Књижевне новине

Aleksandar RISTOVIĆ

SANJAREĆI, ISKUPLJUJUĆI SE

S ANJARFEĆI, iskupljujući se, idem, od jedmog od drugog, iž

=” čiste stabljike u jasmije stabaoce,izistovetnosfi u istovetnost;

jer bejah, onaj što čisti polje ispunjemo zlatnim glasovima dok muka treperi ma svakom od imstrumemata;

i onaj koji vrati prostor prostoru, čimeći to i sa drugim elementima, mag, sa vemčićem, pod pazuhom;

i čovek čije lice bi piđeno kroz rešetke utočišta u času kad prime vodu usnama i odloži posudu smejući 86.

Sanjareći, iskupljujući se, dotičem telo ove životinje, lako prelazim, rukom preko bokova;

vrat i udovi, u Kkrhkosti prirođe, izmiču čulima + to što učinih

< mastade iz stostrvuke pobude;

20đa koja zvoni dospeva do mog lica i ja je prihvatam, kao svetlost i nebesa u mlazevima, .

a onaj koji brsti mužu od ruže je i načinjen u devičanstvu, brTemena nod drvetom.

Sanjareći, iskupljujući se, odbijam, uobičajem način, zatvaram, 56, sastavljam ivice;

wništavam, deo Do deo, upućujem, ih, celimi, i dom, u, delatnosti cvetova bi godina za one koji mi priđoše,

sa trjem, čistači trnja, sa pogledom, u, stramu, uživaoci lake prirođe:

i moje lice pađe ma tlo podobno tvojoj utrobi i ti ustade Yomja.vajući me hitrim, pokretima, u prolazu.

SVE ONO ŠTO BI SA MNOM OKRUŽENO

“T I, SEMBF, i ti, zemljo, koja ga uzimaš zatvarnjući šaka

ispunjema dhrtajima;

ti, drvo, u sređini vrta ka kome idem šaljući boljubac onoj koja. me očekuje;

p

ti, vođo, koja mi dotičeš kolena, tako mnaglim, ljubavnim, pokretom; fi, traovo, prijatni ležaju poda Timom, dok te mirišem, izmenađem, tu Tyedouwmnici.

Ti, telesna Yužo, u zlatnoj dokolici septembra kao biće koje shvatam i me zaboravljam, ga;

ti, letaču ma tamkoj peteljci, kome poezija baca vazduh od krilo, i podstiče ga;

fi, senko, kraj mojih stopala koja se mičeš levo i desno, uzbudljibi meberovatni slučaju;

ti, polje, posuto zloduhom, cvetova gde odlažah opirući se povetarcu s tvbečer. M.

Ti, mehomiko okreta, wdisaju i izdisaju, odozgo ma dole, Hmije koje se sustičete u jednu tačku; ·

ti, svetlosti, koja me nadahnjuješ da govorim, istopremeno kada fe i opažam;

fi, moje telo, tako Krhko, malik žemskom, telu, zaobljenih udova. laka, orozračmosti;

ti, fizički dryhtaju, w, kom srce otkucava mičući se, kao ustremljena životinjicG, ·

sve ono što me okružava | što bi sa mnom okružemo wu delatnosti nagona, Yuže i razlike.

MISLEĆI NA ONU KOJA ME JE RODILA

VI ISLEĆI na owu, koja me je Yođila, yvadujem, se, ljubim. ruke, pijem tbino.

* * *-

· Nek vođa pod letnjim, brežuljcima budđe prijatma tvojkm, ustima,

oče, kad, budeš dolazio + vraćao se;

heka drveta sa bticama isbwne tvoj boravak, blagim, vremenom kao što to učiniš meni, drugom, čoveku;

mek vino koje budeš pio ima, ulms onog koje sam, bio zadižući skuteve i weseleći se:

nek loza, s večeri baca semku Kkvraj tvoje dok držiš vrežu i izmahuješ možem, u Yadosti.

Nek stabaoce da ružu pod otvorenim, Kkrovom, i kišna kap da je podržava, iskustvom tekuće vodc:

OE ZPHJAL

neka krik divljeg jata pređe prostranstoom, nebesa gde upućuješ svoje poljupce i dovitljiost čistog čoveka: :

nek svetlost bude u šipragu kad, staneš pored, mene, obnažujući me, krijući sečipo:; i

neka tuoje oči budu, upravljene k mojima, oče, kad budđeš izmahmuo možem, oduzimajući mi dah i oborivši me ma kolena.

