Књижевне новине

" Ra pesama skromno se uklapa u onaj tok

DUO NNUIDA

Vladimir Majakovski

Na sav glas

„Matica hrvatska“, Zagreb 1965, izabrao i uredio Aleksandar Flaker

POČEO JB da piše: „Ispalo je nešto neizrecivo revolucionarno i istovremeno gadno. Ne sjećam se ni retka. Napisao sam druge. Ispalo je lirski, Ne smatrajući takvo. stanje srca suglasnim sa svojim „socijalističkim dostojanstvom“ sasvim sam prestao pisati“.

Otkrio ga je Burljuk: „Noć, Sretenski bulevar. Čitam stihove Burljuku. Dođajem — ovo je jeđan moj znanac, David se zaustavio. Pogledao me. Povikao: „Pa vi ste to sami napisali! Pa vi ste genijalan pesaik!“ Takav grandiozni i nezasluženi epitet me obradovao. Sav sam ušao u stihove. Te večeri sam potpuno neočekivano postao pjesnikom“, |

Potvrdđio ga je Pasternak: „I kako je sve bilo prosto! Umjetnost se zvala tragedijom. Tako i treba da se zovc. Tragedija se zvala „Vladimir Majakovski“, Naslov je sadržavao genijalno prosto otkriće da pjesnik nije autor nego predmet lirike, koja se u prwvom licu obraća svijetu. Naslov nije bio ime pisca, već prezime sadržine“,

Svojom genijalnošću predodređen da se nalazi u prvim ređovima vremena koje je proticalo u znaku revolucije, Majakovski joj je služio i srcem i perom. Od prvih dodira s revolucijom, predstavljenom u liku Morčadzea, pa preko „Oblaka u pantalonama“, „Misterije Bu{“ i „150 000 000“, do poema „O tome“, „Vla“ dimir Iljič Lenjin“ i „Dobro“. Novim izrazom i Hvozdđenim stihom, koji su u velikoj meri bili uslovljeni revolucionarnim sadržajem njegove poezije, Majalkovsški je predstavljao mnajupadljiviju i najinteresantniju figuru u poeziji prve trećine dvadesetog Veka. Njegovi savremenici zaključili su da je pretekao svoOje vreme i proglasili su ga za pesnika vremena koje će tek doći, T on sam je to osećao i imao samo jednu šelju: da vreme što prc rodi čoveka s kojim bi mogao da podeli svoju usamljenost, Ali vreme ili nije moglo ili nije htelo da mu ispuni želju. Ni onda, ni damas, kađa nas od njegove smrti deli triđeset i šest gođina. Jer, mada se često može čuti da neki pesnik piše po ugledu na Majakovskog, ili nastavlja njegove trađicije, teško je naći pesnika koji bi mogao da pravi društvo Majakovskom, koji je „istovremeno bio i narodni vođa | narodni sluga“.

Luksuzno opremljena i ilustrovana karikaturama koje je crtao Majakovski i fotografijama iz njegovog života, knjiga „Na sav glas* omogućuje čitaocima da steknu celovitu predstavu o Vlađimiru Majakovskom i njegovom pesničkom delu. Pored ne baš obimno8, ali zato stručno obavljenog izbora pesama i poema, u prevođu Aleksandra Plakoera, Vladimira Gerića i Josipa Severa, u knjizi se nalaze i pesnikova autobiografija „Ja osobno“, DOBOVOF „Književno delo Majahovskoga“ (A. Plaker), Glasovi Kritike o Majakovskom, Hronologija i Bibliografija.

Zoran BOŽOVIĆ

Zoran Milutinović

pi: bs

Noć ova ufepć>išsstza mernz

„Bagdala“, Kruševac 1965.

