Књижевне новине

| |

inosfrane teme!

\jdrsijsl

SREDINOM XK VEKA, posle dužeg perioda zanosa klasičnom literaturom, javljaju se prvi bojažljivi napori da se pojednostavi i modernizuje prozni Izraz u persijskoj „književnosti. Dekhoda je, početkom ovoga veka, umeo u Književni jezik elemente govornog jezika. Otkrio je i nove izvore koji mogu da donesu nove teme klasičnoj poeziji. Pa ipak, trebalo je čekati da prođe još 20 godina pa da trojica eminentnih iranskih književnika označe svojim delom početak savremene persijske književnosti Po-

: java Bahara 1918. g. označava obnovu klasič-

ne poezije, Djamalzadeh svojom pojavom, godinu dana kasnije, označava početak moderne proze, a ono što Djamalzadđeh znači za prozu, za modernu poeziju znači Nima Jušidi, koji se javio 1920. god.ne.

Oslanjajući se na temelje koje je postavio Dekhoda, Bahar je postao inspirator „obnavljanja klasične poezije“. On napušta utvrđene i za bersijsku književnost do tada obavezne teme mistične ljubavi, proticanje „vremena itd, i opredeljuje se za realističke teme iz neposrednog persijskog života. On 1918. godine pokreće književni časopis „Danph-kađeh“ oko koga se okuplja mekoliko ftalemtovanih „pisaca čiji šu pogledi na književnost slični njegovim.

Moderna proza

. Nemogućno je odvojiti 1 odvojeno posmatrati istorijski razvoj persijske pripovetke od razvoja romana. Prozom početkom ovog veka dominira Dekhođin uticaj, sve do pojave Djamalzađehovih pripoveđaka sakupljenih wu zbirci „Beše jednom“. Kako sadržajem, jezikom, strukturom svojih pripoveđaka, tako i svojim predgovorom, Djamalzađeh daje podstrek stvaranju mođerne persijske proze. Taj datum, 1919. godina, označava početak mođerne persijske proze i nastanak moderne persijske literature.

Među onima koji stopama Djamalzađehovim slede tu orijentaciju najznačajniji je Sađeh Heđajijat. Posle boravka u Francuskoj, on se vraća 1933. godine u Iran i sa frojicom drugih pisaca (Farzad, Minovi i Alavi) osniva grupu četvorice. Ta grupa ima za cilj afirmaciju umetničke lepote mođerne proze i oslobođenje od pseuđoklasične poetske trađicije.

Od godine 1941, iz raznih razloga, listovi se

| pismo uredništvu

Epitaf jecnormrm epitafu

SA PUNIM PIJETETOM premaz uspomeni ma Siobo” danm PFenezića 1 prema nameri boraca Druge proleterske brigađe da spomenikom Kkyvrajputašem obeleže mesto pogibije svoga slavnoga komesara, hoću da ukažem na mogućnost jedne pogreške koja se, buđe 11 učinjena, docnije ne bi mogla popraviti, Mislim na prihvaćeni, ali, srećom, još neuklesani hatpis za ovaj spomenik, koji mi je došao do ruku i 6 kojem moram đa govorim. Da li treba đa objašnjavam Kkoliko mam je svima stalo da o Slobođanu Peneziču bude izrečena prava reč? Znam da je ovakva. ihtervencija kođ nas neuobičsjena, ali ona nije neopravdana. Poznavaoci naše kulturne istorije setiće se đa je prilikom podizanja Spomenika neznanom junaku ma Avali vođena javna polemika o natpisu na njemu, posle koje je taj spomenik, kao 1 onaj Andrićev most ma Žepi, ostao bez natpisa. Došlo se do zaključka da je za spomenik bolje 1 ćutanje nego natpis koji ne odgovara. Svi mi znamo đa bi mnogi naši spomenici bili bolji da je o njima unapred bilo razgovora "u široj javnosti. Sada smo opet suočeni sa jedmims takvim frenutkom. Treba li đa objašnjavam ko je bio Slobođan Fenezić i šta je on značio za ovu zerlju? Predloženi epitaf glasi:

| „Putniče, ovđe pade Slobodan Pemezić Kreum, TU rodno Užite zaputi se mas sastanak fomunlsta,

Daleko je naumio, životom i delom, ali ga samvt zaustavi na pola buta.

