Књижевне новине

INInOTNna | HUU IKHIHL ILIIL

Lav # ZAHAROV.

MILION I PO PRIMERAKA — to je prvi, u stvari časopisni tiraž poeme Evgenija Jevtušenka „Bratska hidrocentrala“, Toliki je ovogodišnji tiraž moskovskog časopisa „Jumost“ (Mladost) u čijoj je aprilskoj svesci publikovano novo, dosad najobivinije Jevtušenkovo pesnilžko delo. (Ono je još krajem 1964. godine bilo najavljeno čitaocima mesečnika u kojem je Evgenij Jevtušenko jedan od članova redakcijskog kolegijuma). | . Veoma velika rasprostranjenost „Jumosti“, a još više Iiinjenica da je talentovani i često kritikovani pesnik objavio delo koje — na prostoru od bezmalo pet hiljada stihova zahvata iz niza kompleksnih tema, nagoveštavaju, čihi se, ponovni susret i sa temom Jevtušemko. Uostalom, ona spada u tematske domene same Jeviušenkove poeme. Ovaj 92-godišhji poeta često je govorio i u svojim ranijim pesmama o sebi samom, o vlastitim oduševljenjima, prodorima u realnost i zastancima pred njom, ali je skoro uvek fiksirao dsključivo dani irenutak, U poetskom unutarnjem dijalogu i „ispovesbima“ Jevtušenka retko se pojavljivalo, tako reći, njegovo prošlo vreme. To su mahom bila kazivanja u znaku svega onoga što pesnik doživljuje i oseća upravo sada, a ukoliko je ipak iskrsavVao ovaj ili onaj motiv pod ranijim datumom, Smisaona i linska funkcija takvog motiva bila je kod Jevtušenka podređena, nebitna. Drukčije,

mnogo šire i na većem prostoru VrEĆ-_

mena, preokupacija, sivasti, suočavanja sa stvarnošću i. poezijom, ispituje sebe Jevtušenko u poemi „Bratska hidrocentrala“.

Štaviše, on teži nekoj vrsti obračuna sa sobom —c— ranijim, sa mnogim pređašnjim pesmama koje su mu donele bučnu slavu i, naporedo 5 lim, podstakle više kritičara da ih odlučno negiraju. Jevtušenkoautor poeme oštro prebacuje Jevtušenku-autoru tih pesama i kaže da je stroži nego majnepovoljniji članci, da je površnost gora od sle-

pila, da, na žalost, ne vredi spalji-"

vati one stihove koji su se Već „rastrčali po svetu“ itd.

Razume se, nikakav obračun sa vlastitom ranijom poezijom sam po sebi još nije Boezija, i Jevtušenko to uviđa. Pesmom „Bratska hidrocentrala“, na kojoj je radio dve godine (1965—1965), on nastoji da zahvati žire i dublje a ne samo — kako kaže — „na pola metra. dubine“, „Molilva pred početak poeme“

prvo od trideset i šest poglavlja”

novog Jevtušenkovog dela — imtonirana je kao razgovor o dugu pešnika današnjoj Rusiji i u današnjoj Rusiji: pesnik je oličenje svoga Ve-

Mrak. RJ 244

[USE

„Bratska. hidrocentrala“, nova poema Evgenija Jevtušenka

ka, on. stihovima nagdveštava bu-

dućnost. Ako,se ne ustručava pred velikom femom, pesnik daje kroz

stvaralaštvo i „zbir-svega što je bilo ·

pre njega“. Jevtušenko se pila: da li će ovladati takvom temom? (U suštini, Io je niz tema. međuzobno ĐOvezanih kroz poglavlja obimne poeme). Ali duh Rusije: apoveda njemu, Jevtušenku,.da pokuša, i on traži pomoć od velikih ruskih pcsnika — Puškina, Ljermontova, Njekrasova, Bloka, Pasternaka, Jesenjina i Majakovskog.