JAKO KAO MOTO svoje prve zbirke pesama Zoran Milutinović stavlja opitimistički usklik „Zivote, mladost i ja Kkoračamo prema tebi“, sadržaj većine milegovih pesama prožet je blagom semtimentalnom bolećivošću fako retkom u našem današnjem peswičkom trenutku, Svojim osnovnim tonom ova zbirsrpske poezije čiji su predgtavnici negovali „tananu nit čiste lirike“ (B. Radičević, Dis, M. Crnjanski, V. ZŽivojinović-Masuka, a posle drugog svetskog rata S, Man” dić, 5. Vukosavljević, S. Marković i drugi) pa otuđa u njoj nalazimo i opšte karakteristike ove poezije: ispovedni tom u lirskoj formi i opisivanje svojih najintimnijih preživljavanja,

I pored razumljivih slabosti koje tako često prate prve pesničke zbirke (neđoslednost ili čak nedo» statak definisanoz pogleda na sVet, nespretna i neadekvatna upotreDa reči, pokatkad odsustvo ošse” ćanja za meru) ova poezija opravđava sebe pre svega jednostavnom izražajnošću, jednom mekom melanholijom za one kojima to prija), odsustvom poze i razmetljivosti i u najboljim trenucima jednim smi-

AVA VA

MIPIPRIRVIBDIRNIE 'KNJIOJRR

Michel Butor

6.81O.DOOO litres

e ezu psr seconde

„Gallimard“, Paris 1965.

ZO MIŠELA BITORA se može reći da je zaverenik romana, zaverenik i fragalac za Wnjiževnim Ppoštupkom koji će romanu — jer Mišel Bitor je prevashodmo romansijer — dati jednu posebnu đinamičmost i životnost reči. |

Ćudđesni su putevi kojima Mišel Bitor traga. Od vomana do feoretskog eseja, a zatim izučava klasiku da bi odleteo ma dug i zamoran put sa kojeg donosi meobičan putopis koji ga približava formi za kojom čezne. Ćitajuči „Pokretača“ (putopis USA), „Opis sVetog Marka" (putopis — Venecija) i naročito, „06,810.000 litara vođe u sekundi“ (putopis — Nijagara) stiče se uverenje da bi Bitor želeo đa svom proznom izrazu doda elemente akustičnosti i, na čuđan mačin, upotpuni utisak prostornosti.

vodopad Nijagara fascinira, to je snaga koja razara i gradi, to je prizor koji pleni, Tu fascinantnu sliku i doživljaj Bitor iskazuje kroz oblik rađio-reportaže ili „stereofonske stuđije* i to u knjizi koja po spoljašnjem obliku me oduđara od klasične — ali u unutrašnjoj tipografskoj strukturi je potpuno nova i osvaja osmjšljenošću nijansiranja promenom iipa sloga ili smenom slog-belina. Čitanje knjige o Nijagari navodi na vazmišlianje o sleđećoj Bitorovoj knji-

4

\

ea ere esezr ue zen era a eure rerum

slom za muzikalno oblikovanje stiha koji nimalo nije za potcenjivanje. Vidljivi su u ovoj poeziji, i pored one nužne i srećom prisutne mere originalnosti, i uticaji drugih pesnika. Nekolike pesme a naročito ona sa refrenom „Dođi, donesi morske bregove u 8vOjim medđrima“, asociraju na poeziju Tagore, poneke imaju nešto od štimunga koji je već upečatljivo obeležio Crnjanski, a ima ih čak i sa uticajem Vaska Pope iz njegove faze za koju je bio karakterističan stih „Očiju tvojih da mije“ (na primer „Ne spavam više na krevetu tvojih belih ruku“, „Jedno veče mesec je bio bez očiju “ itd.). Pa ipak, u najoriginalnijim trenucima Zoran Milutinović ostvario je nekoliko autentičnih lirskih minijatura („Zašto vetru ne bih rekao“, „Mesec je stavio oblake pod glavu“ „Pesma gromova“, „Zavesa je pala na zapadu) i nekolike pesme iskrenć i čiste osećajnosti („Topla je zemlja ova“, „Zagrlio bih ženu, ženu daleku“, „Vratiću se u selo .. gde je petao jedini sat“), I Daš taj skromni i nepretenciozni svet malih ličnih tuga i radosti prožet, živopisno i jednostavno ocrtamim „slikama prirode pobuđuju nadu da se od Zorana Milutinovića mogu očekivati nove i zrelije pesničke zbirke,

