Књижевне новине

— NE S

MALIL TIKVEŠA

Galerija Kolarčevog narodnog univerziteta

OBITNIK OVOGODIŠNJEG VELIKOG PE: ČATA Grafičkog kolektiva mlađi grafiča* Halil Tikveša predstavio se svojom drugom samostalnom izložbom u Beogradu.

Najčešće zagledan u prirodu, u njene preobražaje, Tikveša je u svojim listovima OStVANIO koliko maštevit toliko i deštilisan grafički izYaž. Širom otvorenih očiju, pesničkog srca, Tikveša mladalačkom svežmom i radoznalošću zalazi u tajne prirode, u njena područja koja tranšbohovana postaju jedan poseban medđijum u kojem sć kontemblacija ovaplotila u nehametljivu ifru likovnih simbola i metafora.

Tzazvan svojim osećanjima podsticahim Ppre- .

delima vodnog kraja, Hercegovine i naročito tijemu drage Neretve, Tikveša, uprkos misaono_poetskom doživljavanju i unutarnjem Đonirahju, ne žapađa u hermetizam, ne previđa bitnost likovnog strukturiranja. Njegov je grafički. jezik, ma koliko bogat i izmaštan, likovno nepomućen, čist. Naime, grafički listovi ovog autora, u tehnici bakropisa i duboke štampe, ispunjeni šu finom osetljivošću za plastičke vrednosti, u izvesnom smislu i pikturalne prirode, što se prostiru od istančanih valerskih žtadacija preko senzibilno linearnih zapisa, SVetlo-tamnih kontrasta inventivno pronađenih odnosa, toplih kolorističkih površina i akcenata do difuznog osvetljenja koje ovim grafikama daje specifičan štimung.

Tako je reč o jednoj složenoj likovnoj viziji nesumnjiv ie smisao njenog tvorca da je učini likovno čitljivom, da svakom elementu da značenje i skladno određenje u kontekstu čija ie klima natopljena fantastikom, Uz to, svaki Tikvešin list deluje nekim tajanstvenim mirom kao diskretna lirska poezija, poezija sanjara. U ovim njegovim sećanjima, da tako nazovemo predele Tikvešinog podneblja, u kojima se videni svet varira u rasponu od predmetnog tu· mačenja gotovo do apstrakcije, ima nečeg Ssetnog, nostalgičnog, opojnogp. U takvoj mazgičnoj atmosferi zarobljene svetlosti, zarobljenog sunca i meseća, podvodnog bilja, napuštenih enterijeea, ima ponekad dalekih reminiscencija na Šagalovu umelnost, odnosno na Vermerov ambijent (Pogled ni rijeku 1, Pogled na rijeku II). fa svojoj prvoj samostalnoj izložbi kao i na nekoliko kolektivnih, na kojima je izlagao, Tikveša je već privukao pažnju tehničkim znanjem, počtičnošću izraza i osobenim stvaralačkim poteneiRamni Na ovoj izložbi, raniji Ožbilini stvaralački nagoveštaji se konkretizuju u zrela ostvarenja, I mađa se pred Tikvešom tek otvaraju porspektive, njegov današnji umetnički prilog se slobodno može smatrati Vrć nim.

BOLE MILORADOVIĆ

Galerija Doma omladine

TI OVOGA Puta, kao i na njegovoj Prvoj izložbi, Milovadovićeve slike deluju najpre bi'armom koficepcijom.

Negde na relaciji između struktuvalizma i 'Pop-arta a kroz jednu određenu fipguralnu temaiku, tematiku klovna, Miloradović je, čini Sč, želeo da vivisecira ovo tragično biće na egzistencijalnom i psihološkom planu, s jednc strane i s druge da tu vivisekciju izvrši antitradicionalnim sredstvima sa ambicijom da mu utishe jednu savremenu vizuelnu ekspresiju. Powesen ovakvim idejama, Miloradović u projektovanju emocionalnih i fizičkih likova svojih Rklovnova. bez.predrašuđa, upotrebljava, pored primene bojš i crteža, uglavnom antipikturalnc mater{iiale: pesak, kućinu, smolu, žicu, gumu ı važhe druge materije. U nekim slučajevima to Rkolažiranje, apliciranje i strukturisanje po treta učinjeno je vešto, duhovito sa sugeriranile ne samo dvame života ovih ljudskih kreatra. kako ih je Miloradović sačinio, nego Je zahvaćen i jedan širi kontekst koji seže do Opšteljddskog ništavila, Međutim, ima na ovoj iZložbi i takvih rešenmia u kojima izneverava OSCćenje mete: izbleda želja za što maksimalniim vazvijanjem oba već, spomenuta plana, bpsihološko-egzistencijalnog i vizuelnog, ima za posledicu da se podtekst, sugestija i vizuelna simbolika pretvaraju u odveć naglašenu deskripciju, u citiranje naturalističkih elemenata. Verovatno je da je u ovakve zamke Miloradović zapadao i zbog jednog određenog motiva Roji je zastupljen na izložbi i koji je trebalo in“tecpretirati u mnogim varijantama, bez ponav'ljanja i shćmatiziranja.

