Књижевне новине

ri

POZORISTIH

POSLJEDNJE PREMIJERE sezone donijele su svega jedmu interesantnu i dobru predstavu — i to u Zagrebačkom dramskom kKazalištu. Poslije nekoliko godina stagnacije i lutanja, osobito u repertoarnoj orijentaciji, dvije Protekle sezone znače za to kazalište pravu prekretnicu. Može se reći da je ono ne samo opet preuzelo mego i sačuvalo prvenstvo, i u dobrom izboru tekstova i u kKvaliteti predstava; osobito u đUusporedbi s Hrvatskim narodnim kazalištem, koje je ove sezone, imalo mršave, ponekad čak i poraz ne, rezultate. ZDK se sada pravilno orijentiralo pretežno ma avangardne tekstove, u širem vVremenskom rasponu, ma komade koji su ostali trajne vrijednosti modernog teatra, opravdavajući tako svoju namjenu i fizionomiju izrazitfo savremene i avangardne scene. Na takvu orijentaciju ranije smo uvijek upozoravali, u isticanju potrebe za diferenciranjem fizionomije četiri zagrebačka kazališta. Poslije- Pirandella, Strindberga, Tollera, Švarca i drugih prethodnika različitih savremenih stilskih strujanja u modernom teatru, upoznalo nas je ZDK sa, kod nas gotovo nepoznatim belgijskim nutorom, Michelom de Ghelderode — jednim od pokretača takozvanog »teatra okrutnosti«, koji je danas u velikoj modi. Jako vrlo plodan dramski pisac, ostao je Ghelderode dugo godina poznat samo u svojoj zemlji, da bi se tek 1946. probio na parisku scenu kao svojevrsno otkriće i otada je postao traženo ime svjctskih pozornica, Našim kazalištima, orijentiranim, ponekad pretežno na pomoćno konjunkturnu i bulevarski reklamiranu uvozmu scensku robu, irebalo je, po običaju, dugo vremena da konačno otkriju i tog velikog dram. skog pisca, i to tek poslije njegove smrti.

U svojim djelima Ghelderode je uspio, S izvanrednom scenskom snagom, da ostvari dramsku simbiozu grotesknce vizije mračno raspojasanog srednjoviekovnog svijcta drugog velikog Flamanca slikara Breughela s novim senzibilitetom hladne strasti i okrutnog humora-,.crne #ragigrotcskevremena. Sva su njegova djela i likovi kao oživjela platna Petera Breughcla, u kojima prepoznajemo i naše vrijeme i današnje ljude, pod jscerenim obrazima sladostrašća i mržnje, razuzdanosti i smrti. Pisac naglašava da je »tajna svake irajne umjetnosti okruinost«, i ta teza vraća scensku Umjetnost na izvore prave tragičnosti, kao osnovne poluge svake dramske napetosti i akcije. JTragična okrutnost života ima u Ghek derodeovim dramama ne samo historijske dimenzije srednjovjekovnih misterija nego i savremene akcenie crne komike jednog apsurdnog svijeta. Od pohote ljubavi do bešćutnosti smrti to je Vrzino kolo života, koje širinu svojih groteskno naglašenih dimenzija ispunja dubinom i spoznajom tragične patnje nevine žrtve čovjeka. Takve su i njegove dvije jednočinke »Escuriale i »Škola za lude«, u invencloznoj režiji Joška Juvančića, koji je naglašavao iskrivljene linije farse i slikovitu bujnost raspadanja morbidne brojgelovske atmosfere, Kod tih komađa vrlo su važni dekor i kostimi, kao aktivni scenski elementi predstave, Scenograf Kamilo Tompa i Zlatko Bourck kao kostimograf, koji je dao i efektne maske, ostvarili su te scenske elemente u funkcionalnoj povezanosti, stilski vrlo maštovito i likovno bogato.