Pefar MARJANOVIĆ

Jiri PF'ried Vremenski tjesmac

„Zora“, Zagreb 1966; prevela Ljudmila Pfaf

DVA KRATKA ROMANA češkog pisca srednje generacije Jiri Frieđa „Vremenski tjesnac“ i „Abel“ otkriće našem čitaocu neka nova strujanja u češkoj književnosti koja iz više razloga ne bi trebalo da ostanu nepoznata.

Jiri Fried je savestan majstor proze, ozbiljan i strog kada traži forme istraživanja, krajnje pošten kada pokušava da nađe odgovor na neka pitanja intelektualne savesti savremenog čoveka,

Ne odbacujući tekovine mođernog romana, u prvom ređu impresionističku retrospekciju, Jiri M'ried ne dozvoljava da ga umetnička avantura i igra odnesu sa tla realnog zbivanja. U romanu „Vremenski tjesnac“ nema literarne egzibicije, nema nikakve afektacije ni zarazne samodopadljivosti. Kratka rečenica, majstorski prelazi iz jednog toka svesti glavnog junaka u drugi, briljantna metafora — ovde su samo trađicija zrelo i odmereno usvajanje jednog već pronađenog načina proznog istraživanja, kojim nam se otkriva novi junak u savremenoj literaturi. Šahista M. u skučenim, nama izvanredmo poznatim okvirima malograđanske sredine, simbolično, smrću majke, svođi bilans dveju generacija: prve — vitalne , koja je u fizičkim maporima i revolucionarmim. borbama zadovoljno ispunila svoju ulogu — i druge, koja je posle revolucionarnih promena imala da podnese nova mukotrpna iskušenja savesti graditelja novog života. Zdrava i vitalna stara gemeracija imala je neoboriv argument za svakog političkog protivnika: „TI ćeš mi nešto govoriti Novaku, govorila je majka. Pogledaj što danas nosiš! Novi hubertus! I pogledaj svoju. decu kako hodaju“, Geheracija naslednika, me-. dutim, he oseća da je novim hubertusom sve rešeno:

„I ja živim dobro i meni je dobro — ali kao da to

uopće ne primjećujem“, zapaža šahista M. MHubertus, dakle, nije dovoljan. Materijalni uspesi, tako očevidni, ne menjaju lako ljudske naravi koje za njima mnogo zaostaju, Prisustvo straha da nivo života „koji smo podigli na malograđanski stanđard ne proizvede naveliko nove malograđane“, oseća se na mnogim stranicama ovog romana, Ipak, od huberiusa sve počinje. Šahista M. neće zbog novih malograđana posuti pepelom ideale svog sirotinjskog detinjstva i mladosti, niti će osetiti slabićku potrebu da nalazi i proglašava krivca kađa su na te iđeale pale neke senke. „Kod nas tada nije bilo dobro“, saopštiće kratko o jednom periodu trpljenja i iskušenja u svojoi zemlji

zi u kojoj će rezultirati iskustva do kojih je Bitor došao pisanjem „Pokretača“, „Opisa svetog Marka” i „0810000 litara vođe u sekundi". A ta rezultanta piščevog iskustva će pasivnog čitaoca i mrtvu knjigu dovesti đo jedme hnove relacije, Jer knjiga već počinje da diše, da živi u rukama, a čitalac mapušta tišinu svoje sobe i udobnost fotelie i približava 8e centru zbivanja. Pošto reči u ovoj knjizi dišu u sleđećoj sec može očekivati njihovo Wretanje. Bitor se približava formi koja će pisanoj reči vratiti životnoBt i plastičnost koju reč ima u prirodi.

