Књижевне новине

Slobodan |) i. a ra i CM MARKOVIĆ NE : EE. < A i : \ u ; OP | i Suze meverne, teku, pa šta ko cuet miko iz čistih Tana, je XIII S E | SO N E | A traži tuga kad tužnog nema i ljubav mova se pomalja KOM : tamo gde prestaje bašta... kao misao ma papiru. . Pp IJANCA koji jednom fali

na mestu gde my svedam toče, otpišu, i, već hoće

Svejedno, sat, movi udar sprema, ] i da mu se sveća za beg pali.

a mepoznati priča svašta XV sa crnog braga moevremema.

u: a aa Coa aa ć“

ZA „TAMNI BANKET“

* * #

O tim, dubokim, hodmicima

slučajnih stena, o, Flora, više mećemo oblacima, : pričati o tajni mo?a. \

To ie zbilja koju me bi \ dotako čovek ređa, e?e...

U glavi, svetkuje zima. Ni brodova teških propelere,

XXIII . A Demon masmešem, w kolima, XZ

OTAKO wisqain Josfor svica,

mada mi, wolti noću, gore S o o OB Od zla. sanesčn, FF; UKAVA drolja smena je ueć. | a OKOM koje doživiš u kolebi ko krvave oči btica XXVII I ovde ma dnu, moli Mene Negde iznad, belog skue?a

JR 2 A e i pal 5305

suludi grad, neverno gine, wa, obali gde nema milja,

dok se goluba mašeg be, i gde su ma domaku Yuke

već izgubila u daljine. svih davljenika sveta muhe, ; Jer sve su moći sveta tu Č gde se mi gostimo, mremo. _____Ouvde se jato crnih, ptica E j O aa i Tako svetkujemo memo, sve gušće jati koje iz podvodnih špilja O skloni smo, konačno, smWu. na esak zuižduk propalica. ko doziv iz Crne luke i | pronose duše čednih Ljilja.

da je ostavim, među, žene

NOO IO Via DTOBOFČ- da brodsku razovi peć,

N BGDE je sto postavljen Dino? i sedefaste gore dveri

i otac sa svojvm, pije sinom,

a pobožne ga dvore kćeri.

A da PP će maši iza okna mene što živim poput dima, ene koga već dno uzima sa YMetucima iza okna.

Ja sam otac, brat i. moi celog tog sveta na bamketu, od, koga sc Yiba jati

ko zvezde gnevne uz Planetu.

Ne pitam, jer tetura prikaza moja ko da slavi smrt što mi se ma Yuci plavi,

O, da mam se bar golub vrati } dok me postanu i maša, lica, –· maske za bamket mepozmali.

A brod tam, treba, raskoš, stil salona, palube, maslonjače... Jer i nama se na dnu plače, XXII

REDSTAVILA se Sv. JaYcu

koji se ljulja Dust i valu | j ko gua pijana ma, astalu, ao tete 5 b POGM | AO, na, dnu most okićen, blag sa okom čedmim, u, stopaTrcu. 36 AGT RO ri % j po luku tamni beskraj tuče. - #

Laka. PR Valja se banket, ali, ma i

O, telad! Nazdyavlje klanje! XXXIV eu O ra og BAKH Hoi Govj/enika O vama s blačom, govorim... i e adtaMi-Ho dasu prikovani,

i iščile kad zadamni w groznoj gužvi dnevnih slika.

I nemam žala za mitom tim vw, dolini gde se žamje.

na Dunavu, u sivoj tYai... Dok megde ispod abažura leptira moćnog pauk davi.

