Књижевне новине

POZORISTIB

Premijere:

„MAKSIM CRNOJEVIĆE . L. Kostića i

„NAŠI SINOVI“

V. M. Jovanovića; .

gostovahje teatra

„Jon Luka Karađale“

iz Bukurešta

i trupe Pepina đe Filipa iz Rima

ARSA JOVANOVIĆ je ha &cemi Narodnog božorišta koncipirao šVoju viziju „Maksima Crnojevića“ kao protest protiv predfašuda koje nas godinama obrvavaju i pokušavaju da razdvoje od ovog neobičnog teksta Laze Kostića. Otuda je predstava u prividno minim i spokojnim okvirima puha nBolemi= čnosti i protivurečnosti, -

Pre svega, valja istaći da še „Maksim Crnojević“ gleda i doživljava bez dosade — a lo je upravo ono nma čemu šu še spotakle mnoge dosađašnje scenske poštavke. Čime je to postignuto? | PPoverenjem uu dramatsku efikasnost reči, pa pojedinim akterima nije smetala hnjihova prenapregnuta emocionhalnost, strogi boetski fitam, i neražumijive metafore ili nedokučivi simboli te su ih turačili daleko ičalistićnije i logičnije nego. što se to inače čini kod nas. Žapravd, naštojalo še da se u tim rečima vidi odsjaj onih univerzalnih živothih impulsa, a Yacionalnosk je u predstavi pomogla da se razmaknu romantični velovi i pokažu određena stanja pešhikovog duha u svoj njihovoj složenosti.

Režiser je Shvatio da izvorišta ovih plahovitih reči leže u čoveku i hjegovoj unutarnjoj dramatici i žato je u svakoj odd njih pokušavao da otkrije nekakav realni svet. Zbog toga je insistir80 na linitaf= njoj logici stiha i njegovim stvar nim scetskim volumenima. „Arsa Jovanović s sloga i hije upuštao u iznalaženje nekakve posebhe koncepcije po kojoj bi jedno ošećanje,, miišao ili autordva intencija pa čak i tragedija pobratimstva

došli maksimalno do iztažaja na uštrb ostalih elemenata. Zbog toga je, čini &e, toliko pažhje usredsFeđento na to da se fakva krajnje subjektivna vizija sveta maksimalno objektivižira. Uptavo u toj vizuelnoj plastici valja i tražiti smi sao ove predstave, Njene ihtenćije se međusobiHo lk?štaju, ponekad ostaju nedorečene ili tek ovlaš naznačene, dopiru do razmeđe sna i jave — približuju seče i udaljuju tako da su stilizacije ponekad veoma realistične i neposredne a stvarni prizori na granici arabeski. .

Međutitn, ovo dramsko olkrivanje Kostićevog sveta dovelo je do toga da še izgubi lepota nekih već antologijskih stihova bo kojima, uglavnom, u našem sećanju i živi „Maksim Cwiojević“, Sve to upu-' ćuje na zaključak da smo dobili pre jednu akcionu bredstavu nčgHo uzavrelu poemu. U ovom slučaju scenskn poezija še ne stvara lepim vecitovanjem i emocionalnim ižlivima već samim doživljajem tih neobičnih bića. Čini se da oh nije bio dovoljno istinit i autentičan tako da je na trenutke ova lepo za mišljena scena izgledala kao Ppripremljeni prostor ha kome tek treba da stasa bravi j istinski Život.

Naslovnu ulogu tumačio je miladi glumac Petar Kralj na pomalo čudan i neobičan način: suviše istrzano, nemirmo, sa nepotrebnim i ničim motivisanim pretrčavanjima preko božornice i, ponekad, Vrlo proizvoljnim reakcijama, Tamo gde je režija uspčevala da ga smiri i zaustavi, bio je veoma iskren i svaka reč delovala je ljudski autentično a njegov bol se prenosio na gledalište.

