Књижевне новине

KAK( NAPISATI du iišekiyaniu sezone kad: je oni potpuno neizvesna? Šta zahtevati od

reperbara prema čijim smo sastavljačima ray= noduši?

nec Čemu se radovati kada su već odavno islinsle vrednosti ga mnoge samo neostvarene nade? Za featar ili reformu? Da li je uopšte nama,pa i društyu i njegovoi avangardi, potrebnopogorište i ko će biti tužan ako neko smisli daje seena ogromna rezerva? A {ek glumci koji opšte ne govore o svojim pozorištima? Pa velik!i nergalizpyani rediteljski talenti što beže u akidemije i doktorske titule kako bi prekrili svoju nemoć i nesigurnost? Pseudo=<kongeepcije, pseuto-umetnost i pseude-provinecijalizam? A tek Miblika i naše lažne parole o njenim potre= bam8a kulturnom standardu i društvenom pros= većivinju kao da smo u srednjem veku? Slična pitana se vuku u nedogled, i zato zastajemo uplašni za teatar i za nas same, ubeđeni da je reč smo o trenutnoj mori koja ješ i ne mora da budesmrina opasnost. Ipak, ne može joj se po= reči načenje simptoma jednog zabrinjavajučeBš stahjf ?

| Omj koji zaista sa iskrenom pažnjom prati šta se sve događa oko i unutar savremenog tealra Ne može da bude ravnodušan. Pogotovo što je, k&o protekle sezone pokazuju, takva stanje u mmgo čemu oduzelo pozorišnu smisan života. Mi s\ danas strahujemo za popularne asgene, spremi smo da u svakom trenutku optiužimo zajedicu da ne daje dovoljno novaca, a da pri tome ıliko živ ne bi bio voljan da plati ekonomsku enu ulaznice! Sredstva nisu ni izdaleka mala,ali za pozorišta kakva su ova naša, nikada ihmeće biti dovoljno. Jer: fo su klasične birokralke ustanove u kojima garuju činovnigči, glomane administnacije, nesavremeno i dilekantsko rikovođenje, bitišu mnogi ljudi bez talenta; pravi imetnici mahom peru ruke i gledaju svoj biznisili su suviše pali u rezignaciju a slabi se snaže apravljačkim funkcijama. Da bi pozorišta moglađa opstanu i da se u njima zaista misli na umstnost — trebalo bi da se svako oslobodi skoro polovine zaposlenih, a to se podjednako odnosina one najuglednije i one najmanje kolektivs Danas je utopija o iako nečem misliti, a kanoli javno govoriti, pošto se O umetnosti rasprarlja mahom «ma nivou socijalnog problema. Zr su ljudi krivi što ih je neko doveo u pozorite? | i

Ali nišu samo pozorišta za to kriva nego i javnos, ako takva reč još uopšte nekog obavesujeS jedne strane voljni smo da glasamo za velie dotacije jer bi čak i najmanja rezerva bila omah olvalifikovana kao teški primitivizam. Bre nikad nisu bile naš problem! Ali našta se one troše i ho ih tnoši? Beograd nije Ljubljma — i ovih dana kada sam čuo za licitacije ao još jednog upravnika koga neko hoće da prebori u politički kadar, zgrozio sam S8e. Jer, pojednoj čudnoj formuli oportuniteta najčešće z upravnike i njihove pomoćnike posšlavijamo lude koji nisa sposobni da buđu na tako odgovonim mestima, sami za to nemaju volje, ili su dletanti kojima taj položaj treba zbog društvaog prestiža! Svako caruje dve, četiri ili pet gocna pa ode, a da o njemu ne ostane nikakav }p glas. A kako to i očekivati — kad pozorišt znači pre svega umetničku odgovornost, a upravhici su po pravilu, čak kada se biraju } redova kulturnih radnika, u teatru političari demagozi a ne umetnici i usmerivači.

Mi e znamo zapravo šta hoćemo od Dpozo> višta? Nožda bi oni koji o tome razbijaju glavu bili najrećniji da ono uopšte ne postoji. U ovom času je to više tradicija, nego savremena potreba. Zar toliko puta nismo mešali pozorište sa analabetskim tečajevima? Stalo nam je do toga daradnika devedemo u teatar i ako mu še slučajncne ide onda je to užas. A ne pitamo se da li jenjegov kulturni i proizvođački standard na tom nivou da on zaista oseća potrebu za umetfnošu. Delazak jedanput ili dva puta godišnje ı pozorište sa sindikalnim popustom ne znači pstati prijatelj teatra ili njegov stalni posetilac A tek kadđa su u pitanju poslovni ljudi sa automobilima, televizorima, elegantnim toaletana! Sve statistike koje su sprovođene poslednjh pet gadina nedvosmisleno potvrđuju da ekonimska elita naimanje dolazi u pozorište. Njihovi deali su na drugoj strani.

