Књижевне новине

MINI

PORBZIJA JE — rekao je jednom Frost — ono što se gubi u prevodu. Ova nesumnjivo tačna, često proveravana i potvrđivana, misao može se parafrazirati i ovako: poezija je ono što izmiče definicijama. Na. faj način formulisana ona je mnogostruko primenjiva, ali i prilično nekorisna. Zato, čak i kad smo potpuno svesni da je pametnije definicija se ne mašžšati, kada unapred znamo ogramičenost njihovog dejstva, mi uporno tragamo za koncepcijama, konstrukcijama, sistematizacijamia... verujući da uz njihovu pomoć ostvarujemo bar jednu, pedagoško-posredničku, ulogu Kritike, Činimo to i onda kad govorimo o pesniku čije pesme nismo mogli da citiramo kako bismo argumentovali neku tezu, ali čiju smo poeziju oduvek veoma voleli. Božidar Timotijević zaista nije bio pesnik koijm bismo mogli .protumačiti neke karakteristične pojave u našem današnjem pesništvu, od njega malo šta u našoj poeziji počinje, ni Tematski, ni stilski, ni psihološki on nije bio ličnost koja bi mogla da izazove preterano bučno interesovanja. I što je za nas presudno, on nije bio, niti je ikađ pretendovao na to da bude pesnik-filosof, na čijoj „misaonosti“ bi se mogle temeljiti kritičke interpretacije. Pa ipak, on je u mnogom pogledu jedinstvena pesnička ličnost. On je čak umetnik koji je, ma kako fo neverovatno zvučalo,'već na samom početku svog rada definisao i sebe kao pesnika i kao ljudsku ličnost, odredio svoj odnos prema spoljnjem svetu i prema Doslu kojim se bavi i tog se određenja, razvijajući se višestruko, u bitnim momentima veoma čvrsto držao.

Tri su, naime, karakteristična kvaliteta prisuma u dosadašnjem Timotijevićevom pesništvu: akcenat na simbolu koji, prividno, pesnika uzdiže u neke oblasti života i bića van racionalnog: domena. pesnikovo osećanje sopstvene izolacije i shvatanje pesme kao nečega što se razvija kao biljka a ne gradi kao građevina. To su, ujedno, elemenfi uočljivi u savremenom pesništvu, kojima izvesni Kritičari aygumenftuju fezu da moderna poezija. ili bar njen veliki deo, za: koju se verovalo da predstavlja reakciju na romanmtičarsku tradiciju, može da se shvati kao njen kontinuitet i njeno kompletiranje. To su i osobenosti, naročito druge dve koje se fiču pesnikovog osećanja izolovanosti i koncepcije poezije, na kojima se, povodom njegove čeivrte zbirke „Večernje“, mogu dokazivati pesnikov' uspon, fransforma– cije, proširivanje njegovih stavova i sintetizovanje njegovog pesničkog postupka. O prvim dvema možemo govoriti kao o uzročno-posledičnim, jer je njihovo postojanje međusobno uslovljeno. Prvom svojom (samostalnom) knjigom „Veliki spavač“ (1958), štaviše prvom pesmom u toi knjizi („Blažena i prokleta vizija“) Timotijević je eksplicitno objasnio svoje nastajuće pesništvo: „Sa mojom glavom počinje jedan novi mali svet / u kome pristupa nemaš ni ti ni ti / prijatelju moj. U mojoj glavi dve stvari nikad / nisu sigurne: jedna od njih je ona koju gledam, a druga ona koja mene gleda...“ Pesništvo, imaginativni svet kojim plovi duh pesnikov, u stvari je jedna vrsta bekstva od suočavanja sa „Istinom crnih stvari“ (ciklus u prvoj i trećoj knjizi). Predstava o svetu svesno je stvorena po pesnikovom liku i osećanjima, to je svet na razmeđi jave i sna, oštro izdiferenciran od realnog sveta. To je „brdo, kome