Obraćanje šestorici džinova po ezije našoveštava Jevtušenkovu težnju da što smelije, šire, kreativnije, maštoviftije razvije svoje zamisli. 1 da, naravno, postavi i ostvari poemu ponajmanje kao sliku ogcomne, najveće na svctu hidrocentrale (u Sibiru, u Irkutskoj oblasti, na reci Angani, tridesetak kilometara pd

„sasvim mladog grada Braiska), ma

koliko da je ta slika! impresivna. Pesnik, koji je i sam, Sibirac, vidi

·i unutarnje doživljuje hidrocentralu

Bratsk kao svojevrsni i mmnmogostruki simbol svetlosti. Ali i kao jarku realnost koja širokim, snažnim mlazevima obasjava prošlost, ovaj trenutak i doba što dolazi. Za pesnika Jevtušenka lo je svetlost stvaralačkih težnji, vere u ljude i slobodu, humane poruke suproistavljene svemu nmneljudskom, sputavajučem i morbidnom.

Misao o vrhunskoj, neuništivoj moći slobode i slobodarske, graditeljske svesti Jevtušenko pbpronosi kroz svoju višesmernu poemu, Kroz poglavlja što deluju kao prle o svetlim i tragičnim ljudskim sudbinama, kroz mnogobrojne zahvate iz prošlosti (pa čak i iz ruskog sedamnaestog veka evdciranog u izvrsno

napisanom poglavlju „Pogubljenje Sćenjke Razina“, u stihovima Kkojima se obratio Dmitrij Sostaković komponujući jedno od svojih naj-

novijih dela). Istu misao pronosi u”

Jevtušenkovoj poemi dijalog izmeću Bratske hidrocehtrale i egipatske piramide koja oličava ropski rad. "Tri večna i uvek prisutna lika' lebde pred Jevtušenkom-autorom poeme „Bratska hidrocentrala“, a to su Lenjin, Puškin i Tolstoj. Svetlost Bratska širi se:i kao odsjaj Lenjinove misli i dela. U svojoj retrospektivi ruskog slobodarstva Jeviušenico poetski sagledava niz etapa, likova, zbivahja: prvi ruski književnik-revolucionar Radiščev sa njegovom strastvenom osudom robovlasničkih odnosa, Puškin, dekabristi Wiji je ustanak svirepo ugušen 1825, članovi kružoka Butaševiča-Petraševskog, a među njima i mladi pisac koji će kasnije pružiti čovečanstvu genijalne „Zapise iz Mrtvog doma“, „Zločin i kaznu“, „Byraću Kazamazove“, pa Černiševski i Lav Nikolajevič... : Jedno od poslednjih poglavlja poeme nosi naslov „Majakovski“. „Mogu da zamislim sve, samo ne mogu da zamislim Majakovškog u irideset sedmoj...“ — kaže pesnik. On ne veruje da bi Vladimir Vladimirovič postao drukčiji, „razumniji“ u vremenu staljinskih „Ižistki“. Gnev no žigoše Jevtušenko staljinsku okrulnost i berijevštinu, a podvig graditelja Bratska znači za pesnika i odgovor sovjetskih ljudi svemu što je ranije — u tom znaku — prevlačilo tugom njihovu stvarnost, Hidrocentrala Bratsk, dakle, jskrsava pred Jevtušehkom i kao ostvarenje borbene slobodarske volje usmerene boljitku i budućnosti, i kao grandiozna potvrda fradicija ruškog, slobcdarstva,a kao čin najdubljeg prožimanja Lenjinovom mišlju. Oscilacije 'između različitih leksikih rešenja, brze smene ritmova, prelazi sa monologa na priču i'baladu nisu baš uvek podjednako/srećni u novoj Jevtušenkovoj poemi, niti su sva njena poglavlja na prib-= ližno istom stupnju upečatljivosti:i poetske adekvatnosti. Na primer, „veplike“ egipatske piramide ne spadaju u najuspelija Jevtušenkova.ostvarenja. Međutim, u mnogim.poglavHima talenat Evgenija Jevtušenka našao .je, izgleda, svoj pravi domen. To su „Pogubljenje Sćenjke Razina“, „Dekabristi“, „Sajam u Simbirsku“,

„Azbuka TevQlucuijet, y „ANEM, MW, taj Bi“, | Iirij}

i „Majakovski“. U celini, poema, „Braftaka hidrocentrala“ znači i novu etapu Jevtušenkovog stvaralaštva, i interesaninu pojavu Uu današnjoj sovjetskoj poeziji.

