Књижевне новине

POEZIJA,q

Mirko BANJEVIĆ

SVILICE

M IRISE DIVIZMA — kukuruz. jaka i mladi zametak u mlijeku pjeni... Zategmuti skuti uz moj lakat sto htijenja. mijenja u tremutku — meni.

Dryhfti kamion, miz kanicu dmima a valjak drobi, zbija

kamem šijav.

Sto to predveče krije

brijeg

šumnat?

Misao mi vrućicu lizne kao zmija!

1 ja sam vežam, šta će me to uzet? i kupim ruke | lomim magle huke

i mal te neće da raskinu uze

da srce žavrišti niz te tople luke.

Sto me tuga opi — ti zubi bijeli

kao red, jagnjadi kad, proplahkom, mine... o svježina ova!

Vram

vidik me strijeli

i zelem polja,

ram mjesec bjeline.,

4 zašušti pusta, glat halje me takmne i osmijeh, njezin — svilica, klasa.

I ne krijem ,.. čekaj... mije

korak,

Tale

Nijem,

zastanen

prekinuta glasa.

Vidjela si nekad ovYut mad, Dodom,... Cuješ li, tamo smiruje se selo!

O toni

tw Ssutom i

u beskyaj hodom —

u sam,

pjan: Ma čudno u meni vrelo!

Djevojka grlo ma izvor

kupa...

U tvome moru

ja se staklim, tako...

Hajdmo na vyh onoj, taman, kupak. meka stopi stege! Moj ponor je lakom.

TOKOM

N IJE to pero vita zlata s kapljom platine ža vrh tvješčit ne sjaje slova njime tkata što se razgore u riječi.

I kud bi iskra tu prosuta

bjelinom, ovom što vez nije, mo frarg zvijezde duga uta u tkivu bola za mov svijet.

Dah se izliba u te crte

koje frouglast oštvic miče

+ lomi u slovke tamke, Krte što su mi stoput •*luši slične.

I svaki potez i papir vlažni iz krvi moje to se YTuše

i srca goremje odah, taži

ko gradobija iza suše.

Sa mlaza vrela a me peYa

kapi su ove, žarom sikte

što ih vrijeme tmini tjera \ natopljene snom i bezdnom bitke,

PRIVIĐENJE

ESTO MI pokrije zloslut prisjen te vedre čase i natrag zove. Još sa ograšja rošljio lisje pada i zavijava dame Ove.

Nek su se prameni crni skrili, nek se zabijelje temelj kuće, nek smo posegli perom čilim san-užas pali zjenme ljuće,

Ko pjeva porastu isamjam, rovom a mir melema još me stavi, kad sve poteze oruđe mobo sipoćom obavija kao pavit?

Ne mimujem ja, pjesma me ćuti, % kad bi bila sudmja teža,

mo bregovit oblak to se muti,

a rama ala vječno suvježa.

„aezbezomljeme ja gledah, ljude, kada iz neba wuvožđe vrti, f#ascvat lobanja, kose lude oblipene blijeđu, rujem, smrti.

Opet su usta koja slute

ž srefnam lica — bomoć crmu, oči zgramule u svoje Kute,

ko da će vatrom negdje srmut.

KNJIŽEVNE NOVINNB

esej esej esei esej esej esej esej

KAO VUKOVI ISTORIJS

VUK KARADŽIĆ je 1814, g. počeo da skuplja

i objavljuje ne samo narodne pesme nego i istorijsku i efnografsku građu. Kad je Dpristupio tom poslu, imao je već 27 godina. Njegovo školsko znanje bilo je tađa malo, ali je bilo veliko njegovo poznavanje marodnog života, a osobito narodme „poezije, koju je slušao od ranog detinjstva u Tršiću i od marodnih pevača lu vreme prvog srpskog ustanka, u kojem je i sam uzeo aktivnog učešća. .