I naše okno traži til. Mi smo već sišli iz palače i podelili tamni špil,

XIV

'XIII

LE, žena nemara s Woćne biMe

'ko Demona naših slavne VE što bi bilo bolje gore

| j } : de bamket traje, slavim. } iLPOTODIJSR O OE UNe XXVIII 7 E gb: TN dužo davim ti i da će dotaći nebesd...

nakadqa" palube JCONŠ; | \ _ i otičem, u Cyno mo?e. Nad, rekom, tužno klize olupine i S TARINSKI sat avet mavija \ prepune jeze i lađarskog mesa. vr i javlja ae u, pomoć čedu. 'AlL tamo tel će biti gužve ; Za je moguće da izbija kad, s palube meke, čedma Bubnja svet ko da se bubnju, moli. tu gde će utvaye da sedmu. devojka padme među spužve Ko uši ima suve taj ga snmost, čas strašna, a čas gola, meda. O blago dnu. U tišini se voli

Misli kako će ned, vođom, da sine

Nađeš li ma, dnu, umetnika koji je pio, manje jeo, kako je ma dmo reke seo

Ima li za, te sfeye koga,

il su davljenik i svod, isto. Sad, mu od sveta veća moga sa kojom, je vrbak listo. Portveta moga sivilo

s belim, okovratnikom, blista.

"Tuče ot: ništa nije bilo.. ob Don je isti. Noć je ista. VOS 0i

ko Suvetac divnih meprilika, mjemo ćeš lice pred oltaT beo prineti iako misi hteo.

očaj, a miko ne ma ko si. Goriš, jer ti je fosfav wu Mosi, i, ujedđ, dana više te me boli.

I niko živ ba? za tri dama, meće je videti, je ma Di koji se ma dnu, Tmuoćnom, valja

Nisam, i, tf plitkim, svima, da mogu sve to da podnesem.

Pod, čelom, mi cuili jesem,

ANAS se navršilo godinu dana od smyvti 'moje majke, Ništa se nije dogodilo. Sa-. mo je otac, prvi put, juiros, ušao u mo ju sobu, Uzeo je crnu maramu sa moga UZglavlja. Nju ni noću nisam skidala, Sama še odvezivala sa kose i nalazila bih je jutrom uvek vlažnu na ležaju, Videla sam, kao kroz san, kako je otac jednom rukom polako diže. Mislim da ju je spalio. To je bio jedini znak da je žalost za majkom prošla, Od majčine smrti u kući je živelo nas troje. Moj otac, ja i moja sestra od tetke, Odmah posle sahrane ona je, jedne večeri, sa zavežljajem došla kod nas, Za nju nikađa ranije i nisam čula.- Živela je negde pod planinom i kasnije sam, iz' jednog nerazumljivog pisma, doznala da su je oterali od kuće i dece, Ne znajući kuđa da pođe, došla je u grad da zatraži pomoć od moje majke, vefoVatno i ne sluteći da je opd wmihla, Moji otac ju je zadržao. U, Wući smo imali Govoljho čina soba je bila prazna. Ona, i dalje, ništa nije objašnjavala. Obavljala je sve poslove u kuči, pomalo nenaviknuta na građ i ma naše prostorije. , ; ! Ja se nisam radovala iznenadnom dolasku sestre od ietke, Suviše je ličila na moju maj» ku. Sebi sam to objašnjaVala, bez naprezanja, znajući da su moja tetka i majka bile bliznakinje, Ali i pored toga, Ona je mogla ličiti- na moju majku, Sestra od tetke je odmah počela nositi i sve preoslale majčine stvari, To mi se nije

sviđalo. Ništa nisam mogla. Ponekad sam pla-

kala nad haljinama moje majke, koje su Se, iznošene, raspadale i zauvek nestajale. Kasnije sam i na to navikla, kao i na sva prethodna nestajanja, Ona je tako iznenada došla, te sum svaki čas očekivala da će otputovati, Uverena da ne misli na odlazak, ne znam zbor čega sam Sslalno odlagala SsvoJM želju da joj kažem da ode, Ali, neprimetno, jednog julra ne bi ni moje sestre od tetke n! njenog zavežljaja. ·

