Књижевне новине

Radoslav | J VOJVODIĆ : ·

PRE NEGO SMO POŠLI.

K o moćas mesec me samja

kako mu, zavičaj uzima pod, svoje, izgubiće dušu, umoru od, umiranja, i sad ponovo rođewu, za oblake moje;

što vam, ih šaljem, evo, usred, moći, meka vas začude i meka vas bude ; a kad ustanete, o, i ja ću doći.

i poći ćemo svi, na puteve hude.

Tamo ma izvore; kad smo osu bili, mežmni i smeni, usred zemlje; ormt,

pre mego smo pošli! Dok nismo otkrili ambise i jame, i postali umorni.

Gle, pogledi mam više me blistaju, samoćom, smo puni u svom tamnom sjaju. 1965.

NARCIS U BELIM NOČIMA

K oliko puta u Koliko noći, čekao sam te; hoćeš li miš doći!

OK JE PONORA: jecala ma kamenu hladme terase, jedna mlađa strižibuba, đolutala sva= kako iz zelenila „koje nas.je okružavalo, polako je puzala uz šav njene haljine, pribli= žavajući se vratu, Iako sam bio veoma neraspoložen, čak možđa fužniji od Ponore, nailazak ove bube na rub koji odvaja belinu njene puti od tkanine, tople i pokorene uzđasima, za irenutak me prekiđe u mislima. Zglobovi obazrivih i lenjih pipaka polako su se savijali ka toj jedinoj belini već presahlog dama, i činilo mi se da će Ponora neminovno primiti jedan čudan poljubac na mesto koje je ranije pripadalo meni, A onda, posmatrajući najpre sa odobravanjem, zatim sa gađenjem i najposle sa užasom tu bednu, nmeodlučnu, zalutalu suparnicu, osetih se sposobnim đa đonesem odluku, koja mi je čitavog dana nedđostajala i zbog koje smo se nas dvoje i zadržali toliko dugo na terasi Ponorine kuće, iako je svakoga časa neko mogao da naiđe i tako me omete u sprovođenju mojih. namera. Da je ubijem? i T.aki jecaj, prigušen uzdđahom, otkri mi ponovo lepo lice devojke koju sam toliko voleo, a koja je sada izgledala još jedino slična nekom liupkom kućnom božanstvu zatočenom među stubovima ove trajne i mestvarne terase, i tragovi jutrošnje boje na njenim irepavicama kao da mi potvrđiše da među nama još uvek postoji jedan neraskidiv sporazum. I uprkos tome što smo več doneli jednu meprijatnu ali neopozivu odluku, trenutak u kome moramo i da je sproveđemo, i u kome nam svi prethodni i dugo prikupljani razlozi iskrsavaju u slikama iz sećanja, taj fremutak potraje taman toJiko. da nas dovede ıı opasnost da ponovo odlu„čujemo ili pak sve prepustimo slučaja kao, što m da pri:dodiru stri-

"ić pogodba sa samima 30 | ; str žibubinih pipaka najzad sve privedemo kraju ili

TLUSTRACIJA HALILA TIKVESE

KNJIŽBVNE NOVINE

Na put da krememo, zajedmo i sami, ogrezli nevernici, svaki svojoj tami!

A tebe nema, to je bila vera,

koju smišljah. Obest ovog neizmera, svaka moja vuka, svako moje more, kada padah misko, kada idoh gore!

Sa sobom da budem, sebe da poljubim, odrekoh se drugih: i put da ne gubim! Više ne čekam, više se me nadam,

pred sobom mogu, smerno, i da stradam!

O, neka, neka, sam ću, sam 6w, Doći, a ako se vratim, vratiću se moći! 1965.

NARCIS NA KOLENIMA

K ada se dižem ja w stvari padam,

i padanje je svakom, od mas kob. I ljubeći druge, ja mevimo stradam, oslobođen, hoću, da me budem, ob. I to što me mosi, što me ma put kreće, · ko tužan čeka — dočekati neće!

Ljubeći tebe ja ljubim sebe, i ljubim, gordo, sve to što će doći.

Svetozar VLAJKOVIĆ

odustanemo ako te dve krhke i ispitujuće kvržice promene pravac i okrenu se tamo odakle su i došle.

