Књижевне новине

Branko MILANOVIĆ

aTDJAM

esej eseji esej esej esej esej esej esej } MIT | ci esej esej esej esej esej esej esej esej esej

PRED NAMA JE roman jednoga pisca koji u istoriji naše književnosti zauzima vidno mjesto. Javivši se svojim prvim djelima u posljednjoj deceniji XIX. vijeka i ispunivši, zatim raznovrsnom Književnom djelatnošću i prve dvije dlecenije našeg, Svetozar Ćorović je bio jedan od prvih ljudi svog sredine koji je, kako je to slikovito rekao A. G. Matoš, „lučac zamijenio perom, a gusle hartijom“. On je na mapi naše književnosti zaokružio dotađ neobilježena mjesta: uvodio je u našu realističku prozu hercegovački život i postajao prvi njegov „moralni istorik i povjesničar“. Sem toga, zajedno sa Šantićem i Dučićem, on predstavlja jednu od 'najznačajnijih ličnosti onog mosfarskog omladinskog pokreta koji je, u teškim uslovima au-– stro-ugarske okupacije, zapuštenu hercegovačKu mahalu na kraju XIX ·vijeka pretvarao u živu političko-kulturnu maticu, a u vrijeme izlaženja Književnog časopisa „Zora“ (od 1896. do 1901. godine) i u jednu od središnjih tačaka cjelokupne srpske nacionalno-kultume akcije.

Zmačaj Ćorovićevog djela ne iscrpljuje se, međutim, u ovoj kulturno-istorijskoj perspektivi. Umjetnički nedostaci njegovog djela nisu neuočljivi, a ni neuočeni, ali i vrijednosti nisu neznatne. Započevši sa pisanjem veoma mlad (svoju prvu pjesmu objavio je još 1889-te kao četmaestogodišnji dječak), on je do kraja života, 1919. godine, pisao mnogo, ali neujednačeno, bez šire kulture u temeljima svoga obrazovanja, najčešće, iako ne uvijek, bez dubljih misaonih i psiholoških zahvata, ponekad sasvim feljtonistički, površinski i jednoliko. No i pored toga, Ćorović je bio pisac neospornog pripovjedačkog talenta, sa toplim, intimnim osjećaniem života, sa darom za opažanje, sa tihom melanholijom i blagim humorom, sa smislom za plan i reljef priče, sa mirnim tonom jednostavnog i nenametljivog realističkog svjedočenja. Kritika je otud, uz sve ograde i oštrinu suđenja, u Ćorovićevom djelu oduvijek nalazila zanimljive motive i otkrivala u njemu, i pored svih površnosti i nedorađenosti, i značajne umjetničke domete, pojedinim njegovim pričama, kao što su „Bogojavljenska noćć i „Ibrahim-begov ćošak“, priznavala amfologijsku vrijednost, a u Ćoroviću gledala jednog od oso-

nih pisaca mlađe generacije srpskih realista. TI to ne kritika koju bi predstavljao ma ko, ne= go kritika koju je zastupao sud jednoga Jovana Dučića, Antuna Gustava Matoša, Bogdana Popovića, Jovana Skerlića, Isiđore Sekulić, Sime Panđurovića i drugih.

Stekavši glas prvenstveno svojim pripovje.dačkim radom, Ćorović se okušavao i na polju romana. Uz više zbirki crtica i pripovjedaka, od kojih su najznačajnije četiri sveske pod zajedničkim naslovom „U časovima odmora“, zatim zbirke „Moji poznanici“ i „Komšije“, uz više dramskih komada („Zulumćar“, „Adembeg“, „On“ i druge), uz oveće pripovijesti „Jarani“ i „U ćelijama“, u njegov književni opus ulazi tako i nekoliko romana („Ženidba Pere Karantana“, „Majčina sultanija“, „Među svojima“), između kojih djelo „Stojan Mutikaša“ zauzima posebno mjesto.

Objavljivan majprije, 1903. godine, u Beogradu, u časopisu „Delo“, a zatim, nešto kasnije (1907), izišavši, u Mostaru, i u posebnoj knjizi, ovai roman je, prema svjedočanstvu jednog od dobrih poznavalaca Ćorovićevog književnog rada, dr Jovana Radulovića, uprkos izvjesnim neđostecima, među koje ovaj književni istoričar ubraja „površno prilaženje socijalnim problemima uopšte“, „nedovoljnu psihološku analizu“ i, „mjestimično, naivne pojedinosti i nekarakteristične dijaloge“, odmah izazvao inferesovanje čitalaca, i to kako „širim zahvatom jedne šarolike društvene sredine“, koju je Ćorović u njemu dao, tako i „lakim, neusiljenim pričaniem i, nadasve, zanimljivošću „svoga razvoja“.

