Књижевне новине

| | |

„tijelnmo, · njemu je jedno isto!). Govori se o tome, sva-

TK IRII KIT,

NIKAD mi! nisu bili naročito si i m

OB po svaku cemu, zbog jedne reči Od a Pie polemišu i pravdaju se sa svojim kritičarima; ali ne manje su nesimpatini oni koji s jedne strane tobože gordo i uvređeno ćute, a s druge na sav glas opanjkavaju i kritičare i pulblikacije u kojima je o mjima objavljeno nešto što im nije po volji. Ja se dakle toga ogova– račkog falšcponosa svesrdno odrićem. „Jer ćutati o svemu onome što je o mojoj knjizi „Mihailo Lalić: Povest o ljudskoj hrabrosti“ napisao Dwagoljub S. Ignjatović u članku pamfletu „Nesnalaženje pred delom“ (u „Književnim novinama“ od 25. XII 1965) značilo bi ostaviti ga u samozadovoljnoj iluziji đa je u pravu. „Ignjatović, međutim, nije Wu pravu, i te iluzije treba i njega (i sve druge) brzo i energično osloboditi. Ne treba, zatim, ćutati ni zato što Ignjatović hipokvitski kaže da je svoj članak pisao „zbog samog Bandića“ i, još više zbog Mihaila Lalića., Njegova pedagoško-odbramaška revnost je odžigledno preterana i suvišna., Jer onaj kome ireba ukazati prvu pomoć je upravo sam Ignjatović; njemu upravo treba đo\azafi da oralni kanibalizam kojim se on služi nije književna kritika; njemu upravo treba dokazati da zbir nasumce sročenih proizvoljnosti, fraza, imputacija, površnosti, vulgarizacita i tendencioznih · simplifikaciia, pogrešno mpročitanih (ili uopšte nepročitanih, ili neshvaćenih) i još pogrešnije i zlonamernije protumačenih rečenica i stranica nije kritika, ni argumentacija, niti išta. Uostalom, pogledajmo redom.

1. Prva zabluda Ignjatovićeva je u tome što.

on od moje knjige o Laliću traži da bude ono čega se ona sama zasad unapred odrekla: on traži da Mnjiga bude definitivna, konačna relž o Laliću, da u njoj sve buđe „uopšte rešeno“ i okončano. Ja sam pak bio toliko slobođan da tako ne mislim. Svoju knjigu nazvao sam „monografskim pokušajem“ (str. 32), upitao se da li baš sve znamo o jednom piscu i onđa kađ mislimo da sve znamo (str. 31) i uzgređ napomenuo da će o raznim aspektima Laličevog dela u budućnosti svakako biti još reči (str. 138). Lalić je u pumom stvaralačkom naponu i razvoju, i davati bilo kakve konačne zaključke o njegovom delu bilo bi preuranjemo i 'preten= clozno. Sve to, naravno, još ne mači da se knjiga ne može ili ne sme kritikovati. Kažem: kritikovati, a ne rađiti ono što je radio Ignjatović.

2. Samim tim se onđa kao savršeno proiz= voljna ukazuje Ignjatovićeva konstatacija da iz

' moje MImjige „apsoluinmo odsustvuju“ analiza i

neki njen volšebni produkt koji Ignjatović zove „analitikko oikriće“.: Najpre ta njegova apsolutnost: čim on nešto zamisli, šo je odmah ni manje ni više nego apsolumo. No neće baš biti da je tako! „Amalitičko otkriće“ je, na pri= mer, isključivo njegova fraza, stilski rogobatna, i koja ništa određeno ne znači.

3. Ignjatović kaže da u mojoj Knjizi „nema valorizacija, nema osmišljavanja“. I to je proizvoljan „vrlo neodređen, nedokazan zakliučak. Truđeći se da ga tako mutnog nekako shvatim, moram reći da valorizacije ipak i te koliko ima: pojedine Lalićeve knjige vrednovane su svaka ponaosob, potom unutar njegovog đe~-

la u celini, zatim je njegovo delo procenjivano ·

i upoređivano u okviru jugoslovenske i evropske i svetske književnosti.