Vladimir Rozić

inostrane [{4}]?

POETSKA ISTINA vikoja

POEZIJA JE pružala časove vrhunske sreće Nikolaju Aleksejeviču Zabolockom (1903-1958) čija se lična sudbina nipošto ne bi mogla uvrstiti među srećne, kao ni ranija sudbina njegovog OsOben6g lirskoš opusa. U suštini, tek sada se grade temelji za ugesoejističko-kritičku literaturu o stvaralaštvu Zabolockog i o njegovom samosvojnom, uobičajenim kriterijumima teško merljivom doprinošu šavremenoj poeziji.. Tek poslednjih godina pristupa se pomnijem, dubljem sagledavanju vrednosti dela kroz koje se Zabolocki iskazao i potvrdio kao jedan od veoma, značajnil bpredstavnika sovjetskog ruskog pesništva i na još širem području — pesničke reči našeg vremena.

. Prisustvo poezije u svetu tog tihog i tiho dostojanstvenog čoveka bilo je odlučujuće, izuzetzetno jarko, intenzivno do stepena krajnje i stalne neophodnosti. Biografija Zabolockog — to je život u pesništvu i radi pesništva. Mimo njega Zabolocki nije mogao zamisliti ni svoj odnos prema ljuđima, ni svoje mesto u društvu i čitavoj stvarnosti. Afirmaciju na putevima lirskog i, ređe, epskog kazivanja osećao je taj majstor stiha kao otkriće, kao čin poetske i, samim tim, opšteljudske sboznaje. Upravo zato poezija je mogla i htela da Zabolockom pruži veliku podršku u godinama mučnim za hjega.. U onim godinama (1938-1946) kad je, poštavši jednom od mnogobrojnih žrtava morbidne sumnjičavosti i lažnih

Nikolaj ZABOLCKI

Matamorfoza

lockog. Bilo bi nepravedno bpotcehiti te prepeve, ali, prema mnogim kompetentnim „scenama, Zabolocki je postigao najviši domet na tom izuzetno složenom pesničkom boslu.

Isključimo li — za trenutak samo — iz Dpesničke zaostavštine Nikolaja Aleksejeviča njegove briljantne prevođe, među kojima istaknuto mesto pripada reprodukcijama sa područja Ssrpske narodne poezije, utvrdićemo da se ta ZaOstavština sastoji od sto seđamdeset, pesama i iri poeme. U nedavno objavljenom, skoro potpunom moskovsko-lenjingradskom „izdanju pesama i poema Zabolockog — u knjizi čiji je redaktor A. Turkov napisao, pored studioznih komentara, obimni uvodni esej-originali zauzimaju samo oko dvesta seđamdeset stranica. A Turkov je uneo i Ššesnaest pesama koje je sam Zabolocki bio išključio iz svog „osnovnog opusa“, Samo prevodi ša gruzijskog (znameniti spev Šote Ruštavelija „Vitez u tigrovom krznu“, dva toma bprepeva iz klasičnog pesništva Gruzije itd.) višeštruko, premašuju svojim opsegom izvorno stvaralaštvo. Zabolockog, a on je preveo, isto tako, niz besama iz ciklusa o 'Kraljeviću Marku i đa6 mnoštvo rebrodukcija italijanske, nemačke i mađarske poezije. Na osnovu sve#a toga, površnoj Oćeni mogao bi se ponuditi zaključak da se jeđan veliki umetnik pesničkog prevođenja bavio i pisanjem be-

sama — kao nekom spoređnom đelatnešću, tek ~

s vremena na vreme, koliko đa se oštane u DO-

K AKO se menja svet! 1 ja se menjam s njime. Herbarij mrtvi moj i biljke šveže .

Jedino mi ostaje isto ime.

Zar ono biće što se mmom, maziva, Ja sam? Nas ima više. A krv živa,

U meni, smrt je moju često htela.

Ne jednom, umreh. I od, tela svogd, Ođuojih bezbroj puta mrtva tela! Što Yažztm, nemo, oka bDYOdoynoga Pogled, ka zemlji da ustremi oko: Međ, akama, ukobanmog duboko, Da viđim sebe... Još: videću, kako Na balu morskom ljujam, se polako; I kako vetar mosi brah moj bedni Što voljen beše —- u kraj nedogledni.

