Књижевне новине

esej esej esej esej esej esej esej esej

ZAPIS „Neumoljivo krute i nepomične planine“ jedam je od „zapisa koji se s pumim pravom

može nazvati poetskim zapisom. Samo u me=.

taforičkom smislu pojedini zapisi „B%x Ponta“ mogu se nazivati „sonet.ma u prozi“. Kad kažem poetski zapis, mislim na više elemenata čije prisustvo mprozni tekst čime poetskim: ritam, faktura rečenice, imaginativni „kvalitet ieči, imaginativni odnosi između reči, imaginativna celovitost, kompozicija ili spoljašnja struktura.

Kompozicija zapisa u prozi, ili proznog odToma, jedan je od elemenata koji presudmo utiču na donošenje suda o poetskom kvalitetu. Jer osećanja, sugestivnost, slikovitost, izražajmost, subjektivnost, nisu odlike samo mpoezije i kategorije poetskog, već literature u celini. Oblik u umetnosti suštinski je deo sadržaja, prisutan je u svim dimenzijama umetničkog dela, umuetnižikkoj materiji određuje strukturu i izgled, čimi je katedralom, budističkim hramom, džamijom, svetilištem, žrtvenikom, kapelom, grobnicom ili piramiđom. Namena i metafizika svih pomenutih umetničikih dela donekle je slična: svako od njih upućuje prema drugom, višem, životu, novoj realnosti, ali sve razlike su izražene, uočljive i vidljive u obliku, u formi

Prvenstveno po kompoziciji i „spoljašnjoj strukturi“ razlikuje se poetski zapis u prozi od drugih vrsta umetničke proze, čak i od poetičme proze. Za literaburu se može reći: sve je forma, kada je reč o kategorijama.

i estetskim fenomenima kao što su: drama, poezija, proza, pesma, roman, movela. 'xUmetnička književnost razlikuje se po formi od drugih vidova pismenog izražavanja. Poezija se razlikuje od romana i od novele, pocisko od romanesknog i od novelističkog, takođe po formi, po formalnim odlikama. Svejedno o kojim je vidovima literature reč, o kojima stratama. realnostima, sve je u literaturi u znaku forme.

Međutim, takođe, sve jei sadržaj, misaoni i osećajni sveMW, metafizika, ideologija, kada se govori o takvim kategorijama, kao što su: stav, pogled, ideja, ocena, načela, verovanja. I struktura rečenice, i odnosi među rečima, među slikama, sve je ideja, moralno načelo, ideologija, metafizika, religiozni stav, partijnost.

Poezija je ideologija alko se upoređuje s Tazličitim vidovima ideologije; poezija je u određenom smislu gnoseologija, ontologija, antropologija, etika, estetika. Poezija je čista forma ako se upoređuje. s eposom, dramom, novelom, ili čak s besedništvom. Zavisi kako se poezija vidi i kako se poeziji pristupa. Forma u poeziji je sadržajna forma, a sadržaj je „fOTmalni sadržaj“. Poezija, a i literatura uopšte, kompleksna je, mnogostruka, zatvorena realnost, koja je i forma i ideologija u mnogim vidovima. Ako se kaže literatura, misli se prvenstveno na celokupnost te realnosti, ili ako se kaže poezija, u aristotelovskom smislu reči. Ali ako se kaže poezija, novela, roman, drama, misli se na vidove literature, koji se međusobno razlikuju po formalnim obeležjima. Zato, kada se govori o poeziji kao literaturi, misli se prvenstveno na celokupnost te realnosti poezije, ali ako se o poeziji govori kao vidu literature, imaju se u vidu formalna obe= ležja.

