Књижевне новине

\

POZORISTE ·

TRI ZAVIMLJIVE PREDSTAVE

U SVOJOJ NOVOJ rrepertoarnoj orijentaciji postepenog prikazivanja djela koja „predstavljaju temelje razvojnog pula modđemog #ššueatra, Zagrebačko dramsko kazalište učinilo je dobar izbor kađa je poslije Strindberga i Tollera sada izveloi jednog Pirandella, Drama „Šest lica fraže autora“ ključno je djelo Pirandellova scenskog stvaranja Ona najjasnije „otkriva i njegovu dramsku tehniku i njegovu životnu filozofiju, a ujedno potvrđuje još uvijek svoju punu scensku snagu i izvjesnu društvenu 7aktuelnost. Razbijajući nesmiljeno „dotadašnje krute dramske konvencije, ne samo jedinstva vremena, mjesta „i radnje, nego i jedinstva ličnosti,

Firandello ij ostvario svojevrsnu scensku tehniku povezanosti pozornice s gledalištem, a realnosti života s iluzijom realnosti u glumi. formu

Osnivajući svoju dramsku

\

donekle na elementima „komeđije del arte, Pirandello je, protivno težnji „naturalističkog teatra za potpunom identifikacijom glumca i uloge , odnosno glume i Života, već praktički ostvarivao ha sceni kasnije Brechtove teze o otuđehju glumca od interpretiranog lika i radnje. U ovoj je drami na majstorski scenski način prikazana osnovna relativistička filozofska koncepcija Piranđellova teatra, da ne postoji jedinstvo ličnosti, nego samo slojevitost ljudskog bića, koje se manifestiira uvijek drugačije, prema ličnom ili tuđem uglu gleđanja. Ali je drama ujedno zanimljiv i uvjerljiv obračun s iluzionističkim teatrom ši glumom Huopće, demonstrirajući zapravo na Bcenski vrlo efektan način nemoć glume i teatra da prikažu punu dubinu i istinu svakodnevnih drama života. Jer, po shvaćanju Pirandella, istinska realnost zapravo su čvrsto fiksirani likovi iz fantazije pisca, đok se živi ljuđi, koji moraju đa glume u žvotu ili na sceni, stalno mijenjaju u svojoj nestalTiosti, pa su prema tome manje re'alni i istiniti, te zato ne mogu da se potpuno stope 8 fltivnim ali nepromjenljivo realnim licima piščeve fantazije. Režise» Dino Radojević našao se pređ teškim zadatkom da scenski uvjerljivo prikaže takav punokrvni dramski, ali i \opasno cksperimer?alni tekak, i

u fome je majstorski uspio. Rješavajući probleme razvikka igre na tri stilska plana, kako to tekst nameće, to jest igre fiktivnih lica, te igre glumaca kao privatnih osoba i kao interpretatora uloga, on je, u skladu sa senzibilnošću i novim zahtjevima današnjeg teatra, izbjegao autorove sugestije o vanjskim, kruto formalističkim mwrazlikama između fiktivnih lica (koja bi po autoru trebala nositi maske i kretati se u irealno Oosvjetljenom dijelu pozornice) i glumaca kazališne družine, koji ne igraju nego prikazuju svoje svakodnevno ponašanje % iwk povremeno pokušavaju da glume. Razliku između ta tri osnovna st'lska plana režiser je građio na unutrašnjoj glumi, tojest u Ježemom ponašanju glumaca kada su privatne osobe (osobito izražajan Drago Krča ao Direktor glumačke družine) i u namještenoj

„BEST LICA' TRAŽE PISCA“ U ZAGREBU

fteatralnosti Rađa „pokušavaju da

·igraju uloge Lica, te u-nešto Dpo-

vlišenom, egzaltirano zanesenom i donekle pravljenom fonu i držanju fiktivnih Lica (m:resivna oslivarenja Pere Kvrgića kao Oca i Ljubice Jović kao Pastorke), Tako reapiraju i hođaju „kao začarani i donekle otuđeni likovi, ostavljaju ta fiktivna Lica istinitiji i realniji dojam, nego bravi glumci u njiho= vim ulogama.

