Књижевне новине

Dašan i MIHAILOVIĆ

TRI I PO VEKA koja nas dele od Šekspirove smrti suviše je veliki, dug i takoreći predug vremenski period da se delo jednog pesnika prouči, preispitaju njegove, vrednosti i najzad da ono dobije konačnu ili bar približno konačnu ocenu u kultumoj istoriji sveta. Ali sa Šekspirom nije tako. Pedesetak hiljada. studija, članaka i MKmjiga, koliko je prema poslednjim i svakako nepotpunim podacima do sada napisano o Šekspiru i njegovom delu, samo su delimičan dokaz veličine i značaja OVO bpesnika, velikog interesovanja za njega i njegovo delo i velike erudicije šekspirologa, ali nikako i mak đa je ovaj veliki i zagonetni pesnik potlpuno shvaćen, proučen i definitivno ocenjen.

Naravno, kao i uvek, izraze „definitivno“ i „konačno“ me ireba shvatiti bukvalno. Činjenica da vreme sve menja i da se sve kreće itekako važi i u umetnosti. Vreme i rad menjaju i lice zemlje i sliku sveta, pa tako i liudske sudove, stavove, ocene, naklonosti i zaključke. Tscrpnijim proučavanjem praznine se popunjavaju, slike usavršavaju, sudovi Pprodubljuju, celina sagleda na nov način i sve vrednosti, hteli mi to ili ne, ipak na kraju dolaze na svoje pravo mesto. Vreme, istrajan rad i strpljenie kao vrhovni arbitri konačno daju izvesnu trajniju ocenu svemu.

U sveopštem kretanju i suočavanju vrednosti klasična dela su ljudska uporišta, koreni ljudskog duha sa fla prošlosti, oslonac za let u budućnost. Dela klasike su nalik na zlatne dragulje — patina im povećava vrednost, sa većeg odstojanja čini se da imaju više sjaja. Ona su ponos čovečanstva, dokaz besmrtnosti i svemoći ljudskog duha. Očevidni ti klasični dragulji imaju izvesnu trajnu, konačnu ili bar približno konačnu vrednost u rizici kulture, ljudskog iskustva, saznanja i vaspitanja. Konačnu, uprkos večitog kretanja, stalnih promena i kruženja naklonosti, misli, stavova, kruženja sa blagim spiralnim usponom pobput toka planete od koje smo postali i sa kojom smo đeo svemira. Jednom reči, klasična dela su, kao što je poodavno uočeno, ogledala svog doba, epohe, sredine, a njihovi izvesni već utvrđeni i poznati opšti motivi, humanizam, poezija, filozofija, tipični likovi itd. čine ih, da tako kažemo, delimično uvek savremenim.