Pađe, tW miru maoružanm idealima Ttevolucije. Pogibe novembra šestog, leta hiliađu đeveb mstokias Zeset četvrtog, Ga Rufomobilskoj nesreći.

?)

Zakrajputašio s6 u ovom „zelenom | dola, Wraš

druma Kome i om pravac pokaza = građove 1 sela da poveže, d

Putniče, kađ izgovoriš Slobođan, osetićeš ma imenu malo plavog neba, malo crne, ponosite i brkosme zemlje Srbije.“

Ovaj epitaf je preopširan i, naročito s obzirom ma opširnost, prazan, sa grubim stilskim greškama i, što Je najvažnije, ne daje, odnosno, đaje mejasno ili netačno, karakternu sliku ličnosti Slobodana . Peneizića. Jeđnom običnom analizom sve ovo se može dokazati. . 9opita? ima sedam rečenica, od kojih su četiri

·sve više interesuju za prozne priloge savremenih persijskih pisaca i to utiče, donekle, na dalji razvoj književnosti. Uspeh proze u listovima i časopisima obyabruje i izdavače i zapaža se Jakša i brža prodnsja knjiga. Ohrabreni zainteresovanošću publike za njihov rad, pisci sledbenici „grupe četvorice“ razvijaju širu aktivnost. Dve godine kasnije dolazi do pokretanja časopisa „Sokhan“, a na Prvom kongresu iranskih književnika 1946. dolazi do pume afirmacije principa „grupe četvorice“ a časopis „Sokhan“ postaje neka vrsta pravog intelektualnog / centra Teherana. Te gođine ispunjene su Do» slednjim razdobljem Mnjičževnog rađa Sadeh Hedajata. Interesovanje za njega naročito Yaste posle njegovog samoubistva 1951. gođine u Parizu. Preko francuskog prevoda romana „Slepa sova“ on postaje popularan i u inostranmstvu. Nekako u vreme kada se Hedđajat ub'o, javljaju se dvojica, danas najistaknutijih, pripovedača koje smatraju za najinte»esantniju književnu pojavu poslednje dve decenije. To su Sađek Čubak i Djalal A1 Ahmad.

Sađek Čubak je počeo u „Sokhanu“, a njegova prva zbirka pripoveđaka „Marionete“ bila je veliki književni događaj, sleđeća zbirka, „Majmun čiji je pokazivač umro“, donela mu je punu afirmaciju. Suprotno Hedajatu, koji je u svoje pripovetke uveo govor sitnog: teheranskog življa, Čubak, rođom sa iranskog juga, koristio se, ne preterujući mnogo u tome, ne-

kim dijalektalnim elementima govora 8VOg rođ- -

mog kraja. Svaki razgovor o modernoj persijskoj prozi bio bi nepotbun ako se ne bi pomenuo Djialal Al Ahmađ. Njegova zbirka pripovedaka · „Poseta“, a naročito dva njegova poslednja romana, Pokazala su širinu njegovog intereso~

vahja, otkrila raznovršnost tema i doživela ve-

liki uspeh. Godine 1961. pojavio se roman „Surruga Aue“ Mohamada Ali Afganija. Po nekim persijskim Kkritičarima tek sa tim romanom persijska književnost dobija pravi rOman u evropskom smislu fe reči.