Prvi suvremeni sovjetski autor ha pozornici Zagrebačkog dramskog kazališta Evgenij Švarc iznenadio je i publiku i Kritika svojom zanimljivom · mođernom bajkom „Zmaj“, koju je u svježem poctskom izrazu preveo pjesnik Jure Kaštelan. To je djelo napisano Dpo-

četkom drugog svjetskog rata, kao,

poetsko satirička alegorija i direkt na alužija na fašizam i Hitlera, ali je u atmosferi Staljihovog · kulta ličnosti dugo Vremena ostalo potisnuto. Sada je ponovno osobito

populamo i otkriva u novom obli- .

ku i dubljem smislu svoju ftrajniju aktuelnost. To nije samo stara realistička bajka o profesionalnom diktatoru, koji kao zmaj sa tri plave, ponekad i u ljudskom #obličju, vlađa gradom pokornih, pokvarenih i ropskih duša građana, i kojega ubija profesionalni heroj lutalica. Lancelot. To je i duboko psihološko razobličavanje oportunističkog, puzavog i štreberskog menta-

KAZALIŠNO PISMO.

· IZ ZAGREBA

liteta, ljudi. bez duša, koji pasivno prihvaćaju teror starog Zmaja, jer ih on ujedno čuva od nekog drugog zmaja, i koji poslije. pogibije starog diktatora postaju i sami mali zma-

jevi, služeći spremho drugog UZUT- ·

patora, što profinjenim, tobože hu-

' manim i demokratskijim metodama

provodi svoju samovolju radi užitaka lične vlasti u gomilanju bogatstva i privilegija. „Treba ubiti zmaja u svakom čovjeku“, poručuje autor na kraju,ali „treba biti i strpljiv, treba se voljeti međusobno i biti samilostan jedan prema drugo me, da bismo svi bili sretni“. "To je najčistija istina života i ovog komađa. Švarc je svoju bajku razvio s vrlo jednostavnim lapidarnim dijalogom, u fantastično živoj radnji, prepletenoj suptilnom poetičnošću, ali i punoj poentiranih karakteristika, sa jedne strane donekle melodramski, a sa druge efekino gro-

teskno zacrtanih likova i situacija. Režiser Vanča Kljaković dobro je uočio to dvojstvo komada pa je gra dio predstavu,u vizuelno maštovitoj i funkcionalno uspjeloj inscenaciji Miše Račića,na dva stilska plana diskretno otkrivajući suptilnu me-

lankoliju heroja Lancelota „(Boris Buzančić), mlađe Elze (skladno proživljena gluma „Helene Buljan) i njezina starog oca (Josip Maroti), a naglašujući jače, kao Kontrast, silovitost ili šaržiranu grotesknost Zmaja (snažne transformacije Tonka Lonze) i ostalih likova, osobito Gradohačelnika (najizražajnija skala grote:(:ne igre Milirka Vojkovića). Nekako u sredini između te dvije stilske linije, koje su se u svom kontrapostiranju dobro usklađivale, i žato donekle u sjeni, ostao je psihološki najvažniji ali i najteže O8tvarljivi lik Gradonačelnikova sina Henrika (Zorko Rajčić), profesional–nog špijuna i karijeriste, koji i 8Vog vlastitog oca uhodi i izigrava.

Već slavna drama suvremenog američkog dramatičara Albeea „Tko se boji Virginije Woolf?“ danas je jedno od kazališnih djela koja se najčešće prikazuju i u Americi i u TBivropi. Zato je s pravom postavljena i na Maloj sceni Hrvatskog na-

rodnog kazališta, nakon što smo je već mogli vidjeti na gostovanjima beogradskih i bratislavskih gluma