Tako bi trebalo da buđe i sa Šekspirom, ali je s njim samo donekle tako. Tstina, njegovim delima je zagarantovano prvo i vrhunsko mesto, jer je poođavno uočeno da ljudski duh nije stvorio ništa ni približno ravno njima. Njegovo delo nije samo ogledalo svog doba već i svih vekova, on nije samo. naš savremenik već sa'vremenik svih generacija. Pa ipak, on je više 66 toga, on je zagonetan. Svaka gemeracija u njegovom delu otkriva sebe. U suštini Šekspir govori o čoveku razapetom između neba i zemlje, o čoveku u permanentnom sukobu sa samim sobom i svetom, o čoveku koji teži ka savršenstvu, o zemaljskom biću koje sanja o zvezdama, a čovek je takav od svog postanka i takav će biti do poslednjeg časa na zemlji. Misao i osečanje, poezija i obični podaci, situacija i scenska radnja, likovi i njihovi zadaci, kod Šekspira su u savršenom skladu ili bolje reći u skladu sa ljudskom prirodom. I više od toga. U Šekspirovom delu lepota vreba odasvud. Ono će sigurno biti večiti predmet divljenja, a još dugo, dugo će ostati nepojmljivo: kako se u jednom brojno nevelikom opusu od svega četrđeset svezaka (37 drama, dve poeme i jedna Mnmjiga soneta) moglo sjatiti, ispreplesti i uskladiti toliko strasti i osećanja, toliko mudrosti i iskustva, lepote i poezije, suptilnosti i okrutmosti, mašte i opore jave, toliko ljudske veličine i ljudske bede, toliko snova i realnosti, toliko krvi i istinskog života. Upravo ta sveobuhvatnost, gotovo reći raznorodnost ili čudesni spoj suprotnosti, osnovna je odlika Šekspirovog dela, čija je svaka stranica toliko krcata životom, da ono u ceilni izgleda kao knjiga mudrosti napisana jednom zauvek i kao savršenstvo koje nije. stvorila ljudska ruka već sveukupno mnogovekovno ljudsko iskustvo, iskustvo surovo i mukotrpno, otrovno i lekovito kao melem, A kao vrhunac svega, pored sveg misaonog, poetskog i literarnog savršenstva, Šekspirova dela su Ssceničnija od svih koja su ikad napisana, Ona su svet za sebe, svet zaokružen i celovit, savršeh poput nekog dela prirode kome se ništa ne može ni dodati ni oduzeti, svet prebogat, neđogledan i neiserpan. Šta više, ovaj nevelik Šekspirov opus u stvari je beskonačan kao svemir. On izmiče konačnom sagledanju i svakog trenutka u novom svetlu saznanja i pri Dpromeni ugla posmatranja otkriva svoje hovo lice ili bolje reći lica, pa še s pravom može reći da ne postoji niti je postojao čovek koji se može pohvaliti da ga je upoznao do kraja. A to je svakako i nemoguće, i to zato što je Šekspirovo delo i poređ toga što je, kako rekosmo, celovito i savršeno da mu je nemoguće bilo šta dodati niti oduzeti, u isto vreme i nedorečeno i nezavršeno, često suviše uopšteno i nekonkretno u detaljima. Stoga se ima utisak da je pesnik Šekspir, pesnik sa tako fascinaninim osećanjem vremena (setimo se da je vreme uvek jedno od prisutnih lica na njegovoj sceni i jedna dimenzija života), ostavio Vremenu da dovrši njegov opus i upotpuni svako pojedino mjegovo delo, sagleđajući sebe i tražeći u njima svoj sopstveni lik i. ođraz. Zato je, i pored vekovnog proučavanja, i pored dragocenih saznanja, otkrića i najsvestranijeg sagledanja, Šekspir bio i ostao jedna velika zagonetka, jedna enigma, jedan beskrajno lep ali nedogledan put u svet ljudskih čuda i beskrajni lavirint ljudske duše —d večita tajna i izuzetak u svakom pogledu.

Vekovi prolaze a tajna ostaje uvek primamljiva i uzbudljiva, Zagonetan je i Šekspirov Žživot (posve običan da ne kažemo prozaičan), i njegov način stvaranja (pored svih tehničkih poslova u pozorištu njegov neumomi duh stva-

KNJIŽEVNE NOVINE

ZNDON

«4 Zı i WLJJ_h VJ

esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esei

|} J

rao je prosečno po dva remek-dela godišnje), i njegovo čudesno životno iskustvo koje izvire sa svake njegove stranice, njegova svestranost, njegovo poznavanje ljudi i života, i njegovo sveznanje, jer je Šekspirovo delo u pravom smislu reči trebnik znanja, iskustva i ljudskih sudbina. Ono je nalik na kristalni poliedar čija se struktura, boja i izgled menjaju u zavisnosti od vremema, aktuelnih događaja i problema, kompleksnih zraka ljudskih misli koje u sebe upija, prima i prelama, dajući uvek novu sliku sveta; i, konačno, i od znanja i iskustva nas koji ga posmatramo, od onoga šta u njemu vidimo i šta tražimo. 'Zato se, sa svakim novim saznanjem, otkrićem, pokušajem, uspelom scenskom vokacijom, prevodom i tumačenjem, menja i slika našeg i pbesnikovog sveta i slika pesnika — pa možemo biti sigurni da mi ni u jednoj prilici ne govorimo o jednom istom čoveku Šekspiru — već o Šekspirima; niti o jednom jedinstvenom pesničkom delu već o delima čiji se likovi, sadržaj, stil, stih, jezik, metrika, pesničke slike i pesničke figure toliko razli-

POVODOM 350-GODIŠNJICE SMRTI ŠEKSPIROVE.

