Књижевне новине
~
O O
Nastavak sa 8. strane
šića Scepana“ („Oj, Šćepane, obljubi mi lice!“), a naročito se time odlikuju pesme zabeležene od hajduka Tiešana Podrugovića: „Hajka Atlagića i Jovan bećar“ (sve „vragovanje“ počinje od devojke), „Novak i Radivoj prodaju Grujicu“ (Bula Džaferbegovića „prosto očima guta svog roba), „Nahod Smeun“ (isto budimska kraljica). Karakteristično je đa se u svim ovim primerima iz naše narodne poezije, dodajući im i onaj Sarajlijin iz pesme „Mostarac“, radi o strankinjama, uglavnom Turkinjama, nikako o našim ženama'i devojkama. Taj patrijarhalni „tabu“ prebrodiće tek pisci realisti, u čemu će se poročito izdvojiti ženski likovi u romanima Ante Kovačića („Baruničina ljubav“, „U registraturi“), Bore Stankovića („Nečista krv“) i Iva Ćipika („Pauci“, takođe i u više pripovedaka: „Danguba“, „Antica“. „Mn moru“ itd,) l
* NM #*
Kako vidimo, nasuprot „prirodnom“ i u patrijarhalnom društvu jedino „normalnom“ slučaiu, da se muškarac i u ljubavi smatra jedino pozvanim za „akciju“, — literatura još od vajkada pa sve do danas beleži, u najiraznovršnijim okolnostima i odnosima, i obratne primere ženskih ljubavnih inicijativa. Izvesno — najšire — objašnjenje te pojave imalo bi više komponenata: i istorisku (na primer, prethođenje matfrijarbata patrijarhatu), i socijalnu (teška obespravljenost žene, pobuna protiv toga), i psihološku (duboka, sudbinska vezanost žene za ljubav kao „jedinu kartu“), ali to — na planu umetničkog oblikovanja — podrazumeva i izvestan čisto „literarni“ moment. Ma koliko da iđe za pojavama života, lepa književnost, (i umetnost uopšte) na drugoj strani sledi i iz» vesne svoje prisne obrte i tokove. Katkad su to svesne pozajmice i „varijacije“, drugi put su sasvim nehotične, spontane, u suštini đuboko „zakonite“ sličnosti.
U našem slučaju, kao i obično, delimična istina je na obema stranama, a cela — negde između. i
Dragiša Vitošević
e —
| ai Tone POTOKAR
ŠTETNI
NESPORAZUMI
· Slučajevi Ivana Tavčara
i Srečka Kosovela
e ————===
NA NAŠEM KULTURNOM PLANU događaju se, pokatkad, začuđujuće kurioznosti, neshvatljive prosječnom čovjeku i prosječnom razumu. Kako je javnost malo ili nikako obaviještena o njima, valja, prvenstveno u oilju ispravljanja sivari, za časak skinuti veo, kako bismo se vidjeli ıw ogledalu. Ogran čimo se, O” vog puta, na područje književnosti. Progovo” rit ću o svega dva slučaja, smatram, dovoljno volšebna, a!i i dovoljno rječita. O jednom što se desšo u Zagrebu, mada mu Se izvori Uglavnom kriju u Sloveniji, i o drugom koji še, u stvari, odnosi na slovenačku Književnost, ali koji ima nesumnjive reperkusije i na hyrvatsko-srpskom jezičnom području.
Napom njem da je u oba slučaja riječ o istaknutim autorima i o značajnim literartnini ostvarenjima koja sticajem, tlačn je zapletom, raznoraznih okolnosti, ne mogu biti prezentirana, drugim riječma pristupačna našoj jaVnosti, to jest čitaocima.
Da prvo razmotrimo gzagrebački slučaj! Ivan Tavčar svrstava se u klasike SslOovenačke prpovjedačke proze. Nikakvo čudo, znači, ako se prevodi. U povodu stogodišnjice njegova rođenja, a to je bi!o 1951. godine, dakle prije gotovo petnaest godina, trebalo je da se u hrvatskom prijevodu pojavi tje govo pos'jednje i umjetnički svakako najznačajnije književno djelo, historjski roman „Visočka kronika“, preštampavan i nakon DOsljednjeg rata u nekoliko navrata u Sloveniji, čak i u bbliofilskom izdanju. Ovaj roman. historijski prema svojim vanjskim Obilježjlma, predstavlja, u Stvari, autorov žeštok: 0Dračun sa suvremenošću, pa i 5 vlastitim stavom u odnosu prema zbivanjima u 8]OVŠnačkom političkom i javnom ž'votu prije i Za vrijeme drugog Svjetskog rata, u kojem je Tavčar. kao vođa liberalne stranke u Sloveniji. igrao jednu od najvažnijh uloga. .