Od ostalog: mnogobrojnog muškog ansambla jedino je bio sveže i gluInački do kraja postojah Petar Banićević u ulozi Miloša, Jovan MiliČević kao Ivo, Maksimov otac, igtrao:je bez veće studioznosti, a Vasa Pantelić svoga mletačkog Dužda potpuno indisponirano i infetriorno, Stanislava Pešić je u svojoj pojavi imala mladalačkog šavma i čistote iz koje kao da je zvačila fluidnost ali se sve to nije usaglašavalo su unuftarnjim raspoloženjima koja stu obuzimala njenu Anđeliju. Njih dve kao da su se kretale jedna pored druge tako da su joj i postupci bili asinhroni sa situacilama u ko jima je kWomuhicirala privatnim 1onom i nepažljivo se ophodila pre-

KNJIŽEVNB NOVINE

„MIŠBVI I LJUDI“ U IZVOĐENIU RUMUNSKIHđ GLUMACA.

oB

ma poeziji kao da je u pitanju neki trivijalni tekst preko kojeg treba što pre preći. One poetske bisere „Ej, pusto more...“ govorila je odsuino i bez osećanja za lepo. Kseniji Jovanović kao majci nedostajalo je malo više jednostavnosti i uzaludno je bilo mjenmo nasiojanje da artificijelnošću nadđomesti prirodnu iskrenosi.

Seenografija Miomira Denića relativno funkcionalna, ali neoriginašla sa konvencionalnim i često viđenim detaljima, a kostimi Božehe Jovanović samo delimično u 5peli.

* * *

„NAŠI SINOVI" Vojislava M. Jovahovića dugim “„odsustvovanjem sa naših pozornica nisu ni ostareli ni zastareli. Njihovo trajanje je toliko intenzivno da ih doživljavamo na sceni Jugoslovenskog: dramskog pozorišta kao nešto, sasvim novo i originalno. Zbog toga nije današnjem gledaocu teško prefpostaviti kakvo je dejstvo imala. ova drama U palanačkoj atmosferi. kakva je ćarovala u ovom gradu pre šest decenija. Jer, Jovanović je i Za naš senzibilitek smeo i otvoren pisac. Njegova sukobljavanja sa stvarnošću imaju za cilj razotkrivahje ohe unujlarnje realnosti kako bi Ona dobila svojčć egzistenino žnačenje. Ova tražehja he podđilaze našim emocijama i žato u astočehim slikama i uprošćavanjima ne

ireBba Videti samo odraž naturali- .

stičkih shvatanja umetnosti. Ambicije autora ftežile su za tim da povezujući različite karaktere. i sudbine u raslojavanju jedne stedine, ili, tačnije, borodice đođu do onog Što suštinski određuje ovaj anibijent. Uza sve to Jovanović ispoljava veoma lucidan štav prema materijalu tako da se Oseća jedan sasvim ovi odnos prema stvarima i situačijama kojima se njegovi ju naci okružuju. Sve ono što je u jednom času zadesilo pukovhika Ostoju i njegove sinove ima ne samn lokalna određenja nego i Posto nu dimenziju. Zbog toga prevazi laženje onih površnihi i efemebhih utisaka doprinoši Yažotkrivanju suštinskih odnosa ba se tako dolazi do Scenske sinteze koja ne, samo da nudi izvotan doživljaj nego j odličan pretekst ža yazmišljahje, Ako je dramaturški ovo živo fkivo

Pulkovhika Oštoju oštVarlo je suDperiofno Milivoje Živanović, U nnjeBovoj igri bilo je dovoljno lokal= nog i opšteljudskog, a hadasVe dl tehtičiog u eBiocijama koje su se smenjivale u bogatom izražajnom dijapažonu. U iloži Dahila, fjegoVog Biha, Dragomir Bojanić Uspevao je da bude dovoljno ibedljiv i precizan i da dečara čak i krož površhu lakoću svu onu zloslutnost situacije u kojoj še i sami nalazi. Pored toga, žapažeie ilogše, zhačajne za lspelh predstave, ostvarili su Nevenka Mikulić (gospođa HlLehna), Nada Rižnič (baba Jovana), Rahela Pefafi (Hospođa istina), Maja Dimitrijević. HSRB, Branka Veselinović (Živaha), Mayo ''odoro-

~ vić (posilhhi) i Mihajlo „afkelić

(Gile), U scenografiji Vladislava Lalickog bilo je zanimljivih pojedinosti.

.'O kk .