Moderna poezija

Dvađesete godine ovoga veka bile su odlučujuće za razvoj savremene persijske poezije ı onoj istoj meri u kojoj su bile odlučujuće s razvitak savremene persijske proze. Kađa je

1922. godine Nima Jušidj objavio zbirku peša-

ij

TRON

(sve osim prve i četvrte) neepitafski dugačke, i trebale bi više od dvadeset ređova đa bi bio ispisam., Trema tome, već u načelu, epitaf je suviše dug. Bio bi suviše dug čak i had u njemu ne bi bilo ponavljanja, opštih mesta i praznina, što samo pojačava utisak o njegovoj preopširnosti.

Wpitaf nema mi jednu rečenicu koja bi se pam#0. Od sedam rečenica epitafa, u tri rečeniće se Gšopštavaju osnovni podaci — ko, kađa, kojom prilikom ij kako (prva, đruga i peta večenica), dok četiri rečenice služe za prikazivanje ličnosti. Srazmera bi bila dimbra, kad bi bila reč samo o njoj i kađa se zbog velikog broja rečenica | reči ne bi još oštrije nametale pitanje o tome šia je i kako Kkazano,

Saopštavanje o činjenici smrti nepotrebno, neopravđano i loše ponavlja se bet puta, od čega dva puta u rečenicama kojima je zađatak đa #sopštavaju činjenice („pađe“ u prvoj i „pogibe” u petoj rečenici), a ti puta, što Je naročito neopravđano i neumesno, u rečenićama kojima nije glavni zađatak đa saopštavaju činjemice, a pogotovo me one: koje su već re-

Dejan BOGDANOVIĆ

+

ma „Afsaneh“, odbacujući okvire klasične poezije, tražeći usvajanje novih poetskih načela i starajući se da ritmičkim izrazom sugeriše suštimu stvari, u savremenoj persijskoj poeziji zapažaju se napori u iome pravcu. Koristeći se, posebno, otkrićima i rezultatima poetskih istraživanja Dekhodđe i Tradj Mizre, koji su već pokušali da pomire govorni jezik sa jezikom poezije (koji su u klasičnoj persijskoj literaturi oštro kuprofstfavljeni jedan dvugom), svojim poznavanjem francuske književnosti, inspirisan uz to gorštačkim idealom slobodnog čoveka, Ovaj pesnik osniva takozvanu školu „move poezije“. Ali, pošle prvog ođuševljenja KMnjigom „Afsaneh“ i prvih podržavalaca, moraće da prođe dosta vremena, gotovo čitave dve decenije. pa đa škola nove poezije đobije svoje prave sledbenike. . Kraj rata značio je nov podsticaj razvoju persijske poezije. Nova generacija usvaja novu

poeziju, kako po formi tako i po sadržaju. „No-

va škola“ počinje đa okuplja pesnike različitih koncepcija kod kojih je, često, zajedničko samo oduševljenje pesničkim đelom svoga učitelja i koji nastoje da, svaki na svoj način, nastave Južidjovu „poeziju. Oni polaze od principa da poezija treba da bude odraz života i da zato njen jezik freba da se što više približi govornom jeziku.

U savremenoj persijskoj poeziji mogu da se uoče dve grupe pesnika različitih, ako ne čak i suprotnih, opređeljenja. Jedna, manja, odlučno okreće leđa prošlosti; druga, veća, ne pomišlja da negira značai i bogatstvo klasičnog nasleđa. Kao što se koriste klasičnim nasleđem, primljenim iz literature, tako se inspirišu i folklornim mofivima i femama. Od savremenih persijskih pesnika majzanimljiviji je Neđdđerbpur. On se, na početku svoje književne karijere, naj“ radije služio alegorijom i izražavao očajnički revolt protivu iđeja koje su bile vladajuće u persijskoj literaturi. Kasnije, on pokušava da nađe novi put jer mu se čini da je takva vrsta literarnog opredeljenja neka vrsta okretanja u krug. Njegova poslednja knjiga „Veze ili rumenilo sunca“ jasno otkriva želju da se iziđe iž tesnaca u kome se pesnik nalazi. Pesimizam koji je karakterisao njegovu poeziju ustupa mesto jednom nnostalgičnom, pomalo mističnom lirizmu, a po neki put pesnik je sav prožet radošću, nadđom i optimizmom koje izražava koloristički svetlim i muzički snažnim akcentima.

