Књижевне новине

IVESNOST ITVESII

KB MIB=" RiGDSS "

esej esej esej

VIŠE, VERUJEM, nema nikakve sumnje da je umetnost akt postojanja, jedan od suštinskih oblika života, Ovo egzistencijalno određenje izvojevano je istorijski, stei:;nmo je naporom oslobađdanja od čulno-praktičnih uslovljenosti, Pojava umetnosti isto Je tako prirodna kao pojava flore i} faune, ili bar kao pojava čoveka. Njeni oblici traju uporedo i ravnopravno sa svim ostalim obijicima objektivnog svzta: sfinga kraj beska, manastir kraj šume, knjiga pesama kaj stvari u domaćinstvu. Umetnost je, prvo, služila svesti da se osamostali, a, kasnije, kad se svest u dovoljnoj meri osamostalila, oss mostaila se, još više, i umetnost. Danas, i odavno, njoj je čovekovo biće potrebno kao biljci tle, “dakle životno, ali na tom tiu, kao biljka, ona raste slobodno, privezana za sunce, stremeći visinama. Kao biljka, ona vuče tle za sobom, upija Ba u sebe, menja ga, preinačuje, obnavlja, katikad gospodari njime, katkad se otima od njega. Živi u čoveku kao hjime stvoreno boije felo, živi u svom lvorcu kao njegov pokretač i gra ditelj. Sažetije rečeno: umetnost je, prvo, nastojala da bude poseban odnos, a zatim je, izgradivši tu posebnost, odnos preobratila u svesno zadržavanje odnosa kao elastične platforme za odskok do kvintesence pojava. Odnos koji je bio jedina mogućna pozicija, postao je sredstvo. Sredstvo stvaranja vrednosti sposobnih za preinačenja.

Vreme potrebno za ovu izmenu bilo je dugo i u svojoj trajnoj produženosti zahtzvalo je velike žrtve. Dela kojima se oduševljavamo (i

koja nazivamo klasiunim) ostvarena su odrica-

njem od. tradicije, od izvesnosti,; ona su, na taj način, izborila dostojanstvo umetnićkog poslupka, um.iničkog viđenja čoveka. Povezana, mcdutim, s. našom uanašnjom stvaralačkom situacijom ona su, istovremeno, nedovrcena, ćal promašena. Valja imati u vidu da su ta dela, dovevši odnos prema objektu do granice čina, odr.divši umeinosi kao akt, imala izvesno više htenjc, izvesne dub:i,e zantevoe, da su, bar sa svojih krajnjin slLanovišta, računala na generna= cijsko sazrevanje otpora svemu šio j. wiena-– nicko ostajanje u okvir ma cbužbcacinur Požicija. Ona su insistirala na permancntoonmı Dp.ipremanju kvaliativnih preobražaja sudbinc Umz{inosti u društvenom i kosmičkom kretan,„,U, na uvođenju umeinosti u moć d*lovanja, To insistiranje, ta poruka nije prihvaćena; tačnije — juče nije mogia biti prinvaćena (proces je bio u foku), danas n» biva prihvaćena iz razloga nespremiosti da se umetničko delo shvali kao

Već zasnovana mogućnost ulicanja na matcri"alni i duhovni svet. Danas je umetnost, zaista, “pasivan akl, zatvoren čin prisustva, iskljuivo

prisustva. Ona jest vid čovečanske sveukupnosti, integralni deo jedne jedinstvene celovitosti, ali umesto reciprociteta davanja — manilc-= stuje reciprocitet primanja, šta više manifestuje konzerviranje primljenog.

Istorijsko — fenomenološki momcnat odnosa icao sredstva, za čije je ozakonjenje bilo potrebno toliko fTruda i foliko naprsgnutog .vremena, neminovno je, već onda kada je bio ozakonjen, zahlevao likvidaciju svakog odnosnog (korelationog) Kkudlitcta u sebi. Taj zahtev jž išao linijom oduhovljenja sveta, bio je izraz prirodno potrebnog, planskog vođstva, duha, jšr je bilo jasno da je odnošenje prema pojavama (čak i ono najimanentnije) nedovoljno. Odnositi se najčešće nc znači delovati. Delovati, pak, ne znači odmah i menjati, Ali u drugom sluaju unapred biva pružena mogućnost. Odnositi se, što se tiče um:fnosti, njenih — u tom smislu — vrhunskih ostvarenja, jeste, svakako, biti izvan pojave, na periferiji njene istine, Umesto jedinstva kretanja kao sinteze prostora i vremena, princip odnosa pruža, shematski, širok plan dva vremena koja treba povezati jedno=stranim savlađivanjem jednog stalnog, gotovo

'uvek istog prostora. Ne nalazeći načina da iziđe

iz odnosa, umetnosti je, zbog toga nužno, isključena iz delovanja. I iz onog nhajjednostavnijJeg: ona čak ne čini ni to da se misaono menjamo, ona čini da se razmišljajući prilagođavamo i da se — prilagođavajući se -— površinski (nagonski) identifikujemo.

