Књижевне новине

| ___KNJIŽEVNE

NOVINE

intervju intervju intervju intervju intervju intervju infervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervj.

POSTOJI MNOGO NAČINA da se pravi intervju. Ali postoji uvek jedan način više da se napravi pogrešan intervju.

Tako. na primer, pisac izlazi iz aviona, trava se još povija pod vetrom koji su stvorile elise i vi krenete sa pitanjima. Pisac.odgovara brzo i precizno, kao da je čitavog života samo to radio. Vi beležite sve što kaže, Posle pročitate šta je taj značajni čovek rekao i mapisani redovi u beležnici liče vam ma jato uginulih reči, nalik na: „Kako ste?“ i „Imamo divan dan,.zar ne?“ |

Za intervju je potrebno mnogo vremena. A'· nikada ga nema dovoljno. Jer ako intervjuišete umetnika danas, ako njegovim rečima pDpoklo. mite neminovnost štampanog sloga, može vam

se dogoditi da u rukama držite leš, jer se umetnik sledećeg dana rađa «iz pepela svoje sagorene ljušture kao ptica TPeniks, postajući sasvim drugo lice,

Možda wu idealni intervjui jedino debeli romani u kojima pisac prati svoga junaka od rođenja do njegove smrti, izbegavajući luspešno opasnost da zabeleži samo nekoliko nasumice istrgnutih fragmenata.

Danas, dok čekam ugovoreni sastanak sa slikarom Nedeljkom Gvozdenovićem, taj predstojeći susret izgleda mi kao rezime dugih razgovora i viđenja, izgleda mi kao ftačka na eseju koji sam godinama pokušavao da napišem i koji mi je godinama izmicao ispod prstiju, pre svega zbog zagonetki što ih slikareve harmonije kriju, a možda i zbog toga što je ponekad potrebno ostariti da bi se shvatila dđva odnosa boje, koje preseca jedna plava linija.

Akademija

MOŽETE LI zamisliti ovaj prizor:

Dvadeset mladića, nijedan stariij od dva> deset godina, svaki iza svoga zategnutog platna, po ko zna koji put u istoriji sveta pokušavaju da naslikaju jabuku i „zemljani vrč, uprkos svim mnaslikanim „jabukama Sezana i svim vrčevima Sardena i svako od njih u svojoj namemo čupavoj glavi misli da će njegova slika izmeniti svet, a svet je izgleda neizme= njiv i me haje mnogo za mrtve prirode, Hiljade slika vise već na neprikosnovenim zidovima muzeja u·Pradu, u Firenci, u Bečžu, kod Pegi Gugenhajm, i na svakoj od njih postoji jabuka, postoji ·'bela draperija, postoji izjedeni sto od žutog drveta.

U klasu ulazi profesor, njegova kosa je bela, njegove obi videle su najveći deo naslika= mih slika, i on zastaje pored svakog zategnutog platna. Šta reći mladom geniju? Kako pratiti njegovu viziju? Kako mu objasniti šta ga sve očekuje kada jednog dana izađe iz Akademije i kada se nađe suočen sa veličanstvenom ravno= dušnošću sveta? Ima li profesor prava da kaže: „Vrati se pre nego što bude prekasno?“

(Odlomak razgovora koji je vođem #1963. godine sa Nedeljkom Gvozdenovićem u avgustovskoj večeri, u kojoj čovek ima osećanje da su svi stanovnici velikog grada pobegli nekud prema moru, prepuštajući „poluprazne ulice večernjoj jari i niskom pramenju prašine i izmaglice, koja se vuče duž pogašenih izloga.)

„Šta se dešava sa mladim slikarima?“

„Dugo godina „ih pratim i već počinjem sebi ličiti na otpravnika vozova, pored koga prolaze prepune kompozicije pulnika za slikar stvo. Postoje veoma talentovani mladići, ostajete zapanjeni pred njihovim slikama, oni iz škole izlaze kao potpuno zreli umetnici i onda prolaze dve, tri, četiri godine, oni se gase, srećete ih kao umorne ljude zadovoljne malim poslovima “i svojim automobilom. Postoji i „druga vrsta koja se teško porađa, njihovo mu-– canje traje dugo vremena, a njihov rast je mukotrpan. Kada dugo vaspitavate slikare, Sve to liči na čudnu povorku lica i slika...“

Atelje

SOBA BELIH ZIDOVA ma devetom spratu zgrade, kroz čiji prozor krošnje Studentskog parka liče na raskošni zeleni sag prostrtb pred pogledom prema ivici reke, U ateljeu nema ni jedne jedine slike. Da ne vidim televizor i stereo gramofon, mogao bih pomisliti da še nalazim u isposničkoj sobi, nešto prevelikoj za ćeliju. Paleta je od stakla. Na njoj ne postoji ni najmanji trag boje. Štafelaj stoji nasukan poput Katedrale u pustinji.