našeg”m

MA ZAV

sezone

ETR

Kazališno pismo iz Zagreba

PERO KVRGIĆ I DRAGO KRČA U GROTESKI „ESQURIAL“

U prvoj aktovki »Escurial« varira se u tragičnim dimenzijama groteskni odnos Kralja i Lude, s izmjenom kostima i stavova, do smrti Lude pod krvničkom rukom zbog jjubomorne 'osvete Kralja, dok u požadini umire nevidljiva preljubnička Kraljica. U toj komoyrnoj groteski s drastično izražajnim dijalogom ostvarili su Velike kreacije Pero Kvrgić kao Kralj i Drago Krča kao Luda, s bogato nijansiranim govormim izrazom i ekspresivnom mimikom. Druga jednočinka sccnski je spektakl manjeg dramskog::“inteuzitčta a višc ekstenzivnog efekta, iako ima hižz prizora snažne dramatičnosti. U toj »Školi za lude«, u: kojoj se odgajaju budući zabavljači i majstorı dvorskih duša, brojgelovska je fantazija razigrana do punog raz maha, iako režija nije uvijek uspjela da uskladi sve ritmičke prijelaze razgibane skupnc igre broj. nih glumaca, koji su zakrčili sccnu ie ponekad pokrivali protagoniste igre. Uspjelom maskom i impresivnom igrom istakli su se Emil Glad, Ante Dulčić, Tonko Lonza, Fahro Konjhodžić i niz drugih glumaca,

Zagrebačka »Komedija« je ove sezone prošla kroz veliku buru diskusija i prigovora različitih vrsta, koji nisu uvijek imali karakter objektivnog razmatranja položaja i funkcije. tog kazališta. Poslije ranije previše ekskluzivne orijentacije na literarnu intelektualističku satiru, što je rezultiralo dosta oskudnim programom i gubitkom publike, nova. uprava »Komedije« otišla je u drugu krajnost i izbacivala. prebrzo gomilu premijera vrlo heterogenog sastava 1ı slabe kvalitete. Dobrom propagandom i organizacijom uspjelo sc doduše ponovo osvojiti širu publiku, a sada stoji pred tim kazalištem novi problem — borba za bolju kvalitetu predstava i za smišljenije sastavljen a ne improvizirani repertoar, koji bi odgovarao pravilno

ADRAN je jeka tirenskih plima. Botovi

pod vjetrom odlaze u progonstvo, pijani:

zarezi su zraka.

Vjetar me nagovara, Jedino što mogu to je otvoriti se, biti zvonom, jeki.

Umrijet ću od toga.

Za svako oko imam krasno Kristalno cvijeće,

Kada se prisiećam, mora moj život jedri i svakom žilom

kola po jedna lađa, valja se val, prolazi plavetni drhtaj. U svakoj mi žili

kristalni cvijet,

Ponovo i još jedan dan vraća se u nayučaj mo?u,

još jedna moć svjetionik pali,

magovara me vjetar a ja ga ne Slušam. Još

otkriti koju mnmovu zemlju,

KNJIŽBVNE NOVINE

Đakomo SKOTI.

koju novu ženu

Ji meki drugi đam.

U svakoj mi žiš jeka

š oko od Kristala.

strašno i bez dma.

Divlje užeći život u Sšvakoj ženi osluškivati se u svakom, glasu

vjetra i proglasiti

grudu i val: to što ja jesam, Ali pred smrću što ću? prsta u nebo, ma prste

Upirem tri silazi moć.

«i. trebati Jađram je jeka

zbog mene mestrpljivu, Ili još jedmo more. i

Htio bih se probiti do imena sviju stuai, sve nestrpljive iječi sve ih, izreći

tamo gdje zemlja klasa brezrelim Nlasajem i qdje je more zaista more

Imam dvije zvomke stvume i dva bola:

shvaćenom, a ne vulgariziranom, pučkom kazalištu.

Uz više ili manje uspjele predslave sa sličnom temom, Držićeva »Skupa« i Sterijina »Kir Janje«, bilo je u posljednje vrijeme i očito slabo odabranih i izvedenih komada. Tako slabija komorna igra Eugena O'Neilla »Zauvijek sjedinjeni«, koja nosi podnaslov komedija, ali je zapravo melođramska psihološka vivisekcija jednog američkog bračnog para, po svome karakteru i načinu igre nikako ne odgoYOja timi RRZRlICUI |N? š ŽŽ je »Komedija«. Režija Slavka Midžora osOM. ODOLI RIKI „POLNJI glavni likovi Milan Micić kao muž i Lela Margetić kae žena potpuno su neuvjerljivi u svojoj drvenoj Usiljenosti. I drugi strani komad bio je očiti repertoarni promašaj. U antičkog satiričara Aristofana mogao se maći bolji i prihvatljiviji tekst od komedije »Žćne u skupštini«, u kojem se sa Kkonzervativnih pozicija izruguju ne samo Pprctenzije žena za ravnopravnošću i vlasti: nad muškarcima mego i fežnja atenskog puka za jednakošću u dobrima i životnim odnosima, kao daleka vizija socijalističkog društva. Komad je osim toga dramaturški neujednačen i pretrpan grubim lascivnostima, koje tečan prijevod, Branimira Žganjera nije uvijek sveo na pravu mjeru, a režija Janka Marinkovića ih je previše potemcirala i scenski eksploatırala, Režija Je mizanscenski dala nešto življu i razrađenjiju predstavu, ali nije pogodila niti historijski niti moderan stil jedne antičke komedije, pa je igra ostala eklektična ilustracija grotesknih likova i vulgarnih situacija. Veliki zbor žena ı nekoliko progonjenih muškaraca dali su mneujednačenu skupnu igru s bpojedinačno izražajnijim likovima,