Šolohov. je napisao, na prime?, „Covekovu sudbinu“, i to takvu kakva je, umetničko delo koje uzbuđuje i koje se voli, tek pošto jc dobra kolina vremena zaklonila egzistencijalne, Ssirove događaje od onih stvaralački fiksiranih i osnovanih, tek pošto je stvarnost knjige mogla postati oslobođena od stvarnosli rata i konclagera; načinom, dakle, distance kao prilike za perspektivu, načinom odnosa kao sredstva. I on je napisao tu „Sudbinu“ s otvorenom težnjom da odrazi nečovečnosti i čovečnosti u uslovima poremećenih vrednosti života i da fime, indirekino bar, sudeluje u naporu sprečavanja atmosfere koja bi, eventualno, ugrozila postojanost humanosti, samo postojanje dovela u sumnju, Ali s tih istih pozicija, s istim htenjem etilžke poruke Remark je napisao „Na Zapadu ništa novo“ i potresno pckazao Nemcima (i ostalima) strahotu „slučajne sudbine“ jednog mladog čoveka. Ne bi se moglo reći da knjiga nije primana i prihvatana, pa ipak su ti isti Nemci ofpočeli novu, još strašniju klanicu. Znači li to da umetnost nikada nije imala određen i jak društveni značaj, da je društvena delatnost umetnosti (sa svim nijansama angažovanosti i dezangažovanosti) puka izmišljotina., proizvoljno definisana želja ili nepotkrepljeno, emfatično insistiranje na nečemu što bi trebalo da bude? Znači li to da je umetnost plod društvenog bića bez mogućnosti aktivnog uticanja na njegovu strukturu i smer njegovog kretanja? ZnzMi li to da umetnost nije imala (i da nema) nikakvih stvarnih mogućčnosti da izmeni kvalitet svog porekla i pod-

KNJIŽEVNE NOVINE

sticaja, da ih učini povoljnim .za svoj razvoj, da ih altivira, apsorbuje samo za sebe i svoje zadatke? Znači li to, konačno, da umetnost, rodivši se u čoveku, nema prilike da bude ni mera njegove vrednosti, ni ideal njega samog, ftramsformisanog? Mogućni su Ssvakojaki odgovori. Ali nije potrebno. mnogo (ni hrabrosti, ni arguwmenata) za konstataciju da umetnost obmanjuje, da zavarava, da nudi lažna obećanja kad na sebe preuzima ulogu sudije koji meri i ukazuje, da nudi nesporazume i nedoumicću kad je u stanju objektivnog posmatrača, realnog tumača. Dakle, u svakom slučaju. I onđa kad je velika i onda kad je minormna. Razlika je samo u tome što je prva svesna svog položaja, a druga nije, što je prva, zbog toga, tragična, a druga samouverena i bezbrižna, što prva pati (svakim delom svog oblika i svoje strukture), a druga slaže ravnodušnost do spokojstva. :

Najverovatnije je da je trenulina suština umetnosti — da postoji da. bi bila umesto, da bi bila zamena, da bi bila nadoknada za ono pravo, bitno, a nmcpostojeće ili nedostižno. Napomenuo sam već, jednom prilikom, da Remboova težnja za „chasse spirituellz“, Malarmeov hermetizam, Valerijeva matematska nepristupačna preciznost, da, konačno, nadrealistički zahtevi za delom koje nižim i nikako neće biti umetničko, koje će u svemu biti suprotno umetnosti — nisu ni bez osnova, ni bez smisla. Oni su {tačno shvatili đa je sazreo trenutak za korenitu izmenu kvaliteta umetnosti, za zamenjivanje jednog (isluženog) izraza novim, za smiznu opservacije Vizijom itd. Ali oni su, objektivno nespremni za teorijskom pojimanju ad:kvatnu akciju, odre= đenije ili. manje određeno, proklamovali takozvano uništ:nje umetnosti. Samo njihovo uviđanje suštinskog položaja umetnosti bilo je iracjionalno: jedno je, zaista, trebalo da bude „nov izraz“, a sasvim drugo „drukčiji izraz“, jedno je alak na frenufnu poziciju umetnosti, a drugo poricanje bilo kakvog buduć:g razvoja kontinualne jedinstvenosti umetnosti. Zato je nor“ malno i usledilo ili odustajanje od stvaranja (Rembo) ili mefafizičko~mehanicističko komproraisno ulaženje u „prirodan tok zbivanja“ (nadrealisti). Slabosti njihovih profetskih nastojanja sadržame su u nepostojanju veze između individualne i kolektivne svesti, njihova baVolucicnarnost bila je tragično tobožnja. Sličnog „revolta“ ima na pretek, sličnih zahteva na svim stranama. Treba verovati Anici Savić Rebac kad ivrdi da su Pikaso i Mondrijan apsoluini platoničayi (n= neoplatoničari). I ireba joj, takođe verovati kad tvrdi da.„je Platon, želeći da. po-