"Ovaj slikar ne voli suvišne reči. Za njega, reči ne predstavljaju mogućnost za loptanje. One su sredstvo pomoću koga veoma precizno pokušava da zabeleži svoje ideje o slikarstvu:

„Vezanost za predmet, za mene je neophodna potreba; ali vezanost koja ne sputava, ne ograničava i ne potčinjava, nego pokreće i oslobađa; kao što je i sam predmet, spletom "asocijacija, dugim, da tako kažem, opštenjem, prerastao u znak, u početni povod, u pobeđu iz. koje će proizaći živa igra, nesputana svim unutrašnjim preprekama koje često ograničava– ju domašaj najdragocenijih i teško uhvatljivih zračenja naše emocionalnosti. Sve to određuje me samo tok, odnosno broj usputnih stanica, nego i dužinu puta koji vodi krajnjem rezultatu; hoću da kažem, da ni jeđan od mojih ra-

dova, nastalih u poslednjih deset godina nije proizvod ftrenutka, ne predstavlja zbir raspoloženja ili razmišljamja sabijenih u kratko vre=. me jedne ili dve ateljejske seamse“.

Gledajući Gvozdenovićeve slike shvatate,·đa čovek #čitav život potroši na putovanja, đa bi tek u dobrovoljnom zatočeništvu svoje sobe, u naporu da naslika liniju stolice, otkrio pravu suštinu linije horizonta koja ga je opseđala u vreme. njegovog ·đetinjstva.

Jednoga dama kada sam u poluapstrakimoj arabeski nekog Gvozdenovićevog platna otkri» napeti luk kamenog mosta, uspešno Sskrivou pratećim ritmovima, „postalo mi je odmah. jasno .da. slikara počinje magrizati nostalgija za njegovim zavižajem, Mostarom. ,

Kakav 'je postupak u građenju wovih slika?

„Meni su, pred istim „platnom, potrebni veoma često. dugi .predasi; ponekad dobro mi posluži kada „zaboravim šta sam hteo“, kada. jščili izvorna pobuda i kada oslobođen njemog pritiska, mogu lakše da pronađem put koji, idući ponekad unazad, približivši me tako početnom šoku, dovodi do stanja opuštenosti i nužne disponibilnosti u kome je jedino moguća živa i spontana igra, a ta igra, osećam, mije ipak nikada samo pusta igra“.

Svita

MARIN MARAIS kompozitor iz vremema Luja XIV-og, savremenik „kompozitora „zvanog Michel Richard „de la Lande, muzičar koji je nosio zvučnu titulu: Ordinarius Kraljevih odaja za violu da gambe, danas dvadeset i osmog septembra 1965. godine propisa svoje kristalne ritmove u ateljeu jznad. betonskih krovova, pretvarajući ih u čudesnu šumu od filigrana.

U Gvozdenovićevoj ljubavi za ovoga gotovo

nepoznatog majstora, koga sluša sa ploča, krije se ljubav i mešto od divljenja za svaki savršeno naslikan santimetar platna, koji sretne u svome ižvotu. ZO: 5 dok se: odvija ova: čudesna: svita, gra ciozna i brižljivo "urađena, listam katalog sa otvaranja: Modeme . galerije, u. kome: je jedan rugi slikar, sa preciznošću čoveka koji pomaje sve vrste prokletstva što ih sa sobom povlači umetnost slikanja, napisao o Nedđeljku Gvozdenoviću. Uzimam sebi slobođu da ga citiram: „Zvuk i smisao njegove blave položene do sive, njegove sivo-crvene rascvetane u'sivkasto zelenom goblenu pejzaža, tok njegove linije, čas ubrzan . i iskidđan, čas, čvrst: i. miran. ukratko sve njegove plastične vrednosti ugrađene u motiv, temu — „olkrivaju jedno zasi-