Nužno bi bilo govoriti i o Kmjiževnoj formi Rao formi, i o poeziji kao književnoj formi. Ovde će se postaviti pitanje, preko analize Andričevih zapisa iz „Ex Ponfta“, i preko analize Andrićeve proze uopšte, samo o poeziji kao književnoj formi, odnosno o poetskom kao kategoriji književne forme. Pitanje, dalje, o poetskom u prozi, kao vidu kategorije poetskog. Pitanje, najzad, o individualnim karakteristikama poetskog u Amndrićevoj prozi.

| Zapis „Neumoljivo krute i nepomične planimne“ pruža mogućnost za pristup pomenutoj problematici. Čest je slučaj da se Amndrićevi po= eltski zapisi „otvaraju“ deskripcijom:

„Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa, Visoko ukočeno nebo. Tvrda nemilosna zemlja“,

To je prvi pasus u ovom poetskom zapisu, prva njegova, kako bi se u mašoj kritici reklo, „prozna strofa“, Umesto tri stiha, ili četiri, tri rečenice u prozi. U deskripciji mogu se uočiti dinamički i statički elementi. Nebo i zemlja obično se predstavljaju, u nekim Amdrićevim zapisima takođe, kao simboli suprotnog značenja, kao oličenja različitih načela. Oni su dva suprotna pola u jedinstvenoj slici prostora. Ali u Amdrićevoj deskripciji oni su ne samo u izvesnoj meri izjednačeni, već i zbliženi. Njihovo zbliženje izraziti je dinamički elemenat

ove deskripcije. Kako se ostvaruje efekat njihovog zbliženja, ili približavanja?

Prva rečenica; Planine oblačna visa obična je proširena rečenica. Nikakve inverzije nema. Rečenica je kvalitativno obogaćena samo atributivnim dodatkom: neumoljivo krute i nepomične. Da su ova dva dela rečenice razbijena na dva dela stihom, „odnosno da je razbijena sintagma neumoljivo krute i nepomične plamine, ostvarila bi se i izvesna ritmičnost i određeni emotivni efekat. Atributivno određenje krutosti, neumoljive krutosti planina, osetilo bi se, ritmički pojačano, u većem stepenu kao iznenađujuće, nego što se oseća kada sintagma nije razbijena. Ritmička pauza ističe nesklad između dčžekivanog i predstavljenog. Posle atributa neumoljivo očekuje se

KNJIŽEVNE NOVINE

gleđaju #*

OBLIK U UMETNOSTI SUŠTINSKI JE DEO SADRŽAJA, PRISUTAN JE U SVIM DIMENZIJAMA UMETNIČKOG DELA

Kušeći planine. Nebo pada i na čoveka koji se moli, ili koji vodi svoj nemi dijalog s bogom.

Rečenica da će nebo ostati hladno i gordo na visini kirije u sebi i nešto od gorčine i od sumorne ironije, Nebo se neće pomeriti. A nebo,

subjekat koji predstavlja živo biće, očekuje se krutost čoveka, žene, ili boga. Ali i ovako stiruktuirana, rečenica izaziva imaginativnu sliku: čovek se moli pred planinama. Naznačena visina planina, koje gledaju s oblačna visa, daje posebno obeležje slici: Čovek je na kolenima (imaginativna pretpostavka) pred ogromnim i čvrs=tim gromadama. Personifikacija planina, pridavanje planinama moći gledanja, čine položaj čovekov, ili subjekta ovog zapisa još apsurdmijirt njihove”oči nisu slepe ili zabvoreme, već ukočene i mepomične. Slika koju predstavlja prva rečenica u svojoj je osnovi veoma statižna. Nasuprot prvoj razvijenoj rečenici, druge dve su nepotpune i kratke. Dve slike, izazvane dvema rečenicama, upotpunjuju sliku prirode i prostor čine integralnim. Svaka rečenica po=naosob pruža statičku mpredstavu, ocrtavajući nebo kao ukočeno i zemlju kao tvrdu. Ali kada. se sa dva oštra i iznenadna poteza (efekat koji izazivaju kratke i nepoipune rečenice) ocrtaju prostori koji su veoma udaljeni, kada se hitrim. pokretom ukaže i na nebo i na zemlju, dobija se imaginativna predstava o pokretu. Dinamičkim predstavljanjem statičkog stvara se iluzija o imanentnoj dinamici statičkog. Sve je i dalje tvrdo, ukočeno, neumoljivo, ali se oseća pokret. T to pokret u celini: ukočeno nebo i tvrđa zemlja kao da su se pokrenuli jedno prema drugom,

Ovakvu interpretaciju prvog pasusa u potbunosti opravdava sledeći pasus, odnosno imaginativno dejstvo iz sledećeg pasusa u izvesnoj meri uslovljava imaginativni doživljai prethodnog pasusa.

