Књижевне новине

" —

SE - JB MK KI FM TI |

o

| ODO EVE O EE RZ. A E Ba Br: CE BR ET AC: saj Pa

MIHATLO S. PETROV Galerija Doma JNA

RETROSPEKTIVA koja ilustruje četrdeset pet godima šBktiivmosti grafičara, slikara, likovnog kritičara, prevodioca, pedagoga i javnog radnika Mihaila S. Petrova ne pruža mogućnost za MWlasianje estetičke rezultante, globalnog suda koji bi vezimirao parcjjalne esštetičke všhlovizacije Širokog opusa OVOS umetnika (čemu uwupomo mpreciozna kritičarska VO ja stremi, ramim mpovodima, i kad se to može i kad se me raože). To nije nikakvo zlo već 10gična situacija u koju nas stavlja dijalektika trajanja i delanja jednog umetnika: „zakonč“ života. A mećemo, valjda, život i umetnost hvatati w (doktrinarmo-estetička) gvožđa!

Tenomenoložški snimak pojedinih faza i pojedinih dela Petrovljevih baca nam u oči čitavo bogatstvo Yižmmice plastične umetnosti. Tu opštu raskoš izražajnih sredstava Mojom zrači ova retrospekliva: Yažličiti prosedei, karakter i Wretman limije i površine, intenzitet tona (svetlosti) i njegov pikturalni ekvivalent, odnos prema prostoru, funkcija arabeske (konstruktivno-iluzionistička, autonomno likovnog značenja) itd., — umeo je Petrov, u različitim fazama svojih interesovanja, osećajno i eruditski da kontroliše, da vlada njima kao dirigeht optimalno uvežbanim orkestrom —/" već prema tome šta mu se činilo ciljem.

Geneiski, njegov opus završava se, na ovoj izložbi, njegovim početkom: Petrov se vratio insfinktu svoje mladosti, apstrakciji. Logika ovog kruga u tome je, što je ceo put do njegovog zatvaranja u stvari čin verifikacije jednog mentaliteta mišljenja, jednoga stava. Taj odveć rano usvojeni univeyžalizam slikanja i mišlienja bio je i odveć zamašan elički teret za mladog Petrova i on se entuzijastičnim žarom bacio na bogatu bnštinu onog što se već desilo na njivi umetnosti — ne da s ponosom demiiurga po njoj šeta već da, 8 voluntarizmom pregaoca, na njoj sarađuje. 1 ako su tako sjajne zvezde kao Kandinski, Sezan, Gogen, Mane, ili Bijelić Yascvetavale njegovu maštu, onda je iznad svega jasna priroda Petrovljevog senzibiliteta, antidogmatskog, drhiavo8, ljudskog. IZ perioda između dva rata ističem ovde energični, kao kosmos ža sebe dat „Mali pređeo“ (1929), „Maturantkinjuć (1939), „Predeo sa mostom“ (1933), „Pređeo pod snegom“ (1935), „Notr-Dam“ (1939, „Iz Pariza“ (1937), „Voće i krčag“ (1932), „Miitva priroda“ (1941). Petu deceniju veka na izložbi obeležavaju radovi koji ne uznemiruju mnogo nivo korektnog, realističkim modulacijama okrenutog vegistriranja životnih fakata; šesta decenija pak, preko slika „Veče na Sipanu“ (1952), „iz zatona kod Dubrovnika“ (1954), „Sneg na Kosmaju“ (1956) i još nekih nagoveštava onaj važan i sudbonosan put emancipacije kolorita, i vizije uopšte, do njegovog dionizij= skog, panteističkog slavlja. To su sada oaze ijedne druge duhovne republike, asocijativne ili čiste apstrakcije, u kojoj Petrovijeva prava slikažska vokacija, boja, od kolorističkog bel canta kojem je aspirirao svakim potezom kista u ranijim duhovnim i stilskim. ekskurzijama, dolazi do svesti o sebi samoj, do fidlerovske i fosijonovske svesti — već osvojene i impregnirane u njegovoj grafici. Analiza pojedinačnog u modđalitetima realističke percepcije stvorila je pred ovim autorom mogućnost, jedne kapitalne indukcije. Ta induktivna svest, ovaploćena u Uuniverzalizmu apstraktnog prosedea, logično dolazi kao misaona i senmzibilma redukcija jedne plodne prakse.