. Vjemijem đa ove osobine mogu da privuku Ćorovićevom romanu i današnjeg čitaoca, tim prije što životni put Stojana Mutikaše od petnaestogodišnjeg seljačeta u poderanim opancima na prašnjavom seoskom drumu do najbogatijeg gazde u čaršiji nosi u sebi, upravo u "pravolinijskom slijedu i brzom promicanju slika, i jednu nenameflivu unutrašnju dramatičnost. Skrivena u potki Ćorovićevog mirnog i jednolikog hroničarskog mnizanja, ona nije na prvi pogled primijetna, ali tokom romana sve razgovjetniie otkucava njeno bilo, dok se konačno, na kraju djela, ne slegne, u čitaočevoj svijesti, u jedan utisak koji se možda najbolie, ili bar majjednostavnije, može izraziti onim znanim, čestim ali često i zaboravljanim uzđahom: Kako se čovjek brzo mijenja i olako „dušu“ gubi! Kako nas život neosjetno satire!

Prikazujući Muhtikašin materijalni uspon i moralni pađ kao simultan proces ı kojem je ekonomski napređak praćen, i plaćen, moralnim posrnućem, Ćorović, đakako, nije išao za tim da

u romanesknu formu zavija jednu muoralističku tezu koja bi se mogla, ili ne bi mogla, braniti. Kao dosljeđan realistički pisac, i po instinktu i po uvjereniu, Ćorović je samo slikao jedan živofni slučaj u čijoj se vidnoj socijalnoj uslovljenosti, bez imputacija. prirodno i nenamješteno, javliaju i moralne i psihološke poente:

o varljivom licu „uspjeha“ i „sreće“ u životu.

o često neviđliivoi granici koja odvaja dobro od zla u „ovom lijepom bijelom svijebu“, o nepri=

8

aanas

mijetnom uftrnuću moralnih obzira kao smrti ljudskog bića. U širini svoga socijalnog zahvata i istinitosti svoga svjedočenja, uz svoju društveno-istorijsku dokumentarnost, „Ćorovićev roman sadrži, dakle, i nijanse ftrajnijeg ljudskog značenja: u slici jednoga društva u kojem je trka za bogaćenjem „uništila sve obzire uljudnosti i pristojnosti, prestala da vođi račuma o poštenju, o obrazu, ponosu, samilosti, ljubavi“, kako će ovaj pisac primijetiti u jednoj drugoj prilici, data je slika životnih stramputica i tragičnih čovjekovih zabluda i potonuća.

Činjenica đa se Mutikašin pozitivni ljudski nagon za boljim i višim, kao i njegova krepka snaga i radni elan izvitoperuju u naopakost i zlo navodi na zaključak o pesimističkom nastrojenju Ćorovićeve životne vizije. Osnovni ton njegovog pričanja, međutim, sjetan je, ponekad i gorak, ali uvijek sabran i miran. On kao da implicira u sebi suzdržani uzdah: tako je i tako biva, ali i onu drugu pomisao:.da ne bi baš i moralo tako biti!

Kritička oštrica Ćorovićevog duha ne pravi bitnu razliku između Mutikaše, kao skorojevića i uljeza, i onih trgovaca-kućića koji su se držali „staroga reda“. Ćorović ih razobličuje kao jednake u svojoj pretvornosti, u nesposobnosti dubljeg ljudskog osjećanja i voljenja, u zaokupljenosti ciljem do kojeg ne biraju sredstva. Razlika među njima je samo u tome što one koji stiču karakteriše nezasitna glad, a one koji su stekli bojazah da se stečeno neće odbraniti i okrnjiti. Jeza savjesti javlja se i u jednima i u drugima samo u rijetkim trenucima, ali sa praga fteških i potresmMih pitanja oni se uvijek brzo vraćaju u okrilje olakih opravdanja i „spasonosnih“ upoređenja: I drugi su takvi!