4. Sleđeći apodiktički zaključak Tgnjatovićev je: „Nema analize“, On naime analizom smatra tumačenje teksta red-po-red. Za jeđan „moj fakav specifično analitički. fragment on kaže da je „školsko-udžbenički“ i đa se u njemu govori o sonomosti pojedinih glasova i Lalićevoj „artificijelnoj. maštovitosti i veštini“ (ti= pična Ignjatovićeva zbrka i neznanje: artifiveštačko i artističko, umetničko —

kako, ali ne samo o tome: kad Tenjatović ne bi sistematski upao i čupkao, izolovano po= smatrao rečenice i čitave stranice, bez ikakvog uviđa u knjigu kao celinu, on ne bi bio Ignjatović; kad to ne bi tako činio, video bi da je amalizirani fragment u stvari nastavak šire amalize i razmatranja o prirodi Laličevog poetskog romana (str. 80—95) i đa se u tom analiziranom fragmenfiu ne akcemtuje samo Ssonormost glasova, već se iz njega ujedno izvlači i definicija Lalićeve umetnosti i njegovog Oosećania stvarnosti (str. 93). Ignjatovićeve predodžbe o tome šta je amaliza. o kojoj je negde nešto načuo ili pročitao, očito su nesigurne, uske i sasvim formalistižke.

B5. On upomo brka i zamenjuje pojmove. Njegov superargument trebalo je da bude taj da je knjiga o Laliću prepričavanje T.alićevih knjiga. Izmišljeno! Najposle, koja je to TLalićeva knjiga prepričavana i gde? Otkad se to inter= pretacija i analitičko komentarisanje dela na= zivaju prepričavanjem? I da li je moguće ras-

· pravljati o književnom delu a ne saopštiti bar

u nekoliko ređova ili rečenica ono najbitnije o sadržaju tog dela koje je predmet interpreta= cije i analize?

6. Ignjatović tvrđi da pitanje T.alićevog realizma „nije uopšte rešeno“. A ja opet Dpitam: zašto bi baš moralo biti „uopšte rešeno“? Čemu ta kategoričnost, ta zagrižena apsolutnost? ostalom, ma šta tvrdio Tgnjatović, o Taliče= vom realizmu i prevazilaženju standardne Tealističke sheme dovolino sam odđyređemo rasprav“ljao i precizno ga definisao, dakle rešio, na str. 19—23, 62. i 135.

%. Ignjatović zamera što iserpno ne obiašnja=

vam ono što je samo po sebi jasno ili što sam

objasnio a on to nije primetio ili niie razumeo. Zamera mi, na primer, što nisam dokazao na= pomenu da je „Zlo prolieće“ autentičan pri> mer poetskog romana. Zar baš nisam? Kađ bi Tenjafović umeo, kad bi hteo da viđi dublje i šire od onog što mu je trenutno pređ očima, kad bi znao, kađ bi hteo da pažljivije prati tehkst — zapazio bi đa se o problemu poetfskog romana govori od 86. do 94. strane, da je na početku 992. strane data definicija „poetskog vomana (i time u stvari opovrgnuta Tgnjato= vićeva zamerka), đa je problem Laličevog Dpo= eiskog, lirskog romana delimično povezan sa fenomenom detinistva (kod TLaliča izrazito lirski doživlienog) i da pri tom uopšte nema „mmogo kniiških digresijać — kako to on želi nončalanino da proturi — Već, na tom prosto> eu koji apostrofira, samo jeđan citat od nepuna dva reda iz eseja Miroslava Krleže.

8. Kađ bi mao, kađ bi hteo... Kađ bi, na= ime, Tgnjatović umeo-i hteo da gleđa kako bre>

ba a ne da o svemu. kao. neki pravi mali (kmji=

ževni) birokrata očekuje odjednom i na jed-

nom mestu doslovna ,bukvalna, sažvakana, go=>

tova rešenja, on ne bi rekao đa je teza o ljudskoj agoniji kao Lalićevoj pravoj, imanentnoj temi dokazana sa svega „pet-šest golih reči“. Jer, najpre, o tome se govori na str. 64—65, zatim na str. 103. i, najzad, u celoj kmjizi, svuda gde god je u pitanju odnos prema patnji i prema smrti.

9. Da bi sebi još više olakšao svoje olako 4 komotno vršljanie ovom knjigom i đa bi tom vršljanju dao vid ozbilinog „istraživanja“, Ignjatović u svoju pamfletsku pirotehniku uvodi zapravo izmišlja — izvemu klasifikaciju, prvu, drugu i treću vrstu konstrukcija, na temelju kojih je, kako on kaže, rađena knjiga o Laliću. Ali šta je u stvari i gde je istina?

a) Ignjatović ove „komstrukcijeć — o čovekovoj borbi protiv suđbine kao herojskotragičnom obeležju ljudske egzistencije — sim