[-. Izuzetno obdafeni glimci, inteligenitni i fnaštoviti reditelji, &PiiŠljena repertoarska politika i vera ·u vitalnost i potrebu umetnosti osnova su na kojoj rumunski nacionalhi teštaž „Jon Lika Karađale“ iz Bulkurešta zasniva svoje umetničko 'postojahje.

Za našu nedovoljho ihfobmisanu publiku i kritkiku ovo je bilo donekle otkrovenje. Otud posle predstava kao što Su „Ižgubljeho Pišino“ J. L. Kafađala, „Sınrt umethikat H. ULovinheskua i „Miševi i ljudi“ Dž. Štajnbeka pokušaji da se Ovaj fehomien Što Preciznije Objashi. Ništa pogrešniie do ovu umetnost svesti na recidiv iuske šale. Uostalom, za? je toliko važio gde su ižzvorišta pozorišnih reka? Moguće je isto tako u igfi OVOg ansambla poznati i francuske ulicaje, ali na specifičan ačii: to su samo neki od mnogobrojnih faktora koji se ovde međusobno pre vazilaze i sjedinjuju u čisloj Scenskoj ilužiji. 'Peatar je idehntifikovari sa glumcem i van njegove realnosti kao da ne egzistira. To mu daje istovremeno nacionalno obeležje i otvara univerzalna prostran stva. Ko god je uspeo da viđi bar jednu od ovih predstava mogao je da shvati šta je rumuski teatar dahas: realistično pozorište u savFtemenom smislu fe reči. Ono se ne plaši argažovafiosti jer u hjoj nalazi mogućnost ža svoje estetsko delovanje, ne, okleva pred” realističnim detaljevh ili rekvizitom, ali

AZENJA

ukalubpljeno u standardne činove ono ima na kraju svakog — rešenje koje može da i danas opstojava i mi savremeno kompohovanim tekstovima. Jer, finale je obično brižljivo pripremljeno i izrađeno kao efekina replika koja se dobacuje gledalištu da je ono samo dogradi i formuliše z>ključak. Zbog svega toga „Naši sinovi“ imaju ža ovaj pozorišni irenutak posebno značenje jer ukazuju na heke od puteva kojima se naše pozorište može još više približiti svojim ižvorima i preobraziti stare i nepravedno zaboravljene tekstove.

U postavci Miroslava Belovića može se razabrati istovremeno postojanje mneskrivenoE oduševljenja tekstom i nekakve potrebe da se ipak napravi izvesna distanca prema životu koji nude „Naši sinovi“ ba i prema samom autoru. Zato je ovo predstava u kojoj se smenjuju tealistična oporost (u ambijentu pukovnikove kuće) i blage irohiČne stilizacije (gostinska soba gažzda Riste i gospođe. Lene). To dovodi do izvesnih ritmičkih destruk-. cija (u drugom i trećem činu) koje, na sreću, nisu ovoj zanimljivoj i dragocenoj predstavi oduzele mmo go od njenog estetskog deloVanja. Pa ipak, Belović je učinio veoma mnogo da bi sama zbivanja dobila u punoći | izražajnim vrednostima, tako da ima čitav niz vanredno impresivnih scena, trenutaka

· i detalja.

Belović je uza sve to primenio veoma interesantan i savremen re“ diteljski postupak pomoću kojeg je svaka ličnost ispitivana hezavisno od ostalih da bi se tek zaključei konfrontirali sa ostalim činiocima ove scenske slrukture, Time je piščeva spoznaja transkribovana na jedan još efektniji način. Otuda znatno ublažavanje dramatuŠkog shematizma i izbegavanje nopolrebnog uopštavahja, Predodžba o tim ljudima koji ne mogu da izmene svoju sudbinu i ostvare iluzije o kojima sanjaju tako se uklaba u samo zbivanje iz kojeg Mao da je u Witičkim frenucima potpuno potisnuta naracija i psihologija. Ostojina smrt je naročito impresivno dočatana i ostaje kao hajdraSgoceniji trenulak predstave. Pored tosa, delo je rasterećeno sentimentalnosii tako da se sliče utisak kao da je to meko daleko i opet ovo naše vreme.

isto tako i ne zazire od najsuptilnijih izliva čovekovih emocija.

