom filmu obavezno postoje scene,

u kojima publika frenetično aplaudiva pevačici — Sariti i divi joj se fakvo Yaspoloženje prenosi se, putem filmske indentifikacije, i na publiku u bioskopskoj.dvorani, koja se na najbanalniji način. po=

vodi za Rolekfivnim YYaspoloženiem. .. Sem fog#a, Sariftine. partnerke obično.

su izrazito loše , pevačice, koje. u

filmu mastupaju neposredno. pre .i , · posle nje da bi kontrasıt.bio što. : očigledniji (a slušaoci im, zvižde i.. gađaiu ih otftpacima!), ili su to. ne-.

puškastim.

vwke imućnih mladića ličnosti u stvavi”

postaju ,u ovom slučaju „vrlina,“ jer

, njena vema _ publika

ili nosa,

ke debele i komične tetke, koje us= put uzimaju na sebe i ulogu savet- , nica njenog srca. U oba slučaja, ovi kontrasti doprinose Saritinom kultu... Saritini protivnici obično su moćne ličnosti '(grofovi, bogatašice, vjgoke sudije, ministri, majiće), ali i te doj se! ve. Takva sugestija, presudna za stav publike,. ogleda se i u nizu usputlnih detalja, a jedan od njih je da ličnosti koje Sarita glumi imaju ime slično njenom (u filmu „Kraljica Šanteklera“, na primer, Sarita. se zove

— Čarita!).

Tip žene koji Sarita dočarava, iz filma u film, sasvim je infantil-= no koncipiran. To je tip žene-deteta koja s detlinjastim izrazom na licu (okrugle začuđene oči, napućene usne, vragolast osmeh) promiče kroz sve gadosti sveta odraslih, a tese gadosti hikad ne dotičui njene duše. U Saritinim filmovima nema ni trunke seksa! Sa svojim lepuškastim partnerima ona se najčešće ljubi onako naivno kao što se ljube deca — tek ovlašnim dodirom usme, ili nosa. Očigledno je da se i lime sugerira publici njena movralnošt, pa i čednost, pošto je takav detinjast odnos prema seksu sasvim iskupljuje.čćak i u ulogama prefriganih proštitutki (gotovo je ko mično primetiti, kad zapreti opas-

nost da će neki vatrenjiji poljubac

duže potrajati, kako redovno neko bane na vrata sobe, ili se kadar

· jednostavno naglo prekida!). Na taj

način,. gledaoci lako padaju pod

vlast ovog.lika, koji je čista fikcija,

oni „veruju u. njega :.i dive" mu se. A „Saritine. minimalne “glamačke

i sposobnosti '(pna. je. sasvim 'nmemoć- ·

ma da se glumački .firansformiše!),

ona. uvek. igra, is.t u. ličnost,” pa je odmah lako

\

1: Sawitinim filmovima nema ni trunke seksa! Sa svojim

partne rima ona se najčešće ljubi onako na- | ivno kao što se ljube deca — tek ovlašnim dodirom usne

prepoznaje i prihvata kao takvu i u svakom novom filmu. . Takav destilisan lik kao da je stvoren za plasiranje raznovrsnih afektivnih raspoloženja. Može= mo čak slobodno tvrditi da filmovi Sarite „Montijel najpre vezuju pub-, liku fime šlio je dovode ı intenziv-, na afekitivna stanja. U tom do“ bro smišljenom dramaturškom mehanizmu, gledaoci doživljavaju svojevrshu katarzu, kroz burno emocionalno animiranje i afektivno pražnjenje... Kao kulminaciona tačka ovih afektivnih raspoloženja plasiraju se i njene pevačke „numere“: Sarita nikad ne peva rar same pesme, nego uvek u onome. irenutku kad se pesma dramaturški plasira u funkciji odveđenć dramske situacije. Saritina pesma uvek je upućena odyveđenoj ličnosti (nevernom. ljubavniku koji je došao da joj prkosi s drugom ženom, detetu od koga su je za uvek razdvojili, siromašnoj starici koja nema movaca da ode u pozorište i da je tamo čuje, ili grupi jseljenika na palubi brođa koji ih nosi u tuđi svet!) fa pesma uvek ima izraziti d? a mski karakter... OSarita izlazi da peva s devizom koju joj u jednom od njenih filmova neko ovako formuliše: „Makar ti srce pucalo od bola, freba da izađeš i da pevaš!“ Zato, Sarita skoro uvek peva u nekom afektu. I njena pesma le samo melodđramski komentar nekog jakog emocionalnog stanja („Naizad odlaziš iz mog zagrljaja, mnajyad raskidamo!“). A io se afektivno rašpoloženje prenosi na . publiku. Mogli bismo čak reći da,ovakvo dramaturško korišćenje. pesme nigde nije tako dosledno. korišćeno kao

u fjlmovima Sarite Montijel.