· proizvolino konstruiše. On tvrđi da ih ima iri,

što je isto toliko tačno kao da je rekao da ih ima triđeset: u pitanju je zapravo varijacija osnovnog stava koji se razvija, širi i dobija različite formulacije,

b) Ignjatović kaže đa su fe „konstrukcije“ — „unapred pripremljene“. Gđe su to one „una pred prirpemljene“? Kako? Pomoću koga ili čega? Zašto bi morale biti „unapred pripremljene“? Ko ih je pripremio? Posređi je Ipnia= tovićeva čista, besmislena izmišliotina, Jer onom ko iole nešto zna o delu Mihaila Lalića biće jasno da to misu nikave „konstrukcije“, ni unazađ ni „umapređ pripremljene“, već najosnovnije, elementarne činienice o tom delu sa kojima se neminovno suočava svako ko mu pristupi;

c) Sledeće Ignjatovićevo „otkriće“ kazuje da se u monografiji o Lalićču pod jednu vrstu „konstrukcija“ podvođi jedna grupa Lalićevih pripovedaka i romana, pod drugu — druga, itd. O tome u knjizi nema ni traga, a to je

| mogao đa napiše (izmisli) samo onaj ko nema

pojma ni o Laliču, ni o tome šta piše. (U Ignjatovićevom članku nema jedne jedine misli iz koje bi se videlo đa on nešto o Laliću zna; ne samo misli — nema o tome ni jedne jeđine Čestite rečenice). Jer đa podvođenie pod bilo kakve „konstrukcije“ nije neophodno sveđoči kompleksna jednostavnost Lalićevog književnog dela koje je, počevši od pesama i pripoveđaka do najnovijih romana, varijaciia nekoliko osmovnih tema koje se razviiaju i prođubliuju, a ova monografiia nastojala je đa taj složeni razvoj prati i analizira; ' .

đ) Tzmeđu ovih „konstrukcija“ je, tvrđi dalje Temjatović, međunprostor ispunjen „eruđitivnim digresilama“. Da bi se tim „eruđitivnim digresilama“ mnarugao, ovaj antierudita navođi da ih čine G TMaubert, J. Galsworthv, M. Proust, J. Joyce itd. Šta je time hteo? Po svoi prilici ~ da zluvađo karikira te „eruditivne digresije“, da. pokaže kako se pođ istu kapu stavliaju Galsworthv. i fToyce itd. Toliko god ta Tgniatovićeva rađost bila prenraniena, toliko ie taj niecov potez i nnshinnk mnroviđan, osvefliava= jući pravi lik ove „icrit'ke“, ove „analize“ i ove „argumentacije“. Slučaj sa Galsworthyjem Uu-

· ne viđi

Patologija jecane KMF

pravo je frapantan: taj pisac se u Knjizi pominje isključivo i jedino kao autor citata (epig=rafa) koji je Lalić stavio na početku „Svnad-

be“; za Ignjatovića pak to je primer — „eru-

ditivne digresije“. I hako đa se onda veruje drugim, Kkrupnijim „dokazima“ ovog kritičara koji ne preza da falsifikuje i mnajbanalnije sitne MIinjenice?

10. Doista žalosno 1 neugodno. No to još nije ono najgore što Ignjatović zma i ume. Njegova druga supertvrdnja je da je knjiga o Laliću „u celini“ građena „na pogrešn'm pretpostavkama“, i to je, veli nepogrešivi Ignjatović, bilo „presudno“. Šta je fo dakle bilo „presudno“? Ignjatović, po svom običaju, vadi iz knjige četiri reči: „relativizacija stvari“ i „približavanje istini“ i ubacuje svoju, petu reč „vodi“), tako đa njegova konstsrukcija glasi: relativizacija stvari vodi približavanju istini, — i to mu je „dokaz“... ne znam samo o čemu. Valjda o strahu pred istinom. „Ko ovako