„Ne, ništa se neće dogođiti! Ne, planine se neće soriti! Nebo će ostati hladno i gordđo na visini!“,

Ovako ekstatički uzvik subjekta zapisa bio bi neodgovarajući kada se u ukočenoj slici prirode ne bi naslutio izraziti i opšti pokret, U prvoj slici čovek se samo naslućuje i njegova slika je u podtekstu. Imaginativno se pretpo=stavilo da on kleači pred planinama koje se me mogu umoliti i na zemlji koja se ne može umilostiviti. U prvom pasusu u centru je priroda. U drugom pasusu priroda nije u prvom planu već čovek i njegov glas, koji je ravam kriku, Tek posle čitanja drugog pasusa postoje jasno da poslednje dve rečenice prvog pasusa. predstavljaju unutrašnju impresiju subjekta zapisa. Njen direktan govor samo je potvrdio pretpostavke: subjekt poetskog zapisa u potpunosti je svestan pokreta.

U drugom pašusu pokret se predstavlja kao opsena i varka, ali to je potvrda da je subjekt imao impresiju pokreta. I ta je opsena bila vidljiva. Subjekt zapisa privid je doživeo kao stvarnost. 1 kada ekstatički uverava samoga sebe da se ništa neće dogoditi, da će nebo ostati na visini, čini se da on opsenu još uvek posmatra svojim unutrašnjim očima. Prvi uzvik kao da je izraz unutrašnjih nedoumica. Tek druga usklična rečenica daje pravu sliku opsene, koja se imaginativno. naslutila već u prvom pasusu: preko negacije opsena še konkretizuje: ukočene planine se ruše kao od zemljotresa. I treća usklična rečenica konkretizuje imaginativnu predstavu opsene. Ako je izgledalo da se kreću i nebo i zemlja, ako se naslutio samo pokret, iz reči subjektia postaje jasno da je on video samo pokret neba, Njegove su oči bile uprte u nebo. Duboko je psihološki opravdano što je u prvom pasusu prvo predstavljeno Ukočeno nebo a tek zatim i tvrda zemlja. Iz spoja dve kratke rečenice, dve skoro neutralne slike, i iz usklika subjekta zapisa stvorila se apokaliptižka slika smaka sveta: nebo, ukočeno i Visoko, kao da je strelovito počelo da se spušia,

Vi

može se to naslutiti i bez čitanja ostalih zapisa „Ex Ponta“, nije samo prostor, već i egzistentna kategorija. I ono kao da ima svoje oči: gorde, hladne, nedostupne. Opsena je bila da su se, moguće, u tim okvirima mogu da se razvijaju naše maginativne pretpostavke, te oči usplamtele i da se njihov pogled spustio na tvrdu i memilosnu zemlju. Od tog pogleda, kađa bi se zaista ustremio na zemlju, sorile bi se planine. Ali pogled je ostao ukočen,

"reći pasus takođe „počinje „deskripcijom spoljašnjeg prostora. U prvom delu jedne jedine rečenice trećeg pasusa deskripcija je dinamična: izmiče se daljina, gubi zvuk, boje mru u sivom. Karakteristično je da se faktura rečenice izmenila; u prvom pasusu dve su rečenice bez glagola uopšte, u trećem pasusu samo u prvom delu rečenice tri su glagola. Priroda, ne=pomična i ukočena, koja je pritiskivala subjekta zapisa, iznenada iščezava i to vrlo sugestivno: prvo daljine, zatim zvuk i, najzad, boje, Ceo spoljašnji prostor svodi se na sivu boju.

Ali dok se jedan zvuk gubi, čuje se drugi, jedne boje gasnu a druge se rađaju, jedan se prostor izmiče a drugi otkriva: unutrašnji proStor čoveka. Išćezavanje spoljašnjeg prostora predstavlja mi se kao spuštanje očnih kapaka subjekta poetskog zapisa i iza očnih kapaka viđenje drugog. Smena nije nimalo slučajna, već ie proizašla iz svesne namere subjekta zapisa, Na to ukazuje i struktura rečenice: zavisna rečenica je namerna (finalna):

„Izmiče se daljina, gubi zvuk, boje mru u sivom: da se vidi i čuje ropsko krvavo srce kako kuca“.

