Књижевне новине

POEZIJA

Pesma vojnika Dyakan koji bi poginuo KOLUNDŽIJA

NE SAMO za svoju ljuba Za one koji mi prave prolaz da izbliza vidim, Tihi okean Ža ruke koje stavljaju masred, stola, bokal zlatnog vina Ža vadnike koji jeđu slaninu gledajući se Za plavkasto preko zlatnog za vreme Yučka Za moje stare koji se prevrću cele moći od,

bolova Ža one koji mole da uđu w avion, da bi stigli

· na otvaranje izložbe ljil. (Dole izložbe oružja sajmišta bola) diana

Za dečaka u VIA koji izbezumljeno beži nmoseći ma leđima Yamj

Za one koji su ma strani braće OOLCO PO

Za ruže pažljivo bakovane i još pažljivije stavljene u, hlad žeme obolelog vojnika

Za svako moje zdravo veče provedemo s njom

Za izbor lepotice pod lišćem, palme

Za četiri stotine godina koje ćemo provesti

odvojeno

Ako meni zaista nema leka Ženo za rYavam, srem, posle mene Ni najmanje se me dvoumim: Za ovaj luster o koji ću se obesiti ako mi bay

u su, me mavratiš KHako divno izgledaju jutros brđa: za svetle

prozore kuća ·

KHako prolaze živci: za sunce u sobi ma trećem, ; spratu, proleć

Kako pĐađa veče: ža mir naših, te OL

Još jedno još jedno dežurstvo ljubavi.

WEP Jag Ive i o rizamaGri riza ie

ELEGIJA STRAŽARA

TONE U SAN ona i stvari + sprat. j Slično gimem i ja, Malenog brega brat I ljuti sused, zmija.

Ne pbomalja se smena. Spremi uvo: nešto šuška: Neprijatelj ili moja žena. U ruci mi je puška,

WEP SBNJRa n Vada e (make O an ay MV Si 3)

LJUBAV

OŠ JE SAMO mesec sjao iznad, gora I oko cveta, u oku, zadnja gasmwula Yama, Ti si dolazila i kao život prolazila, Ljubavi sve dalja i zato lepša, Još je samo mesec sjao iznad, gora.

Na tvome sam čelu zvezdu požnao. Malo niže vuke Dune mene.

Malo miže dva se swnca tuku. Malo niže, nek te cveće čuva: Malo niže ma sukmnji mornare.

Malo niže nagazih wa, mebo. Malo niže konj mi poigrava. Malo miže vodim te ko dete Malo niže, w hlad, svetog stabla: Malo niže da nas svet me vidi.

Malo niže mesec iznad gora. Malo miže cvećaYnica smovd. Malo niže proleće je blizu. Malo niže ležimo u tami, Malo niže volim, volim, volim. _er4:BapnuI rep meee era Oe ir Fine

PREPISANO SA LICA BABIĆA DOK JE OTVARAO NJENO PISMO

TA ŽENA koju poznajem kao sebe Iz detinjstva byYed vratima učionice U koju je ušla učiteljica iy Bez dnevnika godina.

Ta učiteljica koja će me oboriti Iz lepog pisanja ljubavi

U svako doba ljubavnika,

Bio Yat bio gronat hrast.

Ta Marija Maričić pre meki dam Napolju.

USNIH JE IZA STABLA RAŽI

K AD TI se približaoam, Ana KMroz visoko hrašće i kamenje

Meni se čini da te vidim, u stablu,

Na busemnju, pod lokvicom, vode.

1 mnogo monja izgledaš.

A nemaš kolena, nemaš jednog lica.

Ja počnem, da te zovem, — javi se 2Tba,

Ja počnem da ti se motiim — prekine me sunce.

Kad, ti se približavam Ama

Izleti mi cvet ma wbo, nož ma dlam, Vatru zapale vođe i mahovine

I ja onda me znam kud, bih, šta bih.