esej esej esej esej esej esej esej esej

U završnom stihu „središte zemlje koje sve privlači“ data je u stvari pesnička definicija zemljine teže, a Šekspir, je to napisao, 1601/2, dakle punih četrdeset godina pre rođenja Isaka Njutna, Naime, da je Njutn pažljivo čitao „Troila i Kresiđu“ on ne bi morao da čeka da mu, prema predanju, jabuka padne sa grane na glavu, pa da dođe na ideju da proučava i definiše zemljinu težu, jer je gotovu definiciju imao kod Šekspira. A ovo je samo jedna mala mrvica sa Šekspirove sofre. Sličnih saznanja, definicija i otkrića iz najrazličitijih oblasti života ima u svakom Šekspirovom komadu, svakom čimu, da ne kažemo i svakoj sceni potekloj iz pera ovog nenadmašnog pesnika. Šekspir je đao definiciju zemljine feže skoro sedamdeset godina pre Njutna, uočio dva veka pre Hegela da je. svako zlo izvor snage ljudske egzistemcije, skoro tri veka pre Marksa da zlato sve pretvara u svoju suprotnost i gotovo četiri veka pre Sartra đa je „čovek situacija“ („Timon Atinja-

T „SUNCU DA POZAJMI MALO SUNCA“

kuju, da je starim šekspirolozima bilo posve nepojmljivo da potiču iz pera istog pesnika, (Na žalost ove razlike, ova pesnička polifonija, U našim prevodima i u prevodima drugih naroda, sem časnih izuzetaka, veoma se malo osećaju.) Zato se treba podsetiti na pomalo zaboravljenu krilaticu Ajvora Brauna — Šekspir je Sve ili Svako. On je stvarao poput prirođe, pa je i sam mnogolik kao priroda, mudar kao iskustvo i Vidovitiji od stookog Argusa. Može se bez preferivanja reći da se, u po obimu nevelikom Šekspirovom opusu od oko šest hiljada stranica, nalazi više korisnog ljudskog iskustva nego u svim ostalim knjigama zajedno, više praktičnih misli nego u svim filozofskim knjigama i više strasti i poezije nego u celokupnoj svebskoj linici. Ovaj, na prvi pogled subjektivan utisak je i tačan, jer Šekspir ne teoretizira, već rešava na sceni konkretne životne proble me; on je životan, realan i u suštini krajnje jednostavan, pa je njegova poezija i filozofija daleko pnristupačnija od poetsko-filozofskih Uuzleta većine drugih autora. Kod Šekspira misao

se rađa iz akcije, htenja i konkretne situacije

u kojoj se čovek nalazi, a subjektivno osećanje lika, njegove patnje i radosti, navode ga da se filozofski ili pesnički izrazi. A takvih situacija ima bezbroj. Tako je Šekspir opisao i jednom zauvek dao svoju pesničko-filozofsku definiciju za skoro svako ljudsko osećanje, svaki odnos,

želju, nameru, stanje, situaciju ili raspolože-

nje. Uzmimo za sađa samo jedan primer iz SeRkspirovog sveznanja. U drami „Troilo i Kresida“, poražena vešću da je data Grcima u zamenu za zarobljenog ratnika Antenora i da mora da napusti i dom i dragog, Kresida kaže: „Vreme, silo, smrti, činite najgore Što možete ovom telu, ali jak Temelj i zgrada moje ljubabi i Ko središte su Zemlje koje sve

Privlači“ (IV, 2; preuod, Simić-Pondurović)

nin“, IV, 3) i time nagovestio neodržive proživrečnosti kapitalizma koji je tada bio tek u povoju. | Dlbas više nema sumnje da će zbog svoje univerzalnosti, humanizma, poezije koja je veČčna i meprevaziđena ni u atomsko doba, ovaj gorostas engleske renesanse ostati večiti savremenik svih generacija i savremenik budućnosti. Poput svih velikih dela klasične i mođerne literature, Šekspirovo delo je, pre svega, ogledalo svoga vremena, slika epohe, ili, kako je već lepo rečeno, „Skraćena hronika doba“. Ali to ogledalo je više nego zagonetno, da ne kažemo baš čudesno: to nije samo ogledalo svoš veka, već ogledalo sveta i ogledalo svih vekova. Ono ne reflektuje verno samo vreme renesanse, engleske renesanse — fo vreme intenzivno3, zgusnutog života, vreme poleta, entuzijazma, sukoba i razočarenja — već svaku epohu svakog podneblja koje posmatra i koje ga tumače. Ono, kako reč Jan Kot, poput sunđera „upija SVU našu savremenost“. Jednom reči, ŠekspirovD delo je slika sveta i svet za sebe, ili, bolje reći, slika svetova, freska čovečanstva od praistorije do daleke budućnosti, sve „dok sama lopta zemljina ne iščezne... i nikakav za sobom Nnc ostavi trag“ („Bura“, IV, 1). Naime, ŠekspirovD delo je slika prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ono je freska čovečanstva, slika naše planete, ali, i više od toga, ono.je odraz vasione i života.na drugim planetama, ako su "uslovi i odnosi bar donekle slični našim, ovozemaljskim. U fom slučaju tamo će se sigurmo pojaviti i Hamlet, i Otelo, i Romeo, i Ričard, i Makbet, i Julija, i Dezdemona, i Kleopatra,