eziju zameni filosofijom, u mnogome. anticipirao

današnje nesporazume. U svom vremenu, tako doetinjski svežem, om Se mašao u prilici da u konstrukciji organizma umetnošti, „verovatno iskreno, uoči mane i nedostatke. A umetnost ih, ni anftitetično, nije htela uzeti u obzir. Svaka analogija, na ovom mestu, bila bi deplasivana, osim, možda, zaključka da su trenuci za drukčiji razvitak umetnosti nekad davno bunovno propušteni,

Potrebno je, ko zna po koji put, zapitati se: šta je umetnost, to jest, ima li ona izvesnu speciulibud2ku careabu? Jo da je akt — vise Je pomoćno pojmovno uspostavljanje veze izmedu opšteg li posebnog tretmana i objektivnih činj.nica; to uspostavljanje nema karakter spoznaje istine u njenim odlučujućim, nužnim. zakonskim ispoljavanjima i ispunjanjima, jer se time umetnosti samo priznaje mesto u odnosu na sve ostalo. Umetnost je lišena svog fenomenološkog određenja. Kako se to dogodilo da misaono analitižko biće bude tako dugo pored umetničkog bića, tako dugo s njim, Često u mjemu, a da ne nađe mogućnosii za formulaciju njegovih nesumnjivo nezavisnih principa frajanja, za takvu Iormulaciju koja bi bila dovoljno iačna da isključi svaku mimikriju ili preciozno udaljavanje, i dovoljno dijalektična da dozvoli prevazilaženje svakih (i najvulgarnijih kao i najhipotetičnijih najsmelijih) pozicija? Odgovori se, najčešće, da je sasvim dobro što je tako i da {ilosofsko, naučno nesnalaženje na terenu ume{nosti upravo svedolii o neobuhvatnosti i nemerljivosti tog terena. Ali, koji je teren izmerljiv, konačno izmerljiv? Nesumnjivo je da se osvedočujemo u sasvim očiglednu slabost ume{fnosti, doduše skrivenu, ali tim više stalnu. Ona se izražava ne foliko u delu, u tvozevini samoj po sebi (gde stvaraocu nije najneophodnije da zna šta stvara da bi stvarao), koliko u pristupu delu, u objektivnom metenju vrednosti tvorevine, u kompleksu subjektivne kolektivizacije stvaralački urađenog. Onog trenutka kad napusti oblast tvoračkog Ja i kad pređe u oblast konsumalivnog ili kritičkog Ne-ja umetnost pokazuje slabost neodređenosti, slabost amorfnog (gotovo besciljnog) uletanja u prazno, slabost kretanja iz zasnovane iskustvenosti i očovečene volje poručivanja (Ja) u nepoznato, lakom otvorenošću zatvoreno, zatvorenošću iluzomo otvoreno (Ne-ja). Ta slabost jeste nepostoianje cilja: delo se ne saobražava cilju van sebe (tamo gde on jedino i bivstvuje), već cilju u sebi (gde je, kao deus ex machina, unet da bi se imalo opravdanja za eveniualnu komunikaciju). Zato iza svakog razgovora o umetnosti obavezno stoji različit, strogo odelit kvalitet primanja njenih sadržina, pristupačna mogućnost beskonačne parcijalizacije, Nigde, kao ovde, nije lakše primenljiva filistarska krilatica: da ima onoliko istina koliko ima subjekata. Jasno je, što se tiče umetnosti, da bi momenat različitih intenziteta doživljavanja i višedimenzionalnih poistovećenja bio, ako ništa drugo, plodniji za onaj deo čovečanstva koji ne može bež lepote. Ali bi taj momenat, svakako i presudno,

