Књижевне новине

KAD JEDNOG DANA budu štam čeva »Cjelokupna djela«, jedna knj _iy.a bd

»Zaštita čovjeka«. Možda više nego ijedna dru: ga ta će knjiga moći da prib bode či-

taocu jednu nezaobilaznu i bitnu crtu u Cesarčevom profilu — lik neposrednog učesnika u dnevnom borenju za čovjekovo pravo da misli i da se objavljuje kao čovjek, Jer komplet »Zaštita čovjeka«, nedeljnog lista koji je on uređivao i najvećim dijšibya sam ispunja-

·vao, a koji će činiti cijelu tu knjigu, govoriće o tom Cesarcu više no mnogi " te iste vrste razbacani u vremenu i po listo'vima gdje se on javljao, ali u kojima nije uvi· jek, mogao ili nije stizao dati onaj posljednji

rugi tekstovi

sjaj, posljednju britkoću misli, koja upravo

:u tom poslu ima presudan značaj.

Naravno, i sam naslov — »Zaštita čovjeka« — bio je oštra aluzija, jer je u Cesarčevoj do-

movini postojalo u to tužno doba, i već odavino, »Društvo za zaštitu životinja«. A ovaj list

bio je — to je mogao osjetiti svako ko ga je uzco u ruke — poziv ljudima da ustanu u odbranu čovjeka čija je krv bojila te stranice, o čijem su gaženju i uništavanju tu svje [5] ispovjesti potpisanih i nepotpisanih ız svih krajeva kraljevine, Ne samo nekadašnje .careve kraljevine — Hrvatske nego i one koja sc nazva kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca. Začudo, niko od istoričara, ljudi koji proučavaju genezu našeg današnjeg dana, nije dosad prelistao te stranice, koje su pune i imena i rana i smrti onih na kojima počiva taj dan. Ali sigurmo će to biti učinjeno ı radi tih imena LANA i smrti, a i radi ruke koja je o njima pisala. |

No cilj ovog razmišljanja je drugi: prikazati kako Ćesarec nije iznevjeravao pisca ni u tom trenutku, kako je znao da ostavi trag trajnog u onom Što će već, sutra postati, ne daleko i me sporedno, ali teže čitljivo, upućeno već jednom malobrojnijem čitaocu nego što je čitalac fikcije, istoričaru. A bilo je prepreka do ostvarenja te volje, volje da se ostane vjeran literaturi. Cesarec nije bio veliki stilist, izraz mu je bivao TOSE i težak, jezik opterećen stranim konstrukcijama i lokalizmima, a rotacionme mašine nisu dopuštale pomjeranje u VIĆmenu. Pa ipak on je savladavao, u znatnoj mjeri, sva ta spoticanja snagom misli koja ga je vodila. Ona mu je diktirala ı riječi kojima je već u manifestu, objavljenom već u prvom broju, potvrdio, ponovo, svoje shvatanje angažovanja: »Osnovno je pitanje, i, tako ga treba postaviti u prvom redu: smije li još danas iko u kome je mrva savjesti da ćuti na ovu reakciju, smiju li to pogotovu književnici, koji, ako gdjekađa i nisu, a ono bi trebalo da budu savjest zemlje u čijem javnom životu učestvuju SsVO|im radom? Sa tog eto stanovišta ja sam ovaj list pokrenuo kao slobodan i nezavištan Književnik kome pero nije nikad uzmicalo pred tim da bude i mač za slobodu i istinu, pokrenuo sam ga u času kad mi se čini da za njim, pa bio on i najskromniji, vapi cijela naša nesrećna i osramoćena današnjica, gladna pravde, slobode i čovječnostić.

Snaga misli, svakako, ali ne samo ona, već i osjećanje umjetnika koje ga nije napuštalo, pomogli su rhu da ostavi u ovom listu ne malog: trajnog, koje ne samo da je podržavalo, onda kad je nastalo, koherentnost dncvnog, nego i nastavlja da Živi kao umjetnost riječi i danas. Ponekad se to trajno javlja u portretu od stega nekolko ečenica, ali koje stoje kao torzo nenapisanog romana; drugi put je to feljton koji svojom strašhom satiričnom snagoni ostaje zadugo u sjećanju: treći put samo citaf, ali kome krv, koje toliko mnogo ima u ovom listu, dopisuje svoj stravičan komentar.