RJ dt *

Krhka je vuka kojom, odvajaš deo po deo: ružu, istinitost, sećanje. Ova stabljika ovde, zrmoe zemlje, usme. Čisto KkYyetanje odozdo ma 0g6Ye, od spojenih ivica gde je jezik ummožem, ka središtu, istovetnosti. ~

Sad moja ruka »aklanja tvoju. Lažljvolće, taj milimetar ima snatm beskraja. Ot

Plod do ploda: natepgnuti luku, dok, streljač odabiya mesto pod zlatnim hrastovima, i ispunjava vazduh grlenim, glasom, napinjući udove. ·. j

Mašući krilima, sastavljajući Krajeve, bežeći u stramu.

DOBA VETRA, LIVADE, KRETANJA I SUNČEVOG ZALASKA

UDNO JE to što činiš, oče, ovoga deteta koje baca pogleG. u, stron, + me bosmaje te: ı j

dok stojiš u Šiblju i osluškuješ glasove divljih gusaka koji se udvajaju, \ mebeskom prostoru nad domom, s večeri;

čudno je to Što činiš, oče ovoga deteta, đok mwak ispunjava kuću, a svetiljka i nož i hleb su pred tobom, 1 devičanstuu, pokreta; | i i

i ti si čovek koji eđabinje Kuk. prema jatu i pritajvoši disamje, zađyžava šakom, treperenje mapetog konopda.

Međ đectom, tvoja YužŽa postaje: ce koje ćeš uzimati ž vraćati i jednog doba yu dyugo:

izrijući se, spajajući nemoguće s5a mogućim, očuvrsle plodove 50 azmakom plodova, dolazeći i odlazeći;:

u isti mah, čovek čija semka zaklanja polje ša rastyesitom, ždanljom, drvećem, bodđlijama, češtarima i »voniavom, ari

jev fvoje telo muškarca, zatežući mišiće, napinjući udove, Čini stvarmiji napor, blagotvoyniji Đosed, srećno vreme.

w—Zww:GeuGEGIururspSuruumamunruuuip auuu ee ru u ue nemi ani amr ee me IRRREC==

MAO SAM DEDA; zvao se Sim. Možda

ga i sad imam, ne znam. Pored njega

mi detinjstvo izgledaše zlatho. Ne celo, jeđan deo. Svetla tačka mog svetlog početka! Odvojiše nas u času kad više nismo mogli jedan bez drugog. Upravo: mene odvojiše od nje» ga. Kasnije se opet vratih, svi se okupismo, višom silom. Opet se sastadoh sa'·dedom. Ali ne odmah; prva tri dana ga nisam video, a onda ga otkrih u jednoi odaji podruma. Izljub smo se. Potom se rastasmo zauvek. Napustih sve. Ali samo njega mi beše žao. Sadđ bih mogao