|

ca. Ta igra u tri čina bespoštedni je kirurški prosjek kroz američki način života i ujedno duboka psihološka analiza deformiranih karak tera i otuđenih bića iz intelektualnih krugova, u glavinjanju između istine i iluzija, u kojima su i bračni odnosi potpuno degradirani, do otvorenog preljuba i podmuklog amoralnog izjedanja. Iako se tvrdi da je to američka varijanta apstraktnog „tileatra apsuroa“, to Je ipak izrazito realisticka drama, sa čistim i čitkim prirodnim dijalogom, koja po svojoj aramaturškoj struktu ri ingeniozno nastavlja i produblju,e liniju kritičkog psihološkog realizma, još tamo od Cehova i Sujindberga, pa preko Albeejevih „neposrednin američkih prethodnika Wilijamsa i Millera. Po svojoj životnoj istinitosti i scenskoj snazi, unaioč ponekad prenagiašenom nakuralizmu, toje drama koja već danas znači da tum u historiji američkog kazališta — kako joj je to prorokovao s pravom jedan „američki kritičar. Poznati televizijski režiser Ivan Hetrich ostvario je snažnu i sugestavnu predstavu ali je zbog dužine teksta mogao sažeti neke pr:zore, Očito vođen svojim televizijskim iskustvima i afinitetom, on je, za razliku od beogradske i bratislavske predstave istog komađa, igru gradio na što oštrijoj eksponaži svih vizuelnih karakteristika i detalja, Mizanscenska postava i uzajamni odnosi glumaca vrlo su razgibano i plastićno riješeni, s nizom fino izrađenih pojedinosti, a likovi glumaca individualizirani su u vanj skoj ekspresivnostii do krajnjih mogućnosti karakternih osobina ne izgubivši pri tom određene tipske oznake, Od početne usiljene igre i atmosfere do bijelog usijanja istjerivanja đavoja u trećem činu, predstava je ritmički dobivala sve više na sugestivnosti i eksplozivnoj snazi. Ali je na kraju ostao dojam da

.je takva, donekle predimenzionira-

na vanjska'i slikovita „ekspresivnost, svojom gustoćom i intenzitetom previše pokrila i donekle prigušivala unutrašnja „uzbuđenja i treptaje dramske Hyriječi u svima njezinim dubljim psihološkim izvVOrima i dimenzijama. Desperafnu sl koholičarku Martu, koja se spasava

iluzijama o izmišljenom sinu i nav ij bezdušan način ponižava i izjeda ||

muža, tumači Mira Zupan s punom potencijom glasa ali ponekad previše vanjski ekspresivnom amoralnom grubošću, đa bi u trećem činu suptilnije otkrila prigušeni grč i treptaj unutrašhje napdatbosli svoje životne ojađenosti, Njezina muža profesora Historije Georgea, koji je promašio karijeru zbog svoje neprilagođenosti američkom arivizmu, iako je zet dekana oledža, prikazao je Relja Bašić s nijansiranom glumom mnamještene crne komike, kao intelektualno suberiorah ali životno smrvljen lik bolnog cinika, Mlađi bračni par, za razliku od beogradske predstave, vrlo je izražajno postavljen, gotovo u istom planu igre, pa je tako Kotraljka Hrs sa svježom neposrednošću izrazila naivnu priglupost bolećive Honeu, a Dragan Milivojević s vrlo sočnim izrazom {i plastičnim držanjem, tek ponekađ š preforsiranim pijanim smijehom, arivistički i samouvjereni lik predstavnika „no• vog vala“ intelektualaca blitkoga đuha, koji bez skrupula i temeljitijeg znanja osvajaju poziciie i pri-

vilegije u današnjem društvu.

Vlado Mađarević

P. 8. Na kraju jeđan ispravak: U nasloyu prošlog Kazžaličšnog pisma isbpuštene su riječi „iri problemske“ što bifno mijenja smisao. Pravi naslov glasi: „Proplematičan tekst i tri problemske predstave“, /

Obeshrabrenje

NA RAZMBĐU ove duge sezone pozorišne zastave kao da su spuštene na pola koplja: premijere su sve ređe, a istinskih avangardnih htenja i želja da se razbije zatvoreni krug ustaljenih pojmova gotovo i nema, Sve nekako tone u prosečnost i, da paradoks bude veći, mnogi u tome vide nekakvo spokojstvo i svoj 8Opstveni smisao. Zar to nije razlog za javni protest, uzbunu, pa čak i otvorenu pobunu? Bilans minulih meseci je više nego porazan: svega dve ili tri predstave izdižu se iznad OonDg našeg famoznog i ubistvenog proseka. Jugoslovensko dramsko pozorište potonulo je u svojim · vlastitim protivurečnostima, Narodno pozorište ispašta zobog svojih tradicionalnih pr-drnsudđa, Savremeno je žrtvovano Wkulturmmoj politici našeg glavnog grada i još jedino Atelje pokušava da se održi na površini, ali bez neke vidnc snage potrebne za izdizanje iznad već postignutog i doživljenog. Iz te perspektive — šta može da znači sledeća premijera? Da li je ona

u stanju da promeni ovu situaciju kojom đomi-.