S domaćim djelima ima »Komedija« više sreće, pa je tako posljednja premijera dramatizacije Ćopičeve proze »Osma ofanziva« u-

Razmišljanja

ma Yaspeće.

Samo takav

silazi moć,

BI u. Ssufha

| mar.

tirenskih plima a vjetaYy, eto, magovaYa me Takva je l1juba..

ostat ću budan, styažay vremena, hrabar za duge pute l blijedog lica. za svijetli vjetar

5 koyijenom, u tvom sYću, vodđ i zemalja.

Upirem tri prsto u nebo, ma prste

Nasmijan, ući ću, moćnik,

tu ću posaditi oyvemo kovijenje kao. · korov u zimskoj zemlji. I tako će mi se drijemati

oh koliko će mi se drijemati.

glavnom uspjelo i svježe scensko ostvarenje. „Dramatizator Vlado Vukmirović, izvukao je iz Ćopićeva teksta nekoliko čvornih likova i izukrštao njihove odnose. u scenski zahvalne situacije, i monologe, ali je to još uvijek niz povezanih fragmenata bez čvršće dramaturške i sadržajne okosnice. Narodska

komika Ćopićeve blage satire zra- .

čila je vedro s pozormice u dinamičnoj režiji Srđana Flege. Redatelj nije ostao rob scenske realizma i naturalističke komike, koju tekst azhe0i BeBe je TUCE. -N e c wi 5L , idea ladi arg pe SOAANP kova i njihovih odnosa. Dobili smo tako svojevrsnu distancu prema predmetima i zbivanjima na scehi, koja nije narušavala osnovnu Yealističku uvjerljivost likova i igre, nego je' isticala dimenziju vremecna i spoznajno racionalnu distancu prema emotivno zagrijanim Yeakcijama, problemima i ličnim sudbinama. Od brojnih glumaca ostvario je osobito reljefan narodski lik Vladimir Jagarić kao prostodušno komični i otresiti Pepo Bandić, ali ga je režiser previše frontalno postavljao prema publici. I ostali glumci dali su više ili manje izrazite likove i razrađenu skupnu igru.

Izbor tog djela i stil predstave, mogli bi biti jedan od putokaza i mogućih oblika boljeg rada ovog kazališta, u orijentaciji prema istinski pučkim a ujedno i scenski kvalitetnijim predstavama, koje bi vezale što širu publiku i vraćali poljuljano povjerenje Rkazališnih ljubitelja i stručnjaka prema ovoj popularnoj i potrebnoj zagrcbačkoj sceni.

Vlado Mađarević

svijete,

- (Prepjev: Nedjeljko Fabrio)

Esej o beskonačnom

sedenju za zelenim stolom

RANIJE, dok još nisam znao „šta je to život“, misilo sam da ljudi provode svoje vreme rTadeći nešto korisno, ili beskrajno, da se kreću, putuju, bore između sobe, da se vole, da plivaju, da cepaju drva, da kradu, da sa svojim divizijama prelaze Alpe ili jašu kamile. ;

Ponavljam, to je bilo ranije, dok sam još mislio da su crteži iz „Istorijske čitanke“ neprikosnovena istina i da je onaj Grk stvarno trčao da bi viknuo: „Pobeđa!“, ili nešto slično.