U toku Svojih mnogobrojnih putovanja Vi) je ma pojedina mesta i krajeve gledao preliežno kroz prizmu onoga što je o njima znao iz narodmih pesama i voleo je da sluša upravo ona pređanja koja su bila u vezi s događajima iz tih pesama. Gde god bi čuo neku legeadu, uporno se raspitivao da li o istom predmetu ima i narodnih pesama, i bio je srećan kad bi mu uspelo da do njih dođe. Uveren u io da su narodne pesme nastale u vreme na koje se odnose i da su se, s nužnim izmenama, prenosile. s generacije ma generaciju, nastojao je da prikupi i objavi sve takve pesme, ukoliko su one ima:e umetnik ku viednost, da bi tako upotpunip» poežsku '16tC= riju srpskog naroda, u čemu je izvanredno usr eo.

Najavljujući 1841. g. svoja drugu zbirku narodnih pesama Vuk je istakao da će qu njoj biti „pjesme jumačke od najstarijih vremena do propasti carstva i gospodstva smpskogać carevima Duklijanu, Konstantina i Stefanu Dušanu, knezu Lazaru, Kraljeviću Marku i o drugim „različnijem starješimnama maroda našega do turske vlade u našijem zemljama“, On se, uglav= nom, nije varao što je verovao u starinu tih pesama, jer ih je zabeležio od pevača za koje su predstavljale fradicionalno nasleđe, Najnovija naučna ispitivanja pokazala su da takve istorijske pesme majčeće imaju vezu s nekim konkretmim mpolitiškim momentom u prošlosti natoda. Na amalizi mnogih ruskih istorijskih pesama B. N. Putilov je utvrđio đa takve pesme po sadržini i formi mogu pripadafi dalekoj prošlosti i da su se sačuvale zbog toga što su za narođ imale osobit značaj i smisao u njegovoj borbi za nezavisnost, Ali, što se tiče kritičkog odnosa prema istorijskoj vernosti sadržine narodnih bešama Vuk. je bio na visini današnjih naučnih shvatanja, jer je znao da se istorijska i poetska stvarnost uvek ne poklapaju. Bio je iznad takozvane istorijske škole F. V. Milera i drugih naučnika njegova doba, koji su smatrali da su istorijske narodne pesme 5 početka događaje Wprikazivale tačno onako kako su se odigrali, a đa su kasnije prerađivane, pri čemu su čuvane istorijske činjenice, a umetnička celina je menjana. Vuk je, naprofiv, u svim narodnim pesmama, pa čak i onima koje su se odnosile na savrememe događaje, tražio i nalazio više narodni stav prema tim događajima nego istorijsku tačnost, Kad ga je knez Miloš oštro ukorio što je 1823. g. u III knjizi „Narodnih srpskih pjesama“, objavio odlomak pesme „Boj na Čačku“, gde je, po kneževu mišljenju, bilo „neistino opevanje“ ovog događaja, s pravom je odgovorio „da pjesma nije istorija“, i da u istoriji treba tražiti istinu, a u pesmi kako je što izmišljeno i izraženo.

Iz činjenice što se o istim predmetima različito peva Vuk je izveo tačan zaključak: da pe= sme ne ostaju onakve kako su se u početku pevale, već da „jedan počne i sastavi što kako on zna, pa poslije idući od usta do usta raste i kiti se, a kašto se i umanjuje i kvari; jer kakogođ što jedan čovek ljepše i jasnije govori od drugoga, tako i pjesme pjeva i kazuje“. Najzad, on je znao đa i sami pevači ne veruju uvek u ono što pevaju, osobito kad je ra o fantastičnim, događajima. Povodom poslednjeg stiha pesme „Zmija mlađoženja“ — „Nas lagali, mi polagujemo“ — primetio je: „S tijem pjevač pokazuje da ni on sam ne drži sve za samu istimu što se pjeva“,