misli“ — zaključuje mudromislilački Ignjato- ·

vić o toj relativizaciji — „ne može daleko“. Zaista, ko misli i rađi kao Ignjatović ne samo da ne može daleko, on ne može nikud, on time sam sebi kopa fle pod nogama, sam sebe totalno dezavuiše. Četiri reči koje Ignjatović istrže sa str. 78. ne tiču se iđejno-filosofskog stava i odnosa prema istini, ni Lalićevog niti bilo čijeg. Te četiri reči su naprosto komen= tar Lalićevog redigovanja „nekih rečenica u „Svadbi“. U prvom izdanju tog romana pisalo je, na primer, đa je Čemerkićev odred — jedinica: u izdanju iz 1960. godine fo jedinica umanjeno je i zamenjeno rečju grupa. U prvom izdanju romana pisalo je da su na Morači svi mostovi porušeni, a u nainoviiem fo „svi“ je ispušteno. U tome sam, eto, video „relativizaciju stvari i približavanje istini“ nm traženju preciznijih, adekvatnijih, tačćnijih, istinitijih stilizacija, i niučemu drugom. Inače, na drugim mestima, sasvim suprotno Ignjatovićevom „tvrđenju, isticao sam, kao naročito značajnu, Lalićevu težnju ka što potpuniio], celovitijoj, svirepoj istini, niegovu nebojažljivost pred istinom (str. 16, 26—7, 28, 38, 52. i dalje do str.124, 145. i 168—170).

11. Jedan od naređnih kapitalnih „argume= nata“ i prigovora Ignjatovićevih je đa ne razumem „suštinu istorijskih kretanja, bit revo= Jucionarnih zahteva“. Ovo je pre svega puka Ignjatovićeva fraza Ali ta fraza ipak nije nimalo naivna, mada je Ignjatović potkrepliuje krnjim, nepotpunim citatom iz kojeg se uopšte u čemu je to moje nerazumevanje istorijskih kretanja i revolucionarnih zahteva, kao što se pogotovo ne bi viđelo ni da je naveo rečenicu u celini. Ja govorim (str. 123, a i na str. 14, 54—5) o teškoćama koje prate revolucionarnu akciju, promenu društvenog si'stema, smemu starog sveta novim, čime se ta akciia i te teškoće we igcrpljuju, već se štaviše nastavljaju i narastMju — u novoj, dugoj borbi za Čoveka, preobražaj pojedinca, društva, života, u akcionoj sferi revolucionarnog humanizma. Obezglavljujući pogrešnim citiranjem rečenice i njihov smisao. Tenjatović onda {ormulaciju o tim teškoćama komentariše zajed1jivim, tohože duhovitim lirskim noređemiem O kamenju i amebama, iz kojeg vero progovara njegova mzrzešljiva, ameboidna pesnička duša.

KRITIKA. \ ILI

· ERSPLOZIJA

GNEVA?

; \

12. Primedba koja sledi još je manje naivna i — još veće imputiranje i falsifikat. Ignjatović ne trepnuvši tvrdi da nisam razumeo Lalića i da sam — „ubeđeno“ — smatrao da su hod njega rat i revolucija jedno isto, Da to uopšte nisam smatrao (uprkos istrgnu= tom citatu kojim se služi Ignjatović) — dokazuje cela knjiga. Da to dokažem, navešću ovđe (sa str. 41) samo dve rečenice: „... Ne samo rat (za čiji ritam i metež Lalić inače ima izvan= redno osećanje, gotovo instinkt), — već je revolucija, jugoslovenska narodna (evolucija, borba za slobodu, nacionalnu i ekonomsku, 1 za slobođu ljudske ličnosti onaj presudni, složeni istorijsko-etički i revolucionarno-humanistil/”ki impuls i đuh koji snažno prožima i aktuelizuie Lalićevu prozu. (...) Rat je prema tome

u Laličevoj prozi samo neizbežan dramatičan

dekor u okviru kojeg su stavljene na probu. mnoge ljudske vrednosti i u kome će mmoge tek morati đa budu izvojevane“. Te ljudske vrednosti stvarala je i proveravala — revolucija. 13. Ignjatovićeva moć temndencioznog falsifikovanja i vulgarizacije izgleda neiscmpna, ali je u suštini (kao i sve drugo) nespretna i vrlo ograničena. Hoće da ubeđi kako mi nije jasan „centralni pojam — pojam hrabrosti“. Od tojkih stranica u knjizi, gde sam analizirao 1 đefinisao pojam hrabrosti, „Ignjatović bira upravo one rečenice u kojima razmatram hrabrost kao agresiju, kao nadljudsku ili antiljudsku, negativnu osobinu, hrabrost koja je hipertrofirana, večito kočopema, organizovana zato da bude pretnja i nasilje nad čovekom. Ignjatović tako uhvati nekoliko iskiđanih re= či, namontira ih, potpuno im izvrme smisao i samouvereno proglasi da nisam shvatio pojam hrabrosti, |

14. I đok ja razlikujem i protivstavljam hrabrost aoslobodilačkog podviga i žrtvovanja i agresivnu hrabrost, Ignjatović hoće da dokaže kako ne samo da nisam shvatio Lalićča nego da nisam shvatio ni Njegoša i njegove stihove o junaštvu koje je car zla svakojega a i najslađe duševno piće. Čime to dokazuje? Ničim. I ponovo: ničim.