Najviše pak, Mihailo 8. Petrov stoji, i ostaće vefovatno, u sečanju po onome što kao likovno fenomenološki i, rekao bih, filozofski ekviva-– leni izvlači iz iskonske antinomije tamno-svetlo u grafici. Pravi barjaktar naše avangarde u tom domenu, on to nije po deklaracijama već po konkretnom efektu: materijalno i duhovno bogafstvo kojim zrači njegova asocijativnoapstraktna grafika odaje majstora takve rafiniranosti kod kojeg barokna punoća #finesa metjea i likovno-fenomenološke strukturacije, transcendiraju svoje objektivno-pojavne vrednosti i postaju bestelesne emanacije suština, reviri duha!

Kosta Vasiljković

MIH. S. PETROV: „IZ MOG ATIELJEA“

|. bok, novoftalašovški

KINBMATOGRAPIJA dubokim bra zdama mitemeljuje pasionantan integraćioni proces duha i ukusa velikog dela civilizovanog čovečamstva. Pilm danas “kao fenomen ravan je nekadašnjim egzaltacijama otkrića duvana, kafe; droge... Pilm orijentiše emotivni nivo našeg doba (granice Ove oblasti še rapidno i bitno pomeraju, umnogome zahvaljujući savremenom filmu) usmerava nakžin mišljenja, u svojim majboljim orijentacijama snažno agibuje u prilog humanizmu.

No, kraj svih koristi i kolektivnih zadovoljstava filmom, intermaciona– lizovala se u ovo naše vreme jedna bezumma pomama kinematografijom, što je svakako odraz ekonomske groznice i opšte duhovne klime, kojoj film opet recipročno daje svoj doprinos. Publicitet fantastičnih raz mera, formati, forumi, festivali, febrilna stanja, seks-Kkompleks i „lilozofstvujušće“ MWonjunkture, i sve to a tempo do samouništenja.

igrom kapitala grubo regrutiova-·

na, kinematografija na bržište, koje raste poput Juftbaloha, već poodavno iznosi neslani erzac serijski štancovanog programa, čija su jedina suštinska merila tone i kilometri. U trci sa vremenom i borbi sa televizijom zaboravilo se ma iepoiu.

Zakonomerna reakcija je došla pre desetak godina, Tađanjem „bauka“ nazvanog novi talas Nezadrživa bujica mlađih francuskih, a zatim „engleskih, italijanskih i američkih režisera provalila je trošnu branu Iako ne uvek konstruktivan, osmišljen i umetnički, novi talas je dao seriju divnih dela i izbacio na površinu niz novih značajnih stvaralaca. Bez teoretske objedinjavajuće sile, pokret je danas na ivici kyize, kao i svaka buna, koja zajedno sa svojim jedinim argumentom, antikonformizmom neminovno one u neodogmatske vode, Novom talasu se mora zahvaliti za osveženje krvi. On je bitno pomerio kriterijume o estetičnosti, no njegova frka „do poslednjeg daha“ imala je daha svega prvih stotinu, briljantino odšprintovanih metaka. Sada već daha, izgleda, ponestaje.

Tako, danas, na filmskom bojištu imamo dva protivnika od kojih ni jedan ne može doći glave drugom.

*:*

Jubilej „Pestivala nad Hjestivalima“ (inače mlađeg, ali uglednijeg brata filmske Venecije) osvedočio je puni esteličku krizu filma, a i amog ovog „Svetilišta“. Ostavimo po st\ani festivalsku paniku, smeštanja i itrikovanja, rang-liste i mistifikacije. Jedine naše koordinate treba da budu poetika i elika; to Bu premise ša kojih je nužno posmatrati ovu epohu takozvane Rweativne kinematografije. Treba, dakle, obuhvatiti jedinstvenu ovogodišnju regatu u kojoj se takmiče, bok uz „pogromaši“, stare klasične veličine i oni treći, koji se šešu o prve i druge, i hameću se kao hova, kompromisna snaga.

Bilo bi zaista nedelikatno procenjivati da li je, pored jedinog moaofBp estetičkog, u formiranju festivalskog programa, ulogu igrao u vanestetički faktor. WSsSpeh Kana, čak uspeh i tuđih filmova u njenu, za Francusku je rezultat, znaj prestiža, Duhovna domihacija u oblasti filma wyraHcužima se, posle toliko vrepeha, ne ispušta iz Yuku. Tavr le Bre, egzekutivni direktor, odabrao je filmove po svom dsečanju ža estetiku i politiku. i tom „učinjenom boslu mane nema“. Što sve zajedno nije daleko dobacilo, s obzižodn na jubilej, lo je zaista van njega. | |