Kad se latio pisanja biografije kneza Miloša i opisivanja događaja iz prvog i drugog ustanka, čiji je bio savremenik, Vuk je bio svestan potrebe vernog opisivanja tih „prevažmih događaja“, kako potomcima, kao njemu i njegovim suvremenicima, istorijski izvori ne bi bili jedino „pripovedanje“, A. on je smafrao da svaki pametan čovek može lako da vidi koliko je takav izvor nepouzdan, „jer se događaji pripovedanjem iskvare i u onome istom naraštaju u kome su se događali, a kamo li za nekoliko stotima godina“. Posebno je naglasio da, pišući O ovim događajima, nije „zbacio s uma istine, koja je u istoriji najglavnija stvar, ni potomstva, za koje se istorija piše“, Pri svemu tome, budući da je i ovde bio više književnik ne go naučnik, navodio je često stihove iz narodnih pesama, Tako, na primer, piše da je Alipaša knezu Milošu, između ostaloga, poručio:

Diž' se, bome, na jelove grame! Kosi, bone, kako si počeo!

Tako je kao moto svojoj knjizi o Imezu Milošu stavio Karamzinovu misao „McropMim He moMaHb, M Mipb He Cab, Te BCC MOJDJKHO GbiTb mpibnTHO: oMHa MaoGOpanaeTEb JbiiCrBITeJTbHbihi Mipb”, Vuk je čak i na te sebi bliske događaje gledao očima narodnog pevača i bio je više njihov umetnički slikar nego hladni hroničar. Podaci-

· ma iz narodnih pesama koristio se čak i pri

slikanju ličnosti koje je izbliza poznavao, Tome se ne treba čuđiti. U srpskom narodu, a osobito u kraju gde se Vuk rodio i odrastao, pretežni deo duhovnog života sastojao se u oživljavanju poetskih legendi o podvizima nekadašnjih junaka i u veličanju savremenih heroja. Zbog toga je Vuk, pišući Hajđuk-Veljku, Čiji je život đobro poznavao, mešao istinu 5 1egenđom. Snagu narodne epske trađicije u savremenom životu istakao je Vuk pišući o vojvođi Milošu

a

Stojićeviću, čije je ime, po njegovim rečima, bilo pozato iz narodnih pesama i izvan srpskoga naroda. Napomenuo je ca je njegovu junaštvu mnogo pomagalo „što je sve pomišljao na „Miloša Obilića“, koji je, kao što se peva i pripoveda, također bio iz Pocevine; a kažu da ga je i Crni Đorđije toga opomenuo kad ga je zavojvodio“, Vuk je na narodnu pesmu gledao kao na sredstvo kojim je narod u stanju da oda najvišu istorijsku pravdu zaslužnim a nepravedno zapostavljenim ličnostima. Uz pesmu. o Ivanu Kneževiću, knezu Semberije, koji je, i pored svojih dobrih dela, dočekao da živi bedno, izvam svog zavičaja, napomenuo je da će srpski narod pevati Kneževićevo ime dokle god bude 8govorio svojim jezikom. Zbog svega toga Vukovi istorijski rađovi o prvom i drugom „srpskom ustanku nose u sebi, kako je tačno rečemo, „ceo jedam homerovski svet, stavljen dvadesetih godima prošloga veka pred oči Evrope u svoj svojoj lepoti i istinitosti“ (Miodrag Popović, „Vuk Stef, Karadžić“).

