Књижевне новине

| AMANDUS

– ŠTIGHCOV TEATAR SUROVOSTI

FILM KAKAV ŽELIMO ne iscrpljuje se u maštanjima e budućnosti ili žrtvovanju za ideale kinestetičkog stvaralaštva, Za njega se svi zahtevi progresa rešavaju u ovom vrememu i prostoru, a te mameće

sebnu DOVOVOVROMk prema sva-

m poduhvatu — kao izrazi odnosa prema sebi samom i svehu u kome se i za koga snimaju filmovi. Angažovanost prema tome nije Vi: še podilaženje predrasudama već utvrđivanje vitalnih vrednosti i smisla u našoj kinematografiji. Time humanizam filmskog dela pe: staje istevremene i simbol čoveka i njegove stvarnosti ali i želje da se izdigneme iznad prelaznih fenemena. Kake drugačije ova predukcija, poznata pe svejoj idejnoestetskoj inferiomosti, e, pretenduje ma autorska weriginalnest i posebnost?

Izazov je bačen ne samo pred mlade i nesfrpljive avamgardiste nego i veterane sa remomeom kakav je renome Frangceta Štiglica. Ali, u ovoj pometnii, što je zahvatila domaći film, i on pokazuje vid: me znake zbunjenosti i nepeverenja u sopstveme sposobnosti, Jasno mi je da idealno moderan film ne postoji u našoj sredini kao realan pojam. Zato se čini kao da i prihvata uverenje da je film i njegovo delovanje |aš jedini mogući izvor SYesti autera o sopstvenom postojanju. Kretanje je prema tome i kriterijum selekcije, pa se valja pomiriti sa tim da se stvarnim značenjem u filmskom izrazu određuje

i vrednost autorove ličnosti, Ali šta

sve to vredi kada čovek nema vla-

stitih ideja — pa se Štiglic između ·

Godara i Bergmana opredelio za oveg drugog, a tim da mu »Deyičanski izvore bude istovremeno 1 uzor i cilj do kojeg bi trebalo dosegnuti.

»Amandus« (u proizvodnji »Vibe«) stoga unosi znatne zabume u dosadašnja tumačenja Štiglicovo; umetničkog razvoja, Da li je ova

spektakl — u kolor-sinemaskopu —

tek sposobnost da se ide u korak sa · aktuelnim strujanjima u svetu fil- · ma? Isforsirani zaokret ka teatru | surovosti? Odricanje od onog što · ie već stvoreno ili još jedno proe- :

amo oduševljenje?

Pažljivije gledanie oveg

meže, da

g filma | otkriće latentno prisutmu autorsku ||

vaza, Otuda su mnoge scene akademski hladne, mezainteresoevano snimljene i komponovane kao potpuno izolovane celine, pa je razumljivo što iznad njih produvava opora. patetičnost. Kamera je iedino bila poletnija u pasažima kada se mogla da zagleda u diyne predele slovenačkih planina, Nije li to istovremeno i demonstracija profiy onih nevešto uređenih prizora u koima je običan čovek tek puka ia verske netrpeljivosti.

Štiglig. se samo potruđio da nam na prilično primitivan način skrene grubo pažnju na to da ni protagonisti ovih sukoba ne veruju u ono zbog čega pozivaju svoje Vvernike na krvaye obračune. Ovaj aprioristički stav onemogućio je reditelju da prihvati čoveka kao mogućnost da se prikaže apsundnost sveta u kome živimo. Asocijacije, koje se s vremema na vreme nude, suviše su uprošćene, didaktične i staromodne — pa se postavlja pitanje zar Je potrebno ići u ska dal rošlost da bi se pokazalo

da je čovek uvek bio suočen sa.

ugnjetavanjima i nadmetanjima ve-

melanholiju u gotovo svakom pa-

sažu nervozno kemponovanog filma. Štiglic pokušava- da vešto prekrije presahlost temperamenta

intelekta ali mu to ne polazi za rukom: fabula izgrađena na sukobu katelika i protestanata, odnosno vere i liudske etike, dominamtna je sa svojim shematizmom u ovoj glo-

maznoj i rastegnutoj kompoziciji. |

Svakoj pojedinesti u tom obraču-

navanju sa siromašnim seljacima |

data je važnost tako da su fizički događaji predimenzionirani de te mere da im kamera može prići sa-

mo spolja iji pratiti na odstojanju.