DVE KNJIGE IVANA ŠIBLA „Iz ilegalnog Zagreba“ i „Ratni dnevnik“ mogu da se posmatraju i kao prilozi istoriji našeg narodnooslobodilačkog rata i kao književna dela koja govore o ratu i revoluciji. Kada se posmatraju kao istorijsko svedočanstvo njihova dokumentarna vrednost stavlja ih u red najznačajnijih memoarskih zapisa, uspomena i dnevnika, iz našeg narodnooslobodilačkog rata. Najpre kao ilegalac u Zagrebu, a zatim kao borac i politički i voini rukovodilac na različitim dužnostima na slobodnoj teritoriji, Šibl je mnogo štošta video i doživeo i najveći deo onoga što je smatrao za značajno zabeležio i sačuvao od zaborava. Lično hrabar čovek, Šibl je jedan od najsmelijih zagrebačkih ilegalaca. Po prelasku na oslobođenu teritoriju ratnik nije ništa manje hrabar no što je bio ilegalac u Zagrebu pod nemačkom i ustaškom sfrahovladom. Kao što govori o svojim doživljajima Šibl govori o podvizima i delovanju drugih zagrebačkih ilegalaca i blagođareći tim Šiblovim zapamćenjima mi dobijamo jasnu sliku o svemu onome što se u Zagrebu prvih nedelja i meseci NDH događalo. Isto tako, kada govori o sukobima i borbama po prelasku na oslobođenu teritoriju, o zadacima u čjjem je rešavanju učestvovao, Šibl nikada ne propušta da govori i o učešću i delovanju drugih boraca i o njiihovom značajnom doprinosu da se jedan od zađataka reši na najbolji mogućni način. Na tai način kod Šibla ne srečemo samo popis događaja u kojima je učestvovao; tačno je odmereno i kako se ko držao i ponašao u dramatičnim frenucima. Dat je i niz sitnih, svakidđašnjih, događaja, običnih ljudskih reakcija u neobičnim situacijama, pruženi su i vrlo impresivni prikazi dana kada se ništa nije događalo ili je bar borcima izgledalo da se tih dana ništa izuzetno ne zbiva.

A baš ti sitni podaci i dižu vrednost Šiblovim knjigama kao istorijskim izvorima. Sagledava se intimni lik ljudi koji su izneli na svojim leđima našu Revoluciju, sačuvani su u sećanjima oni koji se nikada nisu vratili iz rata u koji su krenuli. I ma koliko da je Šibl sentimentalno raspoložen prema onima sa kojima je delio najteže trenutke svoga života, ma koliko da su sećanja na one koji su izginuli pomalo melanholično intonirana, Šiblu ni u jednom frenuiku ne može da se zameri nekritičnost, da mu se prebaci da daje bilo ulepšanu ili znatno deformisanu sliku ratnih dana od 1941. do 1945. godine. U prvom redu, dakle. Sibl je neposredni učesnik istorijskih zbivanja koji, svestan moralne odgovornosti svedoka. sveđoči pred istorijom i za istoriju o svemu onome što je u ratnim đanima doživeo, o ljudima i neljudima koje je sreo, o herojstvu i nečoveštvu sa kojima se dugi niz dana i nede-

KNJIŽEVNE NOVINE

se / kao srma nevino prepustismo, a sad nam valja sići, / te uviti se opet — kao i pre — u stare krpe života..." („Nevini pohod brdu“). Svekoliko dosadašnje 'Timotijevićevo pesništvo u stvari je borba principa prisutnog zla i principa dobra kome se teži i o kome se mašta. Njegovom prvom knjigom, koja je bila sva od sna, šarma, čipkastog duha i delikatne liričnosti izatkana, dominira pesnikova mladost, sposobnost da izmaštanom svetu ubrizga toliku snagu da se ovaj uspešno suproistavlja zlu i, čak, potiskuje ga. U drugoj, „Srebrno brdo“ (1960), koja je sama po sebi izvanredno značajna kao pesničko aktiviranje i aktualizovanje fradicionalne i folklorne, duhovne i leksičke razn'ce, veoma je jama tragična koncepcija istorije: „Htedoh u zlato lepo sve da pretvorim i srebro serbsko, srebreničko, ali mutne glave ošetah istog trema“. Pred pesnikovim se očima odvija Tilm istorije, pred njegovim očima promiču „likovi puni smrti“, „a lepi u svojoj večnosti i muževni“,. „Šta sam imao da kažem kad je sve bilo rečeno u zalasku naše zvezdđe — pita sc pesnik — u osipanju, u padanju carske glave, šla sam imao kad je svako od has nosio po jedno ropstvo o pasu“, Treća zbirka „Dan se rađa“ (1963) obelodanila je pesnikovo uverenje da „sve je tako u vazduhu raspoređeno“ kako se ništa ne bi moglo izmeniti („Spoljni svet“), u njoj je primarno insistiranje na privainoj izgubljenosti i na ličnim osećanjima izazvanim sveprisutnošću zla. Potpuni pesnikov probražaj, mada u stim osnovnim idejnim okvirima, predstavlja najnovija zbirka „Veščšernje“, Sumnje nema, Timotijević je osetio da je došao trenutak za potpuni preokret. Agaton iz „Velikog spavača“ koji je pevao o Loti i Rakovici, i koga smo mekad iako je umeo i veoma zrelo da govori („Još samo ohlići“), bili spremni da proglasimo pesnikom koji je ovekovečio svoju snenost i zbunjenost, koji je dramaktičnost zamenjivao nedeklarativnošću, pretvara se u pesnika klasične inspiracije, u dostojanstvenog barda koji govori tragičnu i snažnu legendu o čovekovom opštem porazu, o,nje-

