Књижевне новине

SOBA SRE AE M =D Gee OL „485 „a 3098 -____A + __

DOOR AL KOITO AL OON O E KOD A E Pp EE. O 2 5 SAO AA

:rziiisĆilsj]rd•ssiesiozdzino e i ——— ~. e —

Vesna PARUN

POEZIJA:

Da uđe to izmoreno cvijeće u maš pepeo U ovo srce, opustjelo pamćenje krajolika

Prsti, ctporni svirači, nisu li sišli

U razlistali tunel livade da nas osluškuju · Dok razgovaramo s poslednjom, Skamenjenom, golubicom,

Potrošili smo ruke potrošili bol: Jedno jedino drvo U oluju neponovljivoj.

Oslobodite me prijatelji moji oslobođite me zaklinjem vas

Ovo8 praznog srca koje još pjeva

Na obali najveće zemaljske Tijeke Već se odmara pobjedonosmo

Naš pješčani kostur

Pun nerazumljivih, jeka.

Kako je malo još ostalo

Vremena, za tišinu,

Za pravu tišinu koja živi pokYaj Was KHao vasipno zvomo, + otkriva mam, Našu lijepu osmišljenu,

izlišnost.

KHoračajmo.

Ipak smo bili samo prethodnice onim, drugima Također mišta, MEanje od nas gorđim,

KHoji će izbrisati sve maše riječi

I zamijeniti ih možda

(Koračajmo, braćo)

Zamornim zelenilom,

Miljokazima,

Bezbrižnosti

Kome sam to posudila davno

Čašu ukrašemu

S dva nježna ametista,

Kome si to posudio svoju hyYabrYost

Svoju krv probušenu, dipljom, mođrinom,?

Na, obali koju motriš Tvoje udomaćenmo tijelo Pomti, odolijeva

Na. obali koju napuštaš Moje se tijelo zapliće U vječne trstike

EST da je Beljuzan ušao u mesnu, i U

njoj zaseo da jede i pije, do te mere je

bila neverovatna, da je izgledalo da je usred običnog, radnog dana — smrtnika prasnula prangija: začas je nastala uzbuna i po> digla se prasina veća no kad celo krdo neuškopljenih veprova protrči kroz selo! Ne samo mafrapazi, badavadžije, pijanice, džambasi i kartaroši, već i mnogi Ssašvim ozbiljni, takJz= vani domaćni ljudi, napustili 8u posao i bes-

poslicu, lako i bez ža'jenja, bez ijedne volovudwe .

suze u oku, kao da se danima i godinama nisu venčavali sa njima, i stuštili se ka meani: da bi čudo videli prvi — da bi što pre i na licu mesta utvrdili rane čovekove i njegovo veseje! Razume se, verovali su da je za Dno što se desilo sa Beljuzanom, morao da postoji neki razlog, ako ne i vše njih; ali, pošto taj razlog n:su mogli da iščeprkaju, to jest: pošto im se činilo da razloga za tako što u Beljuznnovom životu i pr:rodi noma, da ih ne može, da ih ne sme biti, sem ako se nešto u svetu nije okrenuo tumbe, počeli su da izmišljbju, u stvari — da se sprdaju. Kako se tu skoro, neki uspaljeni miš-udovac, vrlo nesrećan, vrlo bedan i sam, spanđao sa nekom mačkom usedelicom zato što mu je ona donela u miraz Beljuzanov ambar, prazan do vrha: da u njemu vode ljubav i kote tevabiju, i brojniju i slinaviju od one što je na svojoj čiji teglio Be!'juzan — nove vaške nad vaškama! Kako su Uoči tog značajnog dana (koji će še sigurno pamtiti, koji će se sigurno spominjati kad gođ je sunce bez mešeca i mesec bez sunca), ostale bez žrtava kljuse i klopke, po v:nogradima pripremljene za kradljivce — pse, bolje reći: da poštenjačine ne bi Oobrstile čokoće i odne!e grožđe pre vremena, dok je u cvetu, dok je jogurida! Najzad, kako je i jedno i drugo samo po sebi dovoljno da dođe i do pomračenja zemlje a ne samo sunca, a kamoli da- poslednja vaška na lestvici vašaka (prva odozdo!) jedan zevzek i ovan, takoreći, ne prekorači meanski prag! Zaključak svih na ulazu u meanu, prema tome, bio je nedvosmislen i jasan: prisustvo Beljuzanovo u meani očigledno predskazuje ili rat ili zemljotres, ili pak neki nov i pozamašan kurvarluk! „Toga inače u nas nema“, dokonali su neki matrapazi tapšući po leđima neke domaćine ljuđe, „a tako i treba da bude i ostane, ne bilo ga, a ne da nam se kurvini sinovi i kćeri po vasdan vramaju po ižama, a mi đa im gaće skupljamo oko plotova!“