"Tom zgodom, to jest u povodu Stogodišnjice Tavčarova rođenia, „Visočka kronika# ice i prevedena na hrvatski. Roman je preveo, neposredno pred svoju smrt Hijiacnt Petris koji ie prv'h dana mjeseca maja 1951. pokopan na Mirogoju.
Ako bismo počeli wreturati jugoslovenske bibligrafije, ustanovili bismo da taj Tavčarov romam sve do dana današnjeg. uprkos plaće~
nom honoraru prevođioću i piscu pogovora, i čak uprkos u dva navrata dopunjavanim varijantama pogovora, nje izišao, Zasad postoji samo srpski prijevod Uroša Džonića (1949), O-. bjavljen u Beograđu, i nekoliko prijevoda na stranim jezicima. Ipak, sama ova činjen'ca dokazuje da se u Zagrebu u tri navrata najozbiljnije i definit vno pomišlja!o na objavljivanje ovog značajnog romana u hrvatskom prijevodu, Postav!ja se, logično, pitanje: što je zapravo posrijedi?
Stoji da su, dosad, dva zagrebačka izdavača bila spremna štampati ovo djelo u prijevodu. U jubilarnoj 1951. godini to je bila „Mladost“. Kakve su se prepreke pojavile tada, kakvi šu nesporazum: i oko čega nastali, nije mi u tančine poznato. Bit će da su bili interne prirode, Dobro pamtim jed'no začuđujuću izjavu jednog od urednika „Mladosti“ (ista je uslijedila neko!1ko godina kasnije) izjavu, po mom ri šljenju ishitrenu i neshvatljivu: da ovo djelo n'je umjetnički ništa osobito. Ja sam bio zgra> nut tom izjavom, bio sam zapravo uvrjjeđem, jer sam smatrao da. na toj razini uopće nema smisla dalje razgovarati. ·
Ipak, u vezi sa svim tim zaprepašćuju činjenice: konkretno se djelo stavlja u godišnji plan izdavačkog pođuzeća, svakako na temelju nekakvog izbora, nalazi se prevodi'ac koji roman i prevede, poručuje se bpogovor koji biva i napisan pa se laj pogovor, nakon priličnog broja godina, za isto izdavačko poduzeće, iznova, pregledava. i dopunjuje. Rezultat: usprkos Ssve+ mu knjiga se ne objavljuje.
Nakon otprilike jedanaest godina „Mlados S ustupa Petrisov rukopis s drugom varijantom pogovora drugom izdavačkom pođuzeću, „ZOai“, svakako iz razloga što „Mladošt“ nema ha mjeru djelo objaviti, dok „Zora“ takvu uamjeru ima. O kakvoj je izdavačkoj transakciji riječ ne treba da nas zanima OVOm prilikom. „Zora“ je imala najozbiljnije mamjere da roman napokon i štampa. To zaključujem i na osnovu zamolbe da pregledam PPOgOVOT, našlijeđen' s rukopisom. ne bih li imao štošta dodati odnošno dopuniti.
U međuvremenu, za više od jednog đesetljeća, dogodilo se štošta. štampalo se dosta iloga, i iz slovenačke književnosti, ali je Ivan
Bibliografiian i nauka
U NAŠOJ NAUCI o književnosti, naročito u onom najmanje naučnom delu njenom koji se zove književna kritika, prilično se zapostavlja svestrano korišćenje svih mogućnih izvora, pogotovo primena pomoćnih disciplina kao što su, između ostalog, tekstologija, arhivistika, pre svega bibliografija, Usled toga dela koja treba da predstavljaju prilog nauci o književnosti često se grade eseJističkim postupkom u obliRku razmišljanja povodom književnih događaja, a ne u viđu tumačenja, povezivanja i ocenjivanja književnih pojava. Koliko, pak, nedo= statak čvrstog oslonca u temeljno proučenoj literaturi o predmetu smanjuje valjanost književnoteorijskog, Književnoistorijskog ili Kknjiževnokritičkog rađa, jamačno ne treba ni isticati, Upravo stoga se i nameće utisak da našoj savremenoj nauci o književnosti, tačnije znatnom delu njenom, neđostaje istraživačka crta, osnovna crta svakog naučnog, pa i svakog iole ozbiljnijeg rada uopšte; upravo stoga se, tiakođe, nameće zaključak da pitanju pomoćnih disciplina nauke o književnosti, osobito pitanju bibl:ografije i njene uloge u književnom bposlu treba posvetiti izuzetnu pažnju,
Razume se, većina književnih poslenika zna šta znači literatura za uspešno obavljanje zadatka koji sebi postavlja. Ali ne samo što se proučavanje literature pokašto smatra nužnim zlom, a ne važnim sredstvom da bi se postigao
željeni cilj, nego je i način prikupljanja gra-
đe pretežno nesistematski, oslonjen na slučajnost, umesto đa buđe smišljen i metodičan. Događa se da biblioteka, i ne uvek prava, predstavlja jedini izvor obaveštenia o literaturi, što rezultate izučavanja dovođi u neposrednu zavisnost od vrste biblioteke i sastava njenog fonđa. Bibliografija, međutim, obezbeđuje uvid u sve što je o određenom predmetu objavljeno, te samom stručnjaku prepušta da odabere izvore koji su mu potrebni, čime i olakšava i poboljšava njegov rad. Tek potpuno. korišćenje i kombinovana primena bibliografskih i drugih priručnika iz oblasti koja se ispiluje,
omogućuje da doprinos stručnjaka bude do-.