U našu kuću, ni pre ni posle smrti moje majke, niko nije svraćao. Otac je imao samo jednog prijatelja, On je retko dolazio. od kada sam ga znala, donosio mi je poklone. Ne znam, kao da nije primećivao moje godine i verovatno je mislio da su mi još uvek potrebne igračke, Možda je to bila njegova na vika, ili zbilja mije Znao šta da mi donesšc. Bilo bi. dovoljno, samo „cdnom, da Sa UVOdem u svoju sobu i da se razuveri, Tu sem knjiga i bilja, po svim zidovima, koje sam danimn negovala, ničega nije bilo. Nisam ga uvela, jer u moju šobu, i inače, niko nije Ulazio, Stvari koje mi je donosio, istog trena, stavljala bih u jedan sanduk, koji, iako Dprostran, beže već prepunjen. Od majčine smrti u kući je zavlađao potpun mir. Možda je ta, mir trajao i pre toga, kao predznak smrti, Ja ga vanije njsam primećivala, Sada. kao da Je bio zaboravljen i neprimetno zadržan, U SVIm prostorijama bio je taj mir kao skramasta naslaga na ziđovima.

Činilo mi se da u našoj kući, naglo, nema dovoljno svetla i da zbog nedostatka svetla nema dovoljno ni vazduha. Zato sam, Dpohekad, otvarala sva vrata i prozore, To su bilj, najčešće, časovi moje samočće i tada bi sllan vetar vladao Svim prostorijama,

Svetla je najviše nedostajalo u predsoblju. "Pu sam, povremeno, zaslajala da slušam naša disanja. . 2l.ČCa [a

Moj otac Jjc disao snažno iza svojih vrata.

Iza majčinih vrata čuo se samo meki i prazan šum vazduha. . . ~ |

Iza mojih vrata kao da više niko nije disao, A noću, u mojoj sobi, sasvim je prestajalo disanje, Slušala bih čudne zvuke koji su stizali iz predsoblja, Do mene je dopiralo oštro grebanjie noktiju po Vvratima. Jednog iutra. sam otktila odakle potiču zvuci i od tada, za doručkom, preslajala bih sa jelom, gledajući natečene prste moga 0O-Ca. Svakog jutra se sve više Uusirenc Krvi skupljalo ispod nje-

KNJIŽEVNB NOVINE

"prostorija, a i maj-.

PRICA KNEZ EZ NIHHEH NOMZTHNIZA“

CS)

_AROGA UH:

Vera

BLAGOJEVIĆ

ı govih noktiju, Verovala sam da će baš za do-

ručkom šikmuti i pokapati beli stolnjak, ic sam samo zbog toga izlazila iz svoje sobe, u trpezariju, na doručak, Iz dana u dan, očekivala sam nadiranje krvi iz ranjavih Dprstiju moga oca.

· Kada nikoga nije bilo u kući, približavala sam se vratima majčine Sobe, i gledala bezbrojne ogrebotine i ožiljkc. Sjajna, bela boja već je bila zguljena, a drvena površina vrata istanjena, sa' žljebovima kroz koje sam memoćno Vukla svojim bledim prstima, To su bili jedini časovi kada sam se iznova sšećala majke, Mislim da sam ponekad plakala. To su, ujedno, bili i časovi odsustva oca iz kuće, kada se con nalazio u svojim dugim šetnjama.

Svakodnevno je odlazio u Svoje šetnje. Od kada pamfim, to je bilo jedino što jeznao redovno da čini, a ja sam po njegovim šetnjama računala i vreme.