Gde li se jutros, kad sam u prolazu pored ove iste terase slučajno bacio pogled kroz prozor Ponorine sobe i ugleđao je na pođu sa jednim mladđićem, nalazila ova drska buba? Tamo, unutra, bilo je mračmo kao u labudovom kljunu, bilo je tiho i svečano kao kad se obavlja krađa nakita, bilo je teško, bilo im je teško i bilo mi je teško, dok sam s ove strane, kao ispoli-

van jutarnjom. vlagom pokušavao.da poverujem

svojim očima. Da li je bilo meophodno da se podighem ma prste da bih utvrdio intimnost jednog ljubavnog para? I da li su oni to zaista i bili? Da Ili je bilo neophodmo da kucnem u okno i preplašim ih, tako spokojne i tako užarene, da bih po njihovim lužurbanim pokvrefima, megodovanju, strahu, gbunjenosti, ljutini i prekinutom zadovoljstvu prepoznao znake stiđa, mržnje i kajanja, koje sam želeo da uočim pre svega na Ponorinom licu, jer je onaj mladi čovek, videvši u meni opasnost, spreino odlutao iz sobe. Da li se, najzad, uvek dešava, da tek kasnije, pošto se neki događaj ne'sumnjivo. odigrao, počinjemo da osećamo. omo što bi trebalo odmah da nas pogodi? Jer, dok se Ponora oblačila, ostavši sama u polumraku, ne vodeći računa da se zapravo Drvi put oblači preda mnom, ja sam još uvek sa istom: pomamom udisao oštri vazduh, diveći se nehotice mirisu jasminovog polena i borovih iglica kao i njenim obnaženim nogama i bio bih, verovatno, zapanjen čistotom tog prizora samo da je nije po= kvarila pređašnja scena, kakvu bih ja tek možda u smu mogao očekivati na Ponorinom tepihu. 'U stvari, tako sam dugo priželjkivao da jednom, u nekoj jutarnjoj šetnji, kakva je mogla da bude i ova, naiđem ma Ponorin olvoreni prozor zarastao u lozu, i da sakriven, dok ostali spavaju, posmatram to dete kad je potpuno svoja, kad spava i sigurno se ne dosađuje i nema Dpofrebe da glumi izgubljenost ili sigurnost, dosadu ili preteranu ushićenost, tako da mi se u prvi

prevedeni esej prevedeni esej prevedeni

Nastavak sa 5. strane

kršenja hronološkog lanca nazvanog „normalnim“ (zašto normalan?), da se uspomenama om0ogućuje da dolaze u poretku u kom dolaze u svest i da se svetu odriče svaka budućnost, To, što se dramskom dijalogu pretpostavlja unutrašnji monolog, ne može biti uzrok pađanju u subjektivizam i odricanju egzistencije spolinog svela, Čovek mije opsednut zato što svet gleda u bojama fanfastike, nemoćan da iziđe iz svojih fantazama, pa zato prezire stvarnost. I ja bih se drage volje pridružio definiciji koju je dao, istaknuti austrijski kritičar o Kafkinoj umetnosti: „jedna fantastična satira“, mada se njom ne obuhvata sveukupna originalnost dela...

U vreme anfinacističke emigracije vođila se između Lukača i Brehta polemika koja je skoro nepoznafa ali koja je, čini mi se, veoma važna za maš današnji razgovor. Pozicija Brehta, iako različita, čak na suprotnoj strani od čoveka Teahkav je Aragon, izgleda da se tu kreće u istom smeru kao i koncepcija otvorenog realizma koju je ovaj potonji oduvek zastupao u našoj zemlji.

Dozvao bih svemir, ali kako tebe! Kad te budim: koliko ću moći!

I to što me vodi, to ludo proleće, ko bez. straha čeka — dočekati neće!

Davno se odrekoh boga i ideala,

a bunim, se sumnjom protiv ćutanja. Želeo bih svemoć, ako bi mi dala, novu veTu, ali bez lutanja.

I to što me budi, što me zorom sleće, ko svesno čeka — dočekati meće!

I svijam, ruke, nad sobom, pečalno i nežno,

i ljubim plave kose, u moći razasute.

I padam, ma kolena, smerno i meizbežno,

i skupljam, Yane, po godinama prosute.

I to što me ljubi, što je od sma veće,

na sebe sam čekao: i sad ohol krećem! 1965.

BRLI KONJI

pržš konji u galobu, svu, moć gaze,

'ludi konji kroz glavu mi, kroz krv moju, mjište, jure, svud, prolaze.

Beli konji svu moć belu!