morao biti obezbeđen sistemom, a taj sistem mo

esej

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

esej esej esej esej esej esej

avala bi obezbediti sama umeinost. Tmaže joj 56, zbog cdsustva komunmikativne valorizacije, može desiti da se, potekavši u čoveku, u budućnosti obrati smrti. Može joj se desiti da nadživi svog tvorca i svoju osnovu, čoveka i život. Ona može postati (zajedno s naučno-tehničkim objektima) stravično najtrajniji, vampirski najdugovečniji oblik u kosmosu. Može da nastavi s Dostojanjem bez čoveka, s trajanjem u proštoru gde je život apsolutno i definitivno uništen. Već danas, mogućno je konstruisati energetski mehanizam ili aparat koji će večno, milijardama godina, do samog skonianja vremena, emitovati muziku Betovena, Čajkovskog, Berlioza, svu muziku čovekovog genija, emitovati ekstazu ljudskog glasa u čitamju stihova Bodlera i Bloka, proze Poa i Tolstoja, trageđija Eshila i Šekspira, filosofije Hegela, učenja Lenjina.

Ničta se, ni za dlaku, nije promenilo, a ipak je mešto urnađeno!? Možda se, ucatalcva, LO i HVelo. Čak i oni skeptičniji, po prirodi nepomirijiviji, Obdareni čulom stalnih istraživanja, ljudi koji su intuitivno prišli umetnosti da njenom pomoći udalje Čoveka od besmisla i zatvorene tragičnosti, a zbunjeni njenim odricanjem od napora da u sebi pojavu pogleda ma svet Zameni suštinom unutarnjeg merenja egzistenci= jalnih vrednosti, zbunjeni još i fragmentarnošću površinskih teorija, bivaju spremni da meveselo zaključe kako je umetnost, en bloc, napuštanje života, zaustavljenost u sferama meodlučujućim, za životnost svakog svesnog prodora. Odavde do uverenja da je stvaralaštvo uzaludđan posao kratak je put. Tom uverenju kao da se, zaista, nema šta prebaciti. Ono je diktirano neizveštačenim osećanjem besperspeklive i, konsek* ventno, povlači za sobom „jako zarazan, jako otporan sofizam: da iza stvaralaštva mora stajati bolest ili ludilo, u svakom slučaju — alxnormalnocst. U osnovi ovog „vjeruju“ jeste mešio izmenjena hrišćanska dogma da samo niši, jurodiv, bezazlen duh može biti uklopljen u imaneninu strukturu života, ali je upravo zanmimljivo da ta dogma ima, danas, sve uslove za nesmetano pravo „povlašćenog građamstva", Evo, dakle, umetnosti prepuštene ništima da jad spasavaju. )

Razvoj modernog duha (onog, koji se, ekstravaganfnom primenom tradicionalnih vredmosti, upinje da ne buda tradicionalan), dometi mode nog duba, njegova celokupna situacija — 8sugeriše, doduše, izvesne pravce daljeg razvoja umetnosti. Još uvek (kao i inače) nismo u moći da voljno ufičemo na prekid kretanja kojim smo obuhvaćeni. Ali taj sugerisani razvoi sve je pomalo (i inercija, i samozadovoljstvo, i nužnost), a najmanje prjrodna, kvalitetmo nova

KUDA IDE UMETNOST?

TBimitovati pesku i kamenu, buktećim zvezdama i ledenim m“zsecima, mrtvim planetama i nepokretnom bezvazdušju, fosilima i kosturima. Emitovati bez čoveka, izvan života.

Umetnost je shvatana (i stalno se shvata) ili — kao ovaploćenje idzJe, gde ideja, u modenom rečniku, transcendentalno podrazumevajući sistem-obrazac lepote u korenu bića neywistupačnom racionalnoj valorizaciji, zapravo bojažljivo podrazumeva modifikovane teološke kategorije; ili — kao konkreftizacija misli rase, nacije, klase, pojedinca, misli koja je bezlična, u bezličnosti besmislena i opasna, pa traži ventil; ili — kao izražavanje ližnog totaliteta, kao vid potvrde svesti u svetu, ali lične svesti kojoj je ta potvrda satisfakcija; ili — kao ozakonjenje umetničkih principa samih po sebi, koji imaju svoju posebnu prirodu i svoj Pposebni kvalitet, dakle kao ispunjenje posebne umetničke stvarnosti, posebnog sveta; ili kao dočaravanje boljeg života kojem se. teži (što, često, liči na neotporno prihvatanje reputacije kneza Potemkina); ili — kao nagon stvaranja (mada nam sve govori da treba bežati od svakog nagona i olakih primena biološke terminologije), ili, konačno — kao odraz objektivne stvarnosti, kao spoznaja, kao smisaono i estetsko upoznavanje sa životom, kao saopštavanje ličnog iskusiva u smislu akumulacije i pročišćenja iskustva “storijsko-društvenog irenutka. Ova, ovde poslednja, tleorija, teorija odraza pokazuje najviše spremnosti da odgonelne zagonetku umetničkog postupka; na žalost, ubedljivije onda kad je nastajala nego danas.