ista nov, iscrpan i pouzdan. Bez sumnje, neizbežna prethodna istraživanja nisu suština nauke o književnosti, niti se dobro obavljene pripreme mogu smatrati glavnim uzrokom izvrsnosti rezultata. Jasno je da su učenost i smisao za književnost, metodološka umešnost i moć zakliučivanja naivažniie odlike kniiževnog istoričara teoretičara i kritičara, i da one najvećma izazivaju vrednost njegova dela. Ali kao što se ni gotska katedrala, lepa u svojoj uznesenosti, ne može održati bez ružnih potpornjeva, tako i plodove dubokih razmišljanja i smelih pretpostavki ruži, pa i uništava, odsustvo zasnovanosti na čvrstim temeljima proverenih činjenica, te se pokazuju kao primam-– ljive ali neodržive opsene,
Dok mnoge strane književnosti ne oskudcvaju u bibliografijama, a ni međunarodne bibliografije te vrste nisu retke — kao što Su Baldensperže-Fridđr'fova „Bibliografija uporedme književnosti“ ili Epelshajmerov „Priručnik za svetsku Književnost“, da pomenemo samo neke od njih — u našoj zemlji bibliografija 5e
KNJIŽEVNE NOVINE
4 “ i Voavio i OR : Y X ı Wryadht aca a air re: zen ira raprapr posada ) PžaTOS2O0Ć idi : iN 4. e. MIO SR Av ZMOMEL 13 yo”
ografskog Mnstituta, koji od početka 1950. izda-
uopšte jače razvija tek posle drugog svetskog rata. Ako izuzmemo pionirski rat Stojana Novakovića, France Simoniča i Ivana Kukuljevića — Sakcinskog, još u prošlom “veku, do 1945. godine opšta bibliografija u nas je sasvim nepotpuna i nedovoljno upotrebljiva. Još je manje obrađena u tom pogledu književnost, osim narodne, premda je Skerlić i u ovoj oblasti. ostavio trag svog bogatog duha, a i „Istorija srpske književnosti“ Jovana Grčica sadrži dragocene podatke. Započet odmah posle oslobođenja, rad na Jugoslovenskoj nacional noj bibliografiji postao je sistematski i zaista stručan tek osnivanjem Jugoslovenskog bibli-
ZABORAV
Iz MOG je pogleda sve nevidljivo izbeđemo i ono ništa
Ove trave ši ne slute do, će jednom biti seno, kao što nameštaj zaboravi da, je yekad, bio šuma.
Jovan
ie „Bibliografiju Jugoslavije“, i to posebno žzA knjige, a posebno za članke. Od 1952. bibliografija članaka izlazi u tri serije, od kojih serija A obuhvata društvene nauke, serija B prirodne i primenjene, a serija C — jezik, umetnost, sport i književnost. Od 1956, Institut objavljuje i tromesečnu „Bibliogsrafiju jugoslovenske periodike“. S obzirom đa je raspored građe u ovim bibliografijama sistemalski prema međunarodnoj decimalnoj klasifikaciji, kao i da one sadrže godišnji predmetni registar, i imenski registar: godišnji za Knjige, koje izlaze pet= naestodnevno, i za periodiku, a uz svaku. dvo-
Branislav PRELEVIĆ
postaje svesno pomoću mog uma.