POZORISTE

Petar VOLK

POSLEDNJA ZAVESA nad sezonom još nije zvanično spuštena a svuda lebdi pitanje — da li smo zadovoljni 's onim što je prikazano? U kojoj meri izvedena dela predstavljaju zaista vrednosti i simbolišu određenu repertoarsku politiku? Mogu li še Gq programskim listama naći i obja-

šnjenja za sve ono što se događa u ;

našem pozorišnom životu?

U impozantnoj seriji poznatih dela uglednih klasičnih pisaca i savremenih autora mnogi su skloni da vide umetničku sigurnost i ukus pozorišnih direkcija. Na to se nadovezuje zaključak da gotovo i nema komada koji je nepdtrebno predstavljen gledaocima. Do ovakvog oduševljenja dolazi dobrim delom i zbog toga što nijedne sezone za poslednjih godina nije na našim bozornicama zaista primećeno toliko dobrih i atraktivnih dela. Otud i misao da su posebne vrednosti bile dominantmi faktori koji su uslovljavali pojedina premijerna izvođenja.

Pa ipak, ostvareni repertoarski pro grami ne mogu da nas u potpunosti učine spokojinim i zadovoljnim. Pogotovo što su izvesna dela lansirana nezavisno od izvođačkih mogućnosti i izraza koji pojedine kuće žele da neguju. Prevladao je princip da dobra dela sama po sebi čine i dobru repertoarsku politiku.

Bogatstvo izbora nije još i dokaz savršenstva. To se posebno odnosi na izvođenje klasičnih tekstova za koje 'bonovo raste interesovanje među pozorišnim umetnicima, posebno redite ljima. Ali, način na koji nam se ona predstavljaju pokreće zanimljiv umet nički problem: da li gola reprodukcija sadržaja u poznatim manirima dočarava pravu formu umelničkog dela? Može li se na osnovi predstava, kao što je izvođenje Tishilovog „Okovanog Prometeja“, govorili O 'njihovom savremenom pa čak i opšteljudskom značenju i doprinosu

KNJIŽEVNB NOVINI

OI

našoj viziji teatra? To samo potviđuie delikatnost svake odluke, jer por zorišta ipak nije izdavačko preduzeće ni javna čitaonica. Pouke iz naših nainovijih inscenacija Šekspirovih dela verovatno su i najbolji odgovDr na sve ovo: bosmisleno je zadovo= ljavati pozorišnu ili rediteljsku šujetu ako zaista ne postoji želja da se u klasičnim delima oseti snaga potrebna za bolje razumevanje yečne težnje teatra za novim traženjima i potpunijim gaznanjima. Nema ko-

mada. koji može da očekuje u teatrii

apsolutnu postojanost i svaki mora da bude ponovo ofkrivan i dolkazivan kao jedinstvena umetnička {orma. Zato je klasika veza sa prošlošću i tradicijom ali i sa budućnošču jer nas podržava na rasponima vremena

i šikorih prcstora gde površHost no

može da duže opštane.

U opredeljenjima za dela: savremene literature ponašamo se sasvim drugačije — skloni smo da napustimo naš tradicionalni konzeryatizam, „Tango“ Slavomira Mrožeka je gotovo idealna ilustracija. Ali, ohrabrujući primeri mogu se naći u svim pozorištima. U tom smislu uopšte nl-

je bitno iz kojih se trenutno arsenala crpi energija potrebna za ova teatarska preobraženja. Uostalom, prava dela sve više gube nacionalno obeležje i postaju opšte vrednosti savre-

menog čoveka. I zato je presudno koliko ona uspevaju da prodru

u njegovu bit — misao i vreme ?jegove ljudske egzistencije. Ti unutarnji kvaliteti učinili su da se napravi evolucija u repertoarskoj politici. Od nje ni naš teatar nije pošteđen pa se izvode dela koja uopšte nije