Njegova prva, prepodnevna šetlnja počinjala je odmah posle doručka, Ostajala sam 5ama u svojoj sobi i ispunjavala vreme sluša~

"~ući sat, koji je služio samo da bi objavio čas

njegovog povratka, U podne sam izlazila pred oca, hvataia ga za ruku i nemo bismo koračali do kuće, Žene iz ulice bi izlazile i gledale nas dok sporo promičemo, Nekada, na ulazu u naš vrt, slajala bi moja majka čekajući nag da slignemo na ručak, Nikada nije bila lepša nego pri tim iščekivanjima na kapiji, Podnevno avetlo joj se uplitalo u meki, čudesno blag osmeh skriven u kraju usana, Potrčala bih i sada, ponekad, lepršajući svojom maramom, Ne znam da Ji je iko pri tom čuo kako je dozivam, 'Ta slika Se, sa danima koji su Pprolazili, sve Više izoštravala u mom sećanju,

Pre večernjih šetnji otac je uvek oblačio belu Mhošulju, IZ nekog mračnog ugla u predsoblju krišom bih gledala njegov lik u oglcdalu. Bio je to onaj isti lik, kao i pre godinu dana, kada se spremao za sahranu moje majke, Zapamtila sam mu oči. Nekako sužene. Sve senke iz tog famnog predsoblja behu skupljene i slivene u njegove zenice, Sad ne znam da li se lik ponavljao, iz večeri u Veče, ili se tu zaustavio na dan sahrane, Zato sam, u odsustvu oca, Sstrahovala da priđem ogledalu, plašeći se da ispod iankog sloja prašine ne otkrijem njegov lik, zaustavljen i UWokviven. Lik koji ga uvek čeka spreman za njegove večernje šelnje.

Sećam se kako su počeli pričati čudne stvari o mom ocu, Bilo je to u vezi sa njegovim večernjim šetnjama po livadama, izvan građa i u vezi sa ženama iz naše ulice, Pamtila sam, kao da se 1o događalo još vanije.

Kao da je to bila neka mutna, skrivena slika ispod očevog lika u prašnjavom ogledalu...

Otac je izašao. Pošla sam za njim, Duž Ulice, Naglo se začulo otvaranje vrata. Žene su hitale, Hodala sam dugo za njima. Dok se nisu izgubili put livada, I plinulo jč sve oko mene. Gubilo se... |

Bila sam u svojoj Sobi. Sama, Ničega nije bilo sem noći. Nadirale su mi suze dok je Vetar, kroz olvorene prozore donosšio vrelinu u kuću. Izlomljeno bilje, sa mojih zidova, je padalo, Obručavalo se. Klizilo trulo po mom telu. Sve se prolamalo i sudaralo o te zidove, o gole zidove.

Ujutru, na mom uzglavlju, ležao je zamotuljak sa belom maramom.,. Napipala sam vra> ta majčine sobe. Bila su sasvim istanjena i pro zračna. Kroz njih se videlo njeno lice na bpoBtelji... i

Toga dana posetio nas je očev prijateij. Nisam primetila kada je ušao u moju Sobu. Možda je celo jutro stajao ispred mene. Možda je čitao neku knjigu ili gledao bilje. Ne znam. Kada ga primetih, ustadoh, Po navici uhvatih ga za ruke. Behu prazne. Bez uobičajenog poklona. Bližilo se podne, Sa moga krila je digao belu maramu i vezao m, pramenove kose Moj kikot je razmicao zidove, Bežala sam, Nema. Kroz ulice. Van grada, Starim prašnjavim pulem

Sunce mi se naglo sunovratilo niz čelo i

u malim grudvama svetlo se razlivalo po Uu-

snama,. Podne je prošlo,

Ležala sam na livadi, U vrelini vazduha Oosušene {rave su pucale. Čula sam kako se kidaju i lome pod mojim telom wu Sitan istrošen prah, Na dnu livade se javljao vetar, Veče se kao mlaki mlazevi svetla, spuštalo niz moje flelo, Vetar mi je raznosio opušteno pramenove po licu, Trčala sam dovikujući oca,

Nemoćno dospeh do sredine livade.