[=ss=,

JOSIF ısms=mın=va

Dragiša VITOŠEVIĆ

ZENA

Tragom jednog motiva u svetskoj i našoj književnosti

LEPA KNJIŽEVNOST, poređ svih traganja i noviteta, neprestano poseže i za nekim prastavim legendama i mitovima, antičkim, biblijskim i istočnjačkim, pa tako i danas, evo, Prometej, Sizif, Edip ili Međeia, Kain ili Juda nikako ne izlaze iz „mođe“. Njima se na isti način pridružuju i nešto mlađi „rođaci“ kakvi su Don Žuan ıli doktor Faust. Očigledno je da su u tim ličnostima i temama Rkondenzovana neka večna ljudska stanja, težnja, pitanja. S druge strane —. što je mnogo manje uočeno — prirodno težeći i sama kondenzaciji, literatura neprestano i često sasvim spontano dolazi do nekih inače rasprostranjenih, vrlo starih ali ujedno i uvek novih, „klišea“, „tipova“, „formula“. Među ove mogli bismo ubrojati, primera radi, i najopštije uzeto, i onaj vrlo omiljeni i vrlo razuđeni kontrastno postavljen odnos među ličnostima, ko= je su, ne retko, da bi kontrast bio izrazitiji, prijatelji ili bliski srodnici: otac i sin, braća i sestre; najčešće pak io su, naravno, muškarac i žena.

Ovog puta bozabavićemo se onom poznatom Jegendom iz Biblije, iz „Prve knjige Mojsijeve“, o Josifu i Peterfrijevoj (Pot:farovoj) ženi; što je, u isto vreme, videćemo, i izvestan Književni „kliše“. Josif u Misiru služi u domu faraonovog dvoranina Petefrija i brzo zadobija veliko povorenje i milost ovoga. Ali ne samo ovoga: „JOsif bijaše lijepa stasa i lijepa lica. I dogođi se poslije, te se žena gospodara njegova zagleda u Josifa, i reče: lezi sa mnom.“ On je odbija, pozivajući se na gospodarevo dobročinstvo i strah od Boga. Gospodar mu je dopustio da upravlja domom i svim imanjem, ali žena je... Žena je, međutim, neumorna, i iednog dana uhvatiće ga za haljinu koja joj i ostaje u rukama, pošto se on ofrgao i pobegao. Razbešnjena, ona ZOVE čeljad, pobedonosno pokazuje haljinu i proklinje slugu koji ju je pokušao osra– motiti. Gospodar baca Josifa u tamnicu.

Poznato je da je više pisaca obradilo ovu epizodu, od drevnog PFirdusija (spev „Jusuf i Zuleika“) do Tomasa Mana (roman „Josif i njegova braća“). Štaviše, na primer, samo u porsijskoj književnosti, pored Firdusija, motiv je opevalo još sedamnaest pesnika!

U staroj Grčkoj postojao je srodan mit o kralju Tezeju, njegovoj ženi Fedri i kraljevom sinu MHipolitu. Grešno zaljubljena u lepog pastorka, i odbijena, naravno, Fedra će ga i pored bolnih raspinjanja oklevetati i poslati u smrt, da bi se zatim ubila i sama. To je sadržaj Euvipiđove drame „Hipolit“, kao i — prema ovoj rađene — Senekine i — zatim — Rasinove

„Fedre“. ·

Reklo bi se da između ova dva motiva, biblijskog i helenskog, postoji i neka neposrednija, čah uzročnnposi"dična, veza, No jedno je zapaziti «ličnost (što je, uosinlom, u ovom slu čaju već davno učinjeno), a sasvim drugo do-

\

kazati „uticaj“. Štaviše, pođemo li tragom tog motiva već samo po književnim delima starog veka, sve će se to jako komplikovati.

Stari Bgipćani su u nizu svojih bajki imali i „Bajku o dva brata“, sa upravo istovetnom pojedinošću: žena starijeg brata zaželi mlađega, inače pastira, i kad joj ovaj ne uzvrati, optuži ga kod muža za sraman pokušaj.*) Sasvim isti doživljaj, takođe ukraiko, priča u „Ilijadi“ (VI pevanje) Glauko Diomeđu o svom čuvenom dedi Belerofontu, kojeg je zbog takve — lažne optužbe svoje žene kralj Pret prognao.

Međutim, pre svih tih dela, u najstarijem epu sveta, onom O Gilgamešu, nalazimo nešto vrlo slično. Peva se izuzetna lepota i snaga vavilonskog kralja:

„I samu uzvišenu Tštar zarobi lepota njegova, i sama boginja Ištar okrete poglede svoje na kralja: — Hodi, Gilgamešu, budi mi muž. ae

Ona nuđi svakojaka blaga vavilonskom junaku, ali ovaj, znajući za njena ranija never= siva, odbacuje njenu ljubav. Boginja tađa „uskipe od srdžbe i diže se na nebo“, gde od SVOE oca, boga Anu, i majke, boginje Antu, traži osvetu: da stvore strašnog nebeskog bika Koji bi uništio Gilgameša.