Poljacima, loj slovehskoj duhovnoj dženbviji, dala je izuzetna šansa i počast: da otvore i žatvore XX Kan. Kraj je poznat Za poljski

ugled, mivo i slavna imena, festivalski izlet 66. je Skomo poraz. Vajda, autor „Pepela“, uprkos mnekoliko briljaninih fragmenata i blesaka lepote, tipično slovenski se izgubio u opširnom ftematskom lavitintu. Kavalerovič, osvedočeni aowvetski režiser, upustio se u avanturu eZOpoVskog umovahnja na širokom platnu, u koloru, u ambijentu koji samo na spektakl vuče. Pre dve godine razgovatfao sam sa aulorom o projektu “Paraona“. To što mi je oh tada govorio trebalo je da bude esej o vlasti. Ono štgo smo u maju videli pepeo je cd loga. Možda je kriza, kompromis... tek filma-eseja nema i to žalosti,

Japanci, mudraci, uvek najžešći među prvima, najeleganiniji u Dovlačenju, javili su da ove godinc filma „dostojnog jubileja nemaju. Kako stoje stvari i da li je tako samo oni znaju.

Brazilci, pak, nisu, izgleda oklevali da pošalju film „Matraga“. Tilm neumesan, samom festivalskom projekcijom deklasiran. Malo mu je pomogla i iznenađujuća jeva pohvala. Uzgred budi rečemo, ovaj kritičarski papa još jednom se nasukao vatremo se zalažući za slabokrvnu „Kaluđericu“.

Tilmom „Lule“ Česi su neoćekivano jodlovali 16, maja, pred punom salom krem de la krema svetskog filma, koji se okupio da vidi ohrabrujuće novosti iz „zemlje naglog filmskog uspona“,

Ostale perifeme kinematografije fenomen su za sebe. U festivalskoj dvorani, gde se verujem, i Gbičnom gledaocu kriterijum pooštri i gde relacije gornjih i donjih nivoa postaju savršeno očigledne, gledati filmove sa Balkana (bez Kakojanisa i Ciuleia) iz Danske, Norveške, Šved ske (izuzimajući Bergmana i eventualno još jednog ili dvojicu autora), Španije (bez Bunjuela, Bardema i Berlange) — znači biti u situaciji da se izuzetno jasno sagledaju sve provincijalne zablude koje imaju svoj koren u istorijskim i drugim opterećenjima. Uostalom, proučavanje i izvlačenje pouka u tom smislu ne bi bilo na odmet ni na-

šem filmu u celini. „Nerašćišćeni usko domaći problemi, koji nisu

opštečovečanskog karaktera, neprevaziđeni arhaični način mišljenja, neurbanost psihologije, a uz predi-

menzionirane ambicije, često depla-

sirnju filmove ovih područja. Začuđujuće je baš to što su neke balkanske i nordijske kinematografije do sada, u nekoliko navrata uspevale (uspevale su samo retke i izužetne ličnosti) da se olirgnu i detonstriraju visoku klasu humane univerzalnosti, dok ove godine pokazuju filmove ma koje može samo da se slegne ramenima, Valjda jedina dva filma na koje se ovo u potpunosti ne odnosi bili su odličan mađaski i naš film.

!·RO#

Sustet sa O. Velsom, D. Linom, fi Biresonom, S. Jutkevičem i svakako najzanimljivijim (van festivala!) Alenom Reneom, jedino je Ssuštinski značajno na ovom latinski šarenom skupu. u

Prancuzi su priča za sebe. Od taktike do etike, od politike do estetike. Prancuzži koji stvaraju, odlučuju, pišu... Imipresionira njihova jedinstvenost u veštini nastupa. Rezultati su poznati. Ali i igra. Penomenfalni Reneov film, jedan od ?etkih pravih i potpunih doživljaja festivala, prikazali su van konkutvencije, čak vah festivala (da Sc, zaboga, general Pranko nc uvtedi!), ali su zato nadigli toliku galamu, i korisnu rekladiu, oko osrednje, ko zna zbog čega zabranjivane „Kaluđerice“. Stvav je poprimila karakter ddbiane SstečeHih sloboda u revoluciji 1789! Afera je odmah lako pro-

Baroniželi-

Mitana, ali tada je već bila odigrana komercijalna igra. M Negovahim talentom i zavidnim znanjem mladi Leluš je u svom delu pomirio hove agresivne fendencije i arhiv pomnatog franciskog sentimentalnop filma između dva tata. To što je odlikovan na ovom jubileju, moglo bi đa znači više nego inciđent u daljem razvoju kinematografske pstelike, koju još Ppomalo diktira Kan. Njegov film „Muškarač i žena“ rečib je primet napora da se ostvari mezalijansa između komercijalne klasike i revolućionarmog načina izražavanja, Ttalijani, opet latinski sineasti, odsvirali su svoj Yodno capriccioso

uglavnom na dve mote. „Gospođe i

gospoda“ P,. Đermija, dobra komedija drugog reda, dobila je od publike aplauz, od žitija Zlatnu palmu. Za ovo poslednje, mesta za čuđenje koliko god hoćete. Podržan hajverovatnije igrom ključeva u žiriju, on se sa, objektivno srednjeg mesta na lestvici, popeo na ćelo,