Tako su se za fili čas sjatili oko Beljuzana svi ti njegovi „pobratimi, prijatelii i braća, i ispisnici i neispisnici, njegove komšije i kumovi, svatnine i svatovi, i od njega mlađi i od njega stariji, i uz svakojaka zadirkivanja i šale, željni i gladni toga, kao da im je uvek malo toga, kao da su jedva docčekali đa opet i po ko zna koji put čne tako StO, počeli su da ga zagledaju sa svih strana, lepo kao ljudi, kao što to rade Svoji sa 5VOJjima, i odozgo i odozdo, i spređa i ostrag, da ga premeravaju i opipavaju. | Jedni su mu skiđali šešir i čupkal: ga za kosu (možda je runo, možđa je kozina?), drugi su ga cima: za nos i uši (možđa je njuška, možđa su magareće?), a treći su ga za to vreme podbrekivali: da bi osetio da ga smatraju za svog, da im je milo što je. tu, u svetu koji je, uvek isti, na neki način ipak nešto sasvim drugo mo ostali svef. onai napolju. O, ne, nisu ga uzjašili a nisu ga ni jašili, već su mu se samo toliko radevali i toliko su ga rađosmo i radopnalo zagledal; i pozdravljali, da im je meandžija, koji je itekako umeo da poštuje svoie mušterije, i štare i nove, u jedmom trenutku pre-

KNIIŽEVNE NOVINE

Predsmrtni marš

| ZNAM: vrijeme je već da se otvore sva vYata

Od mirisne ebamovine

Proljeće neba i Tose, proljeće

Usnulih konja, Obanvla, livado. Projaši projaši Zojezdano vreteno

Projaši moćas, projaši maromčasto

Klasalo podne . Iznad naših Kkrstova

Projaši ma bijelom, vukodlaku, žimo

Projaši na slatkom, Glaviću, Sumcokreta

POSLIJE BRODOLOMA

D OBAR DAN, moje spašemo tijelo! Dobar dam, lađo Tamo gdje nisi htjela đa pristaneš tamni mornari spustili Kroz ovaj wmorni kristal vrijeme predosjeća raspru Dalekog disanja, vjetra u ptici i u meni U kri, zrele šutnje što sebe smrću plaši

(Vrijeme je mevremenu pbotkovalo konje Vrijeme je mnevyemenmu pyidržalo uzde)

Istresi, Yazbito podne, košavu punu ledo,

Još jedmu, vlat, još noćas smiluj mam, se, proljeće! Neka nitko ne stari u, tom gradu. Koracajmo, KHoracajmo ipak. Na toj čvrstoj splavi

I eto iznova moje ruke, o strašno drveće, Kucaju skrušeno ma rascvjetala, vrata zemlje Tu gdje je.pepeo liudi pomiješan s vatrom sjena U nerazumljipom sjaju proizašlom iz stvaYi

U gnjevu rTasprostrtom, između škriljca i rose. 41 ti. gospodaru, tame, uzvišeno odstubpaš.

U 1ebi moje vrijeme s\ari vopui golubice Na kraju zime, na, stazi ljubičastog jutra

Sto okruženo neiscrpnim zrcalima

Postaje providno

Moje vrijeme, napokon, dobilo je posrćući ,

Oblik svijeta u kolebanju, zamosa kojima služi.