ponovo da mu se vratim. Ponovo me obuzela topla osećanja prema njemu; mada me nikad nisu napuštala. Ali Je kasno. Pretpostavljam da je otegao. Od starosti. Tli memle u onom podrumu. Prvo izgleda časno, drugo verovatno. Sem ako nije svemu odoleo i dočekao 1920! Ili više, što me ne bi začudilo. Imao je u sebi nečeg neuništivog, večnog. Da li bi me poznao? Možda ne bi, čak i ako mu je vid u redu. Ali bi me zacelo osetio. Niuhom, kažimo,. Zagrlili biss" se. Čutali bismo. Ne bi imalo šta da se kaže, Šta da se doda. Potom bi otišao bogu na igtmu. Verujem da tu čast odlaže samo zbog susreta sa mnom. Trebalo bi đa se vratim, i da mu prekratim jade. Ako odugovlačim, dokie će živeti? Zaslužio je tu dobrotu. Sem ako nije već — odustao. Digao ruke od mene, povodeći se primerom ostalih. Poverovavši da sam mrtav, za frenutak. a potom zauvek. Bio je dobar pre= ma meni. Behu to prve nežnosti. Poslednie si= gurno. Za toplih letnjih večeri, u smirai dana, držao me na krilu, često do duboko u noć. Se= deo je na klupi pred kućom. u društvu svojih istomišlienika i poklonika. Slušah pažljivo raz= govore i raspre, najčešće niočemu, a naročito duge besede samog deda, takođe niočemu važ=nom, bar za mene koji sam ga pomno i verno pratio. Ali on nije bio toga mišljenja, Obra> ćao mi se sa uzvikom: Ovo utuvi! Vrlo je važ= no! Nisam znao: da li ono što ie rekao ili ono što sleđi. Slušao sam ga još pažljivije: opet nisam nalazio da je u pitanju nešto osobito, ma= da sam sve tuvio. Na nesreću, ništa nisam pam= tio. Preslišavajuči se, dok su drugi govorili, jedva sam uspevao da ponovim nekoliko reči, Nepovezanih. nerazgovetnih. Nalaziš se na iz» voru misli! upozoravao je ded. Ali šta ie vredelo? Mnogo sam gubio, znam. Na izvoru svega! dodavao bi, Očigledno ie bio ponosan na mete, gord na svoje seme. Zasićen, odusta= jao sam od dalieg pračenja. Gledao sam u okrugle kmmne okresnnng bagrema, čiji se drvored protezao poredđ kuće, i niz ulicu! u sumraku, ličile su na kosmate glave liudi koji iza leđa društva, takođe pažlivo slušaiu deda, Divio sam im se: pomišliao sam da su to pametne glave. bez obzira što su bagremove. Čekao sam da i one nešto progovore, verovao sam da b'h svaku niihovu reč zapnmtijo. Ali nisam imao sreće: uporno su ćnfale. Potom su se lagano uvečavale, crnmele i utapale u mrak. Nisu više davale nikakvog znaka nisu pušile, kao os{iale, bliže, nisam ih mogno razaznali. Uzdanicn! trzao me ded iz sanka koji me advlačio. Boše to vrhonne niogsnva sreće Stan bi da me cnmka, na kolenu. Rađovan se šio iakvnu odmeni drži u krilu. Takav biser Takav um, Ovo tmiekhkanje bi me razbudilo. Novom snagom bih slušao izlive niegovih reči. Onih isfih. nimalo drnkčiiih. TIstih kao malonre. istih kan sinoć. Nisam moMao da razwmem bog čegn snd sve nnneovo, Povernvnh dan fo čini hor mene. Da bih baolie ufu> vio nauk Da bih ga što bolie rasuo pa svefu. Behu to trenuci u hotiimn mi se ukazivnše »na=Čai mng rođenia: sva vnžnost moie poinve Nihad više polom ili ne ı klihoi meri Ova ofkrića me sagvim Yvnmsanivnhu Omoet sam ih slušao eomno, na žalost. sa novim feškoćnma. Roievi Womnraca sfiglih iz čomiee i vrba uz reknm, nale{abu na main mlavn TThode m početku trpeh; Wwiota voličina nlie smela bifi umaniena, Ali niihovo gpuinm)e. ano ie već hila aonnenite, TTlefahu pa nekoliko u uho' ieđno pa drugo: ili u istn vreme Omelahu me da čuiem važne ĐDOvuhke. Osefih se odgovoran pred budnćnnšću., Viđdeh sebe ade muenam pred pohnleniima. Stadoh da se vrmnolimm, n zatim da mlafaram rYukamn nkao plnve, Moglo ie izme ndafi Wma đa ne oeodnbravnm' Wnn da više me želim dn alwšam. Đeđ mi ie mrilieno #1 nomoč, onšfw bi »a trvenutak nsfupio reč drugnm. Ta briga me ie notresala, mnda mi ie već izgledala prirodna. Du-

KNJIŽEVNE NOVINE

PRICA. MKNIIZ EEE W NBHHH NI TIN ZA“

vao mi je dim krdže u uši, a potom, pošto me je to gušilo, otkiđao je bagremovu grančicu i njome, mašući, razgonio dosadnu napast. Prijao mi je ovaj vid zaštite. Vidim u tome veliku nežnost, najveću od svih, iako ostale ne doživeh. Insekti me više nisu peckali, mogao sam