. Reč je, dakle, o fenomenu koji se

· može, objasniti samim „sobom! 7, Volite li Sarita?..— manje .je važ-

mo od. toga: zbog čepa.je volite?

'Mumanističko obrazovanje

| Nastavak sa 5, strane

'nja. U onoj velikoj raspravi sa živim mrtvacem 'koju zovemo čitanje, naša uloga nije pasivna. "Tamo gde je više nego maštarija ili ravnodušni "apetit ponikao iz dosade, čitanje je. oblik akcije. 'Mi angažujemo prisustvo, glas“ knjige. Mi joj 'dozvoljavamo da uđe, mađa ne. bez kontrole, u našu najdublju unutrašnjost. Velika pesma, "klasični roman, vrše na, nas pritisak; Oni napadaju i zaposedaju. čvrsta uporišta, u našoj' svesti. 'Oni izvode na našoj imaginaciji i željama, na mašim ambicijama. i najškvivenijim ,snovima, čudnu, mrevareću majstoriju. Ljudi. koji spaljuju knjige znaju šta Wide. Umetnik' je snaša koja se ne može kontrolisati: nijedno zapadno

oko, posle Van · Goga, neiposmatra' topolu: ada

ne primeti na njoj'začetak plamena.

I sa književnosti je tako, u'ogromnoj meri. Čovek koji pročita 'XXIV'pevanje I1 ljade noćni susret Prijama i AhHila — ili glavu “u kojoj Aljoša Karamazov leči pred zvezdama, ko pročita Montenjevo XX poglavlje („Que philosopher c'est apprendre art de moutih“) i kako ga je Hamlet iskoristio — i ko se ne izmeni, 'čije je poimanje vlastitog života ostalo neižmenjeno, ko, na tanan ali korenit način, ne po'smatra sobu u kojoj se kreće, one koji kučaju na vrata, drukčije — on'je čitao samo slepilom fizičkog viđa. Može li čovek pročitati “Anu Karenjinu ili Prusta a da ne doživi movu slabost u samoj srži svojih seksualnih osećanja? iN: rei SCORES

Valjano čitati znači izlagati se vclikoj, opasnosti. To znači učiniti ranjivim „svoj identitet, svoje samoposedovanje. U ranim fazama epilepr 'sije javlja se karakterističan „san. (Dostojevski priča o njemu). Čoyek se, ekako. diže oslobođen svoga tela; osvrćući se unazad, on viđi sebe sama i oseti iznenadan, mahnit, strah; nćka: druga po-

java ulazi u. njegovu ličnost,i nema. puta pov-

„ratka. Osećajuči ovaj strah, duh pipajući traži imaglo buđenje. Tako bi trebalo da. bude kad uzmemo u ruku veliko delo. književnosti ili filo:zofije,, imaginacije. ili doktrine. Ono, nas može obuzeti tako.potpuno da idemo, izvesno vreme, :plašeći: se? sami sebe i u nesavršenom poznavanju, .Onaj; ko pročita Kafkin Preo bražadvi isme bez. bojazni.da se pogleda u. ogledalo. tehniški. može biti u.stanju:da čita štampana slova, -ali je mepismen u jedinom smislu koji je važan. Zato što:je zajednica tradicionalnih vrednosti :rascepkana, zato što su se i same reči izopačile

. 11: pojevtinile, zato što klasične forme izraza. i

_metafore ·'ustupaju' mesto kompleksnim, prelazmim oblicima, mora ponovo da sc uspostavi u“metnosl, čitanja, pravog obrazovanja, Dužnost je :Knmjiževne „kritike! da nam pomogne da čitamo “kao: potpuna ljudska bića, primprom tačnosti, straha: i, zadovolistva. U poređenju sa stvaralačMim-činom, ovaj zadatak je sekundaran, Ali on e nikad: više~nlije cenio. Bez njega, ı samo stvara)nje.,može da naiđe na ćutanje.. | (Preveo D. P.)

KNJIŽEVNE “NOVINE