Čini se đa u ovakvom ansamblu mogu da dpstanu samo izuzetne umetničke individualnosti. Vasilije Birlik, Niki Anastasiju, Emanoil Petruc, Mateju Aleksandru, Ilinka Tomoroveanu i PFlorin Pjensi samo su neka od imena koja predstavljaju simbole prave umetnosti. Na njima pozorište temelji svoje ' viđenje realnosti, estetske forme i evoluciju. Otuda ono i ne teži ka naglašenom egzibicionizmu i ekstravagantnosti kakva je kod naš odavno u modi. Ovđe se ne improvizira teataž budućnosti već afir= mišu njegove još uvek moćne savremene vrednosti, Svaka predstava mora da bude dovedena do per fekcije — pa se čini kao da je to maksimum koji se može ovim načinom igre postići.

Rumunski nacionalni teataF he reproducira tekstove, Sagledavanja su sveobuhvatna tako da je predstava istovremeho i sadržaj i ide= ja. Prema tome, oni sami odlučuju o svom stilu i sve ono što smo videli za vreme ovog goštovanja u Beogradu treba prihvatiti i kao njihov pogled na sveh i osećanje stvarnog. Igra je ljudska sadžina, a glumac željena individualnost, ba u ovom poistovećivanju nalazimo poverenje u moć scehske umetnio-

Si * * *

Pepina de Filipa reklo bi se da dobro poznajemo sa televizije i filma. Pa ipak — trebalo ga je videti u teatru kao veditelja i glum-

„ca kako sa svojom privatnom trupom izvodi Makijavelijevu „Mandragolu“ ili vlastitu verziju fanftasličnog spektakla „Don PFeliče“, To je ličnost koja imponuje svojim hastojanjem da Wwomične gegove bodigne na mivd prave uwWiethHosti. Poznati mamiri, | rešenja i Oobtti. oveštali od silnog kobišćenja u la kim Romedijama i estćadnim privedbama, transformirani su, OSVeŽeni i ispunjeni sašvim novim sadržajem. Pepino de Filipo se stoga i u najobičnijim patodijatna ponaša kao da igra najčistiju trageđiju, kod

« hješa je svaka improvizacija fik-

sirana kao ddteđeni scenski oblik i zadržana u svojoj maksimalnoj efikasnosti. Time i najlakša zabava postaje prava umetfhost.

Petar „Volk

Ranč

ODUVEK SU MM RASTUŽIVALA pišmh hepoznatih dečaka televizijskim časopisima. Ona obično izgledaju ovako: i

„Želja mii je da se bavim televizijom. Mogab bih da budem spiker, pevač ili direktor, ako nie može to, onda makar televizijski pisac. Umem da padam sa konja na glavu, mogu da izdržim da me tuku sve dok se ne onesvestim, jedanput sam izdržao dve nedelje bez hrane, a u koobrodukcionom filmu Moji se snimao u hašoj varoši, igrao sam hrišćahina koga bacaju među lavove, „Budući televizijski pisac“ = Prnjavor.

Stvafho, ovaj mladić izgleda da ispunjava sve uslove da piše za Televiziju. Zašto ga ne pozvati u Beograd — kako žive ostali televizijski pisci, živeće i on! Gde čeljad nisu tesna — fu kuća nije besna, ili tako nekako...

Ali kako odgovoriti na pismo: „Želja mi je da se bavim televizijom...“ Ako neko želi da se bavi poezijom, odgovara mu se: „Sedđite i pišite pesme. Uzmite najbre čist list hartije i dobro zarezanu olovku!“ Ako neko želi da

· slika, miože mu se napisati: „Uzmite parče kar~

tona, premažite ga tufkalom i cinkvajsom i slikajte sve što vam padne na pamet!“ Ali kako odgovoriti nekome ko želi da se bavi umetno= šću televizije? Ne može mu se reći: „Uzmite jedan poveći studio, tri kamere i pedesetak saradnika i pravite lepe emisije o svome detinjstvu... “ Ne može mu se valida reči: „Napišite televizijsku dramu i ponudite je nekom studiju!“ Pitam se zbog čega je to nemogućno neći?

Možda dečko o kome je reč ima talenta? Ko to zna? Kako da dokaže da ga ima? Kako da mu se dokaže a ga nema?

