Књижевне новине

PASKVILA je bilo ime jednog rimskog stuba o isu pričvršćivane podrugljive pesme, To je bip|početak i rođenje podrugljive literature. Paskvila, nazvana još sraman, pogrdan ili klevetnič 'ki*spis, značila je satiru 'upućenu na račun jedne bijpoder ličnosti, za razliku od opšteg' pojma podrugljivog, bičevajućeg, zajedljivog stila ili govora, rešetajuće pošalice i kaznene pesme, ka·ko·već glase sinonimi satire, koja je ciljala na običaj, narod i epohu. Ime dolazi od satura, kako se zvao tanjir napunjen raznim plodovima (od satura lanx=puna činija). Reč je u prenese= nom smislu označavala. pisanje „mešovitog“ sadržaja i uopšte pojam za svašta, a kasnije je značila neku vrstu italijanske lokalne lakrdije, koju je Lucilije lišio njene dramske forme i kao podsmešljivu pesmu u užem smislu uveo u literaturu. Paskvila se najpre pojavljuje kod Grka (Arhilohovi jambi), a u proširenoj upotrebi poznaju je tek Rimljani. |

Lucilije Gaj (II vek pre n. e.) važi kao osnivač satire: kroz njegovih trideset knjiga, koje su

nemilosrdno ismevale vladajuće izopačenosti, taj '

način pisanja je dobio onaj oblik u kome su ga zatim usavršavali Horacije, Tercije i Juvenal. „Otac rimske poezije“ Enije Kvint dao joj je lik po umetničkim pravilima, koji se povrh toga još odlikovao lepotom i ukusom, Kod Nemaca su majstori pevači (Meistersinger) prvi negovali lakozvanu „poeziju budala“ (Narrenpoesie), koja je bičevala ludosti raznih društvenih klasa; Velika satirična dela bila su Brantov„Brod budala“ (Brant: Narrenschiff. — 1494), Murnerovo „Prizivanje budala“ i „Bratstvo nevaljalaca“ (Mur-– ner: Nazrenbeschwerung, Schelmenzunft. — 1519) i „Epistolae obscurorum“. Satirične stihove su pisali Ulrih fon Huten (Ulrich-von Hutten) i Pišarl: „Baba svake pratike“ (Fichart: Aller Praktik Gross mutter). Posle Opica (Opiz)njima su se pridružili TLiskov: „Nemačkih skribenata izvrsnost i neophodnost posvedočena temeljno“ (LiscoW: Die Vorireflichkeit und Notwendigkeit der deutschen Scribenten grindlich erwiesen), Rabener, Rahel (Rachel), Grifius „Gryphius), Mošeroš (Moscherosch), Kanic (Kanitz) i Hagedornsova podraža-– vanja Horacija. Znameniti predstavnici ove vrste igre bili su Lihtenberg (Lichtenberg), Stolberg, Viland (Wieland) i Flak; majstor humoristićne satire je Žan Paul (Jean Paul), a lizske Hajnvih Hajne sa „Zimskim pričama“ (Heinrich Heine: Wintermširchen). Posle satričnih komedija. Tika (Tieck), Platena, Grabea (Grabbe) nemačka literatura izobličavanja poprima proširenje: preko Hofmana Ton Faletslebena (Hoffmann von Fallersleben) i Bauernfelda pa do Karla. Krausa u novije vreme. Italijanska literatura pokazuje dela Savatora Rosa, Gocija (Gozži) i Alfijerija; španska Servantesa i Kveveda (Quevedo); francuska Rablea, Voltera, Šenijea i Berahžea (Rabelais, Voltaire. Chčnier, Berangen); engleska ima velike satiričare Poupa, Svilta i Uolkota (Pope, Swift, Wolcott). Satira je u Engleskoj brojna kao i u Nemačkoj, ali je višeg ranga. Engleska, francuska i nemačka karikatura najzad osvajaju likovnu satiru pretežno političkog karaktera, koje su svoja bojna polja našle u svetu poznatim ča– sopisimaysPanč“.(pianeb), 48aay ari“, (Chayivari) i " ~ „Rladeradač“ (Kladderadaisch).... · OLOVO · Satira je mogućna i podjedhako se: pojavljuje u epu, drami, romanu, lirici, pismu i basni. Ona

