Књижевне новине

BATA MIHAILOVIĆ

Salon Moderne galerije

POSLE VIŠE od jedne decenije, koliko je broveo u Parizu u kome se afirmisao u međunarodnim. razmerama, slikar Bata Mihailović je izložio svoja platna u Beogradu i bružio .nam priliku da neposredno upoznamo njegovo delo.

“MNeć prvi susret sa delom Bate Mihailovića kazuje nam da se njegovo slikarstvo nalazi u podneblju onih umetničkih strujanja koja su umnogome izbrisala regionalne gramice i stvorila izvestan inliermacionalni imenitelj slikarske ekspresije. Ali ovo široko imternacionalno sazvežđe moderne umetno= sti,globodnih plastičnih metafora i nesputane „maginacije ima, naravno, i svoje uže i određenije smerove, Bata Mihailović pripada onom pravcu koji je upravljen apstraktnom ekspresionizmu. Apstraktni koncepb Bate Mihailovića bazira se, dakle, na akciji, na umutarmjem impulsu ispoljenom u slobodnom gestu koji zanemaruje klasičnu organizaciju slike, ali ne i klasična izražajna sredstva. Usredsređen na trenutak, na naj čas kada nadahnuće kulminira a emocija teži neposrednom oslobođenju i izlivajući se bretvara površinu slike u erupciju, u šokantam vrilog, u spreg snage i uzbuđemja, Bata Mihailović se predstavio kao izraziti slikar jednog određenog vremena, njegove psihoze, a nesumnjivo i kao slikar od nerva i strasti. Njegove su slike oličenje brzine i pokreta, nagona i sukoba.

U jednom „neznatnijem broju izloženih slika, međutim, najnovijeg datuma, nestalo je dimamičnih sudara, uzbuđenje se &stišalo, dejstvo se umanjilo. Unutarnji nemir i eksplozivnu maniru zamenio je posni grafizam, koji se istovetno ponavlja, neumoljivo umnožava i deluje monotono i hladno.

IZLOŽBA GRAFIKE Galerija doma JNA

TZDOŽBA: na kojoj su zastupljeni svojim najnovijim grafičkim listovima Stojan Ćelić, Božidar DOžmerković, Milorad Janković, Boško Karamović, Marko Krsmanović, Slobodam Mihailović i Mladen Srbinović, predstavlja značajnu afirmaciju grafičke umetnosti, O5tavlja snažan utisak. Ona je po svom sastavu, osnovnim „opredeljenjima autora, takvog Kkaraktera da omogućuje znatno sagledavanje kretanja grafičke umeilnosti u nas, njenih bilmih savremenih fokova i konačno — ova se izložba nudi vrhunskim stvaralačkim dostignućima. Jer ono što nam autori tako suveremo demonsitriraju preko bakropisa, litografije, akvatinte, linoreza i drugih kombinovanih tehnika predstavlja ne samo potvrdu o stalmom bujanju grafičke discipline u Beograđu, već je to još jedan dokaz o tehničkom majstorstvu, o raznovrsnosti i punoći likovmih rešehja.

Različita stremljenja pojedinaca — tematska, emocionalno-sadržajna, stilska — 3gramaju se u bogatu vitalnu arabesku čija gibamja doživljavamo kao neposredno poelsko otelotvorenje životnih mena, kao aktuelni i celovitb umetnički događaj. Prisustvo svakog autora je na svojstven način doprinelo mno=> gostrukom dejstvu izložbe, njenom polifonom zvuku, koji se u svom kreščendu pretvara u jedinstveno i prodorno orkestriranje.

Stojan Čelić, poznat po izvanredno ypročišćenoj viziji pejzaža, proširuje plastične odnose dinamično-linearnih snopova i oslobođenog nekonkretnog prostora. Ovakvom vrlo istančanom sistemu spontane ravnoteže između akcije i medilacije, svetlog i tamnog Ćelić sada suprotstavlja zatamnjene mirne geometrijske površine isfakturirane linijama. Otuđa njegov „apstrakini“ pejzaž postaje još vizuelniji i rekao bih samostalniji. Božidar Džmerković je okrenut predmetnom svetu. Njegovi portreti, pređeli i mrtve prinode sačinjeni su mekim obrisima, ali prožeti drastično crno-belim kontrastima. Tiikovno fransponovani ovi motivi napuštaju objektivno tle i pretvaraju se u dramatična uznemirenja bremenita sopstvenom ekspresijom. Grafički listovi Milorađa Jankovića otkrivaju svojevrsnu lirsku osećajnost, izvrsno poznavanje grafičke tehnike. Njegovi enterijeri rafinovanih prelaza protkani senžibimim Yinearnim nitima deluju gotovo aDp.strakinom strukturom čuvajući, pri tom, odnos prema realnom samo kao daleku aluziju, ali istovremeno kroz čudmu zavobljenu svetlost upućuju toplu ljudsku poruku. Boško Karanović je svoj rahjji figuralni koncept zamenio novim. Naime, on se sada inspiriše antičkim vazama čije figuralne motive prevođi u čist grafički izraz. Jednom analitičkom metodom, specifičnog, reskog rukopisa Karanović je uspeo da sugeriše stare mitove, upečatljivo i doživljeno. Marko Kr-