O događajima iz naše dalje prošlosti Vuk je pisao u slikama, poetski, gleđajući na njih više kroz Prizmu napmodnih pesama nego preko dokumenata, kojih nije imao ni u dovoljnom broju ni uvek, pouzdanih, a nije imao ni mogućnosti đa se oda sistemafskom proučavanju prošlosfi, Uostalom, om je, pored istomijskih napomena uz pojedine starije pesme, napisao samo jeđan veći rad iz naše dalje prošlosti — knjigu „Crmma Gora i Crnogorci“, koju je štampao 1837. g. na nemačkom jeziku, a čije srpsko izdanje nije objavio, zbog toga što se tadašnjem crnogorskom vladici Petru II Petroviću Njegošu nije dopala njegova istinoljubivost. Ljubomir Stojanović, prevodilac ove knjige na srpski, pisao je da je ono što je u njoj rečeno od prvoklasne vrednosti, „osim odeljka o istoriji, koji je Disan bo na im pesmama i po crnogorskim pređanjima“. Međutim, tačno je da je Vuk taj ođeljak pisao pretežno na omovu narodnog pređanja i pesama, ali mu se čini nepravda kad se njegovo delo, makar fo bilo i delimižno, potcenjuje. U uvođu knjige Vuk je čitaocima obećao đa će ih upoznati ne samo s istorijom Crnogoraca nego i s njihovim karaktenmom i običajima i to „po vlastitom promatranju“ i na OSnOVU „Nnesumnjivo pouzdanijeh originalnijeh izvora“, „prosto, jasno i istinito, bez svakog romantičnog kićenja“, i on je to obećanje u velikoj meri ispunio. On se sa crnogorskom prošlošću mogao upoznati preko dotad pmnapisanih istorija Crne Gore mitropolita Vasilija Petrovića (1754) i Petra TI Petrovića Njegoša (1835), kao i preko istorijskih dokumenata koje je viđeo i proučio za vreme svog dvomesečnog boravka na Cetinju s jeseni 1834. godine, kad je proučavao crnogomvski život i običaje i na osnovu meposrednog posmafranja.

f

Živyomir MLADENOVIĆ

KI I ETNOGRAFSKI IZVORI

Vuk je, istina, u svoje izlaganje crnogorsike prošlosti obilno uplitao i podatke iz narodnih pesama, ali je pri. tome uvek postavljao jasnu granicu između utvrđene istorijske istine i predanja. Iako se, usled nesrazmere između građe koja mu je bila na raspolagamju iz istorijskih izvora i marodnih pesama, dobija utisak da je istorijske Išinjenice navodio samo zato da bi stvorio osnovu na kojoj će izlagati poetuku. istoriju Cme Gore uz pomoć marodnih pesama svih do kojih je mogao doći, i do kojih mu je, reklo bi se, bilo više stalo nego do istorijskih činjenica — Vuk nije nikad zaboravljao da uz ono što je uzimao iz nanodne fradicije napome=– ne „pripovijeda se“, „kažu“ i slično, izražavajući često otvorenu sumnju u istinitost takvih podataka. Tako je, na primer, izlažući legendi

da su Turci Ivana Crnojevića ostavili na miru ·

zato što su Crnogorci odlučili da onoga koji se ne bi hrabro borio obuku u ženske haljime i dađu mu preslicu, oprezno je dođao: da su Turci Crnu Goru ostavili na miru možđa i zato što su imali posla „đe na drugome kraju“.

lako je lično uživao u prepričavanju Dpoetskih legenđi, pružajući tako i čitaocima zanmimljivo štivo, Vuk je iz njih izdvajao malo kčinje= nica na koje se pouzdano mogla osloniti istorija. Pošto je detaljno prepričao pesme vezane za ime Ivana Crnojevića i njegovih sinova, on je. primetio: „Bilo u ovakijem silmicama kako mu drago, ele se iz svega viđi da se jedan sin Ivanov 8 podosta Crnogoraca poturčio, i još je istinitije da su oni isturčeni Crnogorci došli u Crnu Goru i svaki na svojoj kući i baštini ostali da žive u turskoj vjeri“, Povodom pesme „Ženidba Đorđa Čarnojevića“, na čije je delimižno poklapanje s istorijskom istinom. ukazao, napomenuo je: „Kad uzmemo da mi u kakvoj bjesmi čiste istorije ne treba tražiti i koliko ie ova pjesma vremena i ođakle dokle išla od usta do usta dok je meni u ruke došla, opet se može reći da u njoj ima dosta što se slaže s drugijem (tbobože istinitijem) „pripovijedanjem e Đorđu Čarnojeviću“.

Vuk se u istorijskim radđovima obilmo ko~> vristio marodmom poezijom zbog ftoga što, i Dpo= red svog izrazito racionalnog duha, nije bio samo suvi hroničar nego i umetnički, epski slikar ljudi i događaja. Vešto prepričani i citirami stihovi narodmih pesama pomagali su mu da istorijske likove 'prikaže Žživljima a mprohujalo vreme mprisnijim.