„govoj samoći, o večnoj opasnosti koja ga sledi,

o neumitnim odlascima, o prolaznosti i smrti ljubavi. To je legenda koja govori govorom simbola, snagom odmerenih i šteđljivo iskazanih reči, mišlju koja je sa zrelošću pesnikovom postajala sve kohezivnija. To je legenđa

Ivan Šibl:

lja,u svakom trenutku suočavao. Ta slika rafa koju daje jedan svedok lišena je svake patetike i svaki čovek koji je,u Šiblovim dnevnicima prikazan je drama za sebe, zanimljiva ljudska sudbina, često neizmerna ljudska tragedija. Oni koji su zajedno sa Šiblom ratovali, borili se sa nemačkom i ustaškom policijom, prelazili Hrvatsku uzduž i popreko provodeći gotovo ceo dan u borbama sa neprijateljem, moći će svakako da ova Šiblova kazivanja dopune nekim novim podatkom i da daju neka naknadna objašnjenja. Jer, oba Šiblova dnevnika, i onaj iz Zagreba i onaj sa slobodne teritorije, na takve dopune i inspirišu, Prateći 'Šiblova kazivanja čitalac dobija želju da o događajima o kojima govori Šibl sazna što više, da se O njima što bolje obavesti i u jednom trenutku nikada mu nije dovoljno podataka i pojedinosti koje Šibl, u priličnoj meri štedro, pruža svojim čitaocima. Govoreći jednom o dnevnicima iz narodnooslobodilačkog rata Milan Bogdanović je, pomalo patetično, te knjige nazvao večitim” svedocima o velikim danima. Siblovi dnevnici ne samo da idu u red večitih svedoka o onome što se u našoj zemlji zbivalo Za vreme drugog svetskog rata, nego idu u red najznačajnijih sveđoka koje smo do sada imali prilike da sretnemo,

Dobrim delom zaslugu za to ima i Ivan Šibl pisac. To što je Šibl svedok mogao da saopšti neulepšanu istinu o našem partizanskom ratovanju, imamo da zahvalimo Šiblu piscu. Kao pisac Šibl ima nepomućeno poverenje u vrednost činjenica. Dobija se utisak da je on zaljubljen u njih i da bez njih ne bi mogao da napiše ni jednu stranicu u evojoj knjizi. Nje-

· nigdinu, iz nevremena u bezvreme,

IStCTOrF

Putevi pesmikovog sazrevamia

Božidar Timotijević: „VEČERNJE“, „Nolit“, Beograd 1966.

koja se od „racionalnog“ i „realnog“ otcepljuje da bi dostigla opšte, da bi osećanje sopstvene izolacije razvila i objektivirala. „Suvi ljudi i žuti zubi, kosti zemlje“ („Arabija“), kojima su iz duše „rasli žedni pustinjski kaktusi“ („Vojnici“), lutalice i tragači u čijim glavama žvi samo misao na smrt, a čijim umornim nogama i poslednji spokoj otima večiti strah — mogu i da se vrate iz rata:

Kad smo u tu ravnu vraćali se zemlju, daleku od zvezda i mebeskog mleka, pevali smo tada meku pesmu, memlju, lečeći se žitom ukraj tromih, reka.

Naše žene čame u vrbama vlažnim, čekahu mas dugo i već vrlo slepe, u večermje meko, kad, oče da daždi, zaspaše u mutnim, potocima lepe.

Ni usne im, modre mne stigosmo taći,

iti kose Tosne, miti prste tamke.

Rekoše: ma mebu sve ćemo ih naći

gde pevaju pesme iz vratne čitamke. („Povratak iz rata“)

Taj je, međutim, povratak u stvari trijumf poraza, besmislenosti, teške ironije, podjednako važeći za sve povratke te vrste od Agamemnonovog naovamo. Vapaj njihovih suvih usana za kišom zagušiće potop kao kazna iz legemde (ciklus „Kiše“). Predstoji im još jedino „Obećana zemlja“:

Putuju sada tamo, umorni i bledi, s ramom u rebrima i sa insektima. Zveri bliske riču, crna šuma sedi, srca svoja miluju kamenim prstima.