Sve je to lepo i verovatno. — ali kako je to moguće? Sudeći po neprekid; /7m porastu interesovanja za brotekla iri i po veka, ima 56 utisak da će Šekspirovo delo biti trajnije i dugovečnije i od same planete zemlje i da će ga ljudi daleke budućnosti, pre odsudnog časa (koji

je Šekspir naslutio u „Buri“, a koji nagove-

'štavaju astronomi) zajedmo sm nekoliko najveih dragocenosti poneti seleći se na neku drugu · srećniju zvezdu. Zaista, teško je da se čovek

poput starih šekspirologa ne upita: kako je moguće da jedno tako univerzalno i kosmičko delo stvori jedan ako običan, da ne kažemo prosečan čovek, kakav je prema podacima bio taj glumac Šekspir, rođom iz male provincijske varošice Stratforđa ma Ejvonu? Zaista, kaka fo: ako ne želimo, da, poput Džona Raskina, verujemo da je Šekspir „poslat prevashodno dy univerzalno i podjednako shvati ljudsku rirođu“, ili ako ne želimo da poput Getea, pove» rujemo đa je Šekspir „za nas rešio sve pro bleme“ i da je hjegovo delo „delo nekog nebcskog genija koji je sišao među ljude“, ili, rc> čeno savremenim jezikom, delo nekog kosmičkog vasionskog putnika superiorne inteligencije koji je pogledom jednog nedokučivog. višeg i dubljeg razuma uočio suštinu ljudskog života na zemlji i zaveštao svoja filozofsko-pesnička | saznanja u dramskim tekstovima (znajući đa će tako biti najpristupačnija ljudima) pod imenom. glumca Viljema Šekspira?

AJi ne, nikako ne. Svaka scena u. bilo kojoj Šekspirovoj drami je ovozemaljski strasna i uzvitlana, a iza svake od oko hiljadu ličnosti koje je ovekovečio, stoji, ili se bar nazire, zdrava ovozemaljska ličnost pesnika Šekspira, pu> nokrvna i nepristrasna, sa osećajnim srcem koje ne bi mogao đa poseđuje nikakav viši, hladni razum nekog kosmičkog genija. Odgovor je i prilično jednostavan. Sekspir uvek govori o Šo veku, kroz ljudski lik i za čoveka, i zato nam se uvek čini da govori baš o nama. Ovđe je već rečeno zašto je Šekspir savremenik svih gencTacija. Našim gemeracijama, ili mam se to sambo čini, Šekspir je bliži nego ikad i po sličnosti i duhu · vremena · u kome Živimo i pesnikovog vremena koje je ovekovečio u svojim delima. Bilo je to vreme slično našem. Vreme intenzivnog života, vreme uznemireno i nestabilno, Vreme mira, ali stalnih okolnih pobuna i ratova otuda Šekspir tako organski mrzi ili bolje reći prezire ratnike-osvajače. Vreme probuđene svesti, poljuljanih principa i srušenih starih dogmi i iđeologija,' ali još nenađenih novih. Vreme velikih naučnih otkrića i naslućene velike budućnosti, ali i nerešenih običnih zemaljskih pro=blema i problema u samom čoveku. Vreme lude rađosti i gorkih razočaremja, vreme poljuljanih moralnih kođeksa, vreme kada je život bio i dragocen i ništavan. a do neđavno zabranjen seks na primer, posve običma stvar — baš kno i u naše đane. Vreme čovekovog :raspeća. izmeču neba i zemlje, između srca i razuma. između želja i mogućnosti. Očevidno taj glumac Šekspi, bio je dete svog vremena, čovek sa prebogatim i intenzivnim unutarnjim životom, čpvek trezven i zdrav, totalni čovek kome je sve ijudsko bilo i blisko i razumljivo, čovek čiji su um i srce, ruka i jmspiracija u trenucima stvaranja bile u potpunom skladu i čiji je pogled prodirao do najskrivenijih kutaka u Kkmjizi prirode i u lavirintu ljudske duše. Bio je to čovek kakvog je tražilo i stvorilo vreme engleske renesanse, vreme zlatne ere engleskog pozorišta, vremc kađa je pozorište bilo i škola, i Javno rneitje, i politička tribina. srž i centar sveukupnog ku}turnog života. Više ođ svih ljuđi koji su ikad uzeli pero u ruke Šekspir je poznavao tanane niti ljudske duše, umeo da oslušne ritam srć> i čuje reč prirode, da o svemu eudi mo logici i zdravom razumu, da uvek nazre suštinu, ds izrazi tragediju dželata i bol žrtve i oseti šitn „lahor šapuće dok miris krađe po leji ljubičica". Ono pak što nije znao ili što je previđeo'naslutio je nepogrešivim instinktom pesnika i zato mjegovo delo izgleda kao neđokučiva' knjiga sveznanja, a greške, anahronizmi i stihovi .Kkojih ima priličan broj za koje se ne može Yeći da su od zlata kovani, postaju kođ Šekspira ćak vrline, jer samo potvrđuju da niko nije savtšen. S njima nam pesnik postaje još bliži, ovozemaljskiji, ljudski, jer su greške bliže čoveko= voj prirodi od savršemstva.