Godinama već posmatram televizijske emisije 6 kulturi u kojima se priča, govori, brblja... Pametni ljudi sede, pametni ljudi Hovore i sve što kažu stvarno je pametno, isluviše pametno za moj ukus, samo nešto nedostaje — izgleda da ima isuviše pameklbih ljudi, a strašno malo stvari o kojima je moguće govohniti. 'Zmam meke sastanke, sedeo sam i ja na njima — sastanke ma kojima su ljudi govorili O svemi i svačemu, držeći se zvuka svoga glasa, kao što se davljenik drži one čuvene slamke za limunadđu, Pokušavao sam da odgonetnem šta zadržava Te ljude za stolom i zelenom čojom, šta ih fera da toliko mpričaju, čak i onda kađa je sve jasno, kada se nema šta više reći — i iznenađa, jednog dana ofkrih sasvim slučajno da ih je u stvari bilo strah da se vrate u svoje kuće gde ih je čekala pustoš, žene koje su već odavno prestali da vole, gde su ih čekali oni sami, koji su već ođavno izgubili sebe. Sve dok govore, takvi ljudi imaju osećanje đa postoje. Ako iznenađa ostanu sami, odmah fohu u san, jer san je spas od neprijatnog sastanka sa sobom samim.

Govoreći tako maratonski umesto da frče maraton, ljuđi o Wojima govorim, gubili su sasvim polaznu fačku, prekiđali su tek pred noć sastanke, da bi #h wutrađah mastavili na prekinutom mestu, udaljujući se sve više i više od ukusa mesa, ođ boje lešnika, ođ mirisa vetra.

Dugo vremena pojavljivao se ma televiziji Žovek sa naočarima, i njega su pitali o svemu

svačemu, Govorio je vešto, rečenice koje bi prošle kroz njegove usne, bile su odmerene, tečne i bilo ih je moguće istog časa zapišivati, a da se mišta ne izmeni. Govorio je toliko vešto da' nisam stizao da wvazumem o čemu govori, sve dok jednog dana ne snimih na magnetofonsku vrpcu jedan ođ njegovih televizijskih govoroa i ne preslušah ga nekoliko puta. Znate }i o čemu je govorio?

Ni o. čemu! Kunem se: ni o čemu!

Upitah prijatelje za gospodina Nepoznatog. Rekoše njegovo ime sa strahopoštovanjem. Upitfah ih čime se bavi, „Koordinacijom, ili nečim sličnim...“ odgovorili su. „Da li piše, đa li slika, dubi li a glavi, ume li makar da peva?“ insištirao sam. Niko mi ništa nje znao da kaže. Jer ostali nisu snimali njegove govore

na maghetofon i misu ih preslušavali više pu-

ta. Pokušao sam đa ga Sšprečim sam, ali nisam uspevao da ga đohvatim — bio je isuviše vi= soko za mene,

Zašto sam Sve ovo do sađa napisao?

Čini mi se đa imamo u televizijskim emisijama o kulturi isuviše ljudi koji ne smeju da se vrate svojim kućama na vreme, zbog toga što ih tamo ništa ne očekuje. Ulaze zato u tuđe sobe i govore ni o čemu. Čim otvorim tielevizor, Oni u sobu i kojoj se nalazim ubace konferencijski sto, preko njega prebace zelenu čoju i njihove beskonačne govore započinju. Oni mogu da govore o svemu, jer iza njih ne stoji ništa. Neranjivi šu i nepovredivi. Nemaju ništa đa kažu ali je to Ništa kazano tako neuporedivo vešto! Razgovori o umetnosti, pretvaraju se u grandioznu konferenciju na koju umetnici ne stižu da dođu, jer na MWraju krajeva neko mora i đa rađi.

Ipak, najstrašnije od svega ·je to što se spontani razgovofi o kulturi pre snimanja probaju, kao što se proba „Izbiračića“ Koste Trifkovića, I niko ođ učesnika me pocrveni (i poređ toga što još nemamo elevisiju u boji) kada spontano sačeka pitanje, koje mu je već sponfano bilo postavljeno i kađa spontano odgovori, ono što je već spontano kazao na genevalnoj probi, Ako ništa drugo, trebalo bi đa mu bude neprijatno zbog onih poštenih ljuđi koji svoji hleb zarađuju guranjem kamera.

Pre nekoliko godina jeđan fakultet iz našeg grada organizovao je takmičenja u govorništvu. Svako je mogao đa izabere bilo šta i da o tomć „bilo šta“ govori. Ova fakmičenja održavana su jedanput godišnje. ;

Televizija ih priređuje svako veče. ši

Hamlet bi ispao sasvim smešan da sa gnušanjem. izgovori svoju čuvenu repliku: „Reči, reči, reči...“ ;

Uostalom u naše emisije o kulturi Hamleta ne bi nikada ni pozvali da govori o istoimenom Šekspirovom delu. Kođ nas — uspešno bi ga zamenio Polonije.

Momo Kapon 7