(Nastavak na 9 strani)

Vladimir Rozić

*

Seksolo

Dr Aleksandar

. esej esej esej

PISANI I objavljemi podaci o seksualnom u našoj narodnoj poeziji, ma koliko bili obilmi i bogati, zaostaju za onim usmenim, za onim što se o njoj u narodu tako često govori i kazuje. U mas je govorena reč o seksualnim „manifestacijama posebno negovana, pa je ona znatno rasprostranjenija mego pisana. Te usmene umolvorine, mora se briznati, stvarane su s retkom. pronicljivošću, začinjene uvek duhovitošću, u vidu priža i pesama, doseta ka i poskočica najčešće na vrlo sirovom, skatološkom jeziku. Taj jezik je neposrednog izražajnog dejstva. Zato i seksualna psovka, čudesno inventivna i tako raširena u našem narodu, dobiva vrednost pravog dopunskog jezičkog oruđa u izražavanju. I takve usmene umotvorine o seksualnosti čoveka imaju određenu seksološku vrednost. Rečeno bez okolišenja dopunjuje i u tančine objašnjava ono što je, ma iz kojih razloga, ostalo nedorečeno u pisanom. Poseban seksološki interes predstavljaju i pisma mlađih žena sa sela svojim muževima na odsluženju vojnog roka. Imao sam. prilike da izvestan broj takvih pisama pročitam. U. njima sam uvek otkrivao retko bogatstvo divnih i neŽnih izliva, za čudo, najčešće u stihovima, punih čežnje i oživljavanja erotičkih uspomena. U tim pismima se mnogo više piše o ljubavnom jadu, o sagaranju od ljubavi, nego o poslovnim pitanjima, o mjivama, voćčnjacima i poljskim radđovima.

U svom erotskom „goduševljenju, kao i u mnogim drugim okolnostima, posebno u snažnim emocijama, naš marodni pesnik me štedi reči i poređenja u opisima svega što se odnosi na seksualnost čoveka. Njegov stih kipti od metafora i preraskošnih ukrasnih dodataka, nagomilavanih do neverovatnih razmera, koje svojom .gorostasnošću čudno odudaraju od preterano uprošćenih, uzdržanih i škrtih izražaja u njegovom običnom, svakodnevnom osećajnom. životu. Ali i posle svođenja tih neumerenosti u pesničkom. izražavanju ma pravu. meru, ostaje nam toliko i takvih podataka da se u Seksološkoj analizi bez grešenja mogu izvoditi fačni zaključci o stvar noj vrednosti pesme. Našem narodnom pesniku na domaku opažanja su, od seksualnih ekstragenitalnih odlika, samo maktoskopske odlike u svim oblastima našeg tela, i io one koje su najupadljivije. Uobličeno, jasno polarizovano telo muškarca i žene predstavlja najizrazitiju seksualnu odliku. Otuda seksološka analiza telesne lepote muškarca i žene mpwedstavlja prvi korak u tome poslu. Retko bogatim, istina hipertipoznim. rečnikom, obiljem živih opisa, slika naš narodni pesnik naročito telesnu lepotu žene. Teško je, zaista, naći impresivniji opis ženske lepote nego što je onaj koji se nalazi. u mnogim narodnim pesmama (npr. u III knj. Vukove zbirke, 83). U tom čudesnom verbalnom. vajanju opisuje on pojedinačno svaki deo ženskog tela: lice, obrve, trepavice, čelo, zube, cži, usta, obra= ze i mladeže na njima, grlo, ruke, noge, struk, pa čak, diskretno, i ženski organ. Na ovom mestu, katego-

rički podvlačim da su sve to seksu- .