Pjer Paolo Pazolini, koji poodavno pušta „filozofske“ balone, zaigrao je na žici već demodiranog hermetizma, fako da su osrednji slojevi javnog mnenja — ionako raznim „misaonostima“ uplašeni i zbunjeni — mekoliko dana bili u dirljivoj nedoumici, jer im je Italijan sVOjimi eklektičkim akrobacijama mpomutio pamet i nabacio kompleks manje vrednosti. Stvar je, naravno, ubrzo rasvetljena putem ~ zdravog razuma. Vlaštitom mpucaljkom Pazolini je otpirio iz Kana svoje „Ptičurine i ptičice“,

Orsoh Vels je uopšte posebno poglavlje u istoriji kinematograflije i o toj kreativno) gromadi, povodom

„poslednjeg Kana, pišano je i mnogo i tačno, odata su mu sva priznanja

za divnog „Palstaža“. Međutim, jedna, istina vrlo malobrojna, elita „slobodnih mislilaca“ pokušava da uz „Falstafa“ zalepi i jedno „ali“ kao primedbu za obnavljanje klasicizma. A stari đobri Orson je, tuma– čeći i Seksipira i sebe, nadmoćno demonstrirao sve dimenzije Ssuštinske kreativnosti, putem jednog virfuoznog znanja i umenja u režiji i glumi (što se u nas grubo i glupo zanatom naziva). Dobri „Falstaf“ jednako je sačinjen od dostojanstvenog autorskcg spokojstva, koliko i gd uzburkane krvi svog večno nemirnog i jučerašnjicom nezadovoljnog tvorca. Da je video „Falstafa“ Sekspir bi bio zadovoljan saradnjom. .

Slavni Dejvid Lin počašćen je gnušanjem ultra desnih i levih dogmatičara. Prvi su uzalud očekivali reprizu skandala oko „Doktora Živagoa“, verujući da se antisovjetska nota mora provući kroz ovo delo. Doživeli su neprijatno iznenađenje: „Doktor Živago“ je film koji nam nadme grudi dobrotom i ljudskim optimizmom, čijim „posredstvom postajemo bolji i plemeniktiji. To što se on nije dopao Ž. Sadulu, kritičaru do juče ekstremno dogmatski štimovanom, koji sada, uzgred budi rečeno, koketira i sa krajnjim mnovotalasovcima, „zaista je malo važno, Lin je pošteno, bez političkog kompleksa ili zle volje, stvorio poemu ljubavi, apofteozu humanosti, koja je i u faktu i u krajnjoj konsekvenci afirmacija revolucije. Bnglezi su ove godine bili elegantnijeg duha od dosad ređovno nadmoćnijeg domaćina u foj oblasti. Doneli su tri gotovo odlične komedije: „Morgah“, „Alfie“ i „Modesti Blez“ i pokazali šarm i lečšernost koji podsećaju na najbolje dane engleskog filma, Kritika, bar ena dnevna, primila je filmove vrlo polemično i krajnje različito, što pored još nekih pokazatelja govori da kriza postoji i ne samo na filmskom blatnu. Italijanska, na primer, novinska kritika, ozbiljna i oštra, kad sudi fuđim filmovima, ovde i još ponegde pala je na ispitu, kao i francuska uglavnom u slučajevima kapriciožne odbrane sopstvenih filmova. „Lenjin u Poljskoj“ delo je izvesne lepote, elegancije, imponuje inovacijama u formi. Jutkević potvrđuje ovim filmom da se u kinematografiji SSSR-a nešto krupno i značajno događa, da se nedvosmisleno napuštaju koncepcije dogma– tizma i deskripcije. Uostalom, tamo se uz stare majstore, koji se izgleda uspešno prilagođavaju zah tevimn vremena, nalaze brojhi zla= tonošni rudnici svežih, talentovanih snaga. One već damas imaju reč