Mi sno u osnovi veliki malograđani· Nije ni čudo ona šio je oko nekolicine umetnika stvo= ren kult verujemo da je svima dobro u teatriz ma kaoi njima! Prelazimo preko činjenice a oni uopše ne pripadaju teatrima, ne žive oNyNo| žele da svoj ugled založe za uspeh ahsaRnb% Ako je meč o dirigentima ili primadonama s»5nda je inostranstvo jedina njihova opsešija,a među dramskim umetnioima — vila u Grockd i žiro-računi. O umetnosti? Šta je to? Danas si mnoge socijalističke i kapitalističke zemlje, Bk i sa manjom tradicijom i manjim mogućnottima nego što su naše — u mh0ogo BTećnijej sihaciji — teatar je u usponu ka pravoj i čistoj unetnosti. A mi efemernost proglašujemo za dogaćaje. svoga života! Kritika pa i publika ne sme ii da kaže da joj se nešto ne dopada a 'pogsoteru da traži nešto više! Gde su te velike domaće Irame, predstave i kreacije koje ulaze u istoriju modernog izraza?

Naše )ozorište umire — ali ne treba mu dozvoliti d; umre! Pred tom činjenicom bi morala da ugbkne svaka amoralnost. Ne možemo se više adovoljiti razbacivanjem miliona ili po nekom dobrom i sasvim retko odličnom predstavom. Zainteresovanost nije „stvar raspoloženja nego potrebe duha i vremena u kome živimo. Kalo izvršiti preobraženje ako za to nemamo n intelektualne ni društvene hrabrosti? Čemu biokratski programi, sheme i skupo plaćene andize? Kako vratiti pozorište njemu samom kaj autentičnoj umetnosti i sjediniti je ponovo s čovekom. Ovo jedinstvo nije apstrakcija megc jedna od vrednosti humanizma za koji se toliko na rečima zalažemo- Možđa i način da učinimo hešto protiv sopstvehoB otuđenja. Sećenska umenoBi danas odbija svojim suštinama da

buđe arstolatska, mađa je mi svi zajedno gu=

KNJIŽEVNE NOVINE

Wwoči riove pozorišne serone

ramo ka snobizmu, Ona se definitivno vezala za čoveka i u tim njihovim. sintezama freba

tražiti i novu estetiku. Zato pozorišta sama DO sebi nisu umeinost ali mogu da stvore uslove za njenu afirmaciju.

Ako se ne radujemo na početku sezone == to ne znsči da mrzimo pozorište ili da smo urođeni skeptici. Jasno nam je da ostaju samo vePropust like predstave, Ba i pozitivne kritike,

TO ŠLEP GOVORI MENI, OKRENUT LICEM

SLUŠAJ OVAJ ŠAPAT

e LUŠAJ ovaj šapat: mere se ljulja, u meni, zasmulih, ptica lepet izmad, gorkih šuma čijih se jezera i me sjećam; slušaj, slušaj, slušaj samoću potomulih ostroa —'tiše i me znam

kad, sam te kaj wjih prohodie očiju plavljih od voda;

otkud, ostadoh sam, slušaj mi pĐodkornu tugu

dublju od, svakog mora, skrajnut sam, dogorio za;

pusto se mebo sručuje u me: eto, katarakt; eto

sad čujem. lavež majedwom, iz nekog davnog fora, zatppava me miris sijena, miris vrbaka, miris močvara

umjesto vedrine krhke prozora lučkih megdje (odavno izbrušemih, odavno izljubljemih). Slušaj ovaj šapat: ničeg više wije u meni zar,

bokove mi sažima voda koju ine želim, više da gledam svejedno što me moždu ia mje. Dno đe me pobijediti njeno

i neke ogavme trave, slušaj moj tamni šapat i ne reci mikom gdje si me zatekao: stid, me. je, osjećam o.