Otud ona unutarnja disharmonija između samih zbjvamja, slike, dija-

loga i ostalih činilaga samog izra |

za. Kao da svako deluje za sebe,

ali ne u smislu kreacije već repre- |

dukcije, pa se sekvence ne prevazilaze vertikalno u iznalažemju intemzimije ekspresije i zajedničkog iz-

likih sila, bez obzira da li se one

·zvale crkve ili vojnički blokovi,

U osnovi, teško se oteti utisku da je oyaj Tavčarev motiv izabran samo zato da bi se umesto sopstvenog doživljaja gledaocima pružila još jedma domaća varijanta na temu Bergmanovog remek-dela. Posle Miće Popovića i njegovog filma »Roj« ovo je novi primer masilnog prilagođavanja, jednom stilu i shvatanju za koji očigledno nemamo afiniteta, pesničke snage, ukusa i inlelekiubine potrebe. Stoga »Amamdus« čak ni po glumačkoj igri nije savremen i moderan film, A, begoipve po onim suptimim unuarnjim zračenjima. |

Kada fabula izgubi svoje integralne umefničke okvire pred nas iskrsne ogoleli naturalizam u svom punem besmislu: Štiglie prosto parafrazira seene iz »Devičanskog izvoTa«, tako da se ubistvo razbojnika ovde poistovećuje sa ubistyom Amandusovih sluga u Klarinoj kući, Veliki napor je učinjen da bi se krv treba da svojim crvenilom bude i kamera. je prisiljena da beleži svaki detalj, Jer, u kolor snimcima

pored grobl | Oe dgot ku nom pored groblja gde uz pastirs

svirku skimice i i akinje padaju u trans da bi ih odmah zatim obljubili unakažemi i izopačemi vojnici, Nakon svega toga dolazi ona kompromisna i veoma sumnjiva scena u kojoj Klara kae protestantkinja napušta braću i oca te se vraća njihovem krvniku — ramjenom Amandusu da bi ga spasla od hladnoće svejim golim telom, U svim prizorima mizanscen je uvek geometnij-

krv treba da Ryan crvenilom bude · naročiti efekat. S)

Vera BLAGOJEVIĆ Probudiću se

p ROBUDIĆU SE

- Ruku mi stavi na čelo Nek feku srebme niti Niz moje lommo telo

· Probudiću se Usnom, mi rasklopi oči Raznesi divlju, šum, U moj sam što se toči Tu šumu ;

Usnule zveri erme

Palegle na moje ruke Male izujedane srme

!

Dve mrfve

Moje mevidljie gruđi Iznesi iz sma ovog _. Poljupcem, lakim probudi

ROBUĐDIĆU SE

Šest jata iz sna će poći Odleteti umorne pice Ostaću u tanjenoj moći

Probudiću se

F kiše će crne liti

Ko ja što Yronim se iz tebe Padam, prestajem, siti

Ili ću. ostati

Gde ne dostiže dam

Gde sa mnom, dugo hedaš Neznanom, stazom, Kktoz sat

Tli se nikada

Iz sna probuditi neću Iz sma u kome ostaješ Mrtav u suvom, cveću '

ski postavljen, bez invencije i odre- || đene fi fako da su čak i ljudi svedeni na bezlične pred- ||

đene funkcionalnosti,

mete. »Amandus« uprave zafo što je de-

lo jednog od naših najistaknutijih | sineasta ubeđuje da se iz matalože- || nih protivurečnosti domaćeg filma |

ne može izići bez pomoći istinski originalnih, autentičnih i superiornih ostvarenja. .