Knjiga o Nijagayi je po svemu nova jer ona je pokušaj uništenja i tradicionalne Knjige i trađicionalnog čitaoca. U ovom tekstu đeluje nekoliko tokova, Spiker opisivanjem spomenika i dekora dovođi čitaoca u ambijent da bi slušao dijaloge koji dočaravaju prisustvovanje doživljaju i provociraju na razgovo?, Najednom Sc dolazi đo Bitorove postavke da knjigu ne treba čitati, sa WMmjigom valja razgovarati. Na taj način se jeđino održava opšta Žživotnost iako knjige tako i čitaoca, A. kad prihvatimo ovakav način kazivanja onda ova Mnjiga prestaje da bude pokušaj rušenja trađicionalnih formi i odnosa, ona ih ruši i knjigu pretvara u čist doživljaj u slobodnom prostoru a čitaoca pretvara u đoživljača,

Bitorovo traženje i insistiranje na novoj formi, njegovo žtrvovanje tom traganju je plodotvorno jer dovođi do forme koja omogućuje poimanje prirođe i čoveka kao jeđinke u njoj i fenomenalnog odnosa između prirođe i čoveka, On uspeva da iskaže sve transformacije čoveka Krož čovekov doživljaj pvirode.

Uveren sam đa će ovo traganje imati svoje ĐOsmatrače i da će Bitorovo kazivanje imati pristaše

wolipi da se upuste, sa njim zajedno, u O ebo libtat Soahou doživljavanja, lutanja

jednu retko Ppr' i stizanja do uzvišenih ociljeva., do oživljavanja na-

i reči. bisane Aleksandar BADNAJ ARBBVICĆ

VUKOSAVLJEVIĆ

Slavko /

Trizapisa oratnicima |

Trg partizana u Titovom Užicu

N “A OVOM mestu

1941. godđime VENCE ili ordenje na, (Jrobove vojnika?

Da li ste ih poznavali?

Da li ste ih VW Mi Da M ste ih zaboravili?

I njima je sijalo 5UMCC,

kuće su bile male a ljudi veliki.

Druga proleterska

O DLAZEĆI i dolazeći, kao most, uvek između dva grada,

i ovuđoa su malo pYe prošli dovoljno đorasli 2q breme, dovoljno mladi ža večnost.

ali me isto.

ali me isto.

Suviše umorni da bi zžaspali, ali me isto. eno još uvek maršuju,

dolinama i okukama, Naša braća, a svojim, ljudskim, smom, ali me isto.

za »vezdom, DYugec proleterske.

opere

i pošteno će se vratiti ispitivanju | i odmeravanju sopstvene odgovornosti. Uvijek ista pogreška. Uvijek neizlječljiva nada da će nas netko uzeti na sigurnu palubu...“, konstatuje šahista M. u pokušaju da se vrati sebi, da u slabosti i nesigurnosti ličnosti traži uzroke jedne opšte zabluđe.

Proces traganja za svojom ličnošću u romanima ovog ozbiljnog pisca jeste pokušaj preuzimanja sopstvene odgovornosti iz ruku Kkrmanoša „sigurnih paluba“. „Ovdje, a ne u mojoj vršovickoj garsonjeri, bio je moj pravi dom“, shvatiće šahista M. u kući predstavnika stare revolucionarne generacije, svoje umrle majke, i pokušaće sa njemih pozicija da opravđa jedan dobro započet svet. I đa u njemu nađe razloge za optimizam.

TI slikar Abel u istoimenom romanu, čiji se usporeni, pomalo đosađan ftempo može opravdati podtekstom, iraga za svojom umetničkom ličnošću; me u težnji da opere ruke od odgovornosti, nego sa željom da lično odgovara, Njegovi unutrašnji monolozi o figurativnom i apstraktnom glikarstvu zadiru i u oblast etičkog. Abel teži slobodnom umetničkom izrazu da bi se ponovo, bez ikakvih pritisaka, u jednom slobodnom izboru opredelio za figurativno slikarstvo, ono koje je već izabrao. Umetničko samoopređeljenje, dakle podrazumeva slobodu, Bez slobođe svaki je umetnički izbor sumnjiv i neuverljiv: „Jučerašnji slikari sretnih seljaka... nisu bili u većini varalice, Došao je čas kad su ispađali takovi., Mit kojemu su služili bio je žrtvovan stvarnosti“, sloboda je potrebna brađatom „apstraktisti“ isto koliko i realistima. Bez nje su umetničke pobuđe i jednih i drugih necuverl]ljive. U banalnim okolnostima, kojima su okruženi šahista M. i slikar Abel, Jiri Fried je postigao ubedlji-