Podslićaj humanističkoi . nauci

Nastavak sa 11. strane

učešće sovjetskih, poljskih, čeških i drugih isto Kno-evropskih naučnika, pored već tradicionalno ·prisutnih najvećih imena Framcuske, Amerike, Švajcarske Engleske, Italije, Nemačke, Indije, Japana — može se očekivati debata kakva još nije viđena, Teme su takve da je omo

gućuju, · '

Prva tema je: Književni pokreti kao međunarodne pojave. To je stari a uvek živ problem, problem razgraničenja opštih, zajedničkih odlika od nacionalnih, lokalnih i individualnih i utvrđivanja šire važećih zakonitosti u' književnom, intelektualnom i osećajnom razvitku naroda. Postaviće se, verovatno, pitanje da li je pojam pokreta, pravca ili škole dovoljno naučno celishodan, ili tu treba biti oprezam i baviti se onim što je individualno, jer samo ono što se otima konvencionalnim normama i nalazi sopstveni izraz ima izgleda da postane umetnički trajno. Ima naučnika koji se odriču sinteza, naslađujući se minucioznim analizama. Ali uvek je bilo i takvih koji su, poput starog Tena,

smatrali da: u svakoj eposi postoji, uprkos raz- .

likama, jedno duboko jedinstvo, te da je teza kao ona Peirova, po kojoj u okrilju jednog doba nema nikakvog „jedinstva — U „suštini kratkovida. — Može se samo poželeti da dođe do burnih raspravljanja o nekim svuda upotrebljavanim, a oprežno shvaćenim i tumačenim pojmovima kao što su: romantizam, realizam, ·simbolizam itd. U toj debati i naši naučnici bi mogli da dađu zanimljive priloge. O realizmu

. Tiaročito

Susret sa sltikarom,

Nedeljkom Gvosdenovićem

SINE

eno zvučanje, bogatu, živu Welodiju, koja i u svom formalnom i u svom sadržajnom vidđu ističe iz arabeske, iz jedne skrivene ritmičke skale oko koje gravitira roj likovnih činilaca. Strasni poklonik i poznavalac muzike, pratiće i tražiće je ne samo u muzičkim već i u slikarskim delima. Kao da su u pitanju grafički i likovno mpredstavljene i transponovane fuge“: (Miodrag B. Protić. Mart .1961. godine).

Neđeljko Gvozdenović je uzeo omot ploče i pročitao mi jednu jedinu rečenicu. Ona je bila sve: što je potrebno da se objasni njegov stav u slikarstvu, Čujte je:

„Marin Marea je privlačila više nego orkestarske i horske mase“, .

· A. dalje: . O

„Ono što me zapanhjuje kada posmatram Velaskeza ili Brojgela, pa čak i izvesne ko-. made Rubensa, je trenutak u kome prestaje da bude važno vreme. Znate, pored jedne Memine, Velaskez je naslikao mali buket cveća. Ako ga pažljivo posmatrate, taj buket, dogodiće se Mudo; ta zelena koja nije nikakva zelena, već potpuno neutramma i zagonetna boja, učimiće da Velaskeza osetite kao srodnika, iako vas od njegove smrti deli više od frista godima. Neke partije Brojgela, identične su sa Bonarovim pasažima. Odakle to bratstvo koje ignoriše vreme?“

Na ulaznici za Bečki Muzej slikar je napisao nekoliko ređova koji kriju mjegovu uzbu· đenost.. SlHkarstvo kao da .vlada· ovim životom... Ono i život se prožimaju, pa dani, izgleda, služe isključivo tome da bi se otkrila misterija neke sive u odnosu na belu.

intimnost,

Laboratorija

MISTERIJA nastajanja jedne slike. za svakog slikara znači drugu stvar.

Sledeći redovi, objasniće kako se ona rađa u ovom ateljeu:

„Ponekad, to je jedna više ili manje mutna ideja o hromatizmu slike, jedna prilično neodređena predstava. o ritmičkim tokovima-.značajni” jih površina. Neki od Hhaaigmepa!a 1 o OL u početnom „stadijumu „mogli .-izgledati..bitni RC svoga POILEJE No SIRE ape all i ne.retko, iako. nerado, ja ih žrtvujem novim likovnim idejama“.