Poređemje Šekspira-stvaraoca sa Pnrinođom+

stvaraocem staro je koliko i šekspirologija. a.

stvamo blisko po sveobuhvatnosti, univerzalnosti, nepristrasnosti i savršenstvu obe stvaralačke snage. Šekspir je spoj suprotnosti kao i priroda. On je trezveni sanjar bez iluzija, ali, kako reče Jan Kot, „svestan da se ne može živeti bez iluzija“, mežan i okrutan, misaon i osećajam, opojan i gorak, lekovit i otrovan, opor i razdragan, vedar i tragičan, iskren i podrugljiv.. Poput prirode Šekspir je od istih elemenafa (ponavljanjem sopstvenih i. tuđih misli, stihova, fabula, likova, scema, ideja) stvarao posve nove zaokrugljene celine đa mu ni najveGi današnji eksperti za autorska prava ne bi zato zamerili. Poput svake pojeđine tvorevine prirođe, svako njegovo delo je posebna ćelims i sopstvemi svet za sebe, celina koja pored sopstvenih likova, fabule, atmosfere, ima i sopstveni stil, ritam, stih, pesnički rečnik, dikciju i Desničke slike, što 37 Šekspirovih dramskih tvotevina čini zaista beskonačnim. Već smo spomenuli da je savršeni Šekspir krajnje jednostavan, da je svako pojedino njegovo delo u neku vuku i nekonkretno u detaljima i nedovršeno i da snvršeni Šekspir i greši, zapostavlja, zaboravlja, i to greši na svim planovima. Ohde gde je Šekspir zaista nepogrešiv je domen ljudske duše. On je razumeo nedokučive tajne tog najičudlii-. vijeg, najsavršenijeg i najkom»likovanijer fenomema prirode koji se zove čovek -—- taj kosmos u malom, Stari mudri Šekspir kao da znz, sluti i kao da se podsmehuje ljudima, koji će pre savladati međublanetarni prostor nego rnstojanje između svoga srca i razuma? pre videti kako izgleda skrivema strana meseca i površina dalekih zvezda nego kako izgleda čovekova suština; pre sagledati unutrašnjost malog altoman i ogromnog Marsa i blago iz utrobe Meseca nego svoju duhovnu unutrašnjost; pre savladati erupcije na suncu i bure na Marsu nego erupcije ljudske duše; pre uspostaviti ravnotežu znlutale zvežde nego sopstvenu ravnotežu; i pre uspeti da poprave kvar na satelitu ili robotu ašstronomski udaljenim od zemlje (jer taj kvar je u suštini ipak samo neki „šraf“, neki celektromagnetski ili atomski dovod ili impuls), nego što će uspeti da odgonetnu koji se to „šraf“ otkačio, koja se to opruga polomila i koji jt to impuls zatajio u čoveku — te on 'tako trenufno postaje izmenjen, degradiran, gotovo animalan, srušen ili uzvišen. Šekspir je razumeo da je čovek savršeniji od zvezdane magline, a :istovremeno jači od džina i' nežniji od cvefa.

· Pa ipak, zagonetka ostaje: kako je sve to.

mogao da zna i nasluti taj mali glumac iz

Nastavak na 6..·strani

'Š.