Dan mi uzmu, moć mi daju, pa nestaju.

mah učinilo da sam greškom. zalutao u neko tuđe dvorište i tako zatekao dve nepoznate osobe na podu pored kreveta. Tiome je svakako doprinela i okolnost da Ponoru nikad nisam video drukčije nego u haljinama, kao i njena mnogobrojna uveravanja da prezire one koji jure za ljubavlju ne nalazeći je nigde i nikad, umesto da se posvete drugim lepim stvarima. Kojim? To sam zaboravio da je upitam. I kao što su i ranijih proleća pod ovim našim nebom #bile moguće nagle promene kakve ne bi mogli da predvide ni iskusni ljudi, tako je u meni iznenađenje, neverica, pa čak i prijaknost što sam najzad: video Ponmoru sasvim golu, zajedno sa besom što tamo na ftepihu nisam zatekao sebe i srdžbom što sam dopustio da me obmane, zamenila jedma feška tuga, nelagodnost što ću morati da: preduzmem, nešto, ı iako bih najnadije zaželeo da misam primećen... T'o prozračno nebo imad njene kuće odjednom se spuštilo kao po lestvicama sve do moje glave, a drveće se zbilo kao radoznali „posmafrači, gurajući me ka njoj, koja je već odevena i u prvim suzama stajala opuštenih ruku s one strane prozora, uokvirena, nepomična, hladna i završena, jednostavna kao onaj istrmošeni natpis gore u pot-

krovlju iznad nas, na kome je pisalo: „Vila Po- “

nor“. Dok sam je posmatrao, zanet i odjednom sasvim prazan, na staklu okna, udvostručen i presečen mapola, hepoznati mlađić se udaljavao iza mojih leđa. Šumar? Raznosač mleka? Skretničarev sin? Moi dvojnik?

Ponora je i dalje bila nepomična, uokvirena i obezličena, sve više malik na optičku pojavu, ma šaru koju su doneli prvi zraci sumca, probijajući se kroz žbunove divlje ruže sa dna duboke bašte. Učini mi se da ona reče: „Nije irebalo da dođeš“. T fime me pogodi: da je bilo šta drugo, rekla, da se nasmešila, da mi je zaželela. dobro, jutro, da je moje prisustvo propratila čuđenjem kao i uvek, još bih poverovao, da se ništa nije desilo. Ovako, nebo se spu-. stilo još niže, do samih ramena, preplavilo njenu sobu, zadržalo se na postelji, istaklo šare na zidovima, osenčilo nizove knjiga, ocrtalo komade tammog nameštaja. Da li sam tako zamišljao njenu sobu u onim časovima kad sam pomišljao kako ću se prvi put ponašati u njoj ako me pozove u posetu? Možda. Bilo mi je još teže da zamislim nju, njeno ponašanje među pred-

| | |) a b | ORLA Ca

pe _zajedn ia MARKSISTIČKU'

age

Šta je u stvari rekao Breht? Pre svega, da realizmu ne treba nametati formalna ograničenja. Balzaku, on izazivački suprotstavlja engleskog romantičara. Šelija, majstora metafore, simbola, što će reći u izvesnom smislu — irealnog i apstrakinog. Da li je put realizma „bez obala“? Tako što ne bih smeo da tvrdim... Ali tesan nije, sigurno. Iz tog izlazi da realizam nije pobeda verodostojnog. A koji su neosporni sastavni delovi realističke umelnosti? Prvo, fantastika je klasični postupak realizma, jer je deformacije oduvek bilo, ođ Svifta do Gogolja, od Goje do Pikasa i Dijega Rivere. Drugo, parabola (postoje apstrakne parabole, u tom smislu što čoveka smeštaju u okvir večnog metafizičkog statusa, kao u nekim pozorišnim komadima avangarde). Treće, parodija, koja može biti prosto nepošto=

O U O OM MM O O O O NI O O 4

w:) O, nikoga ema, ko bi mogao,

ko bi meni noćas pomogao!

San, mi uzmu, sam mi vode, i odhode, sa snom belim, moji konji, vitki, vrani, š veseli neveseli, dok prohođe, ti orlovi, i cpetovi meuzbrami. O, nikoga mema ko bi mogao, , ko bi meni moćas pomogao!

Sada mrtvi, i obesmi, nekud jure;

što su mi ih polomili,

davno, davnmo,tuđe vojske i godime.

I u ogmju, u užasu, omi žure,

uvek čisti, wwek besmi, kao moji, moji mili,

što prokleti, krst svoj traže, da im sime! O, nikoga mwema ko bi mogao, ko bi meni noćas pomogao.