„moguće usaglasiti sa tradicionalnim

okvirima i atmosferom pojedinih kuća. To se u prvom. redu odnosi na Narodno pozorište ili se pak UČVIšćuju u uverenju da se treba još upornije boriti za ciljeve koje su sami izabrali, kao što je slučaj sa Ateljeima 9212 ili Savremenim pozorištem. ·

U senci ovih dilema i previranja nalazi se domaća drama. Izgleda da su sazreli uslovi da se prema njoj odnosimo sa više poštovanja, ali i sa strožijim kriterijumima. Izvoditi sve šio. se napiše po svaku cenu UZ bučnu i sentimentalnu reklamu postaje besmisleno! To čak ponižava

POMOR

prave pisce. Jer, ako smo išta postigli to je— da u svako doba i na svakom repertoaru postoji slobodno mesto i pajbolji termin za ostvarenja naših dramskih autora. Ove sezone su se pojavila tri teksta, svaki zanimljiv na svoj način — a „Savonarola i njegovi prijatelji“ Jovana Hristića ili „Ćarapa od sto petlji* Aleksandra Popovića su dela koja znače mnogo za teatarski izraz i zato i izazivaju toliki respekt. Zar pozorišta nisu bila pažljiva i prema „Haleluji“ Đorđa Lebovića, što sve samo potkrepljuje uverenje da nam literatura nije početnička i infantilna, a u svakom slučaju je atraktivnija i savremenija nego u mnogim ranijim decenijama kojih se ni danas ne prestajemo da prisećamo sa nostalgijom kao dobrim starim vremenima.

Zato se ovaj repertoar može oceniti kao prelomni na putu da se pozorište učini ne samo aktuelnim i zanimljivim nego i izdigne po svojim interesovanjima na evropski nivo, Autentični teatar nikada nije bio niti će biti muzej — on stvara svoje SOpslvene vrednosti i zato mora d\ bude utkan u sve napone i sfras.. OVO sveta.

OR a

PRIZNAĆU NBSTO: velegrad mi se smučio! Velegrad koji neprestano gledam na našoj televiziji, Gotovo da nema ni jedne televizijske drame sa savremenom flemom, a da neki napaćeni intelektualac ne prođe velegradskom ulicom, veoma pokunjenog i veoma, kako da kažem, izgubljenog lica. Nez=goda je samo u tome što u našim gradovima nema suviše staklenih oblakodera, niti bistroa na pariski način. Pa zbog toga u ielevizijskini dramama vidimo obično iste Dpo= slasličarnice, koje nekom. srećom, ako ih kamera sSleda kroz izlog sa ulice, mogu da prođu kao kafei u kojima se pije dupli bakardi. KAKO IZGLBDAJU INTELERKPUALCI?

Obučehi,su u sive džempere tipa „dolče far nijente“. Imaju belu košulju i kravatu uvučenu u pulover. Nose vindjaknu od jelenske kože i izgužvane pantalone. Imaju blag pogled koji sve shvata. Osim kostima oni poseduju i otpor prema svojim roditeljima u čijim stanovima inače žive, naravno uz mhogo roptanja. Svakog dana dešava 5e mnogo ukržaja između njih i njihovih oče» va, koji ih ne shvataju. Tada odlaze i lutaju gradom. Pardon, velegrađom! Gledaju izJoge, svet ih. gura tamo i ovamo, jer oseća 3da su slabi i da imaju nesiguran odios prema svetu. u kome žive. Ljube se u kapijama sa svojim devojkama koje takođe sve razumeju. Zagrljaji su grčeviti i potresni.

U njihovim bibliotekama ima mnogo knji- ~

ga. Naročito knjiga Maksima Gorkog, kojima raspolaže fundus televizijskog studija. Inače, bez zabune — oni ne čitaju njegove knjige! Oni čitaju „Zen budizam“, knjige sa franeuskim ili američkim · koricama, koje izgledaju dekorativno zbog svojih stranih slogova, čitaju zatim novine (rekviziter imi obično utrapi u dramama strane novine, jer

one imaju lepše, naslove — „Mond“! zami-

slite, kako pored ovoga naslova grozno zvuči „Privredni. pregled“ ili „Politika“!). Ovi intelektualci neprestano su ulučeni i koračaja

'pognule glave ulicama, ukoliko ne kolutaju

očima prema krovovima kuća 4 la Arsen Dedić.