Umetnost je spoznaja. Evo ključa, ali neodložno je potrebna mudra hrabrost da se već jednom zakorači u otvorenu nepreglednu oblast tih naročitih, za svaki trenutak neponovljivih, u svakom konkretnom slučaju posebno kvalitetnih umetničkih saznavanja. Umesto toga, Sprovode se raznovrsne, svakojake kombinacije svih prethodno pomenutih stavova, Varijante su, takođe, mnoge. Sistem gradnji poetika postao je uhodan mehanizam: mozaično se, veštački, sklopi rogobatna, na prvi pogled sveobuhvatna colina, pa se onda odstrani sve ono što se Ižini nepotrebnim, čarobnjački se pomire Krajnosti, prvostepene kategorije dođu na mesto drugostebenih (i obratno), negde se izbaci prirok, negde podmet, negde se filosofski termin zameni slikarskim, slikarski matematičkim, matematički botaničkim itd. Ono što se, posle svih ovih operacija, dobije — postaje odjednom primenljivo, a strast mode, modnih pokazivanja „vitalnosti života“ tu je da ga prihvati i preporuči.

perspektiva. Umetnosti se ostavlja pleine pouvoir sopstvenog rešchja problema koji je sputavaju (što je vrlo dobroj, ali joj se ostavlja i pleine pouvoir ako treba beskonačnog okretanja u khrugu možda n.rešivih „probiema (što svakako, ne valja). Umetnosti se priznaje autonomija samo zato da joj se n> bi priznalo pravo „mešanja“ u oblasti koje ne podležu, recimo, estetskom. Njoj je, birokratski, ostavljeno da bira izmedu samo dve mogućnosti svog ko munikativnog delovanja, svoje stvaralačke (daije) nezavisnosti. Prvo, ona može da bude (ili jeste) gradnja takvih atmosiera gde se pojedinač nosti (individualnosti) onoga ko stvara i onoga ko prima stvoreno nalaze na ivici stalno pbprisuine tajne Života. Ali ta tajna nije nikad do kraja spoznajna, ne da se do kraja otkriti, jev fenomen konkretizacije (bitno sredstvo umetnosti) ima prirodu droge: {ascinira, nemajući snage da strgn> suštinske velove s bića, Samo po sebi, konkretno jeste primamljiva pojava (za njeno prihvatanje kao određene oznake bića u kretanju nije potreban natočit napor), ali fa pojava je, istovremeno, varljiva, jer od nje do sintetične spoznaje, do uopštavanja, ne toliko do apstrakcije koliko do otkrivanja sudbine vezo W'ovek-svet — treba pr:ći dug i neokončan put. (Duhovito je primetiti, urnesio svake indignacije, da u ovoj i ovakvoj mogućnosti umetnosti ima neke posebne decaži), Druge, ume{nost može da bud: (ili jeste) ispoljavanje čulnog, zasnovanog prevashodno na slikovnim predstavama; ona je sistem oslobađanja Wwngomilanih slika u mozgu, mehanizam za ispušianje boja i oblika koji imaju utoliko smijsia ukoliko 'ih nisam samo Ja svestltahn. U oba slu čaja umetnost stoji pred mađionilarsko-terap:utiskom budućnošću.

Sva je nevolja, izgleda, u tome što još nije prevladana određena etapa u razvoju umztnosti i što se oseća neodložna poireba da ona bude prevladana. Pcenomenološki posmatrano, um:tinost je u svom kretanju i sazrevanju prošla ktoz iri strogo posebne faze. U prvoj — umetnost je bila magija. Vokativni subjekat i obj:kat koJem je vokacija upućena ničim se ne podudaraju, tuđi su jedno drugom i umetnost se oslobađa da bi bila posrednik, medijum; ona pokušava da pokajnički vrati sv'st svetu ne bi li sa učinila blagonaklon:m. U drugoj fazi umetnost je molitva, hinma ili tužbalica, Cna se ovde nedvosmisleno oseća kao nezavisnm švest, izražava zadovoljstvo tog osećanja, samo-

Nastavak na 95. strani

5