Vuk se i pri opisivanju materijalne i duhovne kulture srpskog naroda. obilno koristio narodnim pesmama, nekad zato da bi dokazao da se neki običaj sačuvao iz daleke prošlosti a često i zato da bi pokazao da ga je nestalo. On se poziva na narodme pesme ili ih navodi kad piše o pojmovima krčma, vojvoda, kapetan i kletva, Pošto je podrobno opisao rišnjansku mušku nošnju, napomenuo je: „Janković je Stojan, kad ga je našao Lički Mustaj-beg gdje spava pod jelom, osim kape odjeven upravo kao današnji Rišnjanin, a i drugi junaci naši u na Pcdnijem bjesmama ponajviše se u ovakovome odijelu pjevaju“.

Kao primer mirenja ti vezi s krvnom osvetom, kakvo se vršilo u Crnoj Gori, Vuk je naveo narodnu pesmu „Dioba Selimovića“, u kojoj se peva kako su se Crnogorci muslimani posvađali oko očevine, pa zvali hrišćane da ih mire, Pri fome Vuk se ogradio napomemom: „Istina da je ovo pjesma, ali upravo pokazuje narodni običaj, koji se i danas drži“. Saopštavajući podatak da rođaci ponekad, radi mirenja u krvnoj osve> ti, traže darove koje protivna stroma ne može dali, naveo je dve pesme u kojima Ban Zadranin traži od Vuka Anđelića „tri konja turskijeh junaka“. Opis crnogorskog četovanja protiv su« sednih Turaka dao je prema crnogorskim narodnim pesmama i zato je na kraju dođao: „Ponajviše srpsko-crnogorskijeh narodnijeh pjesama pjevaju o ovakom četovanju“.

S druge strane, Vuk je, na osmovu sadržine pojedinih pesama, konstatovao da su se neki običaji izgubili, Pišući o tome da se Turkinje slobodnije krecu među Crnogorcima nego Cvnogorke među Turcima, jer se Crnogorci ne žeme Turkinjama čak ni kađ su pokrštene, dok se Turci rado žene Crnogorkama, dodao je da „iako u srpskijem narodnijem „pjesmama ima dosta primjera da je i za srpske junske bila zasluga i čast da Turkinju pokrste i za s» vjenčaju, sad pak o tome vlada sasvijem drugo mišljenje kod sviju Srba hrišćama“, :.

Lirske narodne pesme Vuku su služile i kao bogat ilustrativni materijal pri opisivanju na> rodnih običaja. Međutm, om je tačno zapazio da ima pesama koje nisu spevame za običaje uz koje se najčešće pevaju. „nego su samo za to uzete što se čini da prilikuju za one događaje“. Vuk je narodne pesme koristio pri opisivanju badnjaka i koleda, a osobito kađ je pisao o svadbenim običajima, gde je napomemuo đa bi se o tim običajima „čitava knjiga mogla msmpisati (osobito ako bi se navele i sve pjesme koje se u ovijem prilikama pjevaju i na ove običaje odnose, i što bi tek dalo potpunu predstavu o njima)“. On je narođne pesme koristio kao izvor i pri ocpisivanju pogrebnih običaja kod Srba, Tako je uz konstataciju da se u Crnoj Gori smatra za sramolu da žena nariče za mužem. a za još veću kad verenica nariče za ve renikom, napomenuo da „u narodnijem pjesmas=ma ima i đa žema nariče za mužem i vjeremica za vjerenikom, pa čak i djevojka za svojim draganomć. e

Kađ se ispituje i ocenjuje u kojoj se meri Vuk koristio narodnim pesmama kao izvorima u svojim istorijskim i efnografskim rađovima, valia imati na umu da je on i tim radovima odigrao u razvitku move srpske književnosti onu

ulogu koju su kođ drugih naroda imali veliki

pesnici koji su stvarali u narodnom duhu.

5

a U