Moje vrijeme, mečiju vuka, jedđam glas: Odsustvo svYhe u mepreglednoj bijeloj tajni

Naše zajedničko doba mladosti megdje w zasjedi Gdje je vjermmost poharala sve vidokruge.

Strah me je reći ljubav jer sve opremmije pamtim Koliko dugujem, tijel, za mađahnuče bola.

Eto i opet pribrano srce je mašlo svoj i7DOY

U snazi krošnja, u govdosti trajanja.

Z. Tomičiću

vw zavjetrini!

su kotnu.

Moje vrijeme, zeleno. krilo juga Dozivlje .k sebi lijepi nerazumljivi život . Da ga još jedmom razbije O zidove slučajnosti yadV I dugo da se kajemo zbog besmislene sličnosti S nekim, tuđim, srcem, zakašnjelom, pjesmom, U paučini mirisa nadošlih. kao kiše.

Ne ostaje mam mišta u tijelu, osim, slobode

Da hapustimo korijen koji nas je tlačio

I tek nutrinom, rascvjetahi da bučimo U nevidljivom, glečeru

Prostor&

Na ovaj prezreni put gdje zima je majčinski blijeda. Moj prijatelju, ostrvo s rukama bijelim, od, kreča,

Zatvori crne zvijezde, pohrani smjelost moju

. U pustinju modrine, u duboki sam, cvijeća.

Vrijeme je nevremenu, bridržalo uzde. Doći će novi ljudi i opet će pjevati ljude

Tu gdje smo žudjeli kraj Početak treba da bude)

ZAKAŠNJELA PROLJETNA PJESMA

E TO IT OPET jedna nada odlijeće: u snu, gledam Zelenilo kao daleki vjetav prikriDa, smYt, Moj duh se Yaduje broljeću, iako već sluti oštrinu, |

Neponoovljive igre žeđi i mježnog zasičenja. | Ima jedna tamnocrvemna vječnost u koju uwvirem, svaki tren | Zajedno s ovim velikim, bespomoćnim Yijekama, | S teškim, planinama s kojih se odđranja svijetlost.

(Vrijeme je nevremenu, potkovalo konje. | | ı i |

PRICA. PKNI.BIŽ EE NIHHI NIOWBNI AA“

Slobodan __ DŽUNIĆ

.

poručio da sjašu sa njega! „Pustite ga, bre, pa on nije rogata mečka koju je ko zna ko i iz koje materine doveo na vašar, da bi se Vo,ovi i magarci uveseljavali!” Dabome, „matrapazi, badavadžije, p janice, džambasi, kartaroši, i oni sasvim ozbiljni, bajagi domaćini ljudi, taj su itikreni vapaj meandž'jin isto tako iskreno prihvatili, svim srcem — 3jedni drugima bočeli su da postavljaju pitanja, vrlo duboka vrlo nejasna, vrlo teška, prave zagonetke, jednovremeno dajući odgovore na njih, da nikoga zbog toga ne bi bole!a glava. „Misliš li zaista da je to Beljuzan“, pitao je, na primer, badavadžija kartaroša, „ona stara vaška?“ „Ma jok, nije to on, nego neka tutumeja koja liči na njega“, odgovarao je džambas pijanici, „samo ima šešir-ćelepoš, kao MBeljuzan!“ „On je, bre, brate“, tvdđroo je matrapaz, „ali se pravi da nije — gleda kao tele u šarena vrata!“ „More, nije to Beljuzan“, dokazivali su domaćini ljudi; „ko je viđeo da u ovom naopakom svetilištu sedi vaška na ovnu! Upravo e divne i umne, dobronamerne domaćinske lave, predlagale su da se sve poštene barabe u meani hvataju na štap, pa da ko izađe poslednji Beljuzanu zavuče ruke u breveneke: tamo će se verovatno pronaći dokaz za istnu ko je to — Beljuzan ili neko drugi, ili zec koji nije u šumi!