TLUSTROVAO HALIL TIK.VEŠA

UGRINOV

mirmo da slušam. I slušao sam. Ali u novom naletu izliva i usklika, dedova ruka (sa njihalicom — grančicom) zastade pred mojim nosom. I tad oikrih najlepše: bagremov cvet koji je u:grozdovima visio na grančici. I miris cvefa. Duboko ga udisah. I u toj očaranosti, a već ogladneo, stadoh-ga i brstiti. Ali ruka se ponovo pokrenu, ponovo poče šetati; no i moja glava za niom. Osladivši mi se, zobah cvet u pokretu. Uskoro me zahvatala hladnoća. Hladno= ća noći. I ponovo san. Ded me je tadđ umotavao u svoj široki mantil i nežno pripijao na gruđi. Jedno vreme bih — umesto njegovih reči osluškivao njegovo srce. Bilo je snažno, uprkos kasnog sata. Ono mi je mnogo više govorilo nego reči. To je ono — fi otkucai — što sam ponekad pokušavao da rastumačim drug'ma, Nisu me slušali. Da, nije se to moglo ispričali! Trebalo je čuti. To staračko živo srce. Tai šum beskrajno blag. Tu laku ruku koja me je odno= sila u dubinu. To zvono sna. Tu grudvu što je bila još samo za mene. To stiskanje što ioš osečam na obrazu. Tu nežnost što utuvih. Tu nežnost, Tu nežnost.

Zvala se Bela; beše devojče sa pirinčanih polja. Slična zrnu pirinča: bela sa glatkom kožom. Glaziranom. Klasa II/b. Veoma zadđovoljavajuća. Izvrsna za kuvanje. U to sam mogao da se uverim, Bubrila bi po vrućini, bubrila za vreme foplih kupki, a posebno u mom sažižućem zagrljaju. Nekiput mi se činila dvaput šira: i meka kao perjani jastuk. Ili ja nisam imao predstavu o nienom početnom obimu. Zaklanjale su je haljine. Trebalo je da prođe neko vreme dok bi uspela da se razgoliti. Tađa je bilo kasno: telo joj je već bilo prošireno, oblici raskuvani Pitao sam se: svlači li se opiiena i razneta „mojim „pogledima ili što joj haljine tešnjaju i bucaju. Klela se da je zbog mene, da samo ja imam vrivilegiju da je vidim kao od majke rođenu. Odlazila je na đuža ođsustva, na jug. ha pirinčana polia. Sumniao sam u io; ali. sam bio zadđovolianm. Ostajalo mi je njeno gnez» do. đa se baškarim u niemu do mile volje. Pričiniavalo mi je to veliku radost; katkad veću nego kađ sam s niom. I mađa mi ie polazilo za rukom da ie zaboravim. i čak istisnem iz snova, ipak bih ie iznenada poželeo. Nisam mogao đa odem za njom na pirinčana polia: pogotovo što nisam verovao da ie tamo. Nisam mogao da jie tražim ni onđe, ni na drugom mestu: znao sam da je moia želia kratka, i da će minuti već posle nekoliko kilometara. Ali ona nile bila ni toliko kratka đa bi me smesta napustila. Ta ftrainost je bila čudna' uvećavala se dok sam ležao, ili mirovao, ali čim bih pošao, ili se samo rešavao da pođem, ona bi se skraćivala i već posle. prvih koraka bivala sasvim neznatna. Bili su to časovi koji su me pritiskali. Inače: život mi nije bio težak, nije bio mi lak, ali izvesni trenuci su me uništavali, kao što su me drugi dizali iz mrivih. Stavliao sam zrno Dpirinča na dlan i dugo ga posmatrao. Bilo ie lepo' belo i siaino. Prozirmo. Nežno, iako tvrdo. Uzimao bih ga između dva prsta i gledao prema svetlosti. Činilo mi se kao dragi kamen, Priliiant. Bacalo je svetlu tačku na moj pa-

lac. Svetlu žišku svoje utrobe. U stvari, mutnu.

Milovao bih ga. osećaiući mu oblike. Uzbuđivali su me, kao i Belini. Stavljao bih ga među zube i pokušavao da griskam, pazeći da ga ne zdrobim. (Ili da zube me zdrobim). Potom bih ga spustio u vreli vodu i pledao hako se veselo vrti po nioi. Keko se kuva. Bari. Kako se sve teže kreće. I kako mu se sjajna ljušturica kida