_ vost pisca s velikim iskustvom. S veoma razvijenim smislom za meru, izbegavajući da bude na bilo koji

način upađijiv i izuzetan, ovaj češki pisac nam je otkrio s anatomskom preciznošću i samodisciplinom jedmog klasičara svakodnevni svet u kome možemo da nadđdcmo i sebe same.

Gorđana MAJSTOROVIĆ

Juhan Smul

usred ledzma

„Svjetlost“, Sarajevo 1964; preveo S. Parezanović

OD ONIH koji se profesionalno bave prikazivanjem ” knjiga sumnjam da će nekome zapasti u oči knjiga 5 naslovom „Usred leda“, U stvari, nije zapala, jer prošlo je dve godine od njenog izlaska, a o njoj ne znam jesam li još igde pročitao i slova, 1, zaista, zašto prikazivati knjigu Juhana Smula kad iza ne stoji nikakav novi talas, čak ni novi talasić; samo malo Baltičkog mora plus omo nekoliko okeana koliko je potrebno đa se iz Mstonije dođe do Južnog pola, Možda je oduševljenje za ovu knjigu porođeno starim dečačkim snovima o dalekim morima? I to svakako, ali ono što pleni u njoj, to je iznad i ispred sveša — poezija. Eto, kako je prosta stvar napisati odličnu knjigu: sedneš u nekakav brođ, nekakvu „Koperaciju“; umesto pisama Ženi, koju te, ateista kao i ti, za tako dalek put nije mogla čak poveriti ni bogu na čuvanje, pišeš šta si sve viđeo koji dan i — to je sve, Rđavom piscu, međutim, ništa ne može pomoći, ni život, Ali u kabini „Koperacije“ koja je vodila sovjetsku antarktičku ekspediciju, bio je veliki pesnik mora i ljubavi Juhan Smul. Ja znam da je „veliki" velika reč, ali mislim da se ona može, pa i samo uz ovu knjigu, napisati bez ikakvog dvoumljenja. U čemu je lepota poezije u ovoj prozi? U jednostavnosti, u odsustvu svake glume, u ironiji koja najmanje od svega štedi sebe, u njenom humoru. Imam utisak'da čovek posle čitanja ove knjige i sam može reći da je bio na Antarktiku, toliko je u njoi sačuvano daha tog romantičnog putovanja, Ali, to nije

Grobovi vojnika

I tada, su theperile zvezde,

I oni su išli kuda LIM

Naši drugovi,

_u našem svakodnevnom

ali me isto. Ne isto. Ne isto.

Ni vemce

ni ordenje

ma mjihob umorni s3am, na mjihova memirma sTCcCd, .Čak mi pesmu, —

osim, ako je pesma:

oleli?

kao kad borovi stoje ma vetu i ondo, se čuje onaj šum,

onaj šum,

onaj divni šum,

kao kad more ljubi zemlju, onaj strašni šum

kao kad čovek.

sluša svoje sYce.

samo putovanje do Mirnog; to je, istovremeno, ! pu. tovanje do jedmog pisca, naravno koga ta putovamja zanimaju i putovanje jednog pisca do ljuđi u vreme kad pisce ljuđi uglavnom malo zanimaju, Možda beležeći male radosti tih ljuđi, Smul i postiže tu izuzetnu liričnost svog dela.