BORIS KRALI I ANKA ZUPANC U PILMU „AMANDUS“ —

komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar kome

lelevizijskih emisija

movi svake od triju stručnih potkomisija prepuštali su se svojim subjektivnim »kriterijumima«, ako ne i trenutnim raspoloženjima |

slovljenim, razume se, već formiranim ličmim URARIRKIMI, smislom i ukusom). Na zaključnom glasanju, pri oceni svih emisija koje sc bedno-servilnom oklonjenju takmiče, oceni svih članova šire komisije, taj- televizije i akOdin"i UO Brain Luciferu, || bradatom Mefistu, gospodinu Grifitu, filmskom |

su jednostavno

čnostie t|Ma s

filmski snimljene za televiziju s jedne strane, i emisija s umetničkim sadrža| koje mavkantno pretenduju na uspostavjanje jedme specifično televizijske »metafori' filmski slikovite slobode vizuelnog ruge strane — onda nam odmah mora iti jasne da svaki stručni žiri za ocemu vrednosti felevizijskih umetničkih emisija mora Uu-

no glasanje svelo se praktično na »verovanje«

Pavle STEPANOVIĆ

ća preth

rija postigla je i ona emisija kulturno-umetni- | čkog programa, iz famoznog ciklusa »Ekran M- na ekranu«, u kojoj portretu patetično-patriotskog filmski stvaralačkog lika Veljka Bulajihodi otužno-bljutavi filmski kadar o

jugoslovenske

Petar Volk |

očiti duboku razliku između pozorišnih, operskih, baletskih ili filmskih umetničkih opusa koji su snimljeni da bi ušli u sastav jedne televigijske emisije — i niza enih televizijskih emisija koje, uspelo ili neuspelo, tragaju za jednom recimo mogućom i recimo estetski potrebnom, estetski nužnoem speciličnošću elevizijski. slikovitog, dinamičnog i sasvim sVOJjeVrsnog izražavanja kao takvog. Naša televizija, iako tehnički daleko od, svakog savršenstva, dodirnula je jedan umetnički suptilan problem, jedno novo pitanje, rođeno odmah posle ro-

enja same televizije: postoji li jedam speci

fično televizijski slikoviti način mišljenja | i Tažavanja? — Lako nam je odgovoriti sa »da, postojie, ali s obzirom na visoko značainu, Vaspimu, informativnu, kulturnu, umetničku ı veoma odgovomu društvenu funkciju televizije, moramo dodati ovome još dva/ pilanja; 1) kao postepeno osposobiti svest prosečnog fele: vizijskog pretplatnika da uoči i estetski usvoji tu stvarnu i autentičnu specifičnost televizijskog mišljenja i izražavanja, i 2) gde da postavime pranieu između ove specifičnosti telcviZijskog jezika i pustog, snobovskog, epatirajuĆeg televizijskog »formaligčma« kao »metode« alegičnop i iracionalnog blasfemiranja i skamdaliziranja neuke i prostosrđačne humanosti televizijskog gledaoca.

Nemajući nikakvih bližih indikacija o potrebnom objektivnom estetskom krilerijumu za ocenjivanje podnetih televizijskih emisija, čla-

KNJIŽEVNE NOVINB

jednih stručnjaka drugima, dakle na izvitoperavanje principa idejnosti i kriterioznesti u ekspeditivni posao: ne zameriti se »nadležnim« stručnjacima druge i treće šestočlane komisijske skupine,