No, ipak živim. Ipak ozatenjem Duh, mi, do čudmih, stvorova dđoseže, Pyiyođa živi. Žive međ, kamenjem,

Oblik uz oblik, i karika spoj, Ogromna živa građevina sbetd, Orgulja, truba i klavi?a poj Sve to kroz bure i Tađošti cućtd.

Menja se sve. Ptica je mektbd, bila, Pa se wu list ispisan, pretvorila; . Misao beše — 3cuvefak skyomna, lika, Spev kretao se Sporim, hođom, bika; Ono što bejah — možda raste danas,

I sobom, biljni svet bogati za mas:

Makar sa mukom, Yazmnrsiti valja To klupko, pređu izatkamu, gusto; Videćeš tad — besmrtnost se bomalja, Prava. O, naše pražmovbeYštbo Dusto!

1937.

dostava, prebivao — spolja gledano — potpuno izvan literature, kad je bio manuelni radnik i, kasnije, crtač... (Nikolaj Aleksejević je inače završio u mladošti lenjingradski peđagoški ihštitut „A. I. Hercen“). Ni pod teretom nepravedne kazne, kriv bez ikakve krivice, u uslovima koji su zacelo kočili i sbutavali stvaralačku alttivnost, Zaboloećsški nije mogao zamisliti ni svoj Odnos Upravo tada pešnik je izvršio jedan podvig u domenu poezije, podvig vernosti i duhovne nesalomljivosti, blistavi poetsko reproduktivni (tačnije: na svoj način kreativni) podvig. Reč je o njegovoj izvrsnoj, teško domašivoj reprodukćiji znamenitog speva „Slovo o polku Igorovu“, koji je nastao u dvanaestom veku, (To najznačajnije, najlepše ostvarenje stare ruske književnosti poznato kod nas zahvaliujući vrlo uspelom prepevu M. Panića-Surepa). Više istaknutih ruskih pesnika, počev od Puškinovog „prevaziđenog učitelja“ Žukovskog, a pored njih i više naučnika i književnih radnika, reptođukovalo je ša staroruskog „Slovo o polku Isorovu“ pre Zabo-

eziji samo „reproduktivac“, Teško je zamisliti nestvarniji i manje održiv zaključak. A istina stihova Zabolockog i istina o njemu samom kažuju nešto sasvim drugo: oho Što je za rusko pesništvo Puškinove epohe bio misaoni i, u isti mah, fanano ošećajni Evgenij Baratinski (1800-1844) — to je za savremeni ruski poetski igraz Nikolaj Zabolocki. Razume se, ovakve baralele mogu da budu (s obzirom i ma znatnu vremensku uđaljenost, i na velike razlike u samim opštim atmosferama pesničkog stvaranja) samo približno tačne, ali se lako uočava veoma važno zajedničko obeležje: privrženost ponornoj i neumornoj misli koja, često polazeći od introspekcije, izbija na širok prostor saznanja i teži stapanju 5 emocijom.

Zabolocki je smelo i nađahnuto zahvatio iz složenih čovekovih — Što znači: poetskih, misaonih, stvaralačkih — suočenja s prirodom. Bez teme priroda delo Zabolockog svakako ne bi bilo u tolikoj meri lirski egzistentno i bogato. Međutim, on nije spađao u poete-slikare pejzaža.

Lav ZAHAROV,.

Jaboloekog

NIKOLAJ ZABOLOCKI

Prevashodno vizuelno, igrom i treptajima koo ispunjeno doživljavanje prirođe ponajmanje 6 svojstveno svetu ovog Vrsnog pesnika. Osmisliti prirodu i otkriti, kroz same tokove Oošmišljavanja, obilje lirskih vrednosti neophodnih čoveku — tako bi se mogla najsažetije Tormulisati suština mnogih pesama kojima je Zabolocki potvrdio, pre tridesetak godina i kasnije, zrelost svoga stvaralaštva. Dol je u mlađosti, pretežno na stranicama svoje prve zbirke („Stupci“, 1929) boetski ovaplotio motive otpora svim vidovima disharmonije u prirodi, Zabolocki se kasnije o-

· predelio za lirsku afirmaciju; tj. za očovečehi,

harmonični lik prirode. U pesmama kao što su „Metamorfoze“, „Šetnja“, „Sumsko jezero“, „ju tro“, „Bura“ itd. međusobno še prožimaju dinamika prirode — i dinamika pešnikove misli, emocije, vizije. Sovjetski prozaik i dramatičar Venijamin Kaverin piše o Zabolockom: „Ne poznajem u našoj poeziji drugog pesnika koji se tako prodđuhovljeno zamislio pred samim pojmom priroda, pred njenim beskrajno raznolikim ovaploćenjima, pred onim složenim, ka• što zapanjujućim odnosima koji nastaju između nje i čoveka — iz godine u godinu“.