Beli konji svu moć belu,

udes mose, i donose vatru živu,

u oči mi, u dušu mi, u ogmjivu

koje hranim, da me truje,

da sam sebe, u ćutamju odbolujem. O, nikoga nema ko bi mogao, ko bi meni moćas pomogao. |

1965.

metima koji je okružuju. Učini mi se da joj odgovorih: „Bilo kad, morao bih da saznam istinu“. Ali, ona je bila nepomična i bilo je skoro nemoguće da mi kaže: „Da sam mogla, odmah. bih ti ja rekla“, pa ipak, te reči su u me-. ni odjeknule tako snažno i tako istinito da su je ne samo opravdale nego zvučale i kao opravdani prekor. U stvari, ja nisam bio siguran da se moglo bilo šta učiniti i da je trebalo bilo šta preduzeti: čudna tišina, insekti, Ponorine suze, svellucavo lišće, ptice ispod oluka, jedna česma, miris jasmina, borovs i trave, nas dvoje... bili su tako prisutni, okamenjeni, ravnođušni, da sam poželeo đa odem. Možda sam upitao: „Ti misliš đa je bilo nepotrebno da me obave= stiš o nekim svojim navikama?“, ali ni reči nisu prijanjale za postojeće stanje, već su pre bile jedna sasvim samostalna vrsta postojanja. Zašto bih sađa ispitivao ko je onaj mlađić, otkuđa on u tako neočekivano vreme i na tom mesiu, kađ ni on sam, siguran sam, nije smatrao da treba praviti drame od samog jutra, već je pronašao dobronameran izlaz: otišao je da se nadiše svežeg vazduha, ovog istog koji i mi udišemo i koji je zaista svež. Pa ipak, biće da sam postavio glupo pitanje, jer Ponora poče da jeca, tiho i beznađežno uporno. Takav njen odgovor mogao je značiti da se mi više nikada nećemo videti, da se nećemo videti ni popodne kad je bilo dogovoreno da se nađemo na njenoj terasi, a mogao je, jednostavno, da bude i potvrđa moga pitanja: da, ja nisam imala hrabrosti da ti sve kažem, jer sara mislila da me onda ne bi voleo.

Uistinu, zašto bih sada žalio što je drukč.ijom nisam poznavao, kađ je ona tako lepa i kađ je verovatno neću ubiti iako za to imam premnogo razloga? Neodlučan,- razdiran. između potrebe dđa odem i osećanja da me sad, pošto sam nešto više o njoj saznao, privlači jače i bolnije no ikad, stajao sam još neko vreme pred tim prozorom, uveren da ću o svemu odlučiti tek Dpopodne kad se budemo našli na njenoj terasi.

Da je zagrlim? [

Da joj oprostim?

Da je ubijem?

T dok je ona još uvek neprekidno jecala na kamenu hladne terase, mlađa strižibuba je oklevala na ivici njenog vrata. Prisustvo tog malog stvorenja, zalutalog i neodlučnog, takođe ne sposobnog da donese odluku, đavalo mi je izvestan znak. Šuma unaokolo, nebo na ivici zida, poslednje mlečne svetlosti pred jednu novu noć u kojoj ću biti više no ikad usamljen i grešan, sa slikom Ponore u mojim suzama, bili su tako isto zalutali u ovaj trenutak moga života kao što su to i Ponora i onaj mladić i mlada strižibuba. Da je ubijem?

Zar me sve moje misli ipak ne uveravaju đa je podjednako važno ubiti jednu ljubav i neku mladu strižibubu na vratu devojke koju sam verovao da volim!

Da je ubijem?

Đohvatio sam strižibubu pre no što je dotakla Ponorin vrat i spustio je na kamen ograde. A onđa sam poljubio ono mesto nađ kojim su maločas oklevali pipci.

Tada je Ponora prestala da plače.

[ prevedeni esej prevedeni esej prevedeni

vanje klasičnih remek-dela, ali koja ih može takođe uzdići i obogatiti bojama sadašnjosti, I naposletku simbol, od. „Šagrinske kože“ do lava i monokla u „Krstarici Potemkin“.

Zatim, po Brehtu, kriterijum realističkog sasftoji se u prilagođavanju sredstava izraza našoj irenutnoj viziji; trenutnoj, jer se stvarnost menja; ona je gipka i dijalektična. Pisac je, dakle, realista kad prilagođava odgovarajuće tehnike toj promenljivoj stvarnosti, a ne kad izvlači kanone umetničkog savršenstva iz dela već stvorenih. Nastojeći da bude veran, kao vojnik stare garde, on je na dobrom putu da postane formalista. Bilo da se rukovođimo revolucionarnim ciljevima ili da se ne rukovođimo njima, ja kažem da se realistički metođ ne zasniva na isključivanju drugih; to je nastojanje izvesnog umetnika da ukaže na stvaro, da o njemu da pređstavu, rađije negoli da ga zanemari.

(Nastavak u sledećem broju) .

Preveo Đ. Leverin

|||