nira obeshrabrenje? ı| Bežati od istine, ma kako ona bila bolna, nepošteno je i svako zavaravanje može da bu-

KNJIŽEVNE NOVINE

de fatalno za slobodu teatra i njegovog umetničkog delovanja. Kada smo na početku sezone uzaludno upozoravali na mogućnost ovakvog Obrta događaja i besmislenost oficijelnog optimizma 'bili smo omalova*žavani u pozorišnim direkcijama. Iza svega toga nije teško prozreti demagoške smicaliće koje nastoje da svaku istinu obezvređe i učine neodgovornom i bez razmišljanja proglase kao alak na ugled bpozorišta i društva. Sve glasove protiv ustaljenih konvencija valja n milosrđno uću kati po onoj poznatoj — ko je protiv našeg pozorišnog života ovakvog kakav je, on je i protiv teatra uopšte!

Međufim, time se ne menja položaj pozorišta i njegova odgovornost o slobodi scenskog izžaza. Generacija kojoj pripadamo nema više strpljenja da čeka blaga preobraženja komformizma. Mi odbijamo ravnodušnost i teško nam je podneti saznanje da se pojeđinci, koji odlučuju, uljuljkuju u svojoj inferiornosti. U tom pogledu čak nema razlike između nekih odavno afirmisanih veličina i izvesnih mlađih reditelja ig lumaca u usponu kojima je jcdini ideal narcisoidno uživanje u meknEvoj fikt'vnoj veličini. Zar upravo neki od njih ne ucenjuju

pozorišta i svoje kolege i čine sve kako bi se stvorilo ubeđenje da su nezamenljivi? Da li među njima treba tražiti avangardiste? i

Prigovara nam se da smo protiv već afirmisanih vređnosti, da želimo raskid sa tradicijom, a sve zbog navodnog favorizovanja pomođarske afektiranosti. Otkud odjednom toliki strah pred demistifikacijama! Da li se uopšte one trajne vrednosti pozorišne umetnosti mogu neg rali i izolovati iz savremenih tokova njenog razvoja? U pitanju je, ipak, nepovercnje u jedan novi senzibilitet koje proizilazi iz uverenja da su predstave i ličnosti samc DO sebi idealizovane vrednosti i ono pravo OstvVarenje featarskog izraza. Zar se stvaralačka sloboda i kretanje ka sve složenijim i ađekvatnijim formama može pretvoriti u neprikosnovenu dogmu? Mi ne raspravljamo o pojmovima već o sasvim određenim stvaraocima, isključivo iz perspektive onog što nam kazuju sa scene, Angažovanost i ljubav prema teatru nisu stoga podilaženje efemernosti, već, iznad Svega, ulvr-

Nastavak na 9. strani

Petar Volk

NAJZAD

MORAM PRIZNATI da poneđeljkom uveče, u vreme kada se emituje televizijska drama, sedam pred teievizor sa uzbuaemjem i jakom željom aa pisac — mul:enik prode sto bolje kod onih što o njemu dva dana kasnije sude, Ponekad mu drzim palceve, ponekada — pitam se je su li kriticarı imaii dobar dan, je su li lepo proveli preuhoocnu noć, je su li posvadani ši svojim ženama i muzevima, a ponekad — Jesu li već vecerali i nece li im jeo odvračćati pažnju od onoga što se na ekranu zbiva.

Sedeo sam tako i prošlog ponede,jka očekujuci dramu „Mokra koža* live Slivičića sa stisnutim palčevwma, IL nisam se prevario. Bila je to dobra drama. VA

Mokra koža

Dogodilo se da sam nekoliko dana ranije video aiziozbu bovJjelskog akvarela.

Sunce Je bljeslavo kupaio gradulišta i kami+ one sa ceuln,nm polugama. kvadnici su Dili na~

'

|| smešeni, a dizalice su izgledale kao čarobne

XMgacce ODOJOGHe U plavo, :

Akvarel je lazuitna tehnika kojom se najlepse moze obojiti radost.

'""elevizija nije tako vedar medijum. Pogoiovo akhO za nju piše iIVICIC, Fopovovo aku za nju lezira WAd4r1O0 Il acilı KOJI Sc skROIOVaO na obrascima italijanskog neorealizma.

qradiasta u Gral „dura auža“ izgledaju drukcije. Ona su pod kisom, ona su zardala, ona su mesta na kojima se odvijaju vestern verzije našeg vremena, .