Na kraju: Od čega je napravljen Televi= zijski intelektualac naših dana? On izgleda kao: i

Džems· Din da je bio ružan i da nije umeo da se smeje,

Građanin K, kada bi svoju ulogu, :

Albert Kami, kada ne bi umeo more i Oran.

Ličnosti Žan Lik Godara, kada ne bi bile istinite.

doslovno shvatio

da voli

I još nekoliko drugih lica, koja kukaj#juym., "a

plaču, pate, zapomaži) ić gnaju da plivaju, da voze bicikl, da osvoje devojku, da Ppotrče, koja ne znaju da se obraduju kada vino nije falsifikovano, koja ne znaju da jedu sladoled ulicom, koja nisu bila u vojsci i nisu pušila poređ nekog zida po pola cisare sa bravarom iz Prištine Hoti Gašijem, kao ličnosti kojima polako raste čir na slomaku, kao ličnosti koje su odbacile neku Bajronovu knjigu istog časa kada su naušile reč „splin“, kao, kao...

Međufim, zanimljivo je da sva ta kosmički neizmerna patnja iščezava onog frenutka kada autori, isti takvi intelektualci, sednu za jedan od stolova „Madoere“ ili „Tri lista duvana“, Kluba književnika na Trgu Republike u Zagrebu, i kada gromkim glasom kažu kelneru: „Hej, oni ćevapčići, da budu reš i sa dosta crnog luka!“

Preklinjem vas: viknite jedanput i u va-– šoj drami, tu istu rečenicu i ja ću vam Verovatil .

U televizijskim dramama, intelektualci obično žvaću jedan zalogaj trideset i dva puta, ili jednostavno gledaju utučeno u kredenac, jer, za ime svega „jelo ih deprimira

kao sam vrag! —.što bi rekao Holden Kolfild jednom prilikom. ; Naravno, ovaj tekst se ne sme shvatiti

kao proklamacija preteranog optimizma Koji bi bio veoma „konjunktuvyan — ali postoje neke sasvim tragične ličnosti u svetu literature i filma koje su znale i divno da se smeše. Njima smo verovali više nego onima koji su neprestano plakali. . i v

Možda je suština televizijske umetnosti i umrmnetnosti uopšte u tome, da se savlada veština koja se primenjuje prema deci. Hoču da kažem, kada dete padne, i kađa jauče zbog svoga kolena, treba umeti da mu se pokaže ptica! Da mu se kaže: „Pazi, bazi, pazi... Ptica!* Treba umeti izmamifti njegov osmeh i fragedija njegovog razbijenog kolena biće tim dva puta veća i dva puta istinitija. Nije li Marsel Karne umeo da smesti svoga Žana Gabena u „Obali u magli“ u mali automobil ,na autodromu, baš u {renutku kada . je “bio u najvećoj opasnosti? Nije li Belmondo. čitao stripove na uglu ulice, baš onda kada su ga gonili iz sve snage? Nije li dečak iz „400 udaraca“, kada je bio u naj većoj, meri osamljen, odlazio na vrtoglavi pokreišni zid luna parka, smejući se kao

šašav? Zar se nije Pjer Bezuhov najučtivije ·

raspitivao za kalibar topova, dok je oko njega besneov rat? I njihova patnja nije bila ništa manja od patnje ovih t+elevizijskim plačljivaca, koji hodaju u izgužvanim 'pantalonama, tražeći izgubljeni smisao na irotoaru. . Kakve intelektiualce želimo ma televiziji? Istinite, One koji će stvarno imati razloga da budu nesrećni. ji. arMC Za razloge se uvek na vreme pobrine život, ne plašite se zbog foga! !

· Momo Kapor

VIMA VS" GUUVRLJNEVARANGRONNNGKUNEGECIA