Svest mnogih, stvari u, njihovom, je bostojanju. Zrak sazna, čemu, služi čim, svetlom, svojim, sine. Vođe se me zaustavljaju migdđe u svom, poniramju, Reka mije više reka kad zaboravi ma, svoje dubine.
~
Od silnih zidova što svetom zidđuju postrojemi
bolestan, bibam, i opet za vremenom, počinjem, da, patim. Sa svake strome od, nekog zida ljudi su prevareni
Smrt ruši zidove, a ja, u sebi nikako da je shvatim.
Kad, umire cvet, u, meni mre opšti pojam, cveta.
Kad, ga, zaboravim, ponoyrnice ga u možgu mom prihvataju. 'čadn sve mestanme, koliko li ću, daleko biti od, sveta.
Do, li me pamte one čestice što me hyvaneći napuštaju?
U OVOJ KLUPI NA KOJOJ SEDIM
OVOJ KLUPI na kojoj sedim spavam, zaboravivši na, to da postojim. U ovom drveću kraj koga prolazim stojim ne sluteći da mogu i da hodam. · U obim prozorima. koje posmatram, dremam me shvatajući da se u mjima vidim. U ovom cvetu koji mirišem, . žipim ne zmajući da se vam, tučka plodim. Ovom, vođom kojom, se perem, tečem, ne pokušavši čak mi da se vratim, Ovim nebom, u koje zurim pbrolećem, daleko od pomisli đa se u zemlju preobratim. U ovim svetMjkama koje me napadaju, sveflim, ne sluteći da mogu i sa suncem, da Yazgovaram.
Tavčar hrvatskim čitaocima ostao pristupačan jed:no po, sićušnoj sveščici svojih novela, dei njegovo najznačajnije djelo, roman „Visočka kronika“, ni do dana današnjeg nije objavljen
na hrv : | _Pitat ćete svakako, što je razlog tome? Evo odgovora, pomalo nevjerojatnog, ali istinitog.
Do objave romana na hrvatskom nije došlo isključivo zbog toga što su nasljednici autorskih prava Ivana Tavčara zahtijevali, posredstvom autorske agencije u Ljubljani, a prema izjavi redakcije „Zore“, tako višok autorski honoraY za djelo pisca koji je. umro 1923. godine, da je izdavač naposljetku morao da se pom'ri sa sudbinom i djelo nije štampao. Ponukan besmislenošću ovakvih otežavanja objavljivanja klasičnog slovenačkog teksta u hrvatskom prijevodu, o slučaju sam, u vrijeme kad se to dogodilo, vismeno obavijestio i Društvo slovenskih književnika u Ljubljani, u uvjerenju da se. ovako ne može raditi i da valja u iom Smislu nešto poduzeti. · ii
Eto, na taj je način jedno značajno književno djelo. već pripremljeno za objavu (čak u tri navrata), ostalo neštampano i nepristupačmo čitaocima. Jedno djelo o kojem je, kao o nijednom drugom do danas u slovenačkoj.književnosti upravo u veljači ove 1965. godine izdšla u Ljubljani sveobuhvaina analitička studija mladog komparativiste Marijana Krambergera na nekih 360 strana. Studija, kakve su rijetkost u jugoslovenskim omjerima i na.koju ovom zgodom skrećem pažnju.
Poučak? Postojanje nade? Svi su izgledi da će hrvatski čitaoci moći Tavčarovu „Visočku kroniku“ čitati na hrvatskom, negdje 1973. BOdine, kad će se, elom zakona, ugasiti au“orsko pravo nasliednic ma Ivana Tavčara, ukoliko neće netko drugi položiti ruku na mrtve autore i ukoliko će se, razumije se. neki od hrvatskih izdavača sjetiti Tavčarove „Visočke Kronike“.
Drugi, Kosovelov slučaj. u neku je ru> ku još zamršeniji i još zanimljiviji. Događa se u nas da netko položi svoju ruku na nešto što predstavlja opće dobro, što drugm riječima znači, da bi to moralo postati i javnim dobrom. Po!aže je takvom spretnošću da o to> me, prividno, u javnosti, vlada potpuna šutnja, gotovo tajac. Javnost nije čak ni zaprepašćena, m'sleći valjda, da tako mora biti.