uvek ima didaktični što znači poučni i informa– tivni, karakter kojim svoj predmet na šaljiv način izlaže podsmehu (horacijevska satira) ili na ozbiljan način kaznenom preziru (juvenalska saira). Ta karakterna crta, koja se ponekad pojaava do smrtnog, napada, počiva poglavito na movalnoj sadržini satire i na njenoj moralno>političkoj nameri svrsi: ne samo apelovati na razum i osećanje, nego podstreknuti i pokrenuti ljudsku savest. Satira se — po školskom primeru — služi slikanjem običaja da bi kroz pregnantne poteze otkrila u kakvom:· protuslovlju su običaj i pogledi nekog vremena s idealima istinitog, lepog i dobrog. To protuslovlic mastaje podjednako na ozbiljan kažnjavajući način kao i na vedro ironizirajući način. Ono se ne iscrpljuje jedino u ličnim invektivama, a ipak nije samo neobavezno. Geteova pisma o čitanju i Šilerova „Znamenikna žena“ klasični su primeri satire nošene humorom i lakom ironijom, koja pojave i pitanja vremena nabacuje u formi neusiljene zabave, Prema predmetu koji obrađuje satira donosi slabosti, ludosti, lažni izgled i lažno dostojanstvo i porok s ciljem da njihovim iznošenjem loše preobrafi u pravo, dakle da popravi. Ali tu se nauka spasa objavljuje samo kroz negativnu kritiku. Time se nlavno obeležje satire pokazuje kao čisto etičko. Nesmetane u svom delovanju, ironija i duhovitost, a i njihov ton, često umeju da budu oštre, pa čak i pakosne, ali u održanom nivou nikad nisu sirove i odbojne. Ako se posao satire sastoji iz izvršavanja pravde, koja u praktičnom: pravosuđu života ne može da bude bez odmazde, onda se u osnovi svake satire nalazi neka naročita vrsta odmazde. Ali, koliko god da je pojam osvete sporan u filosofsko-jurističkom smislu, ona se, potičući iz pravog etičko-strastvenog impulsa, kroz satirični iezik oslobađa svoga dvoumljenja i tako reći oplemenjuje. Otmenost i agtesija, naime, skroz su spojive, mada ova druga odiskona ima varvarski karakter, Ako osveta za učinjenu nepravdu lako može da izazove novu nepravdu, ta opasnost je kod kažnjavajuće reči sputana. Formalni moment ove osvete sprečava nekontrolisani pad u haotično i isključuje ga, Nepravda — po zaista stvarnoj definiciji: skreta nje s puta reda, dakle pobeda nereda i samovolje nad principom slobođe — u satiri biva na višem nivou savladana i suzbijana snagom osvoešćivanja, koja dolazi do izražaja u procesu saliričnog formulisanja. Prava razrada jedne tačne

KNJIŽEVNE NOVINE

fomulacije konačno i punovažno uklanja narušavajuću zabludu i počinjeni promašaj. (Otuda i pokušaj nove umetnosti da pronađe estetski izlaz iz moralne krize). Iz te unutrašnje pretpostavke satire proizlazi dalje finije razlikovanje moralno

legitimisane satire od. čisto spisateljski briljanine. Ni najveći mislioci od Aristotela . naovanio