alne, tačnije: sekundarne seksualne ekstragenitalne odlike, te je sašvim izlišan pokušaj onih koji žele da ih „deseksualizuju“ i proglase za pseudoseksualne. Narodni pesnik ne posmatra telesnu lepotu samo u statičkom stanju, nego se duboko UužiVljuje i u njenu dinamiku. Tako, za žensko biće u hodu.ima mnoštvo poređenja. Obično je to graciozan prilaz, kao u Begane-devojke, koja ostavlja utisak mekog fluidnog, neczemaljskog 'biča koje „zemlju ”ne dohvata“, u skladu s tananošću njenog struka koji samo što se ne „prelomi“. Ali on opisuje i sasvim suprotan, tumultan hod (androidnog karaktera) od koga se sva „zemljica trese“, dok se pendžeri ljuljaju. Narodni pesnik zapaža i zavodljivi hod devojke („uzvijuše“ ili „uzvijojle“) što ne znači da se u mladića ne javlja želja i za ujnom koja ima „sitno hodenje“. Od izrazito ženskih seksualnih odJika narodni pesnik najčešće, s najvećim zadovoljstvom i vrlo plastično, opisuje grudi, prosipljući obilje najlepših poređenja. Od genitalnih seksualnih odlika žene narodni pesnik, u vidu diskretne cufimističke aluzije, ukazuje i na ženski organ koji naziva „zlatkom“.

Čitavi ciklusi pesama o opštem utisku telesne lepote žene zameraju, ni više mi manje, devojci što je „suviše lepa“, te izaziva nemir i svađu među momcima, a pomamu među vezirima, banovima, kapetanima, pa čak i među kraljevima i carevima,

*

KOSTIĆ · o NAŠ

esej esej esej

esej

esej esej esej

RON BOIZ: TEMA 1IZ. „RAMA-SUTRE”

Narodni pesnik se ne usteže da kaža . kako bi bolje bilo „da je slepa nego

odveć. lepa“. : e Pronicljivo oko naroda dobro za-. paža i uzbunkanu pojavu puberteta. i nevolje koje od toga dolaze. U devojke rastu grudi da ispod njih „jelek popucuje“. Polni nagon se budi, te u duši nastaje uzburkanost. Telo počinje da „trpi muke najviše“. Od tog jada „glava zaboli“, a može čak i „groznica da ufati“. Sva silina tog osećanja sažeta je u požnatoj izreci „od sevdaha goreg jada nema“. Stavljaju devojku koja se namerno pritajila na velike muke: podnose joj živu žeravicu i guju prisojkinju. Na sve to ona ne daje znake života i ne odaje se, ali priznaje da, joj.je najteže kada joj dragan stavi ruku u nedra. Veliki broj stihova posvećen je borbi mlade udovice da savlađa polni nagon, naročito ako ima dece.

Vanrednim stihovima opisuje se

proleće kao najlepše Teme ljubavne - igre, dok se za mesto te igre oglašava

pre priroda, nego. „mekani dušeci“.

Tu naklonost pesnik otkriva ovim

rečima:

Jorgam mi je vedyo mebo i sjajne zuvu'jezde, , c i % A uzglavlje b'jele muke jedmog dyugome. ,

O polnoj močći.i neutoljivosti polnog nagona narodna poezija pruža bogate primere. Za ljubav uvek ima malo vremena. Jalžina. polne reakcije opisivana je u.samim hiperbolama. Kad je Janković Stojan ugledao l1cpu Hajkunu ne samo da mu je Srce zaigralo, nego su mu na prsima toke zazvečale, a „u nedrima sahat zakucao“, O uticajima čula na polni prohtev narod je ispevao Vrlo mnogo st]hova. Od svih čula na prvo mesto dolazi čulo vida svojom senzorecebptivnom snagom. Kioz oči izbija prvo obećanje, ali njima se užiže i prvi plamen požude. Često se za vatreni pogled devojke kaže da je u stanju da „zapali“ 'Ćitavu varoš, kao što je to u poznatoj pesmi o sudbini Travnika (Vi, 1,659), koji je zapalila Janja očima. Snažno veaguje.i dcvojka gledajući lepog, primamljivog mladića, šaži

Čulima mirisa i sluha posvećen je veliki broj stihova. Dodir i ukus, kao glavni faktori kontaktne ljubavi, dobivaju posebno mesto u narodnoj poeziji. Pri. tome, u najvećoj meri se vodi računa o poljupcu. Mnogo 5e pominju „medena“ usta i „sladak“ poljubac u usta, ali se ne zaboravlja ni poljubac u druge delove tela (oko, belo grlo, među dojke, medu oči). Od naročitog seksološkog zna-

ka analiza

PI{E]

esej esej esej esej esej

čaja je tzv, „ugriz-poljubac“, Deli» baša Pero ljubio i milovao Stanu TLobaševu (Vuk, V, 8364), pa je: |

|

Na poglednau, mjestu ugrizao, |

Dva joj zuba u grlo umu,

ı A ma obraz Yamu maćimio'