Ono što je pri tom degrađiranju moralnih vrijednosti i presušivanju ljudske osjećajnosti osobito simptomatično, jeste činjenica da se forme izvjesnih etičkih zahtjeva i dalje povlače u svijesti ljudi i u njihovim međusobnim odnosima, ali ne kao pojmovi sa stvarnom ljudskom i životnom sadržinom, nego kao prazne, izlapjele liušture koje su odavno izgubile svoj pravi smisao i svrhu. Vršiti svoje bračne dužnosti, obilaziti bolesne i ožaliti mrtve, ići lu crkvu, moliti se bogu, biti rodoljub i tvor zavičajnih škola, brinuti komunalne brige i „živjeti sa svijetom“ — sve je to i đalje sasftavni dio „svetih građanskih dužnosti i obaveza“ koje niko i ne pomišlja da naruši niti doveđe u pitanje. Ali, ništa od svega ftoga ne vrši se iz osjećanja simpatije i solidarnosti nego iz najnižih egoističnih pobuda i ogorčene borbe za novac i prestiž. Reći „boli me srce“ i upitati „imaš li duše“, busati se u prsa kan „Srbin i hrišćanin“, puštati „suzu iz oka“ ili

se „od srca smijati“ — ne znači više ništa. Srce se stvrdlo, duša izlapjela, riječi pohabale... A. čovjek? — Što više misli samo na sebe, sve

više sebe zaboravlja!

Reljefnu sliku ove naše balkanske i kasablijske varijante čovjekovog otuđenja od sebe i života Ćorović, kao i sve drugo u svom djelu, ostvaruje najjednostavnijim mogućim potezima: bacajući na usko omeđeni Mutikašin put od vremena do vremena kontrastnu sjenku „živog srca“ i patnje „bijednih ljudi“ i izgubljenih ljudskih sudbina (Stojanovog oca i brata, prijatelja i djevojke), a zatim i svjetlo čiste prirođe, on daje da se bar nasluti, ako ne i do kraja sagleda, i ona druga, mučna ili vedra, ali uvijek više ljudska stvarnost svijeta.

A u tim svjetlosnim proplamsajima i osjenčenjima grana se i izrasta i reljef Ćorovićevog romana, uobličuje se opseg i domet njegove slike. Iđući pravom linijom Mutikašine životne putanje, Ćorović se, kao vičan pripovjedač, ali neiskusan romanopisac, brižno čuva đa je stalno održi u središtu svoga vidokruga i ne usuđuje se uđaljiti ni u vremenu ni u prostoru od nje. Ali kako pozornica Stojanovog života nije, i pored sve njegove skučenosti, samo kuća i magaza, u njegov život, pa time i u opseg romana o njemu, ulaze i sjenke tuđih života: Stojanova oca i prijatelja Miloša, i s njima život hercego=vačkih seljaka, onih „živih mrtvaca“, „suhih, mršavih i gladnih“, što skapavaju u jednom teškom vremenu u kojem ih „nebo ne gleda, a zemlja izdaje“; zatim život ostarjelih i bolešljivih čaršijskih gazda što promiču sokacima kao ljudi koji se nečem uklanjaju; i život njihovih sinova, nenaviklih na rad, koji piju i troše ono što su im očevi stekli, i život gazdinskih žena nabreklih od vrele krvi i neistrošenih snaga koje se, kao Anđa Simina i Stojanova, prevrću nemirne u noći i uzdišu, osamljene, za vatrom i ljubavi; i život djevojačkih pupoljaka, kao Rosa, što izrastaju iza zidova periferijskih bašti i venu prije nego što i progledaju u začuđenosti i strahu od svoje ljepote i sirotinje, itd., itd. Sve to doseže vidno polje Ćorovićevog romana, pa iako pisac preko toga često olako prelazi ili samo ovlaš dodiruje, iragovi svega toga u romanu ipak ostaju.

Najčešće škrt u opisu i suzdržan u komentaru, hvatajući prije svega konce Stojanova života i plašeći se da njih ne ispusti iz ruku, Ćorović, ipak, dakle, atmosferu čaršijskog živofa ne sagleda samo kroz prizmu Stojanove sudbine. Ponekad, štaviše, u čitavim pasažima svoga romana on prelazi na krupni plan i pokušava dočarati opštu sliku čaršije i preniieti bilo njenih damara. U ovim zahvatima on

| dobro- |

nije uvijek jednako srećne ruke (i njegova slika ostaje odveć često štura i blijeda), ali u jednom trenutku romana on u tome izvanredno uspijeva: u dvanaestom poglavlju drugog dijela ove knjige slika zaraćene čaršije i uzburkanih strasti u njoj, u svome karikaturalnom izobličenju i jroničnom mpatosu, dostojan je pandan Domanovićevih satira. Razbijene glave „kao rascvjetale proljetne ruže“ i „kao smokva zgnječeni“ nosevi, prigušeni jauci i zlobne psovke, sitne pakosti i krvave uvrede, sijaset mrtvih mačaka i pasa kao žrtava osvete razjarenih a nemoćnih žena i nestanak kokoški i pjevaca ispod poklopca u tuđem loncu — sve lo živo slika niske strasti i primitivne nagone šarene ljudske gomile, taštost njenih propinjanja i uzvitlanu prašinu njezine gluposti.