nisu ni do današnjeg dana uspeli na zadovoljavajući način da definišu pojam komičnog. Satira, naprotiv, ima neka učvršćena odredbena obeležja, ali nemerljivo biće živog ipak deli s komičnim, što se kod oboje pojavljuje kao dejstvo na slušaoca. Ta Životna bliskost satire ne unosi u postupak delovanja samo ličnost slušaočevu, ncBo i njegovu okolinu, životno raspoloženje, situaciju i poziciju unutar društva, čime ih, dakle, istovremeno čini funkcijama socijalne i kolektivne svesti. Ona je ljudska korektura društvenih pravila igara. Jer satire nema izvan čovekove sfere.'Neki pejzaž, bio on ma koliko neobičan.i nejedinstven, ne može se posmatrati satirički. Njegova slika se može prikazati nadrealistički, i komično, ali ne satirički. Satirički se pre može prikazati životinja ako se u njoj pronađe čovočji izraz. Pilozofija je, obratno, češće čoveka Označila kao životinju, kao metafizičku ili onu što ume da se smeje itd. Sličnost predmeta s čovekom je u svakom slučaju osnovna pretpostavka svake satire. Ljudska veza ostaje održana čak i tamo gde se, apstrahujući ličnost, koncentriše i ograničava na ljudsko delovanje i stanje. Ovo

· različito držanje, kao i uređaje koje su stvotili

ljudi, čovek u satiri posmatra ponovo udaljenom bezosećajnom hladnoćom, bez uzbuđenja, saučešća i ljubavi, jer pri osećajnom učestvovanju i simpatiji ljudske stvari nam izgledaju teške i OZbiljne, a za nezainteresovanog slušaoca one sc vazrešavaju u vedrini i frezvenosti, koje su sali! nužne kao sredstva, Tragedija tu postaje. komedija. Između ta dva pola njiše se satira, obuhvatajući i' tu celokupnu ljudsku sferu. Ako. je izvestan stepen neoselljivosti čini događajem Više intelektualnim nego li punim osećanja, iaj intelekt će pri tome ipak neprestano komunicirati sa stranim infelektima, što znači da izolovanom slušaoeu, samom primaocu, satira ostaje bez bitnosli. je je njoj potreban jači eho. da bi kod nicega „prošla“. .Da bi delovalo, satirično posmntranie pretpostavlja kod 'primaoca osećanje pripadništva zajednici, zaoštreno izraženo, neko jataštvo

s istomišljenikom. Satira zahteva” množinu ljudi, stvarnih ili samo pretpostavljenih, jer. pažnja okrenuta prema određenim „crtama. jedne pojave traži opštu i svagđašnju važnost. To je njeno spoljno, površno delovanje, koje. svakako. još ne čini unutrašnji uticaj satire i njen direktni frontalni napad. . i

Satirični karakter jedne stvari ispoljava se lek u njenoj normalnoj nereflektiranoj pojavnoj slici čim promenjene okolnosti, koje šalira primeti ili se njime oduševi, dovedu u pilanje fenomen kao takav u određenom aspektu ili u celini. U fom upoređenju s normalnim stanjem objekt satire se pojavljuje·kao besmislen, kao neka mašina u praznom hodu, koja ne može da ostvari svoj zadatak. Jedan gest ili postupak u takvim izmenjenim uslovima ofkriva biće svoga' začetnika, razgolićuje, čoveka kao takvog. A kroz idenlifikovanje .posmatrača 'takvoga držanja nastaje samo po sebi pozivanje na sopstveno, Ja. Postupak liči na buđenje iza sna, a'san toga Ja, ili san koji neko društvo sniva, time koriguje neumoljiva logika 'stvarnosti, U slučaju da su greške i nedostaci još toliko čvrsto prionuli uz čoveka kao svog nosača, u satiričnom svetlu oni izgledaju formalno samostalni i razrešavaju se od ličnosti, da bi njenim već spomenutim odvajanjem sugerirali nesklad čoveka sa samim sobom. U satiri se tako ljudsko delovanje konfrontira sa samim sobom, što neizbežno dovodi do samoopluživanja, koje čini srži satire i podstiče na kazneni postupak. Zato se i satira jednostavno ·i skraćeno označava kao „kaznena pesma“ (Stralgedicht). : – „e