U liku Smrti predstavlja Cesarec, već u pr vom broju — novog predsjednika kraljevske vladc, popa Antona Korošeca, jednu mračnu

Miloš N. ĐURIC ARISTOFANOVE | KOMEDIJH; predstavljaju

verno ogledalo klasne i političke borbe za dugotrajnog Peloponeskog rata (431—404), i u iome je njihova bitna vrednost. Pored svojeg umetničkog značaja, njegovo stvaralaštvo jasan je odražaj političkog i kulturnog života Atine na završetku V-og veka. Istorijski značaj njegovih komedija me leži samo u oslobodilačkoj novini njegovih shvatanja mego i u grandioznoj Mitici svega onoga što mu se u atinskom

političkom životu činilo Štetno. Veoma oktete

nom inventivnošću i živom i stvaralačkom maštom on instinktivno nalazi i uzima oho Što kOmeđiji i satiri najbolje dolikuje te neumorno smehu i poruzi izlaže bezdušnu demagošku DOlitiku koja obmanjuje narod najpodlijim laskanjem i najsmešnijim lažima i prisvaja sebi žasluge i uspeh drugih, zatim hvalisavost vojskovođa, nesavečsnosšt sudija, zijanje i neznanje pri većanju, lakoumnošt, nepostojanost, pa pomamu za barničenjem, botkazivanje, soliste kao trgovce novih misli, starinsko i nesavremeno shvatanje o uzajamnom odnosu obaju polova, bišoteriju i razne druge izopačenosti, U „Žoljama“ on sam sebe slavi kao branioca od zla 1 čistioca zemlje. i

"U „Vitezovima“, prikazanim god. 424, pesnik šiba Paflagonce, tj. kožara Kleona, koji je protiv očekivanja postigao uspeh kod Sfakteije time što je zatobio spartanske „beguncc, same odlične građane MWoji su se sklonili na 10 ostvo, Mada je Kleon ftađa bio na vr\huncu svoje moći, mladi bešnik oborio se na nj veoma jelkom satirom i ruglu izvrgao ugled što ga

je tai junak Mživho u nayodu. Pod imenom De-

mn pesnik je izneo lice koje treba đa pred stavlja ceo atički narod. Taj Dem je proždyljiv inapoia gluv starac, simvol mnogoglavog suverćnn tadašnje atinske đemokratije. On ima dva verna oba u kojima su već star! sholiasti vaspoznali Nilkiju i Demostena, nesrećne vojskovođe. Dem ih' nim"lo ne ceni. jer jo rob Paflagonac sasvim zaokupio njegovo Srce, Dem u svemu sluša ?allagonca, tj, Kleona, koji njemu laska, a O8tale robove muči, i 8 kojim se u laskanju nadmeču Nikija | Demosten. Oni Paflagoncu ukradu proročanstva iz kojih doznaju na koji se način mogu spasti od Paflagonca, tj. kožara; OVOga Će oboriti Agorakrit, nekakav škembar: Oni nađu ovoga i nagovore ga da obore Paflagonća. Uzdajući se u hor prema Kleonu nepr'jateljski

raspoloženih „vitezova“, koji mu pomažu, škem- ·

bar prima borbu i najzad sruši Paflagonca, ier

KNJIŽEVNE NOVINE

se Dem svuda pokazao kao. bolji

esej esej esej esej esej esej esej esej

ralno u dnevnom kod (Cesarca

, TEKST MARIJANA JURKOVIĆA UZET JE IZ NJEGOVE KNJIGE „OGLEDI I KRITIČKI

| DNEVNIK“ KOJA USKORO IZLAZI U IZDA· NJU „NOLITA“

ličiost':iži naše pdlitičke' 'vrieške 'z :ruaše poli-

tičke istorije između dva rata. Portretira ga u času kada on guši talas nemira u ljeto dva-

deset ı osme godine, poslije junske krvi u Skup: ·

Štini, »Jumi, juli — mjeseci žetve, u ovom slučaju krvave i strašne! No žetva o kojoj je tu riječ nije vezana na vrijeme i mjesece, ona nije

sluga od njega, pa i lime što mu je priredio bolje jelo, i to na taj način što je Paflagoncu ukrao zečju

„pečenku, Škembar naposlelku vraća mladost i

snagu svom gospodaru, koji se oseća preporođen: krepak i svež kao u vneme helensko-persijskih Tatova.