Mrtva ruka pustimje po utrobi se kreće: da PP to prolazi vreme il disamje samo? Nebo je pwno trava i u travi su sveće, ab do njih stiže samo obećana tama.

Ali i ona nije ništa dugo do put iz nigdime u apsurdno utočište besmislenog ioka. Jedina valjda dva, loplinom i obećanjem nade ispunjena stika u ovoj knjizi su:

ma zemlju dolazi žora, dok po njenom telu niče mlađa šuma i zelemilo raste.

literatura

„IZ ILEGALNOG ZAGREBA“,

„RATNI DNEVNIK“, „Naprijed“, Zagreb 1966.

Sova rečenica je krajnje jednostavna, gotovo novinarska, i on se stara da svaka od tih rečenica sadrži po jedan podatak koji bi u bilo kom smislu mogao da buđe značajan bilo za događaj o kome govori, bilo za čitaočevu sliku o. našem ratu. Ali, ovaj utisak ma Koliko bio tačan morao bi da se revidira na jedan određen način, Šibl je vrlo dobro znao koje su činjenice značajne, a koje ne i gotovo majstorski je umeo da odabere one značajne; bilo da su značajne kao istorijski podatak, bilo kao ljudski dokumenat, To je Šiblovoj knjizi pored istorijske dokumentarnosti dalo i literarmu lepotu i literarnu vrednost na kojoj Šibl nije naročito insistirao i koje se baš i dđomogao zbog toga što na njoj nije insistirao. . Govoreći jednom o jednoj drugoj knjizi o ratu zadržao sam se na uopštenoj konstataciji da svi oni koji su mnogo doživeli osećaju nekakav otpor i strah pred pisanom reči kada te svoje doživljaje treba da opišu. Usmeni pripovedači koji umeju briljanino da i(ričaju pred pisanom reči, pred parčetom hartije, postaju nemušti. Šibl je u potpunosti lišen tog straha. On je uveren da je. ono što ima da ispriča značajno i da ono o čemu on govori čitaoca mora da interesuje. Zbog toga njemu nije stalo do kitnjastih rečenica, lepih fraza, često duhovitih, ali praznih obrta koji treba da simuliraju dobar literarni stil. Šibl priča najjednostavnije što se može pričati, po neki put prilično ravnođušno saopštava značajne stvari i baš blagodareći toj jednostavnosti i ravnodušnosti i postiže određene efekte do kojih mu je stalo. Vrlo je jasna Šiblova tenđenćija da svoju rečenicu oslobođi svega onoga što bi po njegovom mišljenju moglo da buđe neka vrsta balasta, svega onoga što rđavi literati hoće da

a i oni su finale bajke („Smrt ljubavnika“) O nevlinoj i čistoj, tragičnoj ljubavi, koja je tragična kao deo opšte konstelacije, ali je kao afirmacija čistih osećanja onaj obavezni dah topline i poverenja, mogućnost izlaza. - ;

Kađa govorimo o Timotijevićevom izmenjenom pesničkom postupku moramo da se podsetimo jedne veoma karakteristične njegove pesme iz prethodne knjige. Reč je o izvanrednoj pesmi „Ptice“ koja, između ostalog, može da ima značenje večne borbe pesnika da spozDnn bravi smisao poezije, da izbegne „zamke“ koje mu ona postavlja, kao što može da ilustruje njegov pređašnji pesnički postupak. Iako je u svakoj od svojih knjiga imao niz čvrsto komponovanih pesama, čvrsta struktrura nije bila obeležje nejgovog postupka. Ne zato što on nije bio dorastao sintezama, već zato što se njima retko bavlio. Kao da mije težio da piše pesme, dovršene i uobličene, već da stvori jednu paučinastu, od snova ispredenu pesničku materiju kojoj nije svrha da okvalifikuje nekakvo centralmo značenje, već da se nametne poefskom almosferom. Zato njegove pesničke slike i nisu bile samo vizuelne, već i auditivne, pa i psihološke. Knjiga „Večernje“ još jednom dokazuje da kod pravih pesnika tema određuje postupak. Verbalno zapenušen, ornamentaran, pun muzičkih i kolorističkih prelivanja, vrsni majstor raznovrsnih rima i unutrašnjih ritmova, pretvorio se u asketu, u poklonika sintetizova= nog, eliptičnog izražavanja, u čijim stihovima treba voditi računa o svakom elementu. Promena je zaista potpuna: ako je za Timoltijevića nekada važilo pravilo da svoje pesme pušta da nesputano izrastaju i razvijaju se poput bujnog bilja, danas ih on građi smišljeno, pre= cizno, na čvrbim femeljima i još čvršćoj konstrukciji. Sa isto onoliko razloga koji su omogućavali da se ovaj pesnik podvede pod stavove koji njegovo pesništvo mogu da definišu kao produžetak romantičarske tradicije u današnjoj poeziji, om sada može da se klasira u sasvim drugu grupu pesnika, Njegova misaona zrelost, unuftrašnji sklad njegovih pesama, intonacija, harmoničnost u kompoziciji i, pre svega, njegovo shvatanje smrti podjednako lako mogli bi da ga svrstaju u klasične pesnike, Jer, klasični pesnici — po T. E. Hjumovoj podeli na klasične i romantične — smrt smatraju činjenicom njihovog i života uopšte, njihova prolaznost deo je prolaznosti svih pojava i iz tog kompleksa proizilazi osećanje fragičnog, A Timo tijević iz knjige „Večernje“ upravo je takav. Manimo se zato definicija koje su više Kkritičarsko sredstvo nego prava reč o pesniku i posmatrajmo ovog pesnika nesputano i bez apriorističkih određaba, posmatrajmo ga na onaj način na koji je stvarano i stvoreno njegovo pesništvo. Tako viđen on je vanredno zanimljiv u svim svojim Kreativnim fazama, , bez obzira bio on u suštini romantičar ili kla=" sičar, on je pesnik čija je najnovija transfor-" macija ka meditativno-lirskom smeru još jednom potvrdila njegov najviši rang među mlađim srpskim pesnicima.