Velaskez, srednjovekovna muzika, Brojgel... Mogao bi se stvoriti pogrešam utisak o ovom slikaru, koga život u svim njegovim oblicima interesuje podjednako.

„Vidim televizor u vašoj sobi, U kolikoj meri on učestvuje u vašem životu?“

„Nisam od ljudi koje može da zarobi ta naprava!“

.-ili-u. prolazu kroz neku

—~

Nikad još nisam čuo da neko televizor zove: naprava, Ali izraz zvuči precizno, kao i sv Gvozdenovićeve reči, uostalom. Na

„Volim dokumentarne emisije.“ ,

„Da li je to pokušaj da se zaviri u iuđi život? Neka vrsta begstva iz slikarske laboratorije?“ ; a:

„Ne. Nisam jako pokreiljiv tip, i televizija. zadovoljava moju želju za rečju: ailleurs“.

„Sta znači ailleurs?“

„To je divna reč. Znači: drugde!“

' „Može li se reći: želja za drugde?“

Siroki osmeh. Moj domaćin iznosi jedno platno na kome je definisan neki zlatni pejzaž. Osećam da se iz tog pejzaža mogu roditi druge slike. Jer fo platno ostavlja otvorene mogućnosti u svim pravcima. Unazad, unapred, sada i ovde. Čini mi se da je Gvozdenović slikar za slikare. i

Postoje slike koje jedanput vidite i koje zatim na volšeban način iščezavaju iz vašeg života. Prolaze godine, meseci, dani; vi živite kao da se nikada niste ni sreli sa njihovim. svetlim i famnim površinama, a onda iznenada, izvesnog dana, jednoga časa, možda u sumraku sobu jli predeo, slika. iskrsava iz pomrčine vašeg sećanja stresajući sa sebe kapljice zaborava i vi shvatate da ne možete dalje živeti bez nje — činite sve da bi je opet pronašli i još jedanput bili prikovani njenom obojenom mađijom. Tako deluju tihe slike. Tako deluju slike Nedeljka Gvozdenovića, U početku vam se čini da ne možete pronaći mnogo u njihovim harmonijama; ta platna ne nude bučno obilje na prvi pogled, njihov otrov se uvlači polako i neprimetno, da bi u jednom razdoblju vašeg života postao prisutan u tolikoj meri, da postaje izvesna vrsta nezamenjivog ključa za dešifrovanje nekog zida, sasušemog cveta ili određene vrste svetla kada, u kosom zračenju pada na komodu i šareni 5ag.

„Zbog čega neko slika? Zbog čega neko ostaje čitavog života opsednut bojom?“ J

„Postoje čuda i trenuci Čuda, kada najne mogućniji odnosi crne i bele, muljavo sive, u prisustvu okera postanu dragocenost“.

Jesu li to isti oni časovi, u kojima sunce obasja sive živote ljudi udaljenih od slikarstva zvezdanim razdaljinama? :

Momo Kapor

ezsep4ipikeyezejorerogeveresevete:e:e:e.ote ee e eee o“

su, napr., pisali mnogi, ali možđa niko nije dao sažetiju, obuhvatniju i elastičniju definiciju realizma nego što je ona iz pera zagrebačkog profesora Flakera, koji — kad je reč o pravcima — insistira na pojmu stilska formacija; srodno njegovom je i Škrebovo shvatanje stilskih kompleksa. Zanimljivi su i napori novosadskog profesora Živkovića da osu književnog kretanja nađe između polova koje je imenovao naturizmom i artizmom. Ne ispitujući naučnu vrednost ovih teza, hoćemo da kažemo da zanimljivih teza i u nas ima i da će kongres biti dobrodošla prilika za njihovo proveravanje pod vatrom najstručnije i najraznovrsnije kritike. . ! Druga fema je: Usmena i pisana 'književnostf, uvek aktualna, raskošna, a za nas' posebno značajna zbog živog prisustva na= rodnog pesništva i njegovog dubokog uticaja na pisanu umetnost reči, Ova · tema uključuje i problem mita, kao i mnoge druge probleme pa se može reći da i najveće literature, one'što imaju Hamleta, Pausta, Rat i mir sugerišu da se o njoj raspravlja, jer su i njihovi dugovi usmenom, narodnom „stvaralaštvu neotplativi. Ali ta klasična tema može da dobije i nove đimenzije, jer smo usred epohe kad usmena umetmnička reč, saopštena preko radija, televizije i drugih suvremenih međijuma — predstavlja glavni oblik estetskog vaspitanja mnoštva. Kako ta nova sredstva utiču na literaturu? Ako je drevni pevač namefao kazivanom tekstu i oni„ma . koji su ga slušali neke svoje nužnosti, ne nameću li ih, na svoj način, i mođerni međijumi? | · Slovenske Rknjiževnosti u tumačenjima drugih književnosti — treća je tema beogradskog skupa, izvanredno postavljena jer se češće raspravljalo o uticaju zapadno-evropskih literatura u slovenskom SsVetu, a manje o tome kako su drugi, i Zapad i Orijent, primali, shvatali, neshvatali i objašnjavali nas! Slavisti i komparatisti imaće šta da kažu. \ Prema odluci Uprave Međunarodnog udruženja broj referata i saopštenja biće nešto manji nego dosad; na taj način osigurava se više vremena za naučne debate. Ipak, taj broj će biti impozantan. Očekuje se da kongres oplodi