Može se govoriti o ovim ili onim uticajima opusa. 'Hlebnjikova, na Zabolockog — autora zbDir-" ke „Stupci“, a još više o unutrašnjoj srodnosti mnogih kasnijih njegovih ostvarenja sa lirikom Baratinskog i Tjutčeva, ali to je srodnost kreativna, podsticajna, suštinski okrenuta novome. Zapravo, njome se potvrđuje koliko su poetska traganja i usponi Zabolockog bili neepigonski, plodonosni, savremeni.

U pesmama — psihološkim portretima („Covek bez sreće“, „Ružna devojčica“, „Stara glumica“ i druga) uzdržljivi i utoliko prodorniji humanitet poezije Nikolaia Zabolockog povezan je mnoštvom niti s pesnikovom opštom porukom... S porukom harmoničnog očovečenja svega Što živi i deluje u stvarnosti koju pesnik vidi i oseća jedino kao čovekovu stvarnost, Uobličeni kroz osobena. lirska kazivanja, svet i prosede Nikolaja Aleksejeviča nose pečat takve samosvojnosti da to poslednjih godina privlači u pesnikovoj domovini sve više autora. Iz buduće, obuhvatne istorije sovjetske poezije zacelo neće izostati poglavlje Nikolaj Zabolocki.

Pobuna protiv konvencionalnosti?

POSLE, GLEDANJA filma »Roj« slikara Miće Popovića čovek še oseća uznemiren, Qtkuda ovom poznatom umetniku istančanog ukusa i urbanizovanih afiniteta želja da identifikuje život kroz koji prolazimo sa onim što se događa u košnicama, a odnose između muškaraca i žena da saobrazi sa biološkim funkcijama matica i trutova. Čini se, ipak, da upućenima nije teško otkriti kako ova inspiracija potežć za Bergmanovim oplemenjenim naturalizmom — kao izrazom koji nailazi sve više na oduševljenje među filmskim avangardistima., Međutim, potrebno je odmah podsetiti da Bergman, kao umetnik izuzetne individualnosti i senzibiliteta, razotkriva mračne sfrane ljudskog života samo zato da bismo preko njih bolje shvatili ono što se događa sa svima mama u svakodnevnim egzistentnim situecijama. Ako već uz to priziva prošlost to je de bi je suprotstavio našim varljivim nadama, Ha bi čoveka stavio u vremenske relacije i od njega načinio samo jedno prolazno stanje duha u kome je fizička akcija jedini stalni kvalitet. Zahvaljujući tome dolazimo do novih saznanja — onih koja su potisnuta s. druge strane naših predrasuda. Tako i taj skriveni deo svešti uspeva da se suprotstavi mehaničkom determinizmu. Ma kako njegov naturalizan bio brotivuvečan on Se ne može Svešti na formalni egzibicionizam niti predstaviti kao nekakav umetnički bunt roSy humanizma. Posotovo što se Bergman ničim ne zalaže za neljudske i altavističke odnose u svom nastojanju da se domogne životne suštine isključivo bosredstvom čoveka a ne dosme. Isto tako povratak naturalnom ne znači apologiju biologije nego samo način da se racionalizuju razmišlianja nad istinama koje nalazimo u svakom razunnon

biću.

POVODOM PREMIJERE FILMA „ROJ“

ZABLUDA

MATICA

Mića Popović sa svojim rafimiranin Sislom za spoljna prilagođavanja tuđim ćsštetskim koncepcijama, naprotiv, pokušava da iskonstruiše fabulu čiji će naturalizam sam sebi postati svrha i realnost. Da li je Stojanka u onim but nim danima prvog srpskog ustanka imala pravo da izda svoga muža Nikolu-hajdučkog vođu — samo zato da bi kao matica zadržala pred

kućom razjarene turske siledžije da ne prodru unutra itćbko ometu prvi ljubavni čin njenoš sina 1 tek venčane BABE? Ključna scena Je bio" loški nemogućna: mladić obljubliuje dcvojku prema kojoj ne, gaji nikakve vidljive ćmoc1Je ı koju jedva da i poznaje dok, istovremeno; kroz tavanicu Đosmatra kako mu zulumćar! kamenuju oća. Takva koncepcija u potpunosti

KNJIŽEVNE NOVINE