Bilo bi, izgleda, dosta smelo tvrditi da je „Ep o Gilgamešu“ izvor svih botonjih varijanata: egiptske i jevrejske (biblijske), Homerove i puripidove; pa čak i da su ove (sve!) u međusobnoj vezi. Isti motiv javljaće se mnogo puta i kasnije, na izgled sasvim nezavisno i najčešće epizodno, vezan za potpuno druge sredine, okolnosti i ličnosti. Tako ga srećemo iu nekim varijantama srednjovekovnog romana o 'ristanu i Izoldi (Tristan ma dvoru francuskog kralja i kći ovoga), kao i u renesansnom Bokačovom „Dekameronu“ (drugi dan, priča osma, o grofu

'9d Anversa), i zatim, sve do pisaca XIX veka,

na primer do Gotfrida Kelera (priča „Evgenija“) ili Oskara Vajlda (drama „Saloma“). Brižljivo i antno porediti sve PEČNH6b prrneti ne bi bilo naročito značajho, a još manje zanimljivo. . id : Jedno pitanje za nas ipak ima prilično inieresa: kako stoji kod nas? Da li i mi imamo kakve „varijante“ o podmukloj ženi i nevino optuženom mlađiću? Razume se, prvo se DO-

—0 U kniizi „Književnosti Starog Istoka“ prof. dr Vojislav Đurić opširno navođi i analizira „Bajku o dva brata“, On tu nalazi nekih šesnaest „opštih mesta“, ali kao takvo opšte mesto ne spominje početni motiv koji mi ovđe ispitujemo. To me, pored ostalog, uverava da ovaj motiv nije đovoljno uočen ni Uuvršćen u ređ takozvanih „opštih mesta“ 'Treba možda da dođam da su sva OoVa ispitivanja rezultati samostalnih i čisto amaterskih čitalačkih beležaka i opaski, jer mi ni jedna rasprava O ovoj temi, ni na našem ni na stranim jezicima, nije poznatc.

te (tolike! i još znatno”

mišlja na onaj opšti folklomomitološki I ne mnogo — u jednom strogom smislu — „nacio. nalni“ „arsenal“ tema i tipova. Tražeći odjeke romana o Tristanu u našoj književnosti, prof, N. Banašević je ukazao da ovaj moli ima i jedna pesma iz „Pjevanije crnogorske i herce. govačke“ Sime Milutinovića Sarajlije, kojoj je inače dat neobičan naslov „Mostarac“. Peva se o Hajkuni, sestri Ibra kapetana, i Pavlu Kujun. džjiji, i pored glavnog motiva (odbijanje ponu, đene ljubavi, ženina osveta, muškarčevo emigriranje) ima i niz drugih, pa je i završelak neočekivan. Međutim, ovaj moliv, Širi i razu. đeniji nego inače, imamo i na drugim mestima, ne samo u Milutinovićevoj „Pjevaniji“, iako je tu najizrazitiji. U jednoj pesmi „Erlangenskog rukopisa“ (br. 18) Đurđeva „Jerina se svirepo sveti vojvodi Damjanu Šainoviću koji nije izi. šao u susret njenoj ljubavnoj želji. A još ranije, u dvema bugaršticama u Bogišićevoj zbirci (br, 41 i 42). iako sadržajno nešto krnj:m, naziremo upravo ovaj motiv. Uzmimo onu prvu, čiji potpun naslov glasi: „Kako Mitro Jakšić potvoren čudnovato se opravda prid Stjepanom bratom svojijem, i kako Stjepo svoju ljubi krivicu britlkom sabljom strati“. Ovde je skoro sve kazano. Stjepan, naime, hoće da odseče bratu glavu:

Ere mi se tužila vjenčamna ljubovca da si meni pod silu ljubio ljubimoju.

No Mitar se pređ bratom opravđa teškom klet. vom i čudom koje se s tim u vezi desi. U pesmi ostaje nešto neđovršeno, nepotpuno. Pravo objašnjenje možđa nam pruža jedna druga bugarštica (br. 56) „Sultana Grozdđana i Vlašić Mlađen“. Ovo dvoje beru ruže „u carevu perivoju“ i Grozdana kaže: „Ljubi mene, Mlađene, u ovojzi drobnoj ruži!“ Kad on izražava bojazan od sultana i janičara, ona odgovara:

Ako mene ne uzljubiš u ovojzi drobnoj uži, Moj mladi Mlađene,

Ja ću tebe alpadi (tužiti) prid carom, Sulimanom, Kre mi si ćio ljubiti po sili a ma sramotu...