i odvaja, Onda bih ga oceđdio i ponovo stavljao ma dlan. U početku se malo pušilo; na kraju, ležalo je ohlađeno, u svoj svojoj zamamnošsti. Nabubrelo, meko, buino: slično Beli; ili išto. Nieno boetsko tkivo, Njen preobražaj u prečiščen duh, Bez izlišnih kraka, Čista muzika Pena. (Poražava me ovaj smisao za uzvišeno). Čista Bela; okupana i nasapunana. Nije mi drugo breostalo đo da je progutam. Ali ne odmah; brvo bih je malo mesio na jeziku, pa tek tađ. Osetio bih je kađ mi padne u stomak. Zbog njegove savršene praznine i rasušenosti. A vwotom bih je u pravom smislu samleo. Tako bih utažio svoju glađ za njom. Bila je velika sreća što je ličila na zrno pirinča, Inače bih ie zaboravio. Ali, vremenom mi je nestalo pirinča, i ja više nisam mogao da je dozivam, Da ie pravim iz praha kao stvoriteli. Da oživliavam tvar. (Nisam žalio za ulogom stvoritelja), Osta– la je, istina. voda, ali nisam imao šta u nmiu da bacim. Ostala su moia otvorena usta. takođe, ali ni u njih nisam imao šta da ubaćim. Niic bilo pirinča, nije bilo nje. Postoiao sam ioš Samo ja, Ali to, u načelu, nije bilo loše za početak. I ja bih sve zaboravio, da bih ponovo otDočeo. Da bih sam sa sabom nešto „otpočeo. Ali tada, Bela bi se iznenađa vraćala. I ja bih Domovo bio načisto da postoji i ona. Osim mene, i ona. I s tim bih se mjirio. To mi je đobro dolazilo. Boga mi. Baš dobro. U torbi je nos'la pirinač. Svež, nov, sjaian, Kao ona sama. Nije mi zamerala što sam je otisnuo: što sam je DO» jeo. Bilo je važno da sam ie se ponovo Setio. To joi je bilo kuđikamo važnije: ne mpm zašto. Za mene bi bilo presudno prvo. Ovđe smo se razilazili, Shvat'o sam đa se ne razumemo. O korenu. Ali u osta!fom' u st»blu, u grennsma, tu smo se več deđdirivali, U lišću naročito. Au plodu sasvim. Pogotovo u plodu pirinča. Šta mi vredi što je nisam razumeo u korenu, kad sam je razumeo u pirinču. Trebalo ie da je we shvatam ni u pirinču. To bi bio red. Ali, pitanje je da li bi mi to nešto vređelo. Jer ona ie mene razumela i u korenu i u pirinču. To me je besumnie smasavaln' kuvala mi je pirinač u izobiliu. Nekoliko kašika dnevno. Ali zato ie i ona bila tu. Kao dopuna. Nisam baš bio si+ guran' da li kmo dđowuna ili kao slavmo jelo, kome je pirinač bio đopuna, To mi je bilo sve iednmo. Imao sem sve. Beo sam se oporavio. Tek tada sam imao sve. Mogao sam da se krećem. Mogao sam đa odem i da se vratim. Ili da se ne vratim. Ali više sam voleo đa se vratm. Jer: mnogo mi je više značilo što sam mogao da se ne vratim, nego stvarno da se ne vratim. A da se stvarno nisam vratio, značilo bi da više nisam ni mogao da se vratim .Isteran, rečju, bez opoziva. Ili: otišao, bez priziva. Tek, nisam se micao. Rekoh joi jednom đa nabavi — šeće= ra. Pogleđa me nemo. Malo, ispravih se, Malo šećera. Posmatrala me zamišlieno, nefremice. Nisam ništa razumeo: jesam li mnogo tražio? Bio sam spreman da ustuknem. „Jesam li ioj možđa dozlogrđio? Može i to biti. Pao mi na pa= met sutlijaš. rekoh, ništa zlo. Na vodi, ne onakav kao kod mame, u mleku. Još me je gledala, Možđa je mislila đa sam luđ. Zavezah. Možda je trebalo da se sam potrudim da nabavim šećer. Ili nešto drugo; ma šta. Da i ja mrđnem prstom. Dobro, pođigoh se. Ćutala je. Trebila je pirinač. Uvek vredna kao mrav. Izađoh iz sobička, Ostadoh kraj vrata. Osluškivah s druge strane. Tišina. Belah na ulici, Mogao sam da koristim svoja prava. Nisam znao ka> ko! Pitanje da li sam znao koja su, Sveiedno,

koristio sam ih uprkos tome. Nisam se više

vratio. Ništa se nisam pitao, Možda ie tvebalo. ·

Šta je značio njen đug pogled? Da 1 mi ie uistinu prebacivala? Ili je samo bila zaprepašćena mojim apetitom. Da li je pogled uopšte bio — đug?. Tako lepo smo se slagali, a onda taj pogled... Možda ie tražila malo nežnosti? Toga se nisam setio. Ali kada sam već biw kod vrata, i ja sam je tražio. Izostala ie, Obos{frano, Možda nije. Lutao sam oko kuće. Nismo #5 sreli. Onda sam otišao. Bilo mi je jasno dna sam opet ničiji.

Il