Poneka paralela s komedijom može se ulvV!diti. Kao i u njoj, lice koje deluje pojavljuje se kao marioneta neke nepoznate. teško shvatljive moći, a satira kao i komedija, kroz umetničko izolovanje i odvajanje, neposredno upoznaje s porocima i greškama. Mehanizam mariomete i nieni pokreti postaju u obema, kako u komediji tako i u satiri, vidljivi, a posmatrač formalng dobija u ruke žice na kojima vise marionete. Zbog svoga predmeta i zauzimanja slava i satira, kao i komedija, nalazi se između života i umoetnosti. Kod Molijera smeh bičuje abičaje. Sigmund Frojd kaže da se naslavak komičnog olktivanja nalazi u tome što se kroz duhoyvilost „odsmeje“ ušteđeni utrošak lažnog smučešća, lažno. strahopoštovanje .i pijetet, a Spenser govori o odvođenju tehničko# uzbuđenja. U izvedenom

prevedeni esej

· razotkrivanju, omalovažavanju i razgolićenju ulepšavanja, a i u prostom nagoveštaju satire, oslobađaju se psihičke energije sakupljene u protivrečnosti, čime satira, komedija i dosetljivost

i obavljaju individualnu i društvenu funkciju. Sa-

tira razrešava preterivanje i prenapetošt situacije. Teofil Gotje (Thćophile Gautier) je groteskno-komično nazvao logikom apsurdnoga. ADp-

" surdnosti stvarnosti, u odnosu na čoveka stav~

ljenog u nju, protivstavlja se satirična reakcija, Humorom koji ukroćuje osećajno uzbuđenje vrši se}osveta nad besmislenošću stvarnosti i izobličava se besmislenost.

Tu je u umetnost uneseno ružno, manjkavo i neharmonično. Tragična osnovna crta svake nenormalnosti pretvara se u satiričnu, pošto nenormalnost tako reći izvođe,i podražavaju normalni delovi.. Kroz ovo „predstavljanje najmanieg“ (Hrojd),otkrivaju se mane kao loše stanje ili loš odnos \normalnoga. I dejstvo će biti tim komičnije · čim je 'prirodniji uzrok. Mogućnost kao korektni. sastavni deo stvarnostit razlikuje se ovde od nekorektne utopije zablude i iluzije. Predstavljanje povremeno. prelazi stanje stvari, ali to preterivanje — bitna crta satire — primorava na.opravdanje protiv optužbe i time još češće iziskuje savesi. Ali satira nema bezuslovnu potrebu za preterivanjem, tihi akcent je isto takoju.stanju da otkrije samovolju i tvrdoglavost. To otkrivanje dubljeg unutrašnjeg uzroka odsustva duha i rasejanosti — kao kad bi na dušu polagala pravo njena neduhovita, mehanička funkcija — drugi je etički moment satine.

Karikatura, ta očigledna slikovita sali'a, sastoji se iz isticanja neposlušne materije koja se nalazi pod površnom harmonijom jedne konvencije: u kojoj je potisnuto ono živo što karakteriše čoveka koji se trajno menja. Ono što ic đavolsko u karikaturi to leži u demonu koji dušu drži okovanu. (Karikatura se ne odriče sličnosti s portretom; a ta sličnost, na kojoj se ne insistira, prećutkuje skriveno stanje stvari. Čak i jedan ekspresionistički portret, koji i sam odstupa od sličnosti, pored sve grozote svoje stvarnosii OStavlja” utisak satiričnog. Ali preterivanje nije cilj:satire, ono je samo njeno sredstvo. Izobličavanje prosto otkriva. To satirično isterivanje ima svoju sopstvenu filosofiju: ono njuška za ležnjom duše da oblikuje materiju i u svakoj instituciji za varkom takve težnje. Tehnika skrivenog dela postupka satire je analiza refleksije. (Otuda i psihoanaliza nije oslobođena komičnih elemenata). Podražavanje otuđenog postupka raskrinkava automaftizam, koji se usnezdio u ličnosti. Već Paskal pita: „Zašto dva slična lica, koja svako za sebe ničeg smešnog nemaju, kad se postave jedno krai drugog postaju smešna baš zbog svoje sličnosti?“ Jer svako ponavljanje protivreči životu koji se nikad ne ponavlia, jer ponavljanje i jednoobraznost čine vidljivim mehanizam Koji upravlja iza Živoga. Istovetno držanje više lica na pozornici, koja hodaju po iaklu, igraju i gestikulišu. raskrinkava u svome komičnom dejstvu marionelu u koju se čovek pretvorio zbog navike i lenjosti. Satira budi protesi. što Je jedno od njenih bitnih obeležja. Iza svoje spoljne verovalinosti šala iznosi na videlo “unutrašnju neistinu. ~ BNNI .