Šala na stranu: od pr:like ovako je izgleđao taj veliki i prelomni, Beljuzanov dan. Očigledno, bilo mu je lepo, osećao se vrlo vešelo i lepo, čak do plača i očaja lepo: klupčao se u Btolici kao ljuta guja, kao šarka uhvaćenm u procep, i 8 čaša na čas mumlao nešto nerazgovetno, nešto nerazumljivo, što ni sam nije znao šta je. Najzad, nalazio se među braćom po soju, po bome što niko među njima nije bio četvoronožac, nalazio se i među pr'jjateljima, jer su svi disali isti vazduh: svi su se nadnošili nađ njega, vukli ga i cimali, unosili mu se u lice i podsmevali. davili ga i milovali svojim dahom, rečima, gorkim i oporim, Obič_! nim i svakodnevnim. kao vazđuh i hleb, kao so i vetrovi pod , nebom, kao pruće i bičevi, kao rosa po I'šću i travi, Jeđino mu nešto nije bilo jasno — gde da se đene i šta da urnđi: da li da štukme ·„pođ sto i u zemlju bod sobom, ili da jednostavno ustane i ođe iz meane pre no što je čestito i seo, Da istrči, na primer, kao svaki prokaženi kome nemas mesta među ljudima, i pobegne makar kroz odžak, ako mu neko prepreči put prema vra-

. tima | drumu, Đremn bregu Sa kolep je mn

ločas sišao, wonmjen nečm u Sebi, gotovo nesvestan šta čini. Ali je upravo to ta niegova sreća, fa neđowmica. fo njesovn frzanie ČoB na jednu čas na đengu sfrano, kao da my neko žaračem Mođimie Živo smrz~ln meso, fo Što je meprekidno wriglnačin šeš'tr RW sebi Rkmo đa se boi da em Tudđi meki veta nm odmeas mwvek ~ šioš viče Yawmniipa'wa linmde jipnoeiye0* move bure smeha, hove grmljave i oluje, nova pec-

Marta

#2 fiokietiO M & ir voa * una (, # : ž 0. NTAJ 18 e i i: 7 RIO RNA 7. i li S fi

kanja. „Izgleda kao tek usfoličeni vladika!“ „Nije, nego kao mlada nevesta još nenaučena da je hvale zbog truda što ga troši u tuđem krevetu, povaljena na grbinu!" „Gukni, bre, njurčo, da fi čujemo glas, da saznamo ko si! Ko te natera u meanu, u crkvu za nekrštene, ko ti dađe pare...“

Da, Beljuzan je najzad guknuo — progbvorio je, a svima je dobro bio poznat njegov govor, mada se činilo da su ga ž>zabopravili, Kao da mu reč. sšsasečene u utrobi mnogo

pre no štc se rodio, same od Sebe iskaču ma .

svetlošt, kad im za to stigne čas (ne Beljuzanov, nego neki njihov čas), kotrljaju se kratko niz neko klizavo stepenište, kojeg nema, koje ne postoji, i potom ginu, kao tanko krhko. staklo,

nesposobne da se održe na danu — fakva je

i

MILO DIMITRIJNVIĆ: VINJETA

Koji nas zasipa.

VRLO STAROMODNA ELEGIJA

BREME SNA i bilja, kolijebko suncokreta,

Ta samilosna km» od suza i od stijena Ustaje, bježi, bjeva, vYyoća se ozarema U čvor od čežnje zvjezdam, w, tamnmicu svog ljeta.

Usijani hljeb naš i jeđam stari vrutak Živote — trpki grozde — odzovi se. dozori! Srce, prijeteći val. SYce: taj bjelutak Slobodaw i čist sa svjetlošću se bo?i.