* * *

Primera, đakle, imamo već više nego dovolj-e no. Kakav je njihov zajednički sadržatelj, njihov smisao? Da li smemo pasti u ono najbliže iskušenje, đa, poput jednog nemačkog naučnika u drugoj srodnoj prilici, sve prikupljene paralele mirno i „pravilno“ nanižemo na jedan jedini konac, stvarajući tako nekakvo „porodič“ no stablo“ u kome sve potiče iz jednog izvora i sve proizlazi jedno iz drugoga? Pomoći će nam osvrt na neke već navedene primere. U pomenutoj priči „Evgenije“ Gotfrid Keler govori o udovici koja se pravi bolesna i zove sebi mladog igumana, iz određenog razloga, razume se; odbijena ona —· kaže pisac — „upotrebi sredstvo koje je već upotrebila žena Petefrijeva, i kojem se od tog doba pribegavalo bezbroj puta“. Očigledno je, dakle, da n'je trebalo čitati Bibliju

· ili Bokača, Euripida ili Rasina, da bi se u takvoj

situaciji tome postupku pribeglo, i to čak „bezbroj puta“. Tako nešto leži u samoj prirodi stvari: uvređenoj, poniženoj ženi kao jedini izlaz ostaje protivnapad, psihološki sasvim u stilu onog poslovičnog vašarskog slučajia kada lopov najgrlatije viče: „Držite lopova!“. Nije, dakle, reč samo o osveti; bar isto toliko radi se i o odbrani. Tako „život piše romane“ i „istorija se ponavlja“.

Sa čisto literarme strane, radi se o vrlo dinamičnoj i dramafičnoj temi, punoj kontrasta. Najpre, kontrast je u neočekivanoj (ljubavnoj!) inicijativi žene, u njenom izlaženju in tradicionalno osveštane uloge pasivnog posmatrača i kućnog predmeta; zatim, kontrast je još više u, takođe neočekivanom, odbijanju muškar– ca! Zaplet tu tek počinje... Karalkterističan je slučaj Oskara Vajlda: U svojoi drami „Saloma“ on je krenuo od poznate biblijske legende (o kojoi govore jevanđelisti Matej i Marko): divna igračica — kneginjica, kojoi oduševljen car Irod obećava sve što želi, zatražiće, po nagovoru svoje svirepe majke, glavu proroka Jovana. Ali, Vajid je ovu temu uveliko preinačio, i obrazložio upravo na poznat nam nač'n: mlada i strasna kneginjica, opčiniena sugestivnom lepotom prorokovom, ne naišavši na odziv kod njega (naprotiv on će je čak nazvati „kćeri sodomskom“), sama će gnevno zaželeti njegovu mrtvu glavu... Bilo bi površno reći da je Vajld ovaj okvir, levo ili desno, „pozajmio“: taj okvir mu se, naprotiv, sVojiom logikom i psihologijom jednostavno na metnuo; kao što se nametnuo i mnogim stvaraocima kroz razne zemlje i vremena, počev još od onog drevnog bezimenog autora „Epa o Gilgamešu“. To naročito potvrđuju i razne, dalje i bliže „varijante“, još rasprostranjenije. Na primer, u ruskoj književnosti, Puškinova Tatjana izjaVljujući svoju ljubav Onjeginu biće, naravno, odbijena: tek znatno kasnije doći će i trenutak njenog trijumfa. U romanu Černiševskog „Šta da se radi“ ima detalj o Rahmetovu i mladoj zagrejanoj udovici koja mu je „prva iziavila ljubav i predložila mu da se venčaju“, ne, Oh ne može da misli o tome, on Se sav posvetio

svojoj velikoi ideji („Ijubav prema vama vez:”

vala bi mi ruke“),

Na kraju, treba đođati da, ne retko. u literaturi imamo slučai kada ova ženska liubavna inicijativa biva prihvaćena, bez dramatike komplikacije {ali, već sama po sebi neuobičajena, neočekivana, ona je otudidalje kontrasino obojena). Tako je u nizu dela svetske književnosti, od Baironovog „Don Žuana“ (koga u stvari više zavode žene no on njih!) Stenđalovog „Crve“ nog icrnog“ (Matilda dela Moli Žilijen Sore!),ili Zolinih junakinja, sve do skorašnie bestselerske „Lolite“ Vladimira Nvbokova („Ona je mene zavela, ne ja nju!“), Slične scene ima ) naša narodna epika, na primer, pesme „Ženid“ ba Jakšića Mitra* ili „Ropstvo i Ženidba Jak-

KNJIŽEVNE NOVINE