Moglo bi se reći đa to nije otkrivanje unut+ rašnjeg prostora, već vraćanje unutrašnjem prostoru. To je povratak razočaranmog i neuslišenog subjekta, koji je u spoljašnjem prostoru, izvan sebe, u prirodi, u bogu tražio neki viši smisao i opravdanje svog postojanja. Možda se u spoljašnjem prostoru očekivao neki pokref, čak i pokret koji bi nosio razaranje i smrt, ako su već samilost i ljubav nedostupni čoveku. Uzvik ne može se tumačiti i kao uzvik razočaranja, a ne užasa. Da li se u prostorima svoje ličnosti slutio spas i uteha?

Na to je pitanje teško odgovoriti. U svakom slučaju utehe nema. Umesto nepomičnog i gordog neba ugledaće se ropsko i krvavo srce, umesto apokaliptičke vizije uništenja, profetska vizija budućnosti:

„U grmljavini i oblacima dolaze buduća stoljeća i gledaju moj sram. Pred očima pokoljenja leži moja duša maga i bespomoćna kao prelomljen mač, 'Žeže me samilostan pogled nerođenih“.

U ovim razvijenim rečenicama prvi put se ličnost zapisa izražava u prvom licu i zapis se čita kao ispovest pisca. Uzdržan a dramatičan ton postaje slikovit i patetičan, Karakterističan je leksički ton reči: srce, duša, sram, mal, Cela imaginativna slika bliska je slikama koje su stvarali romantičarski umetnici, a leksički ton asocira biblijsku leksiku, Iskazivanje je neposredno i direktno. Ličnost koja se iščitavala iz slike, ili ličnost slike komkretizuje se kao ličnost pesnika, besednika ili profeta.

Višestruko je interesantna poslednja rečemica zapisa. Ona se donekle sintaksički i ritmižki razlikuje od prethodne dve rečenice, U rečenicama poslednjeg pasusa predđikati su ispređ subjekata i to pojačava utisak o retoričkom

Aleksandar PETROV

vsej esej esej esej esej esej esej eseji

tonu poslednjeg pasusa. U poslednjoj rečenici glagol je istaknut i rikmički je izrazit. Rečenica je interesantna i po tome što zatvara Ceo zapis i po načinu na koji ga zatvara. Može se govoriti o semantičkom paralelizmu razlikuje od preihodne dve rečenice. U rečei u poslednjoj rečenici zapisa predstavlja se nečiji pogled: planine gledaju; samilostan pogled žeže. I oči planina i oči nerođenih su u ooblačnim visinama. Na semantićkom planu ostvaruje se i kompozicioni paralelizam i kontrast: dva su pogleda, ali jedan je hladan drugi žeže. U prvom delu zapisa, na planu spoljašnjeg prostora akcenat je na nemilosnom, a u drugom delu zapisa, na unutrašnjem planu akcenat je na samilosnom.

Ali i jedna i druga oznaka primaju se kao megativne oznake, Od boga, koji gleda džima prirode, očekuje se samilost, očekuje se pogled koji žeže, ali oseća se pogled koji sleduje. Razumljivo je zašto ta nemilost boli i zašto ceo božji spoljašnji prostor izaziva patnju. Ali i sa= milostan pogled nerođenih takođe ne razgaljuje dušu. Od pogleda hnerođenih očekuje se pogled zahvalnosti, ili se može očekivati, a ne pogled samilosti. Možda taj pogled i više boli: pred tim pogledom duša je naga i bespomoćna. Pred tim naslućenim pogledom subjekt zapisa vidi svoju dušu kako leži bespomoćna, suvišna i odbačena: kao prelomljen mač. Nije krivica nerođenih za takva subjektova osećanja, ali predosećanje njihovog pogleda žeže ga kao sopstvena savest.