Navika je za ljudsko držanje ono što je logika za razum, Odevanje i konvencija su u tom smislu logika jednog društva. Maskarada skriva neživo; iromo i sasvim završeno u društvu žŽivom po-sebi. Mode su; doduše; bitno uperene protih konfekcije, ali joj ipak predležu, Isto tako, i ceremonije disharmoniraju s bićem života, a za socijalno telo su ono što je odelo za telesno. Ali njena zbilja Se zasniva na nužnom spoju s običajima; čim se ceremonija razreši te veze nestaje i zbilje. Satira je, dakle, apstrakcija konkretnog predmeta. Otkrivanje razgolićuje istovremeno i besmislenost" jednog običaja. Nastaje neka vrsta bukvalne konkretne apstrakcije. Lišava li se, naime, jedan ozbiljan predmet svoje svečanosti i ceremonije; on otkriva svoju nepokretnu beživofnu formulu. Činovnik koji radi kao mašina postaje potpuni automat. Veštačka mehanizacija ljudskog tela potiskuje prirodnost, losika ove mehanižacije liči na onu užu logiku sna. Fizička priroda 'gospodari postupkom; pri čemu je reč o duhovnom postupku. Pri proziranju. postupka satirični 'karakter izaziva visoke tonove; kao što to biva i u muzici kad se jedan ton oglasi. Najsirovija satira ima još težu pri-

· rodu. Ali po Klajstovoj priči o „Teatru marione-= ta“ skoro beživotna mehanizacija tela vodi nevinosti duše, novoj nepristrasnosti i „beskrajnom znanju“. Satira je u neposrednom susedstvu s praksom, "a razapetost između satire i tragike upućuje na pitanje: šta je uopšte predmet umetnosti? Život postavlja zadatak da se stvari otpočnu u onoj vezi u kojoj se odnose prema našim individualnim i socijalnim potrebama, kojima mi na njihova opažanja postupcima reagujemo. Ali između stvari i njihovog opažanja utiskuju se prepreke, želje, strahovi, predrasude i iluzije, i zato umetnost služi poslu opažanja na odgovorniji način nego li dnevni život. Umetnik

·.Je SVojim naoštrenim čulima kadar istinu heskriveno da prepozna i da je učini očevidnom.

Za to posredovanje brine se satira u ckstremnoj meri. Ako umetnost ostaje samo opažaj stvarnosti, onda njen opažaj ipak nije manje od „ostalih u duboko zadirućoj vezi sa životom. Na toj vezi leži u saltiri naročito težište, pri čemu njen opažaj kroz stanovište i ubeđenje razabire naročitu tendenciju. Njeno „predstavljanje kroz najmanje“ opet postavlja ravnotežu između živola i stvari, a time i slobodu nepristrasnog ljudskog delovanja. Satira je, pre svega drugog, mozalrio izvršenje, | 3

Tačno posmatrano, faj zahvat satire u život je odmazda. Njeno raskrinkavanje i izobličavanje je moralno nužna i opravdana odmazda. Ali odmazda za počinjene pogreške i izvršene omaške priređuje zemaljskoj pravdi nevolje, zato što vodi ka novoj odmazdi i igri za revanšom i proftivrevanšom, Satira, nasuprot. koja je isto tako obavezna pravdi, jest odmazda, koja ostaje „sačuvana od takvih propratnih pojava. Mazna sloduje tako reći bez izazova da se ponovi zabluda i promašaj, jer je izvišenje u olkrivanju nepopravljivo i neoborivo. U satiri nn zemaljski pravđu pada tako reći .nebeski zročak, jor govom svojim svetlom unosi u izPeku pravde neku-vrstu pomirljive naklonosti. A.:starn poslovica: „Ko neće da čuje mora da oseti“ — dobija nov, izmenjen i dublji smisao.

..

Preveo Aleksandar Popović

9