"Trave behu jzlomljene, Mrtve, Moj otac je ležao na njima, Ispod njegovog lica spazih syoju svilenu maramu, Uhvatih je za jedan kraj i izvukoh. Bila je puna krvi, Stresla sam slepljene trave sa nje i pošla, Sporo, Miris lurvi se pomeša sa mjrisom mrtvih firava, }ı taj vreli miris me poče raspinjati prodjrući u moje telo, :

Neke ptice, ošamućene Ssvellom, popadaše po livadi. Išla sam kroz flravu, Spotičući se. Sa ivice ne mogoh dalje, Padoh. Učinj mj se da gore, na ulazu u grad, stoji moj otac sa belom maramom u ruci, Pogled mi zatetuva. Ležao je na livadi. Htela sam da mu pođem u Susret, Sa marame se Slivala gusta lepljiva ločnosi i kapala po mojim butinama, Bila sam naga, Tu u fravi. Na ivici livade,

Podsulieal humanisličko: naue!

Dr Dragan NEDELJKOVIĆ: -3 |

Utvrđene su teme za V međunarodni

kongres književnih istoričara i teo».

q retičara u Beogradu

KAD JE na IV međunarodnom kongresu za upoređnu književnost u Priburu odlučeno da sa V kongres najistaknutijih književnih istoričara i teoretičara sa svih kontinenata održi u Beograđu — o lemama tog izvanredno značajnog i verovatno najvećeg naučnog skupa u oblasti književnosti samo se „nagađalo. Nije ni lako predložiti teme za ovakav skup, naročito ako se želi — a Jugoslavija i Beograd su, između ostalog, zato i izabrani (mada se kandidovao Tokio, a bili su spremni da se za domaćina ponude Varšava i Budimpešta) — da on bude dosad najveći susret i najprisniji razgovor naučnika Istoka i Zapada, stare Evrope i njene nc> kadašnje učenice, a sad moćne suparnice Amerike, samosvesfie, drevne Azije i tek probuđene Afrike. Problemi moraju da budu prjvlačni za ljude različnih duhovnih opredeljenja i oprečnih iskustava i navika.

Pravilo je da se teme prilagođavaju, pre 8Ve=ga, interešu sredine u kojoj se kongres održava. U Veneciji tema je bila izrazito komparatistička; Venecija u svetskoj literaturi; u CČeplhilu najviše se raspravljalo o metodološkim pitanjima nauke o književnosti, jer se uveliko govorilo o razlikama između klaslične uporedne metode i novijeg američkog shva= tanja opšte književnosti, u Utrehtu se postavilo pitanje: kakva je sudbina književnosti na jezicima koji nisu „svetski“, šta sve sprečava velike pesnike nerasprostranjenih jezika — jednog Njegoša, Petefija, Mickijeviča ~— da budu veliki i za druge narode, a ne samo za svoj? — U Friburu, u Švajcarskoj, na dnevni red je stavljen nacionalizam i kosmopolitizam u literaturi, jer za Švajcar= sku je to izuzetno važno pitanje, ali ne samo za nju!

Beogradskom kongresu ristupa se ; druktije, rekli bismo draBiologbija Na Boeloue njoj sednici uprave Medunarodnog udruženja za uporednu književnost, odyžanoj u Brislu vodi]o se, kao i dosad, računa o tome da teme skrenu pažnju na probleme intevesantne za domaćina, da naučnike van slovenskog sveta upute ka pita njima zanimljivim za taj svet; samim tim pruža se jedinstsvena prilika našoj nauci da prikaže svoje domete pred najuglednijim svetskim foru mom u ovom području humanističke znanosti. Ali još više se pazilo na to — što je i želja domaćina — da teme imaju opšti teorijski značaj

'i živu, univerzalnu aktuelnost. Ovakva ušmere>

nost dopušta pretpostavku da bi beogradski konPres mogao biti dosad najinteresnniniji POduhvat ove međunarodne asocjjacije, Nuravno blodnost kongresa zavisiće od vrednosli učesnika i njihovih saopštenja. Ako se osigura Projnijš

Nastavak ma 12, sirami