Tko je Srečko Kosovel. što on predstavlja u slovenačkoj lirici, opće je poznato. Zna se da je umro u dvadeset i drugoj godini, još 1936. Poznato je i to da mu je već 1927. godine ATfonz Gspan u knjizi pod naslovom „Pesmi“ štampao nešto manje od šezdeset piesama i dn je četiri godine kasnije Anton Ocvirk štampao pod naslovom „Izbrane pesmi“ nešto manje od sedamdeset primjera Kosovelove lirike, Ovo su zaista oskudni izbor Kosovelove poezije. Bit će đa u tadašnjim prilikama zaista nije bi-
Nastavak na 12, strani
mesečnu svesku za članke — one predstavljaju jedinstven pregled celokupne jugoslovenske izdavačke delatnosti, obrađen na način koji olakšava praćenje svake oblasti. ponaosob, bilo da su u pitanju dela izvesnog pisca, bilo da je posredi literatura o nekoj temi ili o pojedinom piscu. Na žalost, ne može se reći da za ova izdanja znaju svi kojima bi ona mogla da koriste. Reč je, svakako, i O nedovoljnoj obaveštenosti javnosti, ali, nesumnjivo, i o nedostatku DaUČne i, posebno, bibliografske kulture kod naš, što potvrđuje činjenica da se goto#o polovina primeraka ovih publikacija šalje u inostranstvo. Međutim, bez njihove upotrebe proučavanje naših savremenih književnih tokova i naše listarije rnjiževnosti gotovo je mezaVmjslivo, ili se bar veoma usporava i otežava. Još je manje poznato da Institut vodi centralne kataloge stranih knjiga i časopisa, koji su u izvesnom smislu ključ svih fondova stranih knjiga (od 1919. godine) i periodike u jugoslovenskim bibliotekama, jer se preko njih može saznati koja se strana knjiga ili časopis nalazi u bilo kojoj našoj biblioteci. Pristupač'nost ovih podataka još se više povećala otkako je 1963. izdat „Katalog tekuće strane periodike u bibliotekama Jugoslavije 1957—1961“, čiji se nastavak za 1062—1964, godinu sada nalazi U štampi, Pored foga, Institut raspolaže veoma bogatom stručnom bibliotekom, sa fondom koji se sastoji od međunarodnih i nacionalnih opštih i specijalnih „bibliografija, leksikona, rečnika, centralnih i bibliotečkih kataloga i đrugih naših i stranih priručnika, Uz biblioteku radi i služba bibliografskih informacija. Pomoću izdanja Instituta ili u šamom Institutu stručnjak može da se obavesti o svemu što se tiče literarature predmeta koji ga zanima, te da pronađe najpodesnija sredstva za rad, Baviti se našom, a pogotovo siranim književnostima i ne služiti se ovim izvanrednim mogućnostima, znači lišavati jugosloven-= sku nauku o književnosti dragocenih i lako dostupnih izvora. Ako se to može i dopustiti pojeđincima, nedopustivo je za ustanove, koje danas treba da da se okrenu svemu što omogućuje uštedu i unapređenje delatnosti, a to, kad je u pitanju zasnivanje naučnog rađa i izrađa bibliografija i druge dokumentacije, upravo znači da se treba koristiti onim što već postoji, umesto da se isio radi na više mesta. _ Pored opšte savremene bibliografije knjiga, članaka i periodike, važan uspeh posleratnog razvitka bibliografije u Jugoslaviji predstavlja retrospektivna „Bibliografija rasprava, članaka i književnih rađova“ Jugoslovenskog leksikografskog zavođa,seđam prvih tomnva koie sadrže priloge iz književnosti objavljene u iugoslovenskoj periodici do 1045. Ovo krupno deln,iako "ije onoliko poznato koliko zaslv*"tie, već je postalo
. neophodan, priručnik stručnjaka za književnost,
To u mnogo manjoj meri važi za „Sveske* Instituta za teoriju književnosti i umetnosti, koje doduše valjano regisiruju važnije miiževno>
_ teorijske članke iz više zemalja sveta, ali ume~
sto da bržim objavljivanjem anot'ranih' poda> taka postignu. aktuelnost i snažnije utiču na našu nauku o knjievnosti, nepotrebno dugim rezimeima pre podstiču, no što, suzbijaiu diletantizam. Mada su neke teme iz naše književnosti manje ili više bibliografski obrađene, ne može se reći da ova oblast obiluie stručnim bibliografijama. To, tazume se, otežava književno istraživanje i zahteva da se velike pra zine tek popune. No da bi se tako zamašam pošao ostvario, nužno je učešće većeg broja stručniaka i, pre svega, istinska zainteresovanost onih čijem bi radu najviče đoprineo, što je zasad, još uvek uglavnom samo lepa želja.
enciklopedija,“
Raa:
žu
OUN = VOaeppal a PU AUKey".-- Om BL OP" ar Una a ar kua