OPROŠTAJNA: ŠLEPOVIMA

| MORNI smo, Sebi goTki, kažem,

SANJAO — NE SANJAO

teatra to je kraj kritike. Naša želja je da je te= _atar prevaziđe i ukine kao jednu od svojih pro-

tivrečnosti. Otud je zabrinutost ljudska; ona je izražena u ime prave umetnosti, pogotovo što verujemo da u ovoj zemlji postoji niz velikih umetnika i vitalnih falenata na kojima se već danas može da gradi sutrašnjica,

Petar Volk

| Dušan KOSTIĆ KASNA PJESMA

ı POJIM, i me brojim

valove ispod %9Tbda, ne dolijeću mi laste = _ . sav si MWviv, byodoplovče!

Đok šam gasio taman

ad: dimnjaka i luka

ko mi bi ravan pod okom, vjerevah: toko ću duge = sam. si krio, brodoplovče!

Šlepovi su prolazili pored zagledao sam im zube: koliko mogu ješ, do kojeg porta? Nevažne, izmoždeme drugove moje tužne

he stizah da pogledam ne stizah, da zagrdm = sam.si kviv, brodoplouče!

Ćutim, + ne čujem sirena zov promukli.

U mutnom Yovu sad solđat sam mepomični sam, si hriv, bryodoplovče!

TABLA, ne wadimajte: grudi prije vremena: nisam, tu, ja

već nas paspalj liže po rebrima. S baš radi sjewki vaših;' albatresi, me: uzlijetajte ipak;

Neki igor davne vodđojaže | još potonji osmjeh za mas ima.

Za? ste stali, čemu čemer sada, dok po vama Zuijezde siplju trunmje? Preko brazda starih oblak pada, dugo pada, pokunjemw i zbunjen.

Vi mišljaste: vođe obe 20 9GdS bjehu samo, za svod, vašeg gramja; vi mišljaste: treba će i damas

biti bzođom kraj sveg proticanja.

Tamna braćo, šlepovi, gdje bilo čemu, dušu dati grču svojem”, Za? se nekim, od, vas učinilo

đa ne treba da se unokoje?

Ostavimo patnje gluvim, zvonom, nek i drugom sjaj je monitora,

Nešfo movo obim mebosklonom

tutnji kraj was — gorkih od wmo?q. ·

. mad morem mojim, golim; promičite, prolazite oblaci'ja sam, zbog sVoje tuge stigao već umoran između, mmoge trske. Ovo je moja slabost neoprezna, kratkotrajna, i kad komačno sklopimv oči jer ja se me predajem. Mene de nastaviti ; šlepovi drugi. Ja sam. to sanjao jednom, jednom ih vidio, jednom ih ljubio, Jednom sa njima dijelio sunce razigromo mad, lukama.

Ne beselite 56, uzoholjeni! Moji će propeleri doći po mene pređ meku, goru, zagrmjeti opet dubinom, ustajalih vođa. Dojadila mi ova kota.

| Zbogom Dumape, dakle, zbogom, Savo, premoren wusmuh li ja kako se još jednom, vYaćawy, veseo što ne mogu bez plevidbe kao javbel bez jedayG, Rhao bez vjetrova jedyo — bogom, drugovi moji...

(Ia gbirke „Šlep umorne vode") Ni

OVANJE, ALI ČEMU

Paževi i karave:

KROZ SUTON Ive Karavele. | · Dok dubrovački mnlemići mueditizaju nad svojom Republikom koja se raspada kap kula" ad peska kada je dečaci zaborave na obali, iznad ftamn0g otvora Sponze grme avioni, odnoseći nesrećne ljubavnike leta prema njihovim domovima na Severu. 3 Režiser „Sulona“ Ivan Hetrih, pre emitovanja drame obaveštava gledaoce televizije preko novina, da će se u toku prikazivanja čuti avioni. Gledaoci protestuju! i"

Zašto avioni?

Kakvi. avioni?

Šta ima da traže avioni u jednoj ozbiljnoj neoklasičnoj drami?

Ukinite važdužni saobraćaj iznad mesta na kojima se događaju potresne drame! Ali te nesrećne metalne ptice lete li lete.. I baš ih briga što kyare nostalgične vizije zlatnog Dubrovnika, i baš ih briga, što se od njihove' grmljavine ne mogu čuti tihi časoynici prohu=-

jalog vremena,

Setih se slučajno predstave Pinterovog „Nastojnika” u Ateljeu 2193. U sred najuzbudlji- ' viiecg dela drame, radnipi ispred zgrade teatra počeli su kompresorima da 'razbijaju dotrajali trotoar. Čudnovato, iako smo svi u sali čuli taj memoguči zvuk, nikome nije smetao. izgledalo · je nekake normalno, da radnici rade sa hem-=" presorima; dok neki druzi ljudi u sali pate, svađaju se ili se smeju. Zašto?