y3 književnu nauku u oblastima o kojima će raspravljati. . Ovako eminentni humanistički skupovi istorijski su datumi za kulturu jedne zemlje, a za univerzitet koji je domaćin to je izuzeina počast. Bila bi impresivna lista imena svih istaknutih stručnjaka čije se učešće na beogradskom kongresu wočekuje, to su prvaci u naučnim disciplinama kojima se bave. Oni treba da odu iz naše zemlje sa većim znanjima o njenoj istoriji, kulturi, nauci, o njenom mestu u savremenim socijalnim i idejnim „kretanjima. Razmišlja se o predlogu da se do kongresa spremi jedno kolektivno delo, zbornik radova o jugoslovenskoj književnosti i njenim internacionalnim vezama, o njenom položaju među drugim literaturama, To bi, bio značajan, ali i vrlo težak poduhvat, koji bi u ponečem olakšao rad budućim piscima istorije jugoslovenske Književnosti, . Kongres se održava koncem avgusta i prvih dana septembra 1967. Dve nepune godine do=voljan su rok da se izvrše naučne i organizacione pripreme, sa kojima treba otpočeti odmah ako se želi uspeh. A uspeh će zavisiti ne samo od Filološkog fakulteta Beogradskog univerziteta, zaduženog za organizovanje kongresa, ne= go i od podrške naše naučne i kultume javnosti, a naročito — od složnog angažovanja svih naših snaga, fakulteta i akademija, naučnih radnika Beograda, Zagreba, Novog Sada, Sa-

rajeva, Ljubljane, Skoplja, Zadra i drugih

žarišta humanizma. | : Na kraju, nije na odmet dođati: ima veoma skupih i naširoko reklamiranih „manifestacija bez ozbiljnijih rezultata. Međunarodni kongresi za uporednu književnost nisu ni monđenski ni turistički skupovi; to su #rlo naporni, radni kongresi od kojih se očekuju značajni naučni rezultati i podsticaji. A to je ono što'je potrebno i našoj i svetskoj kulturi. KO

Dr Dragan Nedeljković

Glavni i odgovorni uređnik Tanasije Mladenović. Ured nik „Pređrag Palavestra. Sekretar ređakcije Bogđan A. Popović. Tehničko-umetnička oprema Dragomir Dimi trijević. Ređakcini odbor: Božidar Božović. Dragoljub S. Ignjatović. Momo Kapor, Dragan Kolundžija, Velimir Lukić. Slavko Mihalić, Aleksandar Petrov, Predrag Protić. Dušan Puvačić. Izet Sarajlić. Pavle Stefanović. Dragoslav Stojanović·Sip. Kosta Timotijević i Petar Volk,

List izlazj svake druge subotle. Pojedini primerak 50 dinara. Godišnja

pretplata 1.000 dinara, polugođišnja 500 dinara. Za inostranstvo dvostruko.

List izđaje Novinsko izđavačko preduzeće „Književne novine“, Beograd Fnan-

cuska 7. Ređakcija Francuska ?, Telefoni; 627-206. (redak cija) i 626-020 (komercijalno odeljenje i administracija). Rukopisi se ne.vraćaju, Tekući račun broj 101-11-1-208 Štampa „Glas“, Beograd Vlajkovićeva 8,