izgledalo bi sada, prema svemu rečenom, da je ocena gledalaca 'televizijskih emisija u protekloj godini, ocena tri stotine »porotnika«, meredavnija i objektivnija, U svakom slučaju, ona Je zalsla =- autentičnija. No, pošte su rukovodioci ·televizijskom politikom ha području dekumenfarno-informativneg i kulturnosumetničkog programa jugoslovenske televizije tokom niza godina odgojili, vaspitali, fermirali gleda: lačko-slušalačku publiku na sveukupnom mate-, rijalu svojih informativnih, obrazovnih i umel.· ničkih malo-ekranskih proizvoda, fa »auften}i: Čni« ukus »porotfe« plod je i rezultat, dakle kreacija i posledica jedne dugoročne i sise: matske edukacije, Koji su i kakvi njeni rezultati videćemo jasno samo na dvema saglasnim, istovetnim ocenama stručnog žirija i »porote«, Kada je Jugoslovenska felevizija dala svoja materijalna sredstva i svoje skupoceno radno vreme jednoj popularnomaučnoj emisiji iz ob-lasti „avrenene „Blelnne discipline OC cije (smržnjavanja) ivotinjskih „organizama, onda je toj Wraial|} 58 RUPA, visoko stručnim a jasnim i ozbilinim predavanjem dr Anđusa, stručni žiri, trezveno i s poštovanjem, dao diplomu a žiri gledalaca, zahvalne i po savesti, svoje priznanje. Ali, istu jednodđušnost oba Ži-

glumcu iz Engleske, a sleduje (tom autentične neprealističkeom domaćem Rkreatoru nekolik

značajnih filmova) jedan kadar o novoj »zVeZz- |

dis jugoslovenske zabavne muzike, o mladiću bez glasa, bez tehnike plesa, bez lepote i gracije, koji jadno i neuko peva, usred. ove mukotrpne i naporne izgradnje našeg novog sOcijalističkog društva, o svom tati koji ima auto i e njezinoj (paraeričino) mami, koja ima milione, zbog čega ona, njegova »freba« treba da pohita da ga uzme, pre no što ga je tako »zanosndg« i »neodoljiyog« ugrabila koja druga! . O čemu je tu reč? = O. jednoj mizerne bez idejnoj i kapitulaniski pliikoj televizijskoj e:

misiji — papazjaniji, koju je »stručni« Žiri |

nagradio diplomom a žiri »porotee, to jest publike priznanjem! Zašto su ta dva kolektiva = jedan manji, stručni, i jedan veći, ftelevizijsko-

-pretplatnički — to učinili? Da li ZO nekih | i

potresnih fragmenafa iz Bulajićevih filmova? — Ja neću odgovoriti, ali molim čitaoce ovog iavnog izveštaja da razmisle. Jer, stručni žiri je

uživao gostoprimstve televizije čija je ovo kre- |

acija, a žiri »porote« od tri stotine televizijskih gledalaca odgojen je u stilu i na planu ove i ovakve višegodišnje »kulturne« politike Jugoslovenske televizije.

Treba li tu nešte menjati, ili ne? Neke edgajivače masovnog televizijskog ukusa smeni-

ti, ili ne? Čitaoel novina, reeite, ake imate ko- |

me, i, ako ništa drugo ono bar: »da« ili »ne«!

·

Collage

Televizijski časopis:

».SVAKA VAŠA PORUKA ili želja može stati na poštansku dopisnicu. Stoga pišite na dopisnicama, što kraće i čitljiyije, i što je važno sva vlastita imena ispisujte velikim štampanim slovima,« ,

Televizijski gledaoci: j

»MOLIM TEKST »Plači«, Razmjenjujem raz glednice.« . »Želim se dopisivati, Imam 19 godina. . »Za sliku, Đ, Marjanovića šaljem razglednicu Šibenika.« m. | »Dajem razglednice za fotografije pjevača i glumaca.« | »Volim sport i zabavnu muziku. Imam 18 godina i želim se dopisivati.« _ »Moelila bih slike »Crvenih koralja« i »Beatlesa.« i »Pko ima sliku Zafira Hadžimanova, neka mi je pošalje na adresu.« »Molim adresu Joselita.« »Imam 16 godina i želim se dopisivakti. « »Imam 19 godima i željela bih se dopisivati.« »Imam 15 godina i željela bih se dopisivati.« »Željela bih se dopisivati.« Svaka vaša želja ili poruka može stati na poštansku dopisnicu!