Bogdan A. Popović

predstave kao neku vrstu literarnog stila. Ovde govori život. kao da kaže Šibl, i njegov govor sam po sebi u dovoljnoj je meri uverljiv da bi morali da ga dopunjavamo nepotrebnim ukrasima, stilskim đinđuvama, izlišnim poetičnostima i tako dalje. Možda je fome đoprineo i Šiblov odnos prema maferiji koju prikazuie. Šiblov stav svedoka koji priča ono što treba da kaže, a drugima ostavlja da procenjuje da li se uradilo dobro ili ne, ako se uradilo dobro da odaju priznanja, a ako se pogrešilo da to kažu sa najvećom mogućom merom ljudskog razumevanja.

Ima još nešto u Šiblovom načinu Disanja što privlači pažnju čitaoca. Dobar deo svedočanstava o našem oslobodilačkom ratu visan je pomalo preterano temperamenino, sa Dovišenom temperaturom, sa neprikrivenim gnevom na neprijatelja i sa isuviše deklarativnim izjavama o ljubavi prema narodu. slobodi i TeVvoluciji. Šibl niti patetično slavi revoluciju, niti grdi neprijatelje na jedan psovački način. T o revoluciji i o neprijatelju te revolucije Šibl jednostavno priča. Ta jednostavna priča je dovoljna da se čitalac opredeli za revoluciju i njene ratnike, a protivu neprijatelja i nehuma– nih ideologija koje su neprijatelja na zločine o kojima je reč, u Šiblovom kazivanju, inspirisale. U podjednakoj meri savestan sveđok i dobar pisac Ivan Šibl je svojim knjigama „Iz ilegalnog Zagreba“ i „Ratni dnevnik“ pružio i našoj istorijskoj literaturi i našoj literaturi uopšte svedočanstva od neprocenjive vrednosti. Zbog toga što su vezana samo za jedan kraj, Šiblova sveđočanstva nemaju možda vrednost koji imaju ratni dnevnici Vladimira Dedijera, ili Nazorov partizanski dnevnik, ali svakako imaju i onu vrednost i onaj značaj koju imaju svedočanstva Čedomira MinderoVića u dnevniku „Sa Titom“, ratni dnevnik Dragojla Dudića i Čalićevi dnevnici iz predratnog života Zagrebačkog sveučilišta., A to će reći da kao istorijski izvori imaju prvorazred9 Oe i značaj, a da kao literarno delo

Ogo Čemu premašuju mnoge vrlo ambiciozno zamišljene i još ambicioznije piše Nož i mane i hronike iz narodnooslobodilačkog rata kojima upravo njihova pretencioznost smeta da buđu dobra literatura. Šiblovi dnevnici, dakle, dobra su literatura između ostalog i zbog toga što su pisani bez pretenzije da budu literatura. Na njihovim stranicama sirovi životni podatak progovorio je sasvim spontano jezikom literature i ta spontanost dala je Šiblovim knjigama osnovnu vrednost i draž.

Predrag Protić 3