čene („smrt ga zaustavi” u trećoj, „bađe" u četvrtoj i „Zakrajputašio se“ u šestoj rečenici). Ovaj školski primer stilske greške pojačan je time što se od pet slučajeva ponavljanja u jednom slučaju ponavljanje vrši banalnom frazom („smrt ga zaustavi na pola puta“), a u dva slučaja ponavlja se čak i ista reč („pađe“). Stilske greške ove vrste smetale bi u bilo kojem literarmom tekstu, a potpuno su međozvoljive mw tekstu koji treba da ima Kkatakter izreke, u epitafu. Najvažnije je, ipak, pitanje: šta je kazano o ličnosti Slobođana Penezića? Prvo, đa je komunista. To je kazano jednim od manje zgodnih načina, bomimjanjem sastanka, i uzgredno, povodom objašnjavawja okolnosti pogibije. Đrugo, đa je daleko naumio. To je prilično poznata i apstraktna fraza koja se može odnositi na svakog, Treće, đa je maoružan iđealima Fievolucije. I ovo je banalno i uopšteno, a u izvesnom smislu je ponavljanje već rečene karakteri stike da je Slobodan Penezić bio komunista. Dalje, izraz „naoružan idealima Revolucije“ više pristaje nekom običnom vojniku Rievolucije nego jednom od mjenih stvaralaca i vođa, hoji je ušao u priču. Četvrto, rečeno je da je i on određivao pravac đrumu. Ako bi se shvatilo bukvalno, bilo bi smešno. Ali, naravmo, to treba shvatiti simbolično. Međutim, šta je re čeno u tom slučaju? Opet jedna konvencionalna, uopštena i nebitna misao o povezivahju građova i sela, koja bi se mogla primeniti u bilo kojem vremenu i u bilo kojoj zemlji. Peto, i poslednje, rečeno je da vw mjemu, simbolično, ima malo plavog neba i malo erme, ponosite i prkosne zemlje Srbije. Ovo sa plavim mebom očigledno je došlo po zakonu inercije i automatskog povezivanja pojmova neba i zemlje, jer je sadđežinski neopravđano, banalno i neađekvatno. Formalističkom upotrebom „jedne „aoveštale fraze („malo zemlje, malo neba“) netačno je prikazam Kkavakter Slobodana Penezića, na taj način što su Koli» čine ovih dveju kategorija, plavog neba i crne zemije, u njemu izjeđnačene. Treba li dokazivati da u wjegovom imenu, u njemu, kao i u svakom revolu>cionaru, znatno manje ima onog „plavog“, a mnogo više onog „prkosnog i ponositog“? Jedino što u celom evom tekstu asocira ma ličnost i karakter Slobođana Penezića, jeđine reči čija upotreba mije „formaslistička, već je logična i sadržinski opravdana, kad je veš o Krecunu — to je ta „crna, ponosita i prkosna zemlja Srbija“, ali to je, na žalost, jeđino i neđovolj“ no. Niko ne bi imao ništa protiv jednog novog epitafa ma osnovi jedne trađicionalne epitafske forme, ali ovo je, formalno i sadržinski, primer mehanič• kog prenošenja jednog tradicionalnog epitafa (koji je % Wao fakav loš) tamo gde mu nije ni vreme ni mesto.

| Mislim da se jasno vidi majveći neđostatak ovog epitafa: o ličnosti jednoga izuzetnog čoveka rečene su četiri banalne i uopštene fraze i jedna jeđina prihvatljiva misao. Prva kiša skimula bi veštački spoljni sjaj sa tih slova — ako bi bila urezana. Ono što se moše nazreti iz tog lažno patetičnog i praznog pseudofolklornog teksta — to nije Slobođan Penezić, On nije bio momak sa golubom ma ramenu. On je bio izubijani ali tvrđi revolucionar, poznat po strogosti ali + po pravičnosti, nemilosrđan prema drugima ati i prema sebi. Umesto formalističkih igrarija i lažnog junačenja, istinu o Slobođanu Feneziću treba kazati junački, kako je i on govorio 1 po čemu će se pamtiti.