I konačno, još jedno iznenađenje u ovoj Mnjizi, o kojem već natuknusmo, predstavlja pojava da sliku životne stvarnosti u njoj pro= širuju i produbljuju ponekad i opisi prirode, zapravo suptimo uhvaćena gibanja između čovjeka i nje. To je iznenađenje jer je za ovaj aspekt životne stvarnosti Ćorović inače pokazivao toliko malo smisla da su se mnogi čitaoci njegova djela, a među njima i Dučić i Isidora Sekulić, vajkali što od sunčanog mostarskog pejzaža i zamamnih boja Neretve foliko malo ili nimalo ne ulazi u sferu Ćorovićeve opservacije. „Ja se čudim kako mogu mirno zaspati, a da ne osjete najdublju grižu savjesti oni ljudi koji reknu: sjajni sunčev zrak, zeleno lišće i plavo more“, citirao. je Dučić Dodeovu misao i isticao da je to skoro uvijek slučaj i kod Ćorovića kada hoće da „poetizira, kad hoće da unese u svoju priču malo opisa“,

Takvih slučajeva, nesumnjivo, ima i u ovom romanu:

„Preko zlatnih njiva, sa kojih se življe orila pjesma žetelačka, preko širokih livađa po kojima su blistale britke kose u rukama Kosača...“ itd...

Ali slučajevi na koje mi želimo da skrenemo pažnju drukčije su prirode. U jednome od njih, u onom u kojem se slap Stojanovih hvalisavih riječi o radnji i uspjehu gubi u noći, jer ga Anđa, obuzeta freperavom čežnjom, sa pogledom koji joj se otima u visinu, i ne sluša.i ne može. da čuje, u. jednom, reklo bi se floberovskom, prepletu i simfoniji, sliva se opori odjek faštih zemaljskih briga i nemirni šapat lišća i mjesečine u pun akord života, i vječnosti.

Drugi slučaj ne možemo odoljeti a da u cjelosti ne navedemo:

„Uska ulica, ispupčena, ograđena malim, šiljastim, uzđignutim i položenim humkama, razgranala se pređ njim (pred Stojanom — prim. B. M.) i bijelila se kao da je u čisti pamuk umotana. Na savijucima gdje je osjenčena ćošama, i strehama manjih i većih kuća, crnile su se po njoj oveće, raskomađane zakrpe i kao pjege neke, slične gavranovima, Koji, sa krilima opruženim naširoko, leže mrtvi, nepomični. Male, sniske strehe i Krovovi kuća, okićeni debelim, staklenastim mosuri-

ma, što vise o njima u đugim pravim ređoima, kao da su se još više pogurile pod novim tercom, dok im se stari, i uspravljeni i nahereni, dimjaci čisto ponose svojim velikim, teškim šubarma i izgleđaju ljepši, vitkiji. Iza njihovih leđa izđiahu

tankih, uđaljenih „mulara, gordi, veličanstveni, kao da su ođ najfinjega mramora istesani. Preko nekih omanjih, Yrkih zidova, iz muslimanskih. avlija, štrčale su oke grane starih šanđuđa i smokava, kao behrom okićene... Studen, oštar zimski vazduh štipD je Stojana za nos. za uši i obraze, a noge su mi đuĐoko upadale u mekotu, kao da je gazio po Ami me guščijem perju.“ }

se plavičasti vrhovi

Slika je ovdje mmnogoznačajnija nego i n kojem drugom mjestu. Najprije u odnosu naStojanov život: svečana atmosfera božićnjegt jutra i nevino, nedodirnuto paperje snijegt biielog od čistote, po kojem on korača, doimau se kao kontrastni simbol Stojanovoj odrvejeloj , osjiećajnosti i onoj crnoj stazi zla po kojoj E on bez povratka uputio. Dalje, u odnosu na redimu u kojoj se roman odvija: to je trenuhk u kojem se otkriva đa ova „čaršija“ nije samo arena za bjesomučne Ravge i poprište ljulskih sukoba nego i mjesto ljudskog spokoja i čojjeku tcliko neophodnih zavjetrina. I konačno, |} odnosu prema piscu koji ju je stvorio: ona rečito govori o njegovoj ljudskoj i umjefničkoj prirodi: ı toj atmosferi bjeline i tišine kojor ona zrači i odiše, blagost njegove ćudi kao la je slegala svoju vlastitu čežnju; sem toga,u toj slici je pejzaž našeg kraja, i po obrisimi i po dahu koji u njemu živi: po uskim, grbavii sokacima niskim strehama Kuča pokrivenil sni iegom, po bijelim visokim munarama i šPokim granama starih šanduđa, po fom skupu aznorodnih elemenafa koji se slažu u harmmičan mozaik. ji