Knjigu „Usred Jeda“ izdala je sarajevska „Džepna knjiga“ u prevođu S. Parezanovića i s lepim bpogovorom M. Jovanovića, koji je mogao biti i duži, bak zato što je Estonija mala zemlja; mala zemlja koja, izgleda, daje velike pisce. · Izet BARAJLIĆ

Ivica Vrkić DOnevmi red

Narodno sveučilište „Božidar Maslarić“, Osijek 1966.

RETKI SU u nas humoristi i satiričari koji startuju — knjigom. Humor i satira javljaju se obično na stranama llIstova 1 časopisa, u programu radija i televizije „ali knjiga nekako oštaje gotovo medđostižan san, koji ostvaruju samo najuporniji stvaraoci na ovom području, Tim više imponuje pojava ovog mladog satiričara, čije pretenzije nisu ni u kom slučaju male, a i spremnost izdavača da pomogne ovaj po· duhvat, Rezultat je u svakom slučaju požitivan, mada se Vrkićevim satiričnim aforizmima mogu staviti znatne zamerke, ·

Sama knjiga komponovana. Je veoma duhovito, (po/ ovim podrazumevamo | tehnička rešenja i raspoređy Sastoji se iz dva mejednaka dela koji Woše' nazive tačaka dnevnog ređa: n )

1, Orhladino, ti si khao zdravije

2, (P)razno

Već iz ovoga vidljiva je aulorova tendencija za 'poigravanjem rečima i igrom reči, što mu služi kao sredstvo da izvrsne podsmehu i kritici neke pojave životu (om, uostalom, šsVoj Dnevni ređ i naziva „svako-Dnevnim redom“), Tu bismo, međutim, mogli staviti prvu ozbiljniju zamć!ku ovoj knjižici: Vrkićeva temhtika ne seže U nova područja, on ostaje na terenu već uočenih i Kritiko vanih pojava, ne otkriva nam dakle ništa novo. Mo že se, uzgred, dođati da njegovi aforizmi ne donote bitne novine ni u izrazu, ako izuzmemo prvi (manji) deo Wnjige čvršće uobličen i sređen, gde su postignuti lepi efekti rasporedom samog teksta i gusputnim, marginalnim komentarima i upadicama, To ne bi mo ralo da nas zabrinjava, ni da iznenađuje, Autor %* tek javlja, a aforizam kako u našoj tako i u svetskol satiri i humoru uživa trenutno veliku popularnošt, %ako kod — pisaca, tako i kod — čitalaca, Naravno u jakoj se konkurenciji mora i usavršavati; nije Te dak slučaj da pojedini majstori ovog kratkog | brit, kog izraza postižu takvu konociznost i virtuoznošt U Wojoj ih je nemoguće slediti i dostići, Vrkić ostajt daleko od takvih vrhova, Njegov aforizam je nedo volino uobličen, ponekad neprecizan Wu izrazu, a M” enta suviše asplinuta, Naveđimo ipak neke uspelijih:

„Put od omladinca do delikventa jednako je uda ljen kao ođ delikventa do omlađinca, samo što je ovi prvi bolje trasiran,

Potok koji razdvaja radničku omladinu od inte” lektualne izvire iz džepa,

Ma sastancima pauze su najkonkretnije,

Čini se zato da bi Vrkićeve mogućnosti · trebale ocenjivati po ovakvim, efektnijim i uspelijim rizmima. Šteta je, svakako, što ih nije više, | Hto či lava ova nevelika Knjiga nije na nivou prvo deb odnosno „prve tačke Dnevnog reda",

van 80F

Brana CRNČEVIĆ .

PIŠI UJIIŠ

Čim čovek zakorači jedna noga mu je na rodnom tlu, a druga je već iznad otadžbine, Trebalo bi ukinuti lutriju. Zašto da radnička klasa

igra na sreću?

Rđavi pesnici čekaju da im drugi donese i „pesničku

slobodu“,

Nisam Ahil, više bih voleo da me gađaju u petu nego

u glavu,

Danas više nema čak ni trojanskog konja, sve sami

neki obični konji.

KNJIŽBVNIE NOVIN?