Slavko Vukosavljević

__Crbma | Pesnikov slučaj ponovo ispilali

Odluka Vrhovnog suda SR Slovenije

NA ŽALBU pesnika Vladimira Gajšeka brotiy resude Okružnog suda u Ljubljani veće Vr. hovnog suda SR. Slovenije je, na SsVOlOi sednici 13., aprila t. g., uvažilo pesnikovu Žalbu i zvaničnoj dužnosti ukinulo presudu Drvostope, nog suda iz formalnih razloga, a predmet vra, tilo istom sudu na ponovno razmatranje. laka ie Vrhovni sud bio u ovom slučaju vIIO ekspe, ditivan, administracija je ostala dosledna sama sebi i pesniku je odluka Vrhovnog suđa ugru. čena tek 27. maja 1966. uz zahtev Okružnog su. da da u.roku od 8 dana predoči sudu sva svoja do sada objavljena književna dela. Pošto odluka Vrhovnog suda „Slovenije mo}a da predstavlja presedan u našoj) sudskoj prak. si, što mora da zanima sve naše kulturne rad. nike, treba da ovde naveđemo pre SVega za. ključno obrazloženje presude. Utoliko pre što to obrazloženje uprkoš svemu neka značajna pitanja, koja je ovaj slučai razotkrio t našoj stvarnosti, ostavlja otvorenim, te o njima treba povesti širu diskusiju. Zato i donosimo onaj deo obrazloženja odluke Vrhovnog suda Slove. nije koji se tiče pitanja širenja verske netrpe. ljivosti: »Krivično delo izazivanja verske netrpelji. vosti može se mapraviti s namerom: bilo di. rektnom ili eventualnom, namerom. Za direk. tnu nameru je (prema članu 7/TI KZ) potrebno da je učinilac svestan da svojim delanjem, odnosno ponašanjem, izaziva versku netrpelij. vost (intelektualni elemenat) i da tu zabranje. nu posledicu i želi (voluntaristički, emocionalni elemenat), dok je za eventualnu nameru po. trebno da je učimilac svestan toga da njegovo ponašanje može da izazove versku netrpelji. vost (intelektualni elemenat) i da pristaje na to da ta zabranjena posledica nastupi (voluntari. stički elemenat), ukratko: na strani učinioca mora da u vreme njegovog delanja ostoji svest i htenje ili svest i pristanak za izazivanje verske netrpeljivosti. U vezi s time se napominje da je za nastajanje krivičnog dela iz čl, 119/111 KZ dovoljno da učinilac svojim dela. njem uzbuđuje, izaziva versku netrpeljivost i zato nije potrebno da je delanje učinioca do. velo do učinka, tj. da je do verske netrpelji. vosti stvamo i došlo. Zato za pitanje usta. movljavanja krivice u ovom slučaju nisu odlu. čujući napori žalbe optužemog koji pokušava da dokaže da njegova pesma »Sveta porodica nije izazvala nikakvu versku netrpeljivost. Da li je delanje optuženog dovelo do „učinka ili ne, to je značaino samo kao kol. nost koja učinjenom delu daje veću ili mi nju težinu, a to, naravno, utiče na pitanje, od. nosno na visinu kazne. Gore pomenuta dva elementa namere SV daju među činjenice koje su nesumnjivo odlu čujuće za pravilnu procenu u ovoj krivičnoj stvari. Isto važi i u pogleđu forme namere. Pre suda prvostepenog suda inače sadrži razloge u Pope u intelektualnog elementa, ali nema ni. akvih razloga u pogledu voluntarističkog ele