Koliko 'Aristofanova satira može da bude jaka, pokazuje razgovor Prvog Sluge (=Vvojskovođe Demostena) sa škembarom (=Agorakritom), kome Prvi sluga protiče da će on doći na upravu državhu i žameniti Paflagonca (<=Ple-

ona): |

SŠKBEMBAR dea a. M4mo ređi M&koO\ Ću ja, škemba* jedan, postat bi građamin? PRVI SLUGA Baš zato ćeš i velik bostat gYađamim, jer.ti si mitkov, čovek s trga, bestidnmik.

SKEMBAR Ne smatram sebe silne vlasti dostojnim.

PRVI SLUGA Iz odlične si kuće? SKBMBAR. Nisam, boga mil No baš iz najgore!

PRVI SLUGA O srećni čoveče! Za suhki POSO bićeš kao boručen,!

SRBMBAR AUP, dragi, ja ti ništa nisam, učio, tek nešto čitat smam, pa i to loše tek PRVI SLUGA AUP to ti samo škodi što i loše naš. Ta ubyavljanje dyžabom, ne pristaje Wii glavi učenoj mi srcu češtilu, no možmalici, hulji! SKBMBAR : alisa + WD 4 bbPOUdUT 66 po čemu ja bih mogo bukom vladati. PRVI SLUGA Pa sasvim prosto. Radi što i dosada! Suve trpaj, mešaj, baš k'o creva zajećmo, u 3uGakoj zgodi >»a 836 buk pYiđobijaj 'i huvayskim, mlaguj mv Se ?Yečima! Za upravu i svojstoa imaš ostala: glas jak i drskost, osobine piljarske,

gotova, ona se nastavlja! Kosu u ruke dobio je sad: pogotovu onaj koji je svoj prvi ispit u krvavoj košnji ljudskih života pokazao još dalcko prije 20. juna 1928. — u aprilu 1920, kad su mu kao ministru saobraćaja pali žrtvom Osmorica štrajkujućih željezničara u. Ljubljani. A njegova »jaka« ruka, kojom je neka- dijelio hostiju takozvanog: milosrđa i zadnju pomast takozvanog oproštenja pokazala se opet pod konac jula«. ; Pa

Drugi put će iz samog njegovog lista, lista predsjednika vlade, prenijeti jedan dugi i tartifski poziv za uspostavljanje vlade Hrista-kralja — pa će zatim kao svoj nijemi komentar dati ćitaocima nekoliko stranica iz drevne »Knjige o Ććarevimae.(...) '

· „Jedna agencijska vijest o Kongresu ruskih književnika, koji se skupiše kod.nas, te iste 28. godine, »iz cijelog. bijelog svijeta, Osim, dakako, iz crvene Rusije« (čiji bi pad, kako tu, vis a vis Glavnjače, u Univerzitetu, reče Dmitrij DergeJEIĆ Mereškovski, bio predznak podizanja Krsta Gospodnjeg), pružiće Cesarcu da napiše jedan sjajan pamilet koji može da sc čita kao dobra literatura i danas, kad više ne ma ni Dmitrija Sergejeviča, ni kraljevih ministara koji su tu čitaH patetične zdravice, ni mnogih drugih tuga na koje nas podsjeća.

Kad mu ponestane riječi, Cesarec će ih Dotražiti u rječniku najvećih pisaca prošlosti, donijeće ih u svoj tekst i na stranice SVOB lista, koji je u stvari pravi dnevnik piščev iz top, vremena, donijeće ih da mu podrže misao, da svojom trajnošću osvjetle trajno koje on gradi u prolaznom. Obraćajući se ponovo pacifika toru u crnoj mantiji, onom koga je predstavio u liku Smrti s kosom u ruci, Cesarec će mu dati da pročita davne riječi Victora Hugoa iz 1853, žive rječi o slavi već mrtvih pacifikatora.(...). Ali ne samo književna riječ koja svijetli iz prošlosti, nego i savremena, ma gdje bila izgovorena, ako je vezana za slobodu čovjekovu Ćesarcu će biti dobrođošla u »Zaštiti čovjeka«. Jaroslav Hašek i Upton Sinclair, Jack London i Aleksandar Nevjerov — svi će oni pomagati Cesarcu u ovoj borbi za čovjeka nagog među vukovima.