15. I tako stalno: „nije mu jasmo“, „ne shvata“, „ne razume“, „nema sluha“, „ne poseđuje prilaza“... Ignjatović je jedan od' retkih srećnih ljudi na svetu: njemu je sve jasno, on sve shvata, sve razume! Blago njemu. Ali, od takvih srećnika i usrećitelja se treba čuvati 1 braniti. I sad, evo, moram da se branim od jedne lukavo smišljene, izmišljene i provokativne Dpri-

Miloš TI. BANDIĆ

tike

medđbe: da sam o Laličevim ljudima govorio kao o ljudima „uopšte“ a ne kao revolucionarima i komunistima, što je, najblaže rečeno, kom-· pletna laž i kleveta. U Laličevoj prozi ima i komunista i vanpartijaca, i ja ih, saglasno tome, u celoj svojoj knjizi nazivam ljudima, borcima, revolucionarima, komunistima. U knjizi (str. 45, 161) doslovno piše: „Ti ljudi su seljaci i intelektualci, obrazovani ili neobrazovani, mnogi od njih su komumisti, ljudi svoji i postojani, jakog duha i čvrste čelične moralne građe, ali im je svima zajednička jedna ista lomna i krivudava no neofklonjiva crta čovečnosti koju nikakve surovosti, patnje i nakaznosti rata nisu mogle da zbrišu i potisnu“. Čak i u citatu koji je, nepotpuno, naveo Ignjatović (sa str. 28) — o ljudima („uopšte“) i 0 herojima govori se zapravo kao o akterima u istoriji „koju stvaraju i koja ih stvara“ — i gde je očevidno svima, sem Ignjatoviću, đa nije reč o apstraktnim ljuđima „uopšte“ već O revolucionarima i komunistima. Mora li se io stalno isticati i ponavljati? T da li je više . Womunist onaj koji je više čovek i čovečan, · koji rađi, bori se i stvara ili onaj koji se neprestano busa u grudi i pravda o tome ko je i šta je?

16. Bukvalnost i jednostranost sa kojom Ignjatović sve posmatra, odsustvo smisla za nijansu, nerazumevanje osnovnih pojmova koje on tretira sa prosto neverovatnom krutošću, bez ikakve intelektualne i duhovne dimenzije čini pojedine njegove primedbe grotesknim i apsurdnim: izvan savremene literature i kritike, iz“ van svake misli. On koji je tako neustrašiv · pred svim dilemama i kome je sve prosto i . sve jasno — nije kadar da u kontekstu mono> grafije o Laliću uvidi razliku između temdencije koja je etička, moralna i humanistička (a čija je osnova revolucionama i politička) i tendencije koja je deklarativna, parolaška, frazerska, i koja je isto tako politička, ali nije literarna i umetnička. .

17. Ignjatović piše: „ 'Najčistija” Banđićeva predstava Lalića zvuči čudno: ... Lalić se upustio u avanturu osvetljavanja niskih, infernalnih, mračnih nagona čovekovih ..? Da to nije Lalić može biti svakome jasno, osim, naravno samom Bandiću.“ Tako kaže Ignjatović, i tačno kaže. Jer to doista nije Lalić, yeć je to niko drugo no — Ignjatović. Tu se vidi metod i domet njegove „kritike“ u svoj svojoj bedi i golotinji. Pogledajte najpre taj hvomi stil te hrome, prozukle recenzentske proze“ „Banđićeva predstava Lalića“...! Il „predstava... zvuči“?! Pogledajte zatim kako Ignjatović citira reči iz knjige (str. 50): počne sa „Lalić se upustio...“ i završi sa „mračnih nagona čovekovih. .“ Taj nagli prekid, te tri čarobne tačkice pomažu Ignjatoviću đa „dokaže“ kako je moja predstava o Laliću „čudna“ i kako tog pisca nisam shva> tio, razumeo, objasnio itd. Čovek ne može da veruje svojim očima da je tako nešto moguće činiti: iza te tri tatkice, naime, kojima je Ignjatović osakatio citat, u knjizi stoji! „... Mračnih nagona čovekovih koje pođiaruje ! podržava rat i zločin.“ To je kompletna rečenica, zapravo jedan njen deo, koja precizno kazuje da sd Lalić ne bavi niskim, mračnim nagonima samim po sebi, „kao takvim“, već onim koje izaziva

KNJIŽEVNE NOVINE