Zdravko VELIMIROVIĆ

(Takovski, „Hucijev, PFaradžanov). Za kraj ostaje najznačajniji, Rene, sa svojim najnovijim iznehađenjem, filmom ~političnim, etičnimi, {ilozofičnim, u kome kaže: „Rat, je završen“, ali borba, ona opšta (Šbahija), a naročito ona u čoveku, nikad ne prestaje, niti to može, To nije više onaj Rene koga znamo iž „Hirošime“ i „Marijenbada“, Rehe herme{fični i zagonetni, Film jasah, lako čitljiv, tema, reklo bi se, klasična, uhodana, realizacija tpokojna. Međutim, u toj neoklasici reneovskoj ima više modernog senzibi- · liteta i savremene režije nego i u jednom njegovom dosadašnjem fil.

mu. PFildzofski — film, je teza o neizbežnoj životnoj ambivalenihosti, kinematografski — on pred-

stavlja začuđujući spreg napadhog objektivizma u kazivanju, sa asocijativnim režijskim načinom mišljenja. „Zašto je Rene napravio ovakav film? .

'Peoretsku krunu kansmkog skupa Ičine dve manifestacije, inače UVUčene na mala wrata festivalske pašnje. I. Potpuno promašcena SadulMatkorelova „Nedelja kritike“, koja je jedva sabrala jedan i po uspeo film. |

11. Kolokvijum majpoznatijih švet skih režisera i scenarista na temu: „Da li je filmska priča (fabula) od dominanine važnosti u dramaturgiji savremenog filma“, Tema izuzelTO zanimljiva, čal: sudbinska za modernu tcoriju filma.

Rezultat: mišljenja apsolutno podvojena, jaz između klasičara i modernista, prema diskusiji, „nikad dublji.

pleksirani munjevitim uspesjma mla * dunaca tu toku ove poslednje dece hije, prebacuju im hermetičnost i optužuju da su „onakvim svojim filmovima“ publiku isterali iz bidskopskih dvorana i još više je vezali za bauka — televiziju! | Rel komercijalnost nije se često ćula, ali se osećala u vazduhu, kao što je i bez pomena očigledan producenfski pritisak u tom smislu.

Predvođeni neumornim polemičarom i inspiratorom novog talasa Bresonom, mladi odbacuju optužbe navodeći već poznate estetičke razloge o neodrživosti deskripcije i njene „šarene laže“.

Dela velikih klasičara na ovom festivalu napravljena su iako savremenim jizražajnim sredstvima da apsolutno nije isključena pomisao o prisilmom ” uticaju „drskog povetarca“ iz meha nepomirljivih modernista. S druge strane, dela dva velika maga modernizma dokazuju da je disput sa klasikom dobio znatno blaži izraz. Prvi je, zbacivši teret hermelizma prišao Rene, 8 zatim i Breson, verovatno nehotice, Svojim najnovijim filmom „Na sreću, Baltazare“ (projekcija van pro"

grama), koji ima i „legalnu“ fabulu

i uhodanu logiku kazivanja U istina nešto osoben način izražavanja, Breson dokazuje za nijansu ne» što različito od svojih glasnih deklaracija. i

Ovo, kako izgleda, faktičko približavanje opozicionih struja nastalo je uz pritisak producenata i disftributera, kojima je mali broj ultraških filmova doneo novac, a i p0 vlastitom autorskom uosećanju ?za suštinsku funkciju filma. u

Jedno je sada već sasvim o: u svetu pravog čireativnog filma starih konzervativaca više gotovo i nema i ne može ih biti. S druge strane, novotalanovska ortodoksnost rapidno gubi tlo pod nogama. Napuštaju je njeni bardi i ona se 10 i spolja i iznutra. Njena pogubna rana, nedostatak fundamentalne misaone orijentacije, svela je ovaj PO" kret na orkan koji je naleteo, zbri" sao sve što je bilo neživotno i ne” moćno i sa bukom se izgubio iza horizonta.

Ovde izrečene pretpostavke o pre” ćutnom estetičkom primitju, za 58" da, iz opreznosti, treba primiti U” slovno. Međutim, sa sigurnošću m0” žemo da ivrdđimo da je irenutna DO" metnja u filmskoj estetici očigledna i potpuna. Danas se zaista teško može kazati kako treba napraviti, i šta je to u stvari dobat, savremeni film, Spoljna buka i ostale praie“ Če strasti toliko su jake da bptav! autori u međusobncm dijalogu JE", dan dvugoga vilo slabo čuju. Raž" nim faktorima tempetatura filma it podignuta do mwranice moguće?ž. Ko preživi krizu znaće kako da živi svoj život u filmu sutra.

KNJIŽBVNE NOVINE

Ubeđeni klasičari, pomalo iskoni- "~