Ceo Andrićev zapis sastavljen je iz četiri pasusa, iz deset rečenica. Ali ceo zapis je tako struktuiran, svih deset rečemica u takvom su međusobnom odnosu i tako su kompomovame i ukomponovane da struktuiraju jedinstvenu i integralnu mumelničku realnost. Kompozicija zapisa je jednostavna, ali je dosledno i strogo ostvarena. U zapisu se razlikuju dva dela, ili dva plana, a svaki je razvijen u dva pasusa. U prvom delu zapisa čovek je pred prirodom i bogom (prva dva pasusa). U drugom delu zapisa čovek je sam. pred sobom (poslednja dva pasusa). U cenfiru zapisa je jedna ličnost, ali se njeno otkrivanje i konkretizacija sukcesivno ostvaruje. Već takvom kompozicijom ostvaruje se određena celovitost i zaokruženost., Zapis se fie doživljuje kao fragmenat, jer'ni prostor koji imaginativno zatvara u sebi nije fragmentaran. 'U zapisu čovek je predstavljen u dve osnovne egzistentne situacije. Od ne male važnosti je i činjenica da su oba dela zapisa istovetno komponovana. U prvim pasusima i jednog i drugog dela vizuelno se predstavljaju prostori u kojima se subjekt nalazi. U drugim pasusima zapi> sa predstavljaju se reakcije subjekta prema pro=> storu koji ga okružuje. Reakcije su iskazane njegovim direktnim rečima, a vizija je u osnovi i jedne i druge reakcije. Istovetnost kompozicije oba dela zapisa omogućuje semantičko i sadržajno jedinstvo zapisa. Kompozicija zapisa može se okarakterisati kao zatvorena komypozicija. Malim književnim formama zatvorena. kompozicija (identičan početak i kraj, dva plana kontrastno suprotstavljena; ponavljanje istovetne situacije ili istog raspoloženja, osećanja, ili misli u dva različita plana, u različitim pro> storima i okolnostima; paralelizam delova) o-' mogućuje i svaranje jedinstvene i celovite imaginativne predstave i predstavljanje i razvijanje opšte ljudskih motiva i egzisteninih čovekovih situacija, ili iskazivanje stvaraočevih pogleda na svet, njegove filozofije, metafizike.

Po svemu rečenom šfakva se kompozicija može nazvati poetskom i ilakvo struktuiranje po etskim.Ali ispitivanje poetske kompozicije i poetskog struktuiranja, ispitivanje bitnih odlika kategorije poetskog i poetskog u prozi, zahteva dalje i detaljne amalize. Iz analize ovog zapisa može Se izvesti zaključak da.je poetsko u prozi moguće i ostvarljivo. Ali nameće sei zaključak da je priroda poetskog, posebno u prozi, mnogo složenija nego što se to obično misli. Zapis „Neumoljivo krute i nepomične planine“ je poetski zapis, ali time još ništa nije rečeno o njegovoj umetničkoj vrednosti. Pod uslovom da je reč o umetničkom delu, poetsko nije vrednosna kategorija, Kao estetička kategorija poetsko je u vrednosnom smislu ravno novelističkom i romanesknom. Prisustvo poetskog u umetničkoj prozi ne mora da govori ništa o umetničkoj vrednosti te proze. Poetska proza, a odlike poetske proze tek će se ispitivati,nije ni ispod ni iznad ostale umetničke proze u pogledu umetničke vrednosti.

Zapis „Neumoljivo krute i nepomične planine“ po svojoj umetničkoj vrednosti iznad je većine poetskih i nepoetskih zapisa „Ex Ponta“. Andrićevo shvatanje sveta i čoveka u vreme kada je zapis nastao, njegov odnos prema bogu i mogućnosti pronalaženja smisla čovekovog postojanja, shvatanje svog ličnog položaja u svetu i,u izvesnoj metri, svoje gemeracije, koja je izašla iz rata prelomljenog mača i skrhanih iluzija, stoje ispisani i čitaju se na imaginarnim stranicama ovog zabisa. Retoričnost i patetičnost, uopštenost i odsustvo dublje imaginativne inventivnosti, stereotipnost izvesnih pojmova i izraza, a Sve to u drugom delu zapisa, čine da je ovaj zapis po svojoj umetničkoj vrednosti ispod pojedinih zapisa „Ex Ponta“ i ispod pojedinih poetskih celina koje se mogu izdvojiti u. Andričevim princem,

(Iz knjige „Poetsko u Andrićevom delu“)

3

\