Po pravilu seksualna inicijativa dolazi od muške strane. Ali to nije uvek slučaj. Ima dosta primera u kojima ona: dolazi od devojke (svakako androidne prirode) i 10 u vrlo grubom, agresivnom vidu. i

Svakako među majlepše stihove naše narodne poezije dolaze oni koji govore o vrednosti mladosti i ljubavi, Njihov broj je vrlo vcliki, sve lepši od lepšega. U svakom slučaju, za postizanje potpune sreće potrebna je mladost i ljubav. Bez toga dvoga život nzma lepote. Zato sc ne treba čuditi kad momak ovako uzvikuje (Erlangenski rukopis, 84);

v i . a Volim tebe ljubit' na kamenu, Neg nedragu na meku dušeku. Volim, s tobom, trubu kladu jesti, Neg' s nedragom som/uh i pogaču. Volim s tobom s lista vodu piti, Neg, s nedragom vino i akiju,

U jednom divnom lirskom zanosu opisuje se kako Anđelija odbija ljubavne ponude starca koji joj se udvara „pored vode tekelije“, naspram „šeftelije“ (Hylangenski rukopis, 171). Ali iznad svega se u narodnoj bpoeziji istiže značaj prave ljubavi. Hiljade stihova o tome sažimaju se u dva koja znače zakon: ı Nije blago mi srebro, mi zlato,

Već je blago što je srcu drago...

Zatim še ređaju stihovi o ljubavi koja me zna za granice trpljenja š koja se me boji ni same smrti.

Seksološka analiza naše narodnt poezije otkriva nam niz duševnih zračenja koja se ispoljavaju najtaznovrsnijim psihomotornim akcijama i reakcijama. Pesnik, tako, opeva kaćiperstvo, lukavstvo u ljubavi, odnose prema drugoj raši i ve?Tiy“r ljubavne čine i vradžbine, kletve, značaj nevinosti, neverstvo, bpoliandriju, a posebnu pažnju poklanja problemu poroda, pola deteta i vanbračne dece. U svim tim stihovima narod otkriva koliko se trudi da postavi izvesne etičke princibe u 1ešavanju odnosa među polovima.

Druga, znatno manja oblast seksološke analize narodne poezije obu»> hvata manifestacije koje ukazuju na fragove izvesnih skretanja polarizacije seksualnog nagona, Ta skrećtanja ne uzimaju karakter pravih perverzija koje su same sebi cilj. U pitanju su samo perverzoidne radnje. Ono što narodni pesnik opisuje nikad se nć privodi u delo kao perverzija nego kao perverzoidna naklonost, samo u nedostatku pravilnog. odnosa ili slučajnim izosta'janjem · normalnih okolnosti. Tako 'treba razumeti iragovc nekrofilijć, sodomije, gerontofilije, sadizma i masohizma, Mžiji 52 primeri mogu naći u našoj narodnoj poeziji. U njoj "se nalaze i tragovi ogrešenja o društvene običaje (rodoskvrnuče i' go-

'stinska obljuba). : _ Na kraju, da bacimo zbirmi bo= "gled na značAj seksološkc analize 'naše narodnć poežije, Otpočet pre mnogo vremena, taj posao dobiya iz godine u godinu sve veći značaj i sve širi zamah. Taj je značaj danas dostigao svoj vrhunac i postao, bezmalo, znalno veći za seksologiju, nego za književnost. Nama se čini da naša narodna pcezija, po svom? poreklu i po svome sadržaju, predstavlja za scksologiju, kao nijedan drugi književni oblik, bogali zbornik svega što je u vezi sa s _ksualnošću čoveka i fime pruža vrlo povoljnu okolnost da se svi pojmovi IZ te oblasti pravilno sagledaju, u svim SVO>jim akcijama i interakcijama, Uušklađujući svoje suprotnosti, sažimajući se u jednu nedeljivu celinu. Sem toga, naša narodna poczija postavlja niz određenih mr-rila za utvrđivanje osnovnih .seksoetičkih naela, bez obzira na sankcije koje u rešavanju sukoba pr:dlažu.

U nas nema vida književnog stvaranja koji je pod istim okriljem sabrao toliko mnoštvo pojmova 1 shvatanja o seksualnini manifestacijama naseg naroda, koliko je {o Uuspclo naš? narodno pesništvo.

KNJIŽEVNE NOVINE

O La u ANU: NŠ, ML AA La LL NL. —-