Verovatno zbog toga što su ljudi ma' pozornici koje je izmislio pisac, bili susedi ljudi koji su razbijali trotoar. :

Čitavo leto pratin sam sve jelevizijBke pre , mese sa letnjih igara u našim neuporedivo lepim primorskim gradovima. Upoznao sam se detaljno sa sudbinama svih Yehesansnih Đa= ževa, njihovih gazda-tvpdiea, prevarenih mu ževa i lepih' zavodnika sa mačevima. Melevizija mi je aemogućila da odiedanout budem na · nekolika scena u nekoliko vaznih gradova, i posle nekog vremena čitav taj spektakl, toliko mi se izmešao u glavi, da mi se činilo kako sam posle: toliko godina ponovo vYačdem Uu neki gimnazijski razred, prisiljen da ponavljam neuporedivo begznačajne stihove „Jeđubke“ ili za= mršave opservacije dispričane na odavno pokojnom jeziku, ala „Ribanje i ribarsko itd...“

Ja i moji prijatelji pažljivo i sa svim dužnim poštovanjem pratili samo faj muzejski repe?~. tear, a počinjali smo da se rađujemo i da se iwwbuđujemo tek onda kada bi se pojavila neka debra kriminalna priča, sa pucanjem i autormobilskom jurnjavom.

Mislili smo: verovatno oni koji biraju repertoare raznih letnjih igara najbo'ie znaju šta da izvode preko leta. Možda je strancima zabavno da gledaju preganjanja sobarica iz šesnaestog veka, i to, kako su namagarčile ostavrelog neženju. Mislili smo; možda liudi vole da gledaju njihove ružičaste mnoge. kada se zatrče preko scene a suknje im polete pred za=> divljenim očima prvog reda. i

Toliko smo se uplašili od nevidljivog i svemoćnog tela koje bita drame, negđe daleko iza sigurnih zidova svoje anonimnosti, da nismo ni pomišljali na drfskost da tog svemoguđeg pro= fesora klasičnih gavrzlama zamolimo i umilo= stivimo da makar svake prestupne godine pusti i po jednu dramu u kojoj će lica biti obučena u odela slična našim.

i tako odjedanput u „Suton“ konta Ive ule= teše Karavele.

Nisu pitale za dozvolu da to urade; jednostavno su letele kroz noć i zagrljeni parovi prekidali su na čas poljupce i vrele doedire, govoreći jedni drugima: „Gle, leti Kavravela!“

T tada mi odđieđanput postade jasno, da s Mraravele letele zbog toga da mam pokažu one što smo zaboravili; živimo u vremenu i ihamc jie dovoljno sesti na stepenice ispred Nwetag Vlaha, pa da se pred našim očima alte umemo da gledamo, počnu odvijati prave pravcate drame. Ipak, mi smo namerno slepi i lenji za bilo šta drugo što ne bi bilo napisano makar pola veka pre našeg rođenja. Profesori još uvek vladaju našim ukusima.

Smeli mladići ginu u svojim brzim kelima ma ivicama autostradđe, lopovi provaljuju u otmene hotele, mali referenti gladuju u Dubrovniku da bi jedan dan više bili na moru, stare dame odvode lepotane u svoje Frankfurte i Pariz, dešava se {vista čuda koje nećemo iz straha da pogledamo; da nam se ne bi ništa vužno doegodile— odlazimo kao bubaliee da gledamo drame koje su se dogedile nekakvim, trećermzređdnimi plemićima iz pete ruke.

Đogzornice maših neuporedivo lepih primor= skih gradova u fokhu leta zaftvereme su ga sve što nije Muzej: :

Još malo i u pozorištima će na svim mestima pisati onaj divni aformizam, tako upotreb= ljiv, kada je u pitanju naš repertoar: „Zabranjeno dirati prstima“. e:

Ali šta mogu, volim da diram drame rukama, Volim da ih epipam i da ih omirišem i da ih prepoznam kada koračaju ulicom. Ne megu da ih ne dohvatim. jev te je jače od mene.

Bta mi ostaje da radim?

Da sačekam; da Kavavele postanu toliko bučne, da se od njihovog zvuka stwame me budu mogli čuti stihovi u alehWhsandrincu. ;

Tekstovi khoji budu napisani od strane naših savremenika čuće se uprkos bilo kakvoj buci, jež je buka njihov sastayni dee.

Momo Kapor

7

e

Vojnovića proleću.