Drama „Jwokra koža“ pokreće nekoliko veoma važnih pilanja ,i Ja Ću biti toiiko prepoten= tan da izdvojim jedno, koje mi izgiećda najvažnije za našu savremenu dramaturgiju. Ono so ZOVe ;

Junak našeg vremena

Pre godinu-dve, ne sećam se tačno, jedan naš list pokrenuo je anketu u kojoj su odgova> rali uglavnom ljudi čiji je posao. kultura i umetnost. U toj zanimljivoj anketi jedno 'od pitanja bilo je: definišite šta je to „poslovni Iovek“? Zbirka odgovora na ovo pitanje predstavijala je, uglavnom, gnušanje, prezir, odvralnost, mržnju i mnogo drugih simpatičnih emocija. „Čovek bez ličnosti“, „osoba koja. je izgubila dušu“, „osoba kojoj je vreme novac“ i mnogo takvih definicija, odredile su ličnost..toga ·nesrećnika, koga viđamo kako sa 'crnom"da> šnom izlazi iz automobila da bi ušao na neku sednicu,

Ali taj čovek koji:

pije dnevno nekoliko flaša kisele vođe, ~

hiljadu kala,

popuši iri miliona cigareta,

prosedi veći deo svoga Života za zelenim

stolom,

taj čovek kome se smeju humoristi,

taj čovek koji nema vremena za decu,

ni za izložbe,

ni za koncerte barokne muzike, ni za sun-

čeve zalaske,

taj ćovek, čija je glava ispunjena procentima, a ime novinskim lancima u kojima ga napadaju da nije uradio ovo il ono, taj, dakle, sivi čovek, liaj „poslovni čovek“ koji ogroman broj svojih noći prespava u Kkuabini spavaćih kola, postaje sve više junak npšeg doba, Jer od njega i od njegovog posla zavisi da li će neke naše šlike biti kupljene, hoće li naše drame biti izvedene. Dok se umetnici graju, on radi. U dđobu u kome pečorini izgledaju prilično smešno i demodirano, on je naj češće junak tragedija „koje nisu mnogo dekorativne ,ali koje postoje i o kojima ireba VoOditi računa, |

Najzad

Najzad je neko i o njima, o ljudima* napisao dramu.

Ako je ta drama bila mestimižno' dosadna, bilo je to zbog toga, Što ni njihovi životi Wisu suviše uzbudljivi na način kolor-filmova.

„poslovnim

Gledajući trezveno; između dileme — ostaviti

M ili ne ostaviti devojku u koju je glavni junak za-

ljubljen, i dileme — ostaviti il: ne ostaviti jedno

ı gradilište u koje niko nije zaljubljen, ali koje će

doneti ljudima ručkove i večere, posao i krov nad glavom, između fe dve dileme, dakle, postoji i velika kvalitetna razlika. Raspon osećanja obojen herojskom monumentalnošću češće se nalazi na ovom drugom mestu,

Ne tvrdim da je drama o nekom građilištu i nekom direkloru veća sama po sebi od drame o nekom. ljubavnom paru — priznajem da bi se sam teško odlučio da Džemsa Dina zamenim poekim sivim čovečuljkom sa crnom tašnom u. kojoj su proraćuhi — ali spreman sam da tvrdim da je drama o gradilištu u današhje Vre-

| me pravi poduhvat. Zbog čega? Zbog toga što j jedan slikar izgleda prilično smešno u očima

eksluzivne kritike, ako umesto uobičajenog enformela u nekoj našoj galeriji izloži portret, svoje kćerke ili vazu sa cvećem. Izgleda da se avangardizam u ovom času nalazi upravo tamo gde ga najmanje očekujemo.

Zbog toga Ivo Štivičić svojom dramom „Mokra koža“' probija izvestan zid ćutanja, na isti način na. koji Mario Paneli svojom režijom, koja je daleko od ljupkosti i prividne veštine najzad na naše ekrane donosi jednu grubu, ncprijatnu, tragičnu i do kože mokru sliku onoga, o čemu se svim silama truđimo da ne mislimo.

Momo Kapor

| 0