Ana Štefok, pevačica govori jednom movinaru:

».„ OMDA KAĐ MI SE BAŠ ČINILO da postižem svoj cilj... Nije to ni izdaleka do vrhumca. Jer obično kad čovjek dođe do vrhunca poslije sve na niže pada. Mislim onda baš kadđ su ljudi ed mene očekivali i kad sam sama ja vjerovala da ću nešto napraviti, ne znam, nekako je sve stalo. Ni sama ne znam zašto, zbog čega. Ne znam, možda je razlog što sam sve riječe nastupala na televiziji...«

Svaka vaša poruka ili želja može stati na poštansku dopisnicu...

»PRIJE NEKOLIKO SEDMICA u Splitu su gostovali Tereza Kesovija, Elvira Voća i Toni Kljaković. Na plakatu je ime Tereze bilo napisano velikim, a Elvirino i Tonijeve ime malim slovima. Te me nervira. Zar zato što je u Parizu mora njeno ime biti napisano tako golemim slovima?«

Odlomak iz jednog slučajnog razgovora sa televizijskim Sal M E

».„ NJEGOVA POSLEDNJA DRAMA nalazila se na samoj ivici antidrame. Pazi sad: om se približava klimaksu, ne prateći dramsku liniju koja ga odvodi ka jednom čiste pinterovskom toku. Želeći da pomiri te dve krajnosti, om gubi na ekspoziciji — pretvarajući je u razvučenu baladu, nefukcienalno uklopljenu u čitavo ikivo, Nije lako pisati za televiziju.- Tebe: gleda nekoliko miliona ljudi..« ı

»Željela bih se dopisivati sa ostalim ljubiteliima Tonija Kliakovića, Imam 17 godina i svjetlo smeđu kosu.« i

Nekoliko rečenica jednog filmskog režisera o televiziji;

»MI PRETERUJEMO kao i obično. Pišemo o umetnosti televizije, koja jie u stvari jedan vizuelni telefon, To bi bilo isto tako kao kada bismo pisali o tome kako ko govori preko telefona, Tačno je da ima ljudi koji znaju da zavedu ženu {elefonskim razgovorom, ali to nije dovoljno da telefon postane umetnost!«

»Zanima me da li znate koliko ima televizora na svijetu.Da li je to preteško pitanje za list koji se bavi televizijom?«

Odgovor: _.

»Prema najnovijim podacima na svijetu ima ukupno 180 milijuna televizora, a TV studija ima 112 zemalja. Nadamo se da ste zadovoljni,«

Politički radnik: »TELEVIZIJA JE moćno sredstvo masovne komunikacije u rukama progresa.

»Imam 16 godina i željela bih se dopisivati 88 ljubiteljima. Gaby Novak. ih se dopisivati

Pisac: .

»NOSIO SAM u sebi tu dramu gotovo pet godina, Posle tri meseca rada, prepisivanja, koTigovanja, traženja rešenja, najzad sam bie poluzadovoljan, Znate, dramu je potrebno uvek pisati za polovinu bolje jer, kada prođe kroz realizaciju i ragličite kompromise, ispada nešto slabija nego što ste je zamislili.«

Publika; »DOSTA NAM JE tog insistiranja na morbidnosti i mraku, Zar pisci ne mogu da vide ništa radesno u ovom našem žiyotu?« | Učeniea:

»ŽELJELA BIH SE dopisivafti, Imam 16 godi-

na i tako sam usamljena. Željela bih se do:

pisivati„. Ah, tako bih se željela dopisivatile

Prefesop:;

„PELEVIZIJSKI MEĐITUM je mećno sredstvo masovne komunikacije u rukama prosvete.«

Slikar; o. | i la da_robujem toj spravi! Neke moe: i sita e U ovoj zemlji | same balji u taj stakleni ekran!« ji gde se samo

Pisac: 4

»TBLEVIZIJU gledam samo u časovima totalne unutrašnje praznine,«

Čitalac »Književnih novina: = ČEMU PREPISIVATI ovoliko oprečnih ne-

va

vinskih izzazaka? Gde je tu ideja o televiziji kao ·

medijumu modernog izraza? — To se i ja pitam!

Momo Kapor /