Rečeno je već, i s pravom, Matoš i židora Sekulić su rekli, da je Ćorović jedan oti onih pisaca koji u svome djelu ofjelovljuje život narodni i dđa su i mane i vrline njegovih ijiga odsjaj (i sjenka, da dođamo) onog stanja ı ko- ' jem se taj život odvijao. Povodom romna O Stojanu Muklikaši mi smo govorili više o |jegovim vrlinama. I to nam se čini kao ispavno: o Ćorovićevim nedostacima dosta se zna nje gove vrijednosti još nisu do kraja otkrivee.

TRIMO HIT

Milan DAMNJANOVIĆ

Deset teza o umetnosti u svetu tehnike

UMETNOST JE uvek, u određenom smislu reči, tehnička i mogućna u svetu koji je i sam tehnički, Stoga tema „Umetnost u svetu tehmike može najpre izgledati meuzbudljiva, neinteresanina, nevažna kao pitanje jednog po sebi razumljivog i neproblematičnog odnosa.

_ Ipak, tehnički svet nije isto što i svet tehmike, drugim rečima, svet u kome različite tehničke prakse uvek i nužno moraju biti primenjivane radi održanja ljudske egzistencije nije istovetan sa svetom, u kome tehnika dobija dominantan značaj, tako da „tehnički um“ smenjuje „istorijski um“, te se istorijski svet preobraća u tehnički.

Tek u moderno doba mogućno je govoriti o svetu tehnike, pa valja odrediti suštinu i karakter tehnike i njene istorijske novovekovne modifikacije, razjasniti odnos „tehničkog“ i „istorijskog uma“. Potrebno je, zatim, odrediti tehnički karakter svake umetnosti, ali i one njene istorijske modifikacije koju nazivamo „moderna umetnost“, da bismo razjasnili njen odnos prema savremenom svetu tehnike. i

U egzistencijalno~ontološkom obrtu, mogućno je reći da fehnika nije ništa tehničko, već da predstavlja samo jedan ljudski stav prema bivstvujućem u celini, kao što prirodna nauka predstavlja samo jednu istorijski ostvarenu mogućnost čovekovu. Stoga tehnika, kao jedan način egzistencije, nije proizvod „tehničkog uma“, već „istorijskog: uma“, pa bez bitne istorične konstitucije čovekovog bića nije mogućno shvatiti ni pojavu tehnike uopšte, ni bilo koju nje-

· nu istorijsku modifikaciju.

Iz ideje mathesis univensalis, iz progresivne

racionalnosti i naučnosti, kao postuliran: bitne crte duhovne istorije čovečanstva, mogično Je shvatiti tehniku kao vrhunski i najpreg)antniji izraz čovekovog bića, a „tehnički um“ ko naj> viši i definitivan oblik „istorijskog una“. Po tom shvatanju, tehnika je daleko najistd&nutija činjenica modernog sveta, a tehnička sest određuje ne samo mišljenje, već i imadnaciju i načim apercipiranja modernog čoveka.U budućnosti, koja je već naša neposredna sadašnjost, „tehnički um“ će smeniti „istorijsi um“.

U sklađu s tim, pored umetnički i prirodno lepog, pojavljuje se i tehnički lepo (das 'DchnikSchčne), šta više i sama umetnička i prirodna lepota svode se na statistički odredljivi ij. na matematiziranu i „tehniziranu“ lepou (M. Bense). i

U ukorenjenju tehnike i nauke u ivyornom dijalogu između čoveka i bitka, u podreiivanju tehnike tom zbivanju, gubi se autonomi značaj tehnike, tehničkog načina proizvođnije živofta, dok se u matematičko-funkcionaln'm načinu mišljenja i u tehnicizmu gubi prav odnos prema prvobitnom i izvornom, što se mi može formalizovatii. Dok se u prvom slučaju iznajč samo „privremen karakter“ nauke i temike, .a umetnosti i filozofiji otvara put u iskmsko i prvobitno, u drugom slučaju umetnost ostaje podređena nadmoćnoj činjenici tehničkog u moz dernom svetu. j

Novovekovna prirodna nauka. tehniki i industrija čine jedinstvo u funkcionalnoj povezanosti, u kojoj nije odlučna veza izmeu na-

uke i tehnike, već činjenica da ia veza uslovNastavak na 12 .strani )

KNJIŽEVNE NO\YINE