Istrgnut iz stare vode Žživodajme

Presađem visoko u modrine tajne

U klas Yosne smrti i u, tvoje grudi: i

O breme teško, živa zemaljska pjesmo, ljudi

Zemaljska pjesmo trošna, ljuđi, staro zrnmje Blagoslovljenog žita ma tvrdom jetru zore! Usta su ukrašem, mož, Yuke su tamno trnje: Pustimo suncokrete w snima da izgoYe.

bila slava njegovog govora, Sit valjda zadirkivanja i sprdnje, i željan da se odbrani od onog zagusljivog daha, a možda i Sveštan da nešto mora da kaže u ftrenutiku koj: ga je, iz nepostomanja, bacio u Središte pažnje, makaz i takve, prestao je najednom da se Vrpolji, da se sklanja pod sto i uvija u sebe toliko

da se i njemu samom činlo da ga. uskoro... neće biti, da će pući, od zadovoljstva, dabome.

i kao hakav krvav mehur rnsn»renu!i se u pnramparčad, pa prevalio preko jezika, u licu crven

kao rak' „a kad tolka goveda ulaze u mi ·

anu, što da ne uđem i ja!“ A vređelo ga je i čuti a be samo videti, i svet je to shvatio, a shvatio je i on sam: da mu je pogodak pun, da nije ispalio u prazno, Kao da je začuđen onim što je rekao, tolikom slobodom, tolikom hrabrošću, ·što je, za. taj· trenutak, našao baš takve reči, i smešne i luvredlive u isti mah što je umeo da 'h upolrebi, užagrio je očima, i sitno počeo da trepće, da se Smeje glasno, neprirodno i nesviklo: „đe, sad, dupetija, ajde sad lJanite!“ (Smeh mu je bio kao i govor: u nekom „prastarom mraku samleven, nekim teškim starim žrvnjem, ao sazđan od nevidlivog trmja, od Kkoski ciba oglođanih i bačen'h na pržinu, na suho, pusto

tle. zuiao je, bockao i grćbao i najtvrđe uši,

uvlačeći se u njih poput nestvarnih i smešno razljućenih osica, od čijih uboda ipak nema bola, nema gnoja i otoka),

Tako su matrapazi, badavadžije, 'bijanice,

džambasi, kartaroši, i bajagi' domaćini ljudi, . bili. prinuđeni da se uozbilje i smire, da Se"

naprave da su Beljuzanovim rečma i mudrošću mnogo višć začuđeni no on sam da su gotovo zaprepašćeni i zadivljeni, Što vide i čuju da, Be!juzan ume da govori: i da

se smeje, pa i da kaže ono što želi i misli, i to tako da to, kazivanje čak liči na peckanie.

i uvredu. na šalu. Ne treba valjđa ni reći

da io ćulanie nije bilo dugog veka: još nisu'

bili ni podigli obrve do iznad čela, niti razrogačili oči i razjapili usta kao klenovi, to jost ono'ko koliko takvo divlienie zaslužuiu, a. mesnom se omet brolomio urnebes, još malo pa veći no onaj ma-

ločas., „Mater mu, ovo je stvarno Beliuzan“,· znači, potrebe da”

vikali su jedni; „nema, mu iko zavlači ruke u breveneke“, vikali su drug: „čim je vaška zinula, videlo se da je Beljuzanova w'ava puna isto onoliko

koliko su mu gaće i buđelar prazni!“ „Ovamo, . „da čujemo odakle

Mjudi“, vikali su treći, mu je luđi vetar ufrčao u tkvu te je dešao da mu je đava naadi!* Onda su iedni zavnkli

noseve u čokani i polom na Sloli za kolim .

je Beljuzan seđeo: da bi viđeli šta delija bje — rakijn i vino ili vodu i sirće: drugi su pak prstima zagrebnli po niemwovom tanjiru: mora da se sazna od čega je kajgana u fanjiru. „Možda je i od kokošiih jajca“,

muđrovali su fi, „ali je verovafn'je da: je ođ ·

neke dvonožne životinie koja se samo ne srećnim slučaiem vabi Beliuzan“, Što se ostalih iiče, oni su se ponašal' dosta skrušeno: nogu raskrečenih i ruku zavučenih u džepove, klimali su neodređeno gliavama, i, gleđainći

u čudo a ne shvatajuć' ga, pozivali meandžiju da donese sekiru, i oštrierom mlaine u dov-.

ratak: da bi se urabošilo kađ je Beljuzan brvi put u Živofh prekoračin, mean*hi prag i ušao

u naopako svetilište, u čudno ljudsko ptibe- ~

žište... ,

jedno zaprepašćenje i”