Na kraju, ako se rađaju ljudi sa talentima za skulpturu, muziku ili pisanje pesama, zašto se ne bi rađali. i Jjudi sa talentom za feleviziju? Ali kako se bavili njom? Verujte, ne znam!

Pretpostavljam da je televizija umetnost, is= fo tako kao i slikarstvo ili kulinarstvo. Ipak, ono šlo me je uvek sprečavalo da sasvim veruiem u fu fvrdnju, to je nedemokratičnost televizije. Čovek mora da polroši polovinu života da bi stigao do njenih zabarikadiranih vralnica i fek onda, kada je već unutra, om treba da pokaže šia zna. Izmoren bitkom »za ulazak, on često u frenuliku svoga televizijskog inaugurisanja nema šla više da ispriča svetu. Ostaje mu, dakle, da postane urednik, đa čita tuđe rukopise, da traži dlaku u jajetu, da vodi nešto, što se zove: politika kuče.

svet se veoma precizno deli na one koji su već ušli, i na onc koji se bore da uđu. Između njih se vodi isto tako duga bitka, Rhao'ona" koja se u Kafkinom „Zamku“ vodila između Pošetioca i Čuvara, koji je samo za. njega prestajao život na kapiji zamka.

Vreme je da pogledamo kakva je ličnost televizijskog stvaraoca oficijelnog tipa, U ovom trenutku, on ima jedino i iskliučivo pravo da stvara Televizijsku umetnost, jer drži u svojim rukama ključeve: od sredstava kojima se ta umetnost stvara. To njegovo sveto pravo zagarantovano je čimjenicom da se nalazi na platnom spisku televizije, da prima dečje dodatke, naknade za kartu K-15, sir po sindikalno sniženim cenama i honorarne poslove DO umetnički povišenim cenama, etc.

_ Jednom rečju, on jedini sa sigurnošću može računati sa vremenom Moje mu je potrebno da nešto ispriča svojim gledaocima. Kako je to postigao?

Prvi se setio! Stigao je prvi u veliko neftaknuto lovište Televizije i kao u vremehima zlatne groznice, odmah je ogradio svoje nalazište pa počeo sa ispiranjem zlata, u ovom slučaju reči. 'Ali, činjenica da je meko zvanično oženjen lepoticom Televizijom, mne isključuje mriogućnost da su u njegovu suprugu javho ili tajno zaljubljeni i drugi, manje srećni ljubavnici, Pogotovo što je Televizija lepotica koja SVO jim koketnim ponašahjem ime da osvaja srca slučajnih prolaznika. | . Koga će Genije pozvati za Nućne prijatelje, to zavisi od njegovog ukusa. Ugroženi nilž obično „poziva one najbezopashije. ?

U slikarstvu, jedan čovek ne može da pokupuje sva platna u gradu, sve boje i šve četke, ne može da istovremeno zakupi sve izložbene sale i sve kritičare. Na televiziji — jedan čoVel može da ne dozvoli drugima da stvaraju, Dovoljno je da kaže portiru: „Onog Riđeg, ne smeš pustiti u studio!" — i gotovo! Nefna Th. levizijske umotnosti! | Md ej neko biti izvođen na televiziji, to po-

slalog zavisi umnogome od njegovog šatrma, njegovih jamica na obrazima i njegove Veštme da stekne naklonosti. }

Sve ove osobine veoma su dragocćene u živoftu, mada mi se nešto čini da su pomalo MESA ako e stavljaju wu službu dđobo.

! rame, koja bi tre i r Sebi doyaljak, oja bi trebalo da bude sama - Verujem, da postoje izvanredni e ZOPE: SO ORERU do televizije. Verujem da” > On 0) namerno ugušiti ljubav prema njoj i početi da, kao i ostali pisci, pišu prožu; koja ipak može sto godina ležati 'u fijdei stola, a da joj ništa više ne treba, ;} eko mi ili i iju bljenost ne prođe na vte=

Ju ipak jednu šansu: neka uzmu UN=C RINU kutiju i odvale jednu njenu stranu..Neka brovuku glavu krož tdj otvo i neka se tako igraju telBViktjai sVe dok ne ostare! ·

pisci, koji"

“NY