Prevodeći sa češkog »Slučaj Kaja Antonija Trossulusa« besmrtnu Hašekovu satiru o dva revna rimska liktora koji uoči dolaska Impcratora u etrušćanski Arretium žele i nastoje da što više ljudi dovedu pod krvnikovu sjekiru, optužujući, ni krivc ni dužne, da su počinili najstrašniji. zločin, crimen laessae majestatis — Cesarec ipak nije slutio, mada nije bio opicrećen iluzijama, da će vreme tako brzo stići satiru: svega nekoliko nedelja kasnije i on sam bio je optlužen zbog »uvrede vladaoca«! Bilo je to i objavljeno, kao što je zakon tražio, na uvodnom mjestu jednog od posljednjih brojeva ovog lista, ove hrabre Cesarčeve zastave.

No do posljednjeg broja, doslovno do Dposljednjeg, on se nije mirio. Ukazivao je na trag Neronov, ma gdje se on javio: u Hrvatskoj ili u Makedoniji, u Srbiji ili u Sloveniji, u Crnoj Gori ili u Bosni. I nije, takođe, prestajao da traži i nalazi trajno u prolaznom. Ono što će nadživjeti trenutak, nadživjeti ga makar samo jednim odjeljkom ieksta, makar jednom Doetskom slikom, makar jednom rečenicom koju ćemo pamtiti zbog njene specifične literarnc težine i onda Kati zaboravinio povode koji su je rodili, koju ćemo popavljati kao slogan,

ae :

parolu ili stih, Zar. nisu to 1.Owe: dvijc rečenice

ispisane preko cijele strane Jednog od posljednjih brojeva, ispisane nad jednim pismom natopljenim krvlju: »Je li to španjolska inkvizicija? Čitaj, vidjet ćeš da imena misu španjolska«. Marijan Jurković

OSTRINA Arislofanove salire

sve imaš državniku što je potrebno. Sva provoštva sw saglasma, i bpitijsko. Ovenčaj se i žrtvu pali Gluposti! Pa gledaj — Kleomu odoli Ž (str. 178—19838, 211—222)

| 'Aristofan zacelo nije slutio da će navedeni razgovor imali neizbrojnih analogija i u najdaljim poznim vremenima. |

HALIL TIKVESA:

Dimitrije | Oi NIKOLAJEVIĆ

Laku noć, ljubavi

LAKU NOĆ, ljubavi meizostala, Dosta je bilo visine! Laku moć, moć'nas je dosanjala. Dugo se zbog mas polje osećalo cvetnmo. Sad, u meko lišće stoletho, Neka me odnesu tramvajske šime.

Volesmo se meoprežzo, snoviđavno.

I mesečine sw od, maše ljubavi · Drumovima počinjale da se pale javno. Mnoga se sunca budila na našem, ramenu, Dok su svuda oko mas duvali zaboravi. Izgoresmo maglo, w, jednom, plamenu.

Lat: moć, ljubavi brecvetala,

Dosta je bilo šiyine!

Laku moć, noć mas je dopevala,

Dugo se zbog mas doweće wzdizalo sYetmo. Sad, u meko lišće štoletno,

Neka me odmesu tramvajske šime.

Oduvek sam ovde, gde te čekam

Noć mi oči prosipa. Umesto mjih, u prazne duplje

Zvezdamu, tek istopljenu

Niz mrak uliva tečnost.

Tako te opet vidim. Al daljinom, zagyljenu

Ni da te dođiymem, sve je šuplje.

U svojoj smwti odviše si daleka i pusta

Dok te čekam čitavu večnost

Život da ti wdahnem, u usta.

Dugo te mema. U kamen se već kremenim, ·

A znaš, medoljubljenu,

U pepelu treba da te odmenim.

Vito NIKOLIĆ

Biće jedno veče

JEDNOM, kad bude veče, kad budeš sama i bude meka kiša lila; | jednom kad oko svojih usana

nađeš fuđi osmijeh, mila,

— biće ti teško, a mene meće biti da ti u tom času štogod kažem.

Biće jedmo veče, jedma kiša i ti koju sam divno umio da lažem.

ODMETANJE

IJE OVO ljubav — fo se ja spasauam, to ja bježim, ženo, tebi u hajduke, Romonmijo moja, puna dobrih trava za krvave rane i žestoke muke.

·To ja bježim, bježim, iako znam, žemo, da već migdje mema đula ni zumbula — da me ipak čeka prokleto lijevno

đe u njemu bijeli se kula.

ELIEMEN'PL VJETRA