menta, a u posleđici toga su sasvim nejasni ra· zlozi u pogledu forme namere optuženog. Iz razloga presude prvostepenog suda se, naime, vidi samo to da še optuženi postupao namerno, ali se iz obrazloženja ne vidi s kakvom je na· merom optuženi postupao, đa li s direktnom ili pak eventualnom namerom. U pogledu subjek tivne strane optuženom zamerenog Krivičnog dela, dakle, presuda prvostepenog suda nema o menutoj odlučujućoj činjenici nikakvih razloga, a u pogledu forme namere optuženog su razlozi sasvim mejasni. Zbog toga je dato onakvo kršemje formalnog zakona kakvo pred viđa čl, 343/T, tč. 10 ZKP. U posleđici toga pre kršaja, koju žalbeni sud mora da uvaži po ZVa: ničnoj dužnosti, trebalo je presudu prvostcpč nog suda ukinuti i iz toga razloga. Usled svega obrazloženog je trebalo daki u smislu odluke čl. 363/L ZKP odlučiti onako kako je navedeno u dispozitivu ove odluke. Na novom glavnom pretresu prvostepen! sud treba da opet iscrpno sasluša optuženog o sv! činjenicama koje su važne i značajne u ovoj krivičnoj: stvari, u pogledu krivde u dokaze svrhe treba do pročita inkriminisanu pesmu 1!” veštaj Zavoda za socijalni rad iz Maribora od 8. novembra 1965, kao i izveštaj, odnosno DPD datke psihologa koji se malaze u spisima. Pre ma potrebi mora da izvede i druge dokaze u Pp” gledu političko-moralnog lika optuženog i n} Po odnosu prema našem društveno-polit om poretku, a zatim posle savesne i brižljič ocene odbrane optuženog same za sebe i u Yi. s ostalim izvedenim dokazima i podacima gl Vnog pretresa treba đa o stvari ponovo odluči Takav je, dakle, stav Vrhovnog suda SR Slo. venije u·Ovoj stvari, Zanimljivo je napomenuli da su se, u međuvremenu, za stvar zainteres vali i neki slovenački stručnjaci. Tako je npr. ugledni ljubljanski list »Naši razgledi« doneo i mišljenje dr Kobeta, dekana Pravnog Ia“, teta u Ljubljani, koji, kako se prema njego\i izlaganjima vidi, nije znao da je odluka VE hovnog suda SRS već doneta. I časopis »Te0 rija i praksa« je ovom pitanju posvetio SVOJ JOOJO. Karakteristično je da se tim pitanj ave samo pravnici, đok se iz krugova slov načkih književnika (bar iz onih učlanjenih ! Društvo slovenačkih književnika i u slovenič ki PEN klub) još niko nije ovom Sti bavio. Nr i . Pa ipak se kod pojedinaca oseća interesoVi nje za čitavu stvar. Tako već padaju predlori da bi slovenački književnici trebalo ba, di Gajšeku nađu spremnog advokata u name! ij se stvar jasno i nedvosmisleno razjasni: da postoje i pe granice slobode umetničkog St ranja kod nas.i kako treba shvatiti odre Ustava. Neki su spremni da sprovedu i SKU! janje dobrovoljnih priloga među književm ma za honorar advokatu. « Sam pesnik nepokolebljivo veruje da sam dokazati svoju ispravnost. Jedino zabi da se na sudu sasluša prof. dr Pirjcvec i da % od njega zahteva stručna ekspertiza nje" pesme. Novo suđenje očekuje u najskorijć roku, svakako pre početka sudskih ferild.